Kad sam uzela da čitam "Plodove gnjeva" Džona Stajnbeka, bila sam ubijeđena da ću napisati još jedan blog pod naslovom "Moja mala biblioteka" i time nastaviti malu tradiciju koju sam nedavno ustanovila - da ne kupujem nove knjige dok ne pročitam nepročitane (ili obnovim pročitane) koje imam u kući, a da o onima koje pročitam izvještavam ovdje.
Za "Plodove gnjeva", koji su mi ne znam kako godinama izmicali, pripremala sam se kako dolikuje: iz te iste biblioteke sam izvukla knjige iz istorije američke književnosti, pročitala sve što treba o Stajnbeku i njegovoj knjizi, pa prionula na posao.
S tim što sam ovoga puta napravila nešto što nikad ne radim: kako sam imala knjigu u domaćem izdanju, a nijesam na engleskom, uzela sam da čitam srpsku verziju koju je objavila novosadska VEGA medija u sklopu kolekcije "Nobelovci". I debelo se pokajala.
Knjigu su preveli Jovan Popović i Radoš Novaković, a korekturu su radile Aleksandra Lončarski i Maja Tomić. E pa voljela bih da mi, prije svega, neko kaže gdje su to Jovan Popović i Radoš Novaković studirali engleski jezik i ko ih je podučavao umjetnosti zvanoj književni prevod. A zatim bih voljela da mi neko kaže gdje su Aleksandra Lončarski i Maja Tomić učile gramatiku i pravopis, i da li je njihov problem loš vid ili loša koncentracija!
Draga gospodo Popović, Novaković, Lončarski i Tomić,
možda vas niko nije obavijestio da je "Plodovi gnjeva" jedno od kapitalnih djela američke i svjetske književnosti, mada računam da je Stajnbekova Nobelova nagrada mogla biti povod da tako nešto naslutite. Pošto ste tokom ovog radnog zadatka bili primorani da roman pročitate (premda vidim da se nijeste pretjerano udubili), možda ste primijetili da on nije za svakoga, ne u smislu da neko nije dovoljno dobar ili pametan da ga pročita - njegova ljepota je upravo u jezičkoj jednostavnosti kojom su opisane kompleksne misli - već zato što se bavi univerzalnim pojmovima kroz temu koja je vrlo lokalna i odavno nije aktuelna, i to kroz fabulu koja napreduje dosta sporo. Čak se pitam i jeste li se oslonili na pretpostavku da će ga ljudi kupovati samo zato što je dio kolekcije kakvu je otmeno imati u biblioteci (Nobelovci, molim vas!), i da će rijetko ko stvarno sjesti da čita, pa niko neće ni primijetiti koliko ste bili traljavi u vašem radu. Ali evo, ja sam sjela, zamislite, i toliko ste me iznervirali da sam na pola prvog toma odustala, nabavila verziju na engleskom jeziku i nakon toga istinski uživala u briljantnom štivu koje ste vi uspjeli do te mjere da upropastite, da ste jednog Džona Stajnbeka učinili neprepoznatljivim i vrlo prosječnim.
Ja sigurno nijesam pisac kalibra Džona Stajnbeka, ali sam prilično strog čitalac, i to nažalost od onih koji uvijek od muve prave slona. Meni je užasno stalo do onoga što čitam, stalo mi je da iz teksta izvučem pouku, naučim nešto, da kroz to napredujem i kao čitalac, i kao pisac. A u ovome što ste vi napravili vidim metaforu za sve ono što ne valja na ovom našem Balkanu: za lijenost, improvizaciju, površnost i ogromnu neodgovornost. Živimo, nažalost, u vremenu u kojem se dvije najgledanije televizijske emisije zovu "Farma" i "Grand parada", u kojem knjige poput "Ringišpila" doživljavaju tridesetak izdanja, i u kojem su ljudi spremni oči da vam iskopaju ako se usudite da kažete da vam se povraća od izgleda i stihova folk diva.
