Ovaj tekst je objavljen u današnjoj Pobjedi, strana 18, u rubrici "Pisma".
Dragi pravoslavni svešteniče,
Nije važno kako se zoveš, odakle si i koliko ti je godina. Još je manje važno jesi li Đakon, Jerej, Monah ili Episkop, a najmanje je važno jesi li dio Crnogorske pravoslavne Crkve ili Mitropolije crnogorsko-primorske: ukoliko si pravoslavni sveštenik na teritoriji Crne Gore, ovo pismo je za tebe.
Možda će te uvrijediti što ti se obraćam na „ti“. Znaš, nije to zbog mog opšte-poznatog problema s autoritetom (odbijam da poštujem titule ukoliko iza njih ne stoji Čovjek, sa velikim „č“), već zato što želim da se prema tebi postavim blisko, bratski. Smatram hrišćanskim da budemo braća, umjesto da ti ljubim ruku, pa otud sloboda da preskočim ono daleko, uštogljeno „Vi“.
Pretpostavljam da ti nije lako raditi u današnjoj Crnoj Gori. Ipak smo imali pet decenija ateizma, pa danas ljudi ne znaju kako da se okrenu vjeri, posebno onda kada se zbog politike pola naroda ježi od jedne, a druga polovina od druge crkve. Činjenica je da većina smatra da na molitve redovno idu samo očajnici, ekstremni nacionalisti i lakovjernici, a moj je utisak da bi možda trebalo da poželiš da malo više te „većine“ drugačije misli i da ti redovnije svraća. Ali ta većina, čak i kada se deklariše kao vjernici, vjeru svodi na krštenje (kojem obično ne slijedi bilo kakva hrišćanska edukacija), slavljenje slave (premda tog dana rijetko koji slavljenik ode u crkvu, ali se skoro svaki napije), nošenje brojanice na retrovizoru i na ruci (obično onoj istoj ruci na kojoj nosi crveni konac protiv uroka, koji se kosi sa hrišćanskim načelom da se izbjegava sujevjerje) i ustajanje s mjesta kad god se pomene Ostrog, uz propratno „slava mu i milost“, izgovoreno i deset puta, ako treba. Pobožnost većine je, dakle, sličnija sujevjerju, nego Hrišćanstvu. A ja se pitam vidiš li ti da si zbog toga, uglavnom, kriv upravo ti?
Prijateljica iz Amerike mi priča o njenoj crkvi i kaže: „Skupljamo robu i hranu za siromašne, svakog mjeseca šaljemo novac sirotištu u Haitiju, naš pop radi sa djecom u maloljetničkom zatvoru, svakog petka volontira u narodnoj kuhinji, svakog juna gradi kuće; prava smo zajednica, okrenuta narodu i to nas okuplja, to nas zbližava.“ A ja razmišljam o tebi, svešteniku u Crnoj Gori, i pitam se: šta ti radiš za mene? Kada ne držiš političke govore i, prilikom velikih praznika, ne propovijedaš o milosrđu, čime se baviš? Učestvuješ li ti u bilo kakvom milosrđu? Kako uopšte izgleda tvoj dan? I, što je najvažnije, kako doživljavaš mene, koja uđem u tvoju crkvu ili manastir? Kako doživljavaš sebe u odnosu na mene?
A sada ću ti reći kako te doživljavam ja. Premda ne nosim ni krst, ni brojanicu, ne slavim slavu i ne ponavljam nikakve fraze kad se pomene Ostrog, volim da uđem u crkvu i manastir i volim da svakodnevno popričam s Bogom. Ali sam odavno prestala da pokušavam da pričam s tobom. Štoviše, bez imalo ustručavanja priznajem da sam od onih koji s čuđenjem gledaju na „okorjele“ vjernike, jer ne mogu da shvatim da pametna i obrazovana osoba može da ti redovno dolazi s obzirom na tvoje uobičajeno ponašanje. Možda je problem u meni, u mojim predrasudama da jedan sveštenik treba više da liči ovome kojeg opisuje moja drugarica, nego distanciranom namrgođenom popu kakve redovno gledam kod nas, ali je činjenica da je svaki susret s tobom za mene bio ogromno razočarenje. Trudila sam se, i te kako, da ostvarim kontakt, ali kad god sam pokušala da ti priđem – izuzev manastira Dajbabe, gdje je jedan pop uvijek bio predusretljiv i zaista divan – dobila sam ili hladni, nezainteresovani tretman, ili nekakvu strogoću, ili sulude političke i nacionalističke pridike po koje svakako nijesam došla. Lekcija o vjeri se uvijek svodila na to da treba da postim, da se pričestim i da se molim Bogu, a ako je vjera samo to, onda ja ne znam šta od nje da tražim. Ni ja, ni ona većina o kojoj smo maločas govorili.
Voljela bih da shvatim što to misliš da bi ti se dogodilo kada bi izašao među narod! Šta misliš bi ti se desilo kad bih te srela na ulici dok radiš na nekoj dobrovoljnoj akciji, u bolnici dok obilaziš bolesne i slušaš njihove žalbe, u zavodu „Komanski most“ dok pomažeš da se štićenici nahrane i presvuku, u školi dok pomažeš djeci sa domaćim zadacima? Misliš li da ćeš biti manje važan, manje produhovljen, manje misteriozan ako se na par sati dnevno okaneš demagogije i posvetiš prizemnim problemima koji tište nas, obične smrtnike? Ili možda može biti da ćeš nas tako podstaći da ti se obratimo? Zar ne misliš da ljudi koji slave slavu i nose brojanicu, na taj način iskazuju neku želju da se približe vjeri? I zar nije tvoj zadatak da dođeš među njih, umjesto da čekaš, podignute glave, da oni priđu tebi, a onda s njima razgovaraš podcjenjivački? Zar nije tvoj posao da izađeš iz svog zaštićenog, izolovanog svijeta i prodreš u naš svakodnevni život, u njemu se pokažeš kao uzor, kao vođa, kao oslonac? Zar ne bi trebalo da te postidi, umjesto što te uvijek nasmije, kad ti ispričam za ostroškog popa koji je, prilikom masovnog krštenja na livadi (bila sam prisutna, nažalost!), prekinuo ceremoniju da bi vikao na jednog čovjeka i to sledeće riječi: „Što si stavio ruke iza leđa?! Nije ti ovo džamija da klanjaš, nego crkva da se Bogu moliš!“?
Razumiješ li da nama treba duhovni vođa, prijatelj i brat, a ne nervozni vaspitač koji će da se ponaša prema nama kao prema neukoj rulji? Uvijek mi propovijedaš da je Pravoslavna crkva jedina prava, jer je zadržala vjekovne običaje i ja poštujem tvoje pravo da tako misliš. Ali moraš da shvatiš da su običaji možda ostali isti, ali se vjernik promijenio, opismenio, i da ne možeš s njim kao sa onim od prije hiljadu godina! Čini mi se, dragi Svešteniče, da si umislio da si bolji od nas, umjesto da si jedan od nas. I nije moj zadatak da promijenim taj utisak, već tvoj. Jer, ako ne postaneš ništa više od uzvišenog čike sa dugačkom bradom i crnom odorom koji lijepo pjeva, strogo podučava i svakodnevno prijeti paklom, dolaziće ti nas sve manje. A može se desiti da ćeš, na kraju svega, o svom poslu i svojoj misiji morati da slegneš ramenima i kažeš: nijesam uspio. A kad te pitaju zašto, što ćeš odgovoriti? Da nijesi htio da prljaš ruke?