Nakon
cjelodnevnog putovanja, ne mogu da se ne zapitam jesam li ja baš toliko
ostarila, ili samo zaboravila koliko je naporno stići na drugu stranu svijeta?!
Iz kuće sam
krenula u 7:15, a u hotel stigla u 1 poslije ponoći po našem vremenu. Svaki red
u koji se moralo stati je bio ogroman, uključujući onaj na podgoričkom
aerodromu, gdje su gužve ogromne. Možda bi sve bilo donekle lakše da
presijedanje u Beogradu ne traje 4 sata, ovako se i taj umor pritaji i oglasi
tokom velikog leta. Koji je kasnio, naravno. Pola sata, ali ne aerodromskih,
već na sjedištu u krcatom avionu.
Predrasude
nalažu da na takvom letu očekujemo uglavnom mlade putnike, parove svih uzrasta
i poslovne ljude, svakako urbanijeg izgleda. Ipak, dominiraju stariji ljudi,
češće žene nego muškarci, nerijetko i sa bijelim velom na glavi, većina sa
američkim pasošem. Dvadesetak ih čeka na let u kolicima, što je mudro, jer bi
sigurno imali teškoća na njujorškom aerodromu, gdje valja prepješačiti više od
kilometra, a onda čekati red na pasoškoj kontroli. A ko zna kako bi prošli i na
beogradskom aerodromu, gdje sala u kojoj se čeka na bording ima manji kapacitet
sjedišta od broja sjedišta u avionu, pa veliki broj ljudi mora da stoji ili
sjedi po podu.
Na podu su uglavnom
sjedjela i puzala djeca stranaca, jer oni prihvataju tvrdnje nauke da
prljavština stvara antitijela i jača dječiji organizam. Nama to i dalje nije
shvatljivo. Bilo je tu i parova sa po dvoje, troje, čak i četvoro male djece.
Njih mi je bilo najžalije, znala sam da ih čeka pakao, a i nas zajedno s njima.
Kad smo se
konačno ukrcali, priznajem da sam osjetila malu, ali zdravu dozu mržnje prema
onima koji će putovati u biznis klasi, jer ne umijem da spavam sjedeći, a oni
imaju krevete. Utješilo me je to što u ekonomskoj klasi redovi nisu pretjerano
skučeni i ima prostora za noge. Ja sam, naravno, došla do zuba naoružana
rekvizitama za zabavu, pa je tu bila štampana knjiga, audioknjiga, iPad sa
video zapisima kurseva slikanja koje “pohađam”, programom za crtanje, Wordom,
plus avionski sistem sa filmovima, serijama i muzikom. Kad se avion konačno
vinuo u oblake, pomislila sam: “evo, minut manje me udaljava od Njujorka”.
Takvo me je odbrojavanje održalo neko vrijeme. Onda je, ipak, nakon 200
pročitanih stranica, 3 naslikana leptira i odgledanog filma (Tri bilborda
ispred Ebinga u Mizuriju) preovladao umor desetočasovnog leta koji nikako da
prođe, i svi oni ljudi koji su s entuzijazmom krenuli na put, sada su izgledali
umorno, izgužvano i nervozno. Gospođa ispred mene je konačno poslala u tri
lijepe čovjeka koji je toliko oborio naslon sjedišta da joj je čitav let
preležao u krilu, dvoje djece je vrištalo puna dva sata do slijetanja i
najmanje su se, zapravo, potresle one bakice sa maramama na glavi, čime su opovrgnule
moju tezu s početka ovog teksta, da sam put teže podnijela jer sam ušla u
godine, i preusmjerile me na pretpostavku da je sve u životu, ipak, stvar
navike i kondicije.
Kad sam prvi put
sletjela u Njujork, imala sam 15 godina, išla sam za Nju Džersi – gdje sam
živjela naredne 4 godine – i još uvijek vjerovala u bajke. Bajke su vrlo brzo
postale prašina, a ono što je ostalo je uspomena na grad koji mi je bio oaza za
sve, i uspomena na jednu pjesmu. Kad sam tada sletjela na JFK i sjela u kola,
na radiju sam čula pjesmu prvi put i zauvijek je zapamtila. Nisam znala ni ko
pjeva, ni kako se zove, ali sam je s lakoćom prepoznala više od deceniju
kasnije, kad sam na nju nabasala na YouTube-u. Vjerujem da ima
simbolike u činjenici da sam je pronašla na ovom putovanju, i u avionu,
kopajući po albumima koje nude zajedno sa filmovima i serijama. U međuvremenu
sam, naravno, napamet naučila i nju i mnoge druge pjesme najboljeg folk dueta u
istoriji muzike, Sajmona i Garfankela, a uvijek će mi omiljena biti ta, The
Boxer, koja govori baš o Njujorku.
Nakon
najnevjerovatnijeg slijetanja koje sam ikad doživjela – izvjesni kapetan Simić
Air Srbije je spustio onoliku ptičurinu kao po pamuku – čekalo me je još sat i
po aerodroma i sat putovanja do hotela. Kad smo zašli među one zgrade, učinilo
mi se da će grad onako umornu da me proguta. 1 ujutro po našem vremenu, tek 19h
po njihovom, i valja ostati budni barem do 21, da bi se što bezbolnije
prevazišla ta razlika. Podrazumijeva se da se ispostavilo da je portir hotela
baš iz Bara, preciznije iz Šestana, i stvarno ne znam što bi bilo da su
Crnogorci brojniji narod, pokorili bi svijet! Da sam bila u boljoj formi, možda
bih se sjetila da ga pitam priča li se po Menhetnu o Ljetopisu, ovako je fora
propala.
U duhu omiljene
krilatice mog ujaka, da ljudi planiraju, a bog se smije, za čitavu iduću
sedmicu je najavljena kiša, pa će ipak sjutra biti dan za Greenwich Village i
Soho. Izvještaj, naravno, slijedi.