Autor: Justinijan Krkeljić a.k.a. Ćoro Prečka
Poluistinita intimna ispovijest o početku među-etničkih odnosa u mom komšiluku
To su bili dani. Tih godina, na Zabjelu je stasavala druga generacija radnika KAP koja će na zao glas pronijeti ovo posljednje urbanistički isplanirano podgoričko predgrađe. Corey Haim i Patrick Dempsey su bili idoli onog dijela zabjelskih momaka koji su se redovno tuširali, dok su ostali su kidali vene za Krvavim sportom (I i II), Stiven Sigalom i ostalim junacima koji su se borili protiv sila mraka, terorista i narko kartela. Nije bilo tog majčinog sina koji nije vježbao razne karataške pokrete, sanjajući o prilici da ih upotrijebi protiv vazda mrznih Koničana, koji su se, na veliku žalost, tih godina preorjentisavali na brejkdens i slične borilačke vještine. Istovremeno, socijalistički razvitak i radničko samoupravljanje su cvjetali, i iako vise nije bilo druga Tita – jugoslovenski samoupravljači su uspijevali da se izdignu iz bola i očaja zahvaljujući bezbrojnim kreditima, liberalnoj viznoj politici i istočnoevropskim turistkinjama. Na globalnom planu, Rambo je u kontinuitetu karao ruske specijalne vojne jedinice od Vijetnama do Afganistana, da bi se u kraćim periodima odmora posvećivao lupanju Kluber Lenga i Viktora Draga, time prikrivajući originalne namjere američke spoljne politike.
Upravo u tom periodu – na Zabjelo je došao prvi Kinez! U stvari, radilo se o Kinezima, tj. kineskoj porodici, koju su sačinjavali otac, majka, stariji sin i dvoje makanjadi. Mislim da su se prezivali Li, mada to sad nije ni bitno, jer su ih svi tako nazivali poslije par dana. Kako se oni nisu bunili ili odavali bilo kakve znakove neslaganja – ostade im to Li. Svi su bili crnokosi, rijetko su izlazili iz stana, non stop su se smijali i niko ništa nije razumijevao što pričaju (ne, nije to što mislite - prim.aut).
Elem, dođoše Kinezi i igrom slučajeva – uselili su se u moju zgradu, i na moj sprat. Sjećam se kao juče, otac je odmah zvao strica, koji je takođe živio u istom ulazu i obnašao je funkciju predsjednika kućnog savjeta (za one rođene nakon 1989: predsjednika skupštine etažnih vlasnika). Em što otac nije znao kako da se postavi prema došljacima, em što je (od njega stariji) stric imao više iskustva sa protokolom
– njima dvojici se pridruži još par brkatih komšija, povukoše se u strikov stan i počeše da vijećaju što im je činjet’. Donošenje odluke mora da je bilo veoma mukotrpno, jer su usput pojeli jedno 4 kila pršute, 2 kila mladog sira i popili gajbu piva, dok su njihove žene i mi, đeca, čekali da vidimo što će se dogoditi. A podignuta je strašna drama, što je postalo vidljivo pogotovo kad je komšija Beli drhtavim tonom ubjeđivao svoju snahu da im donese još jedan pladanj meze, jer se ne može praznog stomaka bistrit visoka politika (iako je ova snaha opravdano sumnjala da se ovo vijećanje odužilo zbog produžetaka utakmice, čiji su prenos slušali tokom vijećanja). Elem, nekako oni to privedoše kraju – striko stade ispred vijećnika, a onaj komšija Beli se isprsi taman ka’ da je izašao sa II zasijedanja AVNOJ-a. Striko reče da je donijeta odluka da se formira delegacija u sljedećem sastavu: striko, šef delegacije (što mu je i pripadalo po funkciji predsjednika kućnog savjeta), komšija Slobo, kao osoba koji je radio kao vozač u jednoj firmi što je trgovala sa Vijetnamom, i ja, kao prevodioc. Naravno, ja nisam znao beknut’ ni slovo kineskog, ali kako sam učio engleski odlučeno je da ja idem sa njima, jer su đeca komšije Ramiza učila ruski, a kćerka od komšinice Gospave je zaplakala na samu pomisao da će se naći u blizini Kineza, pa rekoše – da ih ne bruka tamo. Cilj misije – utvrditi stvarne namjere Kineza!
