7:45 jednog petka ujutru. Porodica spava, s tim što - kako to obično biva - pored mene ne osviće član porodice koji je tu legao, a ne znam kad je do zamjene uopšte došlo. 7:45, ja sam budna već sat, a što sam tih sat vremena radila? Fejsbukovala, naravno!
Ne berite brigu, nemam namjeru da vas i ja smaram hiljaditim tekstom o zloj ćudi društvenih mreža, premda sam već neko vrijeme uvidjela da želim da ih koristim isključivo za zezanje s prijateljima koje drugačije ne bih mogla da viđam, a i za komunikaciju s čitaocima, jer imam čast i privilegiju da mi se veoma često javljaju i prenose utiske o jednom ili drugom romanu. Porodične fotografije i lične stvari ću ipak čuvati za direktni kontakt s ljudima.
Ali ono što ovaj tekst treba da bude je mala analiza predstojećeg današnjeg dana.
Sad kad se Filip probudi, prvo što će ugledati će biti mama na telefonu, na kojem kuca ovaj tekst. Tokom jutra će svako otići svojim obavezama, a ja ću, pripremajući intervju sa Jagošem Markovićem, provesti još nekoliko sati gledajući u ekran kompjutera, a povremeno bacajući pogled na ekran telefona, jer će svako malo stizati ili SMS poruka, ili Viber poruka, ili WhatsApp poruka, ili Facebook poruka.
Sigurno neću stići ni da popijem piće sa kolegama u nekom od odvratno zadimljenih kafića na prizemlju stadiona, ni da svratim do babe, jer ću odatle juriti na prijeko potrebni trening. Ipak se uz pomoć treninga borim da spasim leđa koja su u očajnom stanju od trudnoća, porođaja, ali najviše od cjelodnevnog sjedenja pred ekranima, ali i da konačno ovo svoje tijelo dovedem u red.
Kad trening završim, juriš za D&G (šifra za Danilovgrad, za slučaj da nijeste upućeni), jer je dadilji radno vrijeme do 5. Tada djeca skaču na mene jer su željna igre sa mamom, ali mama mora još sat pred tv-om, jer nam ide "5 do 5" uživo, a to mi je obaveza da odgledam. Dok se "5 do 5" završi, velike su šanse da ću naći jedno kako gleda crtani, a drugo se igra iPadom.
Od 6 nadalje kreće druženje, s tim što sam tad već ja prilično umorna. Ivanišević neće doći s posla ko zna do kad, a i kad dođe, telefon će mu stalno zvoniti i svaki put će biti oni s posla. Između poziva će i on biti na Facebooku, kako bi vidio šta se dešava u životima društva koje prerijetko vriđa. Onda ćemo, ukoliko je on stigao dovoljno rano, odlučiti hoćemo li da konačno uzmemo malo vremena za nas i da odemo na predstavu u KIC, ostavljajući djecu, ili još jednom žrtvovati izlazak da bi djeca imala našu pažnju, premda će je, da se ne lažemo, imati uz upaljeni televizor, smart phone poruke koje stalno stižu, iPad, crtane.
Ja ću najkasnije u 22h biti onesvijećena u krevetu. 23h ukoliko odemo na predstavu. Pri tom, onesvijestiću se prilično iznervirana, jer ne samo što nijesam stigla da vidim babu, popijem piće s kolegama ili prijateljicama koje prerijetko viđam, itd, već i nijesam stigla slova da napišem, a kamoli da nešto pametno pročitam. Jer, ako smo svi mi prezauzeti, može li mi onda neko objasniti kako stižemo (pa makar to bilo usput) da provedemo i po tri sata dnevno na tom prokletom Facebooku?
Zato, počinjem ozbiljno da se pitam je li pretjerao Boris Raonić, jedan od autora ovoga bloga, kad je napravio radikalni potez i smart phone zamijenio klasičnim telefonom. Čovjek kaže da je počinuo, iako se nije odrekao društvenih mreža koje prati sa laptopa mnogo rjeđe nego što bi sa telefona. I evo jutros računam kako bi moj dan izgledao kad ga ne bih imala i bi li se uopšte išta značajno promijenilo.
Raonić u dubokim mislima: "Kako ovaj svijet učiniti boljim?" |
Zaključujem da ipak bi. Jer, iako bih opet sate provodila za kompjuterom, barem mi tokom vremena provedenog sa drugima pažnju ne bi stalno skretao taj debilni telefon. I možda bih ova dva i po sata provedena na telefonu (sad je 8:18, jer kucanje na telefonu traje!) provela čitajući jedan od tri romana koji me trenutno čekaju neotvoreni, ili pišući poglavlja koja me čekaju nenapisana. I pisanje bi bilo vrijeme provedeno pred ekranom, ali barem pametno utrošeno. Pri tom, ne bih bila iznervirana što mi je jutro počelo ogavnim govorom mržnje koje je CdM dopustio u Facebook komentarima na tekst o zagrebačkom pismu podrške paradi ponosa.
8:32. Filip se probudio, ja sam ostavila smartphone u sobi i sišli smo u dnevni boravak, gdje smo zatekli Lenu kako gleda crtani i pleše po napamet naučnoj pjesmici najboljeg crtanog na svijetu, Winnie the Pooh, dok je Ivan snima telefonom. Snimak se odmah šalje mailom. Ja oblačim Filipa za vrtić, a Ivan mu jednom rukom daje bananu, drugom fejsbukuje. Zatim vodi Filipa u vrtić i žuri na posao, a ja uzimam telefon da završim blog, a i da preuzmem mail sa snimkom Lene koja pleše. Blog sam pisala duplo duže nego što bih na kompjuteru, a i vrat me već boli.
U zaključku, jedan od glavnih razloga zašto ne pušim, ne pijem ni kafu ni alkohol, ne kockam, a i ne duvam je to što sam jedna od onih ljudi koji ne podnose da ih bilo što (ili ko) u životu kontroliše. Riječ "ovisnik" prosto be mogu da vidim uz sebe, smatram je oličenjem nedopustive slabosti i već mi dovoljno teško pada to što me kontroliše hrana. Kad bi se moglo bez nje, lako bih ja to riješila, dok mi doziranje mnogo teško ide.
I zato se pitam zašto sebi namećem ovu idiotsku ovisnost koja me zaglupljuje, zamara, otuđuje i nervira. I pitam se što ću preduzeti i hoću li uopšte preduzeti išta, ili prosto slegnuti ramenima, opravdati se silnim prednostima telefona koji sam čekala u redu jer je "baš toliko dobar" i nastaviti sa haosom. Nijesam tip za slijeganje ramenima. Ali ko zna. Čovjek ponekad iznenadi samog sebe.