„Za tih dvadeset i pet godina
iz sredine XIX vijeka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim
slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još
Muhamed dao svojim vjernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: ‘Dok bolest
vlada u nekom mjestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mjestu
gde bolest vlada, ne idite iz tog mjesta jer možete zaraziti druge.’
A
kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, čak ni kad potiču
od božjeg Poslanika, ako nijesu ‘silom vlasti’ primorani na to, vlast je
prilikom svake ‘morije’ ograničavala ili potpuno obustavljala putnički i
poštanski saobraćaj… Nestajalo je građana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih
ili raspjevanih, a na pustoj sofi sjedela je opet, kao u vrijeme buna i ratova,
straža od nekoliko zaptija… Primali su poštu od konjanika, ali sa svim mjerama
predostrožnosti… Zaptije bi prihvatile kliještima svako pojedino pismo i
okadile ga na dimu…
Ali
glavni posao nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima.
Svakog
dana naiđe po nekoliko putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica. Kod samog
prilaza ka mostu dočekuje ih zaptija i već izdaleka daje rukom znak da se dalje
ne može. Putnik zastaje ali počne da pregovara… A svaki od njih smatra da je
neophodno potrebno da ga puste u varoš, i svaki uverava da je zdrav kao dren i
da nema nikakve veze sa kolerom koja je — ‘daleko joj lijepa kuća’ — tamo
negdje u Sarajevu… Tu se u razgovor umiješaju i ostale zaptije… A viču već i
stoga što sjedeći na kapiji zaptije po vas dan pijuckaju rakiju i jedu beli
luk… jer se vjeruje da su obje te stvari dobre protiv zaraze: a oni se tim
pravom obilno služe.”
Ivo Andrić, “Na Drini ćuprija”
Glavni posao,
napisao je Andrić, nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima, a ako je
vjerovati medijima, malo se što promijenilo u balkanskom mentalitetu od sredine
XIX vijeka do danas – ili barem crnogorskom.
Ja sam djecu
prestala da puštam u školu dva radna dana prije obustave nastave, a u
samoizolaciju smo se povukli prošlog ponedjeljka. Nigdje nismo putovali, niti
nam je poznato da smo bili u kontaktu sa nekim ko je zaražen ili rizičan. Takvu
sam nam mjeru nametnula sama, u želji da pokušam da sačuvam nas i druge što je
duže moguće od nečega što je do prošle nedjelje bilo predmet sprdnje među
većinom, a što meni nikako nije uspijevalo da bude smiješno. Prvih desetak
dana, oni koji su se pribojavali bolesti nazivani su paničarima, a oni koji su
se pribojavali gladi su nazivani stokom i đubradima. Tek kada je objavljeno da
imamo prva dva oboljela, dio naroda se uozbiljio i zavukao u kuće, dok drugi
dio plače i pada u nesvijest što mora u karantin, taj isti karantin čuvaju
policija i vojska jer se iz njega bježi, ljudi kriju da su u samoizolaciji da
bi mogli nesmetano da izlaze, a hiljade vjernika ide na pričest i dijeli
kašičicu, jer su sigurni da ih sveti obred štiti od ove bolesti, kao što su
sigurni u predanje da je ranije štitio od kuge i kolere – nama, koji ne
dijelimo njihovo mišljenje, ostaje da dijelimo posljedice njihovih postupaka i
da trpimo vrijeđanja kad god se usudimo da o tome progovorimo. Možda će se dio
stanovništva uozbiljiti sada kada je prva osoba preminula od virusa. Ostali će,
ne sumnjam, reći da je to bio hronični plućni bolesnik i nastaviti po starom
sve dok im država ne stane na put opštim represivnim mjerama koje bi se mogle
izbjeći kad bismo prihvatili odgovornost.
Djeca,
naš pas Nana i ja provodimo samoizolaciju dočekujući proljeće u Danilovgradu,
uz neobični osjećaj da se život pojednostavio i vratio na fabrička podešavanja.
Neobičan je bio osjećaj dok smo se trpali stvari u kola da bismo došli ovdje,
poput izbjeglica, ali od trenutka kad smo zakoračili kroz našu kapiju, znala
sam da smo uradili dobru stvar i da nam nigdje ne može biti kao u našoj kući.
Nana ulazi unutra samo da bi prespavala noć, dok ostatak vremena provodi na
livadi. Vraćanje kuće u funkciju nakon nekoliko godina je obiman posao, što je
dobro u ovakvom trenutku. Svjesna sam da nećemo brzo odavde, što mi
potvrđuju privatni kontakti iz zdravstva, koji cijene da će kulminacija zaraze
biti do kraja aprila, a da ćemo ovako funkcionisati do kraja jula. Ako je ta
informacija tačna – a sudeći po onome što se dešava u susjednim zemljama, zvuči
realno – valja se mudro organizovati i naoružati strpljenjem.
