Buntovne žene mijenjaju svijet

Spisateljica, novinarka, diplomatkinja, majka dvoje djece, Ksenija Popović, za Savremenu karijatidu govori o tome da je žena i dalje nezaštićena, da su česti medijski napadi na žene bez izuzetka, obojeni jakim seksističkim kontekstom. 

POPOVIĆ: Javni diskurs je, u vremenu koje živimo, svoje mjesto našao u blatu i čini mi se da nikad u istoriji nije bilo nižeg kvaliteta komunikacije. Svaka individua može da pristupi platformi koja joj omogućava da učestvuje u kreiranju javnog mnjenja i tu isplivavaju lične i kolektivne frustracije, podstaknute i zloupotrijebljene od strane tabloidizovanih medija i rijaliti-političara. Uz trećerazredni medijski sadržaj koji se plasira i upija od strane dobrog dijela stanovništva, ne može nas čuditi ovoliki stepen licemjerja i primitivizma, niti to što je surovost posebno naglašena prema ženama, koje su bez izuzetka napadnute kao seksualna bića. Onog trena kad se drznu na disonantno mišljenje, ili ne daj bože nezgodno novinarsko pitanje, bivaju okarakterisane ili kao seksualno nezadovoljene, ili nezajažljive, uz prateću lepezu kvalifikativa koji su besprizorni. Žalosno je to što naslijeđena mentalitetska dogma to podstiče i opavdava, a najžalosnije što takve sadržaje često plasiraju druge žene.

ANALITIKA: Kako bi ste opisali savremeno crnogorsko društvo kada je riječ o odnosu prema ženama, njihovim pravima i ulogama za koje se sve više bore i u tome uspijevaju?

POPOVIĆ: Neravnopravno, licemjerno, primitivno. U društvu opterećenom svojim mjestom i ulogom u istoriji, koje djeluje zalutalo u XXI vijek, dobijamo retrogradne poruke sa najviših zvaničnih adresa i floskule koje počinju sa „drage dame“. Kult prema muškom potomstvu je nemilosrdan i degutantan - i prema rođenoj i nerođenoj djeci - što nam je potvrđeno ovih dana, kada je objavljeno da je za deceniju u Crnoj Gori rođeno tri hiljade dječaka više nego djevojčica. Praksa selektivnih abortusa je, dakle, „živa i zdrava“, i mi još uvijek živimo u ambijentu u kojem kćerke čuvaju obraz porodici, dok se sinovima sve prašta.

ANALITIKA: Odrastali ste van Crne Gore. Učili ste i živjeli u Evropi i Americi. Šta ste tamo naučili i shvatili? Da li ima razlika biti ženom ovdje i tamo?

POPOVIĆ: Mnogo manje nego što mislimo. Mi još uvijek bijemo neke stare bitke i teško je objasniti nekome na zapadu da se naše žene još uvijek odriču imovine u korist braće, ili da majke prave toliku razliku između sinova i kćeri. Međutim, „Me too“ pokret je pokazao da je žena i u najnaprednijim sredinama suštinski nezaštićeno biće. Nikakve razlike nije bilo ni u reakcijama koje smo čitali kod nas, i onih koje su pristizale na zapadu: zašto je do sad ćutala, zašto je ostajala u takvim situacijama, zašto se tako obukla, je li ga isprovocirala, radi li to da skrene pažnju na sebe. 
Prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije, na svjetskom nivou svaka treća žena tokom života iskusi ili fizičko ili seksualno nasilje, i to najčešće od strane partnera. Nedavno sam prisustvovala online edukaciji sa skoro milion učesnika sa svih meridijana: na pitanje koliko se žena u posljednjih tri mjeseca bar jednom osjetilo pod prijetnjom (na ulici, u prevozu, itd.) preko devedeset posto je podiglo ruku. Zato i užasava to što je društvu prvi instinkt da opravda i odbrani muškarce, umjesto da se solidariše sa ženama. Dokle god se to ne promijeni, feminizam će biti naša obaveza.

ANALITIKA: Da li je to što ste žena nekada bilo prepreka u vašem životu? Ili možda prednost?

POPOVIĆ: Vjerovatno jeste, samo što nikad nisam sebi dopuštala da svoje situacije sagledavam iz tog ugla. Vaspitale su me jake i sposobne žene, a odabrala sam da život dijelim sa čovjekom kojega je, takođe, vaspitala jaka i sposobna žena. Ali nemalo puta sam čula komentar da sam imala sreću što me muž trpi tako jaku, pošalice da mu ne može biti lako, i standardno „prava si Crmničanka.“

ANALITIKA: Koji je najveći izazov za žene danas koje pokušavaju da ostvare sve vrijednosti koje savremeno društvo nameće, jer očigledno, iz različitih razloga, biti domaćica je sve rjeđa opcija?

POPOVIĆ: Balans. Prohtjevi su ogromni, obaveza mnogo i nije to lako postići. Kada svemu tome dodate pandemiju i neophodnost da one koje su majke obavljaju i dio nastavničkog posla, opterećenje je zaista veliko.

ANALITIKA: Da li biste mogli da se bavite „samo“ djecom i kućom? Potcjenjuju li se danas takve žene, koje odluče da život posvete domu? Da li je ta opcija postala manje vrijedna, iako svi znamo da je za to potrebno mnogo snage i da to može biti i teška odluka?

