Smrt, razvod i ostale školske teme
Ispalo je,
međutim, da su bili u pravu svi oni koji su mi govorili da sačekam da postanem
roditelj, pa onda mudrujem o roditeljstvu, jer mi je susret sa našim sistemom
školstva ukazao na dvije tužne istine:
Prva je ta da je
sistem osmišljen tako da dobar dio savladavanja gradiva zapravo počiva na radu
sa roditeljima.
Druga je ta da
su nam udžbenici tako koncipirani, da je ponekad zaista neophodna intervencija
roditelja da se djeci ne bi usadile neke navike koje su – najblaže rečeno –
upitne.
Nije mi
namjera da ovim tekstom pokrećem polemiku o crnogorskom jeziku, ali mi je vrlo
iritantno konstantno zlostavljanje koje trpi ovaj naš nesrećni jezik, što zbog
opšte nepismenosti naroda (neznam, ustani se, čak štoviše, ništa mi ne hvali, i
sl.), a što od silne potrebe da se naglasi pripadnost ovom ili onom narodu. Svi
koji su imali priliku da sa mnom prozbore na tu temu, znaju da ne smatram da je
određenom načinu izražavanja mjesto u školi i udžbenicima, i da ne smatram da
dijete treba u školi da nauči da govori “onđe” i da se služi izrazima koje su
već moji djedovi i babe smatrali arhaizmima, a koji su odjednom opet u modi.
Ali ono što me
još više pogađa je način na koji se tretiraju osjetljive teme i zadaci koji se
postavljaju djeci na te teme.
Konkretno danas,
moj devetogodišnji sin uči lekcije o uređenju porodice iz Poznavanja društva,
gdje se objašnjavaju osnovne ljudske potrebe, ponašanje prema bolesnima i
licima s posebnim potrebama, porodični, državni i međunarodni praznici i kakvi
sve događaji obilježavaju život jedne porodične zajednice – rođenja
djece, vjenčanja, smrti, razvodi braka.
Na lijep je
način sročen tekst o smrti bliskih osoba, pa i onaj o razvodu, gdje autor
objašnjava da dijete nikad nije krivo za taj događaj i da će roditelji
nastaviti da ga jednako vole i nakon što ne budu više živjeli zajedno. Iako se
ovo drugo uopšte ne podrazumijeva, saglasna sam da se djetetu od devet godina
ne može drugačije govoriti na tu temu i da većina roditelja koji napuste
porodično jezgro (bilo to svojom, ili tuđom voljom) makar načelno tvrde da
dijete vole kao nekad, iako ga mnogo manje viđaju i prečesto zaboravljaju da se
bave njime, pogotovo kad formiraju nove porodice.
Ono što je u
meni izazvalo revolt i potrebu da se danas oglasim, međutim, jeste niz pitanja
koja su postavljena u samom udžbeniku ispod lekcije, i na koja je trebalo
odgovoriti u vidu domaćeg zadatka. A posljednja dva glase ovako:
– Kako se
članovi porodice mogu oprostiti od drage osobe (koja je umrla)?
– Što djeci
treba reći o razvodu braka? Na koji način? Po tvome mišljenju (zarez
izostavljen) koji je najbolji način da roditelji i djeca zadrže dobar odnos
poslije razvoda i nastave da se viđaju?
Mislim da nije
za čuđenje to što moje dijete nije umjelo samo da ponudi odgovore i što je bilo
neophodno da mu odrasla osoba pomogne u tome. Vjerujem da nije za čuđenje ni to
što je odrasla osoba koju je zapala ta dužnost, a to sam ja, takođe morala dobro
da razmisli kako da ovo formuliše na način koji će njemu biti razumljiv, a
zadovoljavajući za pristojnu ocjenu. Lično nisam baš najbolja u opraštanju
od dragih osoba koje umiru i još uvijek se nisam oporavila od smrti svojih
djedova i babe, i nikad mi ti događaji neće biti dovoljno davni, tako da nisam
sigurna da bih bilo kome mogla sročiti recept za te situacije. Neko voli da
gleda fotografije osobe koje nema, neko da leleče i da se zamota u crninu i ne
izlazi iz nje, neko se vješa, dok neko treći možda to čini odbijajući tradicije
i ne pominjući ništa, već prolazeći kroz to na svoj, intimni način koji ne
dijeli sa svijetom.
S druge strane,
kako može dijete od devet godina da formuliše mišljenje o tome kako roditelji i
djeca treba da zadrže dobar odnos nakon razvoda? Ja sam dijete razvedenih
roditelja i možda bih, sa četrdeset i jednu godinu životnog iskustva, umjela da
pobrojim kako sve roditelji i djeca ne bi trebalo da se ponašaju, a dalje od
toga ne bih znala.
Ne razumijem
zašto su to prelamanja u našim državama morala baš ovoliko da se odraze na
školstvo. Ne dopada mi se ni to što se ljudi okome na te učiteljice, među
kojima se većina svojski trudi da uradi najbolje što može sa materijalom koji
je često trećerazredni, u atmosferi u kojoj je sve teže postići autoritet kod
djece i konstruktivnu saradnju sa roditeljima. Konkretno nemam ružne riječi ni
za jednu učiteljicu koja je radila s mojom djecom, a usljed selidbi smo ih
promijenili nekoliko, ali zato me hvata očaj kad vidim riječi koje se koriste u
tekstovima u udžbenicima, kad vidim da uče čitave lekcije iz nestandardnog
jezika, da im je u testu iz engleskog jezika postavljeno pitanje koje sadrži
gramatičku grešku, a pogotovo kad se pred njih postavljaju zadaci kojima nisu
dorasli ni mnogi roditelji, poput ovoga o razvodu.
Zaista se nisam
nadala da ću morati ponovo da pohađam osnovnu školu, ali me je evo i to zapalo,
kao i sve druge roditelje. Ali, kad već moram, javno ću prozivati sve ono što
budem smatrala štetnim za našu djecu, jer ne vidim drugi način da se izvrši
uticaj da ovaj naš sistem postane bolji i da vrhovne instance koje su odgovorne
za obrazovanje naše djece malo ozbiljnije shvate posljedice olakog shvatanja
zadatka koji im je povjeren. Jer, da mi njih ocjenjujemo, ne bi se obradovali
uspjehom koji bismo im upisali u svjedočanstva.
0 comments
Note: Only a member of this blog may post a comment.