Ponukala me je
Taki jutros da razmišljam o mnogo toga i da prebrajam ljude. Opet mi je na
pameti to kakvu je privilegiju moj muž imao što se podigao uz svoje drugove. Ja
sam od jedanaeste godine nomad, i uz Ninu koja je stub od kad postojim i koju
sa tog mjesta ne bi mogao pomjeriti ni armagedon, i Elenu i Nadu koje su takođe
oduvijek dio mene, ali i odavno geografski daleko, ja sam prijatelje sticala
usput i mnoge usput i pogubila. Pa tako i Tanju. Neki su mi slomili srce, neki
samo odlutali u neke druge životne priče, prema nekima sam se i ja ogriješila.
Danas osjećam krivicu prema Tanji, jer sam dopustila da postanemo one što samo
razmjenjuju čestitke za rođendane. Nije mi se smjelo desiti da ne znam da ima
rak, niti da joj ne kažem kad sam ga imala ja; nije se smjelo desiti da joj se
više ne javljam kad dođem u Budvu, da izgubim naviku na Tanju, ili ona na mene.
Nije smjelo, ali se desilo, i sad se ne može nadoknaditi. Znam, znam, sve
je to život. Ali je, kad je Tanja u pitanju, sve to i jedna velika, užasna
nepravda.
Kopam danas po starim slikama. Nalazim mene i Tanju u akvarijumu u Madridu, i sa Bokeške noći. Nerviram se što ne znam gdje mi je jedan album iz tih godina u kojima je ima mnogo više, jer smo svuda zajedno išle, a bile mlade i lijepe, pa voljele da se slikamo. Usput nalazim i druge uspomene, drugih ljudi koji su ostali negdje u prošlosti i danas mi nedostaju više nego ikad, i onih koji su i dalje tu, ali nedovoljno. Puna je kutija slika, pomiješane su i valjalo bi ih rasporediti hronološki i staviti u neki album.