POPOVIĆ: Najčešće se potcjenjuje i to je uloga na koju ja ne bih pristala iz dva razloga. Prvi je taj što svakako ne bih mogla da se bavim samo jednim poslom, ma koji bio. Drugi je taj što sam vaspitavana da nikad sebi ne dopustim da nemam sopstvene prihode. Veliki je rizik biti finansijski zavisna od muškarca.

ANALITIKA: Odrastali ste uz majku koja je ostvarila značajnu karijeru. Što je za vas to značilo? Kako vas je to definisalo kao ženu, majku i uspješnu poslovnu ženu?

POPOVIĆ: U ličnom smislu me je majka naučila upornosti, snazi, spremnosti da pomognem drugome, a nespremnosti da pred bilo kim ustuknem zato što sam žena. Činjenica je da me naše društvo najčešće određuje po tome čija sam kćerka, i ja sam dugo osjećala potrebu da dokažem da ništa nisam dobila preko veze i da zaslužujem sve što sam postigla. 
Davala sam sve od sebe da budem izvrsna, vrijedno radila, borila se da sve sama postignem, i u tom sam naporu bila poput hrčka koji se stalno vrti u točku, jer koliko god da sam se trudila, većina to nije htjela ni da uzme u obzir, a kamoli prizna. Nekad me je to nerviralo, sad mi je simpatično.

POPOVIĆ: Nije me osnažilo, naprotiv. Sve se može podnijeti do trenutka kad vam neko napadne majku, ne štedjeći je ni kao ženu, ni kao ljudsko biće. To kako smo se moj brat i ja osjećali, doživljaj bespomoćnosti protiv mašinerije koja ne preza ni od čega - to je nešto što nikome ne želim da iskusi. Čitaš, na primjer, dokazanu laž i ne možeš ništa da preduzmeš. Ako progovoriš, napadi se umnožavaju i postaju sve brutalniji, jer medijski i paramedijski autleti podstiču atmosferu u kojoj je najbolje sjedjeti, ćutati i čekati da prođe. 

POPOVIĆ: Učim ih liberalnim vrijednostima u odnosu na ljudska i manjinska prava, građanskom vaspitanju, poštovanju životne sredine. Učim ih samostalnosti i radu, ali i unutrašnjoj snazi i ambiciji.

ANALITIKA: Vi ste dijete razvedenih roditelja. Danas je takvih brakova mnogo i djeca ne pridaju značaja tome kao nekada. Nekada je to bilo rijetko. Da li ste se osjećali drugačije od ostale djece? Što je tu slabost a što karika za snagu i za dobar život? 

POPOVIĆ: Te davne osamdeset i neke sam bila jedino dijete razvedenih roditelja u mojoj školi i vjerovala da je to smak svijeta - jer su se odrasli u mom životu ponašali kao da je to smak svijeta. Danas je to postala normalna pojava. Nije dobro što je broj razvoda toliko porastao i što je porodica u krizi, ali je dobro što se čitava stvar danas drugačije predstavlja djeci. Uvijek tvrdim da je dobar, uljudan, prijateljski razvod moguć i da je bolji od životarenja u lošem braku.

ANALITIKA: Koliko Vam je umjetnost značila u određenim fazama vašeg života? Napisali ste roman sa 18 godina i to je veliki poduhvat. Iz ove perspektive, kako na to gledate? 

POPOVIĆ: S nostalgijom, jer više nemam to slobodno vrijeme i koncentraciju. Volim da se bavim i slikanjem i fotografijom, i češće posežem za tim vidovima izražavanja, jer su brži i lakši. Već skoro godinu imam 200 i kusur napisanih stranica romana kojem samo treba napisati završnicu, pa ući u drugu ruku, ali te završnice još uvijek nema. Nedostaje mi pisanje, baš kao što mi nedostaje taj dječiji entuzijazam da sa svijetom podijelim priču koju sam izmislila, ali će to uvijek biti dio mog bića.

POPOVIĆ: U učenju. Obožavam da usvajam znanja i nikad neću prestati da pohađam kurseve i čitam knjige. Mada volim da vjerujem i da sam odličan roditelj.

ANALITIKA: A što vam ne polazi baš za rukom, iako biste možda željeli?

POPOVIĆ: Pa, već godinama imam neke nesporazume sa sportskim aktivnostima. One u jednu stranu, ja u drugu i nikako da se uskladimo.

ANALITIKA: Mlade žene koje tek ulaze u svijet prema kome treba da se odrede se nalaze pred bezbrojnim vratima. Koji je vaš savjet njima?

POPOVIĆ: Ovo je vrijeme u godini kada se svi sjete ženskih prava. Pročitala sam, u moru raznovrsnih poruka, jednu koja kaže da su „bijesne žene promijenile svijet“. 
Ulazak u svijet je i izazovan, i zanimljiv, a mogućnosti brojne. Trenutni emocionalni, finansijski ili drugi komfor ne treba da bude izazov za ćutnju. Nepravda je nepravda, u kakvu god haljinu da je obučete.

https://www.portalanalitika.me/clanak/buntovne-zene-mijenjaju-svijet