Prije tri dana
se privremeno isključujem iz svih grupa, jer shvatam da neću psihički izdržati
ako budem u ovoj temi 24h i da više ne mogu da trpim čak ni humor o Koroni. To
što sam napravila pauzu od mreža me ne može spriječiti da razmišljam o
Italiji, o Zagrebu, o porodici čovjeka koji je sinoć preminuo kod nas, da se
ljutim na one koji ne shvataju ozbiljno karantin i izolaciju. Zbog takvih sam
prestala da idem u prodavnice po namirnice, jer se svaki put posvađam.
Posljednji put se to dogodilo sa čovjekom koji ne samo da nije poštovao
propisanu distancu, već se tri puta provlačio iza mene i svaki put se očešao.
Kad sam ga zamolila da se udalji, gledao me je uvrijeđeno, kao da sam ga
nazvala gubavcem; kad sam objasnila da poštujem njegovo odsustvo straha, ali da
ga molim da razumije moj, narugao se i jedva se pomjerio, uz gunđanje i
dobacivanje. Nakon toga sam i ja napravila zalihe osnovnih potrepština, da bih
svela odlaske u prodavnice na prijeku nuždu i zatvorila se unutar granica našeg
imanja. Hljeb pravim da ne bih morala u pekaru, napunila sam zamrzivač, a dio
namirnica mi na kapiju dostavljaju bliski ljudi koji svakako idu da kupuju za
sebe. Od malo materijala što sam imala sam sašila maske za najužu
porodicu, a ostatak vremena provodim sa djecom, čistim, kuvam, pišem, slikam.
Sve je ostalo stavljeno na čekanje, uključujući Ljetopis, a tako smo ga lijepo
bili isplanirali. Pokušavam da čitam, ali mi ne ide, strašno se teško
koncentrišem, jer ovo nije normalna atmosfera i normalno stanje uma.
Dan mi brzo
prođe, a onda mi uveče bude teško. Osjećam se usamljeno, iako znam
da imam veliku sreću u odnosu na one koji izolaciju provode sami, u stanovima,
a pogotovo na honorarce koji ne znaju od čega će da žive. O medicinarima da ne
govorim. Ipak, ne mogu da se ne pitam kada ću opet vidjeti muža, kada ću
vidjeti majku, jesu li u svemu ovome morali biti tako daleko. Nedostaju mi
rodbina i prijatelji. Pitam se hoću li opet vidjeti babu. A najviše me muči
misao kako će to logistički izgledati ako se ja razbolim, ko će preuzeti brigu
o mojoj djeci koja su cijelo vrijeme bila sa mnom. Ništa od toga nikome ne
smijem izgovoriti naglas, jer ću biti optužena da paničim, mada nisam sigurna
da se ovo što ja osjećam zove panika, jer sam mirna, funkcionalna i operativna.
Danas nam,
srećom, počinje virtuelna škola, da djeca završe razred i ne izgube radne
navike. Filmova i serija je dosta, a i ja sam tip koji ne zna za dosadu. U
posljednjih mjesec dana sam napisala oko stotinu stranica romana i sada treba
da nađem koncentraciju za nastavak, a treba i da riješim dilemu da li da u
njega ubacim ovo što se sada dešava, ili da ipak završim cijelu radnju dočekom
Nove godine, kad smo jedni drugima poželjeli ostvarenje “baš svih” želja. Kako
su nam se, za samo tri mjeseca, mnoge od tih želja promijenile!
Voljela bih da
mislim da će ljudska rasa iz ovoga izaći pametnija. Mnogo je, nažalost,
primjera koji me uvjeravaju u suprotno, ali i mnogo divnih gestova koji ulivaju
nadu, širom planete i širom naše male Crne Gore. Što god da će se desiti,
pamtiću snimke komšija koji sa svojih balkona usamljenoj baki pjevaju srećan
rođendan, kao i ljude koji su poklanjali novac, šili maske, pomagali jedni
drugima u nevolji. Nadam se da ćemo, bar neko vrijeme, manje toga uzimati
zdravo za gotovo, premda uzimanje zdravo za gotovo znači da je sve kako treba.
Radujem se pomisli na prolazak ove zime što nas je snašla, na povratak životu i
na proljeće koje će nam svanuti, poput ovoga koje je svanulo prirodi. Radujem
se druženjima kad sve ovo prođe, pozorištu, Ljetopisu, promocijama novog romana,
odlascima na Adu. I sad kad je kulminirao virtuelni kontakt među ljudima,
radujem se onom pravom kad opet dođe na red.
A do tada, molim vas,
#ostanimodoma!