Smrt, razvod i ostale školske teme


Uvijek me je iritirala priča da je u Crnoj Gori vrlo teško da dijete odličnim prođe osnovnu školu, a da roditelji ne uče s njim i ne pomažu oko domaćih zadataka. Činilo mi se da je to odlika pogrešnog roditeljstva, pretjeranog tetošenja djece koja se ne osamostaljuju na vrijeme i da na ovaj način stiču naviku da im u rješavanju problema uvijek mora pomagati drugi. Takođe sam smatrala da je ovo način da djeca “zarade” ocjene koje ne zaslužuju, i da se time zapravo njima čini medvjeđa usluga.

Ispalo je, međutim, da su bili u pravu svi oni koji su mi govorili da sačekam da postanem roditelj, pa onda mudrujem o roditeljstvu, jer mi je susret sa našim sistemom školstva ukazao na dvije tužne istine:

Prva je ta da je sistem osmišljen tako da dobar dio savladavanja gradiva zapravo počiva na radu sa roditeljima.

Druga je ta da su nam udžbenici tako koncipirani, da je ponekad zaista neophodna intervencija roditelja da se djeci ne bi usadile neke navike koje su – najblaže rečeno – upitne.

Nije mi namjera da ovim tekstom pokrećem polemiku o crnogorskom jeziku, ali mi je vrlo iritantno konstantno zlostavljanje koje trpi ovaj naš nesrećni jezik, što zbog opšte nepismenosti naroda (neznam, ustani se, čak štoviše, ništa mi ne hvali, i sl.), a što od silne potrebe da se naglasi pripadnost ovom ili onom narodu. Svi koji su imali priliku da sa mnom prozbore na tu temu, znaju da ne smatram da je određenom načinu izražavanja mjesto u školi i udžbenicima, i da ne smatram da dijete treba u školi da nauči da govori “onđe” i da se služi izrazima koje su već moji djedovi i babe smatrali arhaizmima, a koji su odjednom opet u modi.

Ali ono što me još više pogađa je način na koji se tretiraju osjetljive teme i zadaci koji se postavljaju djeci na te teme.

Konkretno danas, moj devetogodišnji sin uči lekcije o uređenju porodice iz Poznavanja društva, gdje se objašnjavaju osnovne ljudske potrebe, ponašanje prema bolesnima i licima s posebnim potrebama, porodični, državni i međunarodni praznici i kakvi sve događaji obilježavaju  život jedne porodične zajednice – rođenja djece, vjenčanja, smrti, razvodi braka.

Na lijep je način sročen tekst o smrti bliskih osoba, pa i onaj o razvodu, gdje autor objašnjava da dijete nikad nije krivo za taj događaj i da će roditelji nastaviti da ga jednako vole i nakon što ne budu više živjeli zajedno. Iako se ovo drugo uopšte ne podrazumijeva, saglasna sam da se djetetu od devet godina ne može drugačije govoriti na tu temu i da većina roditelja koji napuste porodično jezgro (bilo to svojom, ili tuđom voljom) makar načelno tvrde da dijete vole kao nekad, iako ga mnogo manje viđaju i prečesto zaboravljaju da se bave njime, pogotovo kad formiraju nove porodice.

Ono što je u meni izazvalo revolt i potrebu da se danas oglasim, međutim, jeste niz pitanja koja su postavljena u samom udžbeniku ispod lekcije, i na koja je trebalo odgovoriti u vidu domaćeg zadatka. A posljednja dva glase ovako:

– Kako se članovi porodice mogu oprostiti od drage osobe (koja je umrla)?

– Što djeci treba reći o razvodu braka? Na koji način? Po tvome mišljenju (zarez izostavljen) koji je najbolji način da roditelji i djeca zadrže dobar odnos poslije razvoda i nastave da se viđaju?

Mislim da nije za čuđenje to što moje dijete nije umjelo samo da ponudi odgovore i što je bilo neophodno da mu odrasla osoba pomogne u tome. Vjerujem da nije za čuđenje ni to što je odrasla osoba koju je zapala ta dužnost, a to sam ja, takođe morala dobro da razmisli kako da ovo formuliše na način koji će njemu biti razumljiv, a zadovoljavajući za pristojnu ocjenu. Lično nisam baš najbolja u opraštanju od dragih osoba koje umiru i još uvijek se nisam oporavila od smrti svojih djedova i babe, i nikad mi ti događaji neće biti dovoljno davni, tako da nisam sigurna da bih bilo kome mogla sročiti recept za te situacije. Neko voli da gleda fotografije osobe koje nema, neko da leleče i da se zamota u crninu i ne izlazi iz nje, neko se vješa, dok neko treći možda to čini odbijajući tradicije i ne pominjući ništa, već prolazeći kroz to na svoj, intimni način koji ne dijeli sa svijetom.

S druge strane, kako može dijete od devet godina da formuliše mišljenje o tome kako roditelji i djeca treba da zadrže dobar odnos nakon razvoda? Ja sam dijete razvedenih roditelja i možda bih, sa četrdeset i jednu godinu životnog iskustva, umjela da pobrojim kako sve roditelji i djeca ne bi trebalo da se ponašaju, a dalje od toga ne bih znala.

Ne razumijem zašto su to prelamanja u našim državama morala baš ovoliko da se odraze na školstvo. Ne dopada mi se ni to što se ljudi okome na te učiteljice, među kojima se većina svojski trudi da uradi najbolje što može sa materijalom koji je često trećerazredni, u atmosferi u kojoj je sve teže postići autoritet kod djece i konstruktivnu saradnju sa roditeljima. Konkretno nemam ružne riječi ni za jednu učiteljicu koja je radila s mojom djecom, a usljed selidbi smo ih promijenili nekoliko, ali zato me hvata očaj kad vidim riječi koje se koriste u tekstovima u udžbenicima, kad vidim da uče čitave lekcije iz nestandardnog jezika, da im je u testu iz engleskog jezika postavljeno pitanje koje sadrži gramatičku grešku, a pogotovo kad se pred njih postavljaju zadaci kojima nisu dorasli ni mnogi roditelji, poput ovoga o razvodu.

Zaista se nisam nadala da ću morati ponovo da pohađam osnovnu školu, ali me je evo i to zapalo, kao i sve druge roditelje. Ali, kad već moram, javno ću prozivati sve ono što budem smatrala štetnim za našu djecu, jer ne vidim drugi način da se izvrši uticaj da ovaj naš sistem postane bolji i da vrhovne instance koje su odgovorne za obrazovanje naše djece malo ozbiljnije shvate posljedice olakog shvatanja zadatka koji im je povjeren. Jer, da mi njih ocjenjujemo, ne bi se obradovali uspjehom koji bismo im upisali u svjedočanstva.

Share:

0 comments

Note: Only a member of this blog may post a comment.