Sad, da ne dužim kako je tekao sastanak, njihov najstariji sin je takođe govorio engleski, pa sam ja njemu prevodio ovo što su pričali moji, a on meni ono što je govorio njegov otac. Ukratko, striko je pričao o crnogorskoj tradiciji gostoprimstva i ratovanja, te se osvrnuo i na istorijat crnogorsko-kineskih odnosa, pomenuvši onog Sajičića što je 1904/5 posjekao u dvoboju samuraja, ali mi nije padalo na pamet da ga
ispravljam, jer je bio malo namćorast, pa da se ne izbeči na mene - to nisam preveo, iako ga oni Kinezi čudno pogledaše kad je izustio riječ samuraj. Takođe se dotakao i poljuljanog ideološkog jedinstva sa drugovima Kinezima, iskazujući žal što je propuštena prilika da se svjetska revolucija proširi na taj prokleti Zapad, ali je pokazao i razumijevanje za njihov odnos prema SSSR, jer smo i mi imali s njima loših
iskustava. Kod posljednjih riječi, striko krajičkom oka potraži Slobovu reakciju, jer mu je pola familije završilo na Golom otoku. No, Slobo nije davao abera za strikovu priču, jer cijelo vrijeme krvnički šmekao dobrostojeću gospođu Kineskinju. Njen muž, s druge strane, je stalno pominjao kako je došao da prži neko meso na kineski način i da ga prodaje na Veliku pjacu. Ovo bilo dovoljno da se utvrdi da Kinez ne predstavlja opasnost, a kako je ubrzo počinjao i sportski Kutak za sporni trenutak, delegacija se oprosti od novih komšija i sa malo podozrenja – poželje im dobrodošlicu.
Međutim, dani su prolazili, a od te formalne dobrodošlice nije ostalo ništa sem mrtvog slova na papiru. Kad god bi prošli ispred zgrade, momci su im dovikivali svakojake anti-kineske parole, karikirajući kung fu pokretima. To je išlo dotle da su ih neki posjećivali na njihovom štandu na Velikoj pjaci đe su ih podsjećali da je Brus Li mrtav i da je vazda bio šonja i da je pola onih scena montirano. Nisam baš siguran da su Kinezi razumijevali dobar dio tih dobacivanja, ali valjda su osjećali nipodaštavajuće poglede i zlobne osmijehe, jer su se ubrzo i oni počeli rjeđe osmjehivati prema komšijama i manje zadržavati pred zgradom. Meni, kao krajnje emocionalnom đetetu i još članu originalne delegacije koja je stupila u prvi
kontakt sa Kinezima – to svakako nije bilo drago, te – iako sam bio dijete i nisam poznavao sve finese ljudskog fukarluka – osjetio da se Kinezi ne osjećaju prijatno u komšiluku. Pitao sam oca što im to rade i zašto, a otac mi je kratko odgovorio – zato što su Kinezi, valjda, drugačiji su od nas.
“Kojih nas, tata?”
“Pa, nas… nas, ovaj, nas sa Zabjela”
“Pa što onda ne zajebavaju tako onoga pjanog Miška, zeta od komšije Belog, koji je iz Zagoriča i stalno dolazi na Zabjelo?”
Odgovor “Aj mrš sad u sobu” mi i nije baš riješio dilemu koja me je oprhvala, ali nisam odustajao. Doduše, nije ni tata, tako da sam ja ipak završio u sobi, sa povrijeđenim ponosom jednog člana delegacije i masu pitanja u glavi.
Elem, nisu se Kinezi dugo zadržali u komšiluku. Na njihovo mjesto su došle neke „konobarice“ što su radile u „trećoj smjeni“ u jednoj zabjelskoj kafani, ali rane koje je na zabjelskim bicepsima ostavio dolazak Kineza – mislim da nikad nisu zacijelile. Dobro, nisam ni tada bio baš klipan (dok danas držim da svakako nisam), znao sam da u našem komšiluku postoje i Slobodani, i Gospave, i Ramizi, i Rabije, i
Kastrioti – samo što su ti ljudi uz ime imali prezimena tipa: dobrica, lopovče, brate, lažov, ćoro, zdopi, komšo, tuljan, balvaz, tutuš, ljakse, pobro, ćelo, kreten, drolja, kvočka raspala, smrda, majmun gljibavi, posro, dalabu, vonjegla i slično. Međutim, ovi Kinezi bijahu prvi koji nisu dobili neki nadimak povezan sa
njihovom karakternom osobinom ili fizičkim izgledom, već jednostavno – bijahu Kinezi.
