Stojim jutros pred ogledalom, opet nema velikog stomaka, opet sam postala majka i prosto ne mogu da vjerujem da je to tijelo rodilo dva puta. Ja, majka dvoje djece.
Moja se Lena rodila prošlog ponedjeljka, 9. maja, skoro mjesec dana ranije. Sve je prošlo sasvim drugačije nego prvi put, srećom brže, ali i mnogo burnije tokom porođaja, a mnogo lakše tokom oporavka. Posljednje nedjelje trudnoće su bile strašno teške, pa se šalim da smo i jedna druga bile suviše nestrpljive da se upoznamo da bismo iščekale kraj tog famoznog devetog mjeseca.
Ispričaću vam da sam tokom čitave trudnoće strahovala kako ću voljeti to drugo dijete. Ispričaću vam jer mi kažu da je to normalna emocija, ali se niko ne usuđuje da je naglas izgovori. Pa eto, za slučaj da je i vi iskusite, želim da vam bar neko kaže da je normalna. Ja sam bila sasvim zadovoljna svojim Filipom i nijesam osjećala potrebu da svojoj sreći dodajem bilo što, pa mi se činilo da je jedini način da zavolim svoju djevojčicu taj da manje volim Filipa. S druge strane, osjećala sam da njega volim toliko, da više nema mjesta za bilo kog drugog. Oslanjala sam se na prirodu da učini svoje, ali i na uvjeravanja drugih majki da su se identično osjećale, pa se kasnije smijale svojim strahovima. I zaista, kako ne vjerovati u Boga, pa makar ga zvali "Priroda": za potpunu zaljubljenost je bilo dovoljno da Lenu prve noći u klinici legnem pored sebe. Cijelu me je noć držala za prst i uz mene spavala spokojno, kao da sam najjača tvrđava na svijetu, a do jutra je već bila moja djevojčica, moje sunce, a ja spremna da ubijem svakoga ko bi se usudio da joj štogod učini. Deset dana kasnije je obožavam: obožavam kako spava i kako se smije u snu, kako gleda, kako jede i kako se meškolji. Slatka mi je čak i kad plače, pa makar u tri ujutro. Već smo bile i u parku, i u samoposluzi, i u restoranu, i u šetnji i obožavam način na koji ona sve to odrađuje, kao da nije ništa. Obožavam Filipa koji joj mazi ruku kada plače, iako ga niko tome nije učio, koji svakog jutra trči da me zagrli, koji je počeo da slaže kule od igračaka i koji govori nekim sasvim svojim jezikom, ali s ubjeđenjem najboljeg oratora. I spokojna sam, jer sam naučila da voljeti jedno ne umanjuje ljubav prema drugom, a voljeti oboje je bogatstvo kakvo se ničim ne može platiti.
Zato sada, kada sumiram utiske ovih prvih deset dana, zaključujem da je čak i porođaj sasvim apstraktna stvar. Možda je onima koji nijesu iskusili trudnoću i rađanje strano to što nazivam apstraktnim nešto što je toliko bolno; pa ipak, ne mogu osmisliti bolji izraz, jer je za trudnicu čudan pojam da u njenom stomaku raste živo biće koje će jednog dana - ako Bog da - biti odrasli čovjek, isto kao što je za majku, kada posmatra svoje dijete koje odrasta, čudan pojam da je ono nekada bilo u njenom tijelu i rodilo se. Sve je čuđenje i sve je čudesno, osim ljubavi. Jedino je ona stvarna i jedino se u nju možete zakleti.
Ukoliko, naravno, rađate iz ljubavi, jer ste u protivnom dio najtužnije priče na svijetu.