Prodavci razdora

Imaju se protekli dani po čemu zapamtiti. Zlatne lavice su se plasirale na Olimpijske igre, darujući nam prijeko potrebne trenutke radosti u sedmici u kojoj u kojoj smo ostali bez prevelikog broja naših sugrađana, među kojima i dva ljekara koji su se borili za Covid pacijente, i u kojoj smo izgubili živopisni ritam i široki osmijeh divnog Dragoljuba Đuričića. Nisu izostala ni uobičajena trvenja lokalnog karaktera, upakovana u notni zapis balkanske političke tugovanke, i gotovo da više nema dana koji ne okončam pitanjem kada smo tačno pristali da nam „ovo“ bude normalnost. A kad kažem „ovo“, ne mislim na Covid-19, jer je to jedna od onih realnosti na koje smo primorani da se naviknemo, čak i onda kad ne možemo da ih razumijemo – ili zahvaljujući tom nerazumijevanju, svejedno.

Moje je pitanje kada smo to prihvatili da i u ovakvoj sedmici uzimamo učešće u najgorim pojavama ovoga društva. Kada je, dakle, došlo vrijeme u Crnogoraca da je uopšte razumljiva, a kamoli prihvatljiva relativizacija gađanja u glavu novinarke u Nikšiću, baš kao što su proteklih mjeseci bile prihvatljive relativizacije gnusnih prijetnji i uvreda upućenih Duški Pejović, fotomontaža na račun Aleksandre Vuković, Draginje Vuksanović Stanković, Vesne Bratić, ili satanizacije briljantnog karikaturiste Luke Lagatora zato što je neki dokoličar na fejsbuku „ekspertski“ zaključio da je baš Lagator autor jedne neukusne karikature? Kako nam se moglo desiti da od incidenta u Bijelom Polju napravimo jeftini šou, umjesto da jednoglasno osuđujemo svaku vrstu vrijeđanja i fizičkog obračuna, kome god da se dogode, a nadležnim organima prepustimo da raščivijaju detalje?

Kada smo to tačno dali odobrenje da se čitav naš život smjesti u najgoru vrstu rijalitija?

2016, Websterov rječnik je za riječ godine proglasio neologizam „post-istina“, koji se odnosi na opšte-rasprostranjenu praksu potiranja zajedničkih standarda izvještavanja, u korist tendencioznog kombinovanja činjenica, spinova i ličnih stavova. Javno mnjenje se stvara apelom na ljudska osjećanja i uvjerenja, umjesto na istinu, a društvene mreže se zloupotrebljavaju zarad stvaranja sve većeg nepovjerenja u činjenice koje nudi establišment. Na taj način, umjesto informacija, političke strukture i mediji prodaju razdore, a zlatna se sredina više ne isplati. Isplativo je podsticati kulturne ratove među polarizovanom i mobilizovanom publikom, a nova tehnološka i digitalna revolucija donijela je, između ostalog, i dostupnost kreiranja vijesti i narativa koji, zbog sve veće konkurencije, mogu opstajati samo na produkciji dovoljnog broja rovova. Umjesto te nekadašnje „zlatne sredine“, iz koje su se do prije koju deceniju izdvajali oni koji su zaista najviše učili i radili, odnosno oni koji su bili spremni na iskorak u nepoznato ili neistraženo prostranstvo znanja i kultura, danas svjedočimo težnjama ka pozicioniranju tek u središte istomišljeničkih tabora, čija će spremnost da odbrane svoju stranu prevazići hrabrost da se pokuša saradnja.

Ne čudi onda što smo u takvom ambijentu na globalnoj sceni dobili procvat kulture linča i teorija zavjere, koje su na našim prostorima našle veoma plodno tle i okupile toliki broj pristalica, da bi u tu borbu valjalo uložiti jednako truda i sredstava koliko i u borbu protiv bolesti ovisnosti, kancera ili ovog istog Covida koji nas je još više prilijepio za ekrane. U Americi je neko predložio uvođenje institucije ministarstva istine, i koliko god ta ideja zvučala ekscentrično, činjenica je da bez ozbiljnog rata protiv mašinerija laži, odnosno prodavnica razdora, rizikujemo još jedan stvarni, svjetski rat. Od njega se, zahvaljujući ovolikim razmjerama mržnje i tehnologijama smrti, čovječanstvo nikad ne bi oporavilo.

Zato smatram da je učešće u post-istini jedan od važnijih socijalnih izazova pred kojim se nalazi prosječni građanin Crne nam Gore. Opterećen ekonomskim problemima i osjećajem identitetske ugroženosti, zagledan u ekran svog pametnog telefona ili portal bliske orijentacije, on daje klik odobrenja na satanizaciju neistomišljenika, kao i na svaki tekst i komentar kojima se vrijeđa novinarka, podstiče mizoginija ili stigmatizuje gej osoba. Svakim klikom te vrste, on križa generacijama pothranjivanu sliku o zemlji junaka koja zna za poštovanje, istovremeno usmjeravajući sopstvene izbore i standarde. Svakim klikom te vrste, on pristaje na dobro osmišljeni, dramatizovani i stilski obrađeni diskurs kojim se potiru svi principi kojima smo se ponosili u prošlosti. I baš tada, poslije tog klika, poslije zauzimanja pozicije u sigurnom horu glasnijih, moguće je da umjesto taktički pogođenog udara u bubanj, kojim je vrhunski umjetnik hranio ideju slobode rođenu u cuckom kršu iz kojeg je potekao, stvaramo pojedince koji biraju sasvim pogrešan smjer, stalno plešući na pretankoj granici između virtuelnog i fizičkog obračuna. Mi, koji sve to gledamo, često nemamo ni vremena za valjanu građansku reakciju na takve pojave, jer im neizostavno slijedi podmukla, duboko nemoralna relativizacija iz suprotnog rova i politički obojena hiperbola kojom se cilja tiraž, glas ili klik - svejedno.