Nije prošlo ni par godina, a svako ime u komšiluku je dobio svoje novo prezime. Odjednom, Slobo postade Srbin, Vojo liberal, Ramiz musliman. Umjesto fudbala, žena i sjevernjaka, po komšiluku počeše da guslaju o nekim drugim temama. Počeše da vode računa ko s kim kafu pije, i ko gleda Emila Labudovića na dnevnik, a kom u tom terminu pali kasetofon. Jedni su otvoreno vrijeđali, drugi su bili napadno politički korektni, treći su ćutali, a četvrti su počeli da bježe... A ja sam samo kontao kako su nam oni Kinezi uvalili virus, koji je nagrdio inače jedan veoma zastarjeli operativni sistem, o kojem i dan danas mislim da je, uprkos manjem broju funkcija, sporosti i lošijoj grafici – bio nekako pouzdaniji...
PS: U klimaksu anti-kineske mržnje na Zabjelu, jednog jutra u cik zore ja i otac smo išli kolima na posao, i taman smo krenuli ulicom Petra Matovića – kad ugledasmo onog najstarijeg sina od Kineza kako trči trotoarom. Istog momenta tijelom mi prostruja osjećaj ponosa zbog članstva u onoj delegaciji, kad se odjednom strunjih – e viđeh da iza onoga Kineza trči jedna grupica od 20-ak momaka iz komšiluka, koji su bili najstrašnije anti-kineski orjentisani. Inicijalna procjena mi bijaše da je onaj Kinez ogladnio, krenuo da kupi burek, a onda naišao na one momke kojima je dosadilo da svoja osjećanja izražavaju verbalno, što će reći – krenuli su da ga odvale od batina. Viknuh tugaljivo put oca, rekoh mu da moramo zaštititi onog malog Kineza, jer nije u redu da ga onoliko momaka bije zbog ničega. Otac prihvati moju inicijativu, te skrenusmo kolima za Kinezom i onom grupom momaka. Iako mi je bilo malo čudno kako Kinez uspijeva da im pobjegne trčeći 10 km/h, kao i da su oni momci prililčno vodili računa da ih onaj Kinez ne provali – kad dođosmo do jedne livade omeđene borićima, pored puta za Golubovce i more... Onaj Kinez stade posred poljane, stadoše i oni momci, skriveni iza borića. Misleći da je sam, poče nešto da
mlatara rukama i nogama po vazduhu, nešto što je vremenom počelo da liči na kate i ostale tajne kung fu poteze. Zbunjeno sam to sposmatrao iz kola, no se tek šokirah kad ugledah one momke kako, i dalje skriveni iza borića, oponašaju mlataranje onoga malog Kineza i pokušavaju da skinu neke mavašigeri poteze. Okrenuh se put oca, i upitah ga je li ovo normalno. Ovamo ga maltretiraju i šatro mrze, a u potaji
ga kopiraju. Otac me pogleda, sa vidnim žaljenjem što nismo kući kako bi me izmršika u sobu, jer mu je preko glave bilo ovakvih stvari – malo se zamisli, kontajući da li sam dovoljno zreo za ovako ozbiljnu priču i mudro reče:
“Nije”.
“Pa ako nije, zašto to rade?” – nije se predavalo radoznalo dijete u meni.
“Pa zato što su idioti.”
“Ali kako…”, nastavi sad već zbunjeno dijete u meni, koje je vjerovalo da neke nevidljive Snage Dobra automatski eliminišu takve ljude
“Zato što ih ima dovoljno…”
PS 2: Decenija i po je prošla, a NR Kina je odlučila da otvori svoje diplomatsko predstavništvo u Crnoj Gori. I to đe će – pravo na Zabjelo, đe ga evo i dan danas. A ako budete prolazili ul. Radosava Burića, viđećete kineski barjak podno Ljubovića. Vjerovatno ćete i mene sresti, kako sjedim u zasjedi, čekajući da iz ambasade izađe jedan od onih mojih Kineza – da ga išklepam, ispucam i napunim noga – što učinje
od Zabjela i kako je još došao 15 godina kasnije da se seiri.