Vjerujem da je u ovakvim vremenima rijedak, subverzivan i pomalo luckast građanin koji se odmetne da čita ediciju Nobelovci, pogotovo ako pripada mlađoj generaciji, i zato smatram da je od neprocjenjive važnosti da taj mladi građanin, koji je pošao u potragu za malo kvaliteta i obrazovanja, taj kvalitet i dobije, jer Džon Stajnbek nije "Pedeset nijansi siva", i Džon Stanjbek nije "Ringišpil" u kojem su oboje plakali od uzbuđenja kad su prvi put vodili ljubav, a onda zaspali s njenom bujnom kosom rasutom preko njegovih grudi! Džon Stajnbek nije, na kraju krajeva, osamnaestogodišnja Ksenija Popović s rečenicom "bježalo je veče i padala noć".
Džon Stajnbek je sve suprotno: jedan od onih pisaca kod kojih svaki pasus, svaki opis, svaka misao predstavlja lekciju iz književnosti, gramatike, a pogotovo stila. U svakoj rečenici njegovih dijaloga, čitalac može da osjeti ko ih je "izgovorio", odakle potiče, kakvim je životom živio i kako razmišlja. To su, gospodo draga, autori koje nazivamo iskonskim umjetnicima, koji nas obrazuju i oblikuju u bolje ljude, i treba imati petlju (ili potpuno odsustvo odgovornosti u vašem slučaju) da se uhvatite u koštac s prevodom takvoga djela, jer kad to uradite, na sebe preuzimate veliko i teško breme: da na vašem jeziku prenesete nečiju genijalnost.
A što ste vi napravili? Vi ste od Stanbeka napravili "Farmu", "Grand paradu", folk album i "Pedeset nijansi siva". A kako ste to izveli - pustiću da sami kažete kroz nekoliko primjera.
Kod vas, recimo, men and women nijesu muškarci i žene, već ljudi i žene. Jeste li to htjeli da kažete da žene nijesu ljudi? Hajde da pogledamo baš taj pasus:
Ljudi i žene zabili su se u kuće, a kada su izlazili vezivali su marame pred nos i stavljali naočare da zaštite oči.
Kad ponovo zanoći, bi mrka noć, jer zvezde nisu mogle da prodru kroz prašinu, a svetiljke u prozorima nisu uspele da probiju krug svog vlastitog dvorišta.
...
Tada su žene znale da su spasene i da neće biti sloma. I upitale su onda: A šta ćemo sad? A ljudi su odgovarali: Ne znam.
Evo još jednog od strašnijih primjera (biram strašnije, jer bih u protivnom morala da prepišem cijelu knjigu):
- Tomi, treba da te pitam, jesi li mahnit?
- Mahnit, Mati?
- Nisi zatrovan? Ne mrziš nikoga? Nisu ti u onoj tamnici ništa učinili da ti se pamet poremeti?
Pogledao ju je iskosa, promatrao je pažljivo, a njegove oči kao da su pitale otkud ona može da zna takve stvari.
- Neee - reče on. - Bio sam neko vreme. Ali nisam tako gord kao mnogi drugi. Puštao sam da stvari teku niz mene. A šta ti to, Mati?
Izraz old lady prevodite stara dama, kao da bi zemljoradnici iz Oklahome baku zvali stara dama, a najnevjerovatnije mi je to što četvoro ljudi - dva prevodioca i dva korektora - ne primjećuju da se Rose of Sharon čas zove Rouzšarn, a čas Ruža Saronska. (Ruža Saronska?!)
No, ja se danas zapravo ne obraćam vama četvoro, već izdavačkoj kući Vega, i svim balkanskim izdavačima, i molim ih da ljude poput vas ubuduće angažuju za prevod "Pedeset nijansi siva" i sličnih djela. I vi i oni ćete lijepo zaraditi, a vaše greške neće nanijeti bilo kakvu štetu ni čitaocima, ni autoru kojega prevodite.
Ali ako se već upuštate u plemeniti poduhvat da obrazujete ovaj narod, koji je toliko zatrovan folkom i "Farmom", učinite to kako valja, majku mu. Ako već ne možete da nađete dobre prevodioce, uzmite one stare dobre prevode od prije 30-40 godina i njih preštampajte. Angažujte korektore koji makar znaju gdje ide zarez, a i vide grešku poput imena koje se mijenja na svakih par stranica. Vi se nećete brukati, a nas nećete maltretirati. Ovo je, vjerujte, maltretiranje. I grijeh. Jer kad čak i od Nobelovaca uspijete da napravite šund, kič i improvizaciju, što se mene tiče, treba vas ukinuti.