Za svakoga ko može da se sjeti 80-ih, ovaj naslov će uvijek biti asocijacija na kultnu televizijsku seriju sa Markom Nikolićem i Cecom Bojković. Porodice su se okupljale da to gledaju s ljubavlju, i svi smo napamet znali uvodnu špicu: „Ja hoću život, bolji život, da ga zgrabim poput tigra.“ Kladim se da je trenutno i vi pjevušite :)
To pitanje boljeg života, potpuno nevezano za dogodovštine iz serije, tema je koja me je opterećivala godinama. Vjerovatno je i vama, kao i meni, svako malo na društvenim mrežama iskakala poneka poruka iz svijeta popularne psihologije koja vam daje recept kako da vaš život bude divan. „Obratite pažnju na ovo“, „otpustite ono“, „prepustite se onome“... Plemenito i istinito u načelu, ali u praksi - puste želje, zato što su ponuđene izvan konteksta koji bi čovjeku omogućio da ih zaista primijeni.
Divan život nije nešto do čega se dolazi tako što ćemo sami sebi ponavljati da smo srećni sve dok se u to ne ubijedimo. Naš mozak ima detektor laži koji zna da bude popustljiv prema nama za kompleksna pitanja, ali zato nepogrješivo zna jesmo li ili nismo zadovoljni. Baš kao što nepogrješivo zna da imamo problem, pošto sada takođe postoji trend da problem nazivamo „izazovom“. Lijepo to zvuči, ali kako god ga zvali, problem je problem i naš um to zna. Izazov je ono što treba da uradimo da bismo ga riješili.
S druge strane, divan život sigurno nećemo postići ukoliko za svako rješenje budemo iznalazili problem. Postoji slikovita metafora pčelice i muve: pčelica će na deponiji naći jedan jedini cvijet, dok će muva u najljepšem polju cvijeća naći jedno jedino govno. Mi smo vaspitavani da budemo muve, da smo uvijek fokusirani na ono „ali“, na ono što nedostaje. A život ide.
Dakle, s jedne strane imamo one koji ganjaju sreću ponavljajući isprazne afirmacije, a s druge ove koji su muve. I u jednom i u drugom slučaju (a posebno u drugom), vjerujem da se ljudi spotiču upravo na definiciju sreće, jer misle da je sreća odsustvo problema. „Biću srećan kad ne budem imao problema.“
Samo oni pod zemljom nemaju problema. Svi ih imamo i često nismo krivi za njih. Nekad ti problemi znaju da budu strašni. Ali problemi su ono što čini ljudsko iskustvo.
Kako se izgrađuje mišićavo tijelo? Upirući protiv nečega što pruža otpor. Na isti način, mišići našeg bića, naše duše, čeliče se prevazilaženjem velikih i malih problema. Ljudi koji su postigli mnogo, a nekad nisu imali ništa, najviše vole da pričaju upravo o periodu kad im je bilo najteže, jer im daje ponos to što su uspjeli da se izbore. Zato niko ne bi gledao film ili čitao knjigu u kojoj je svima uvijek dobro i svi su uvijek srećni - jer to nije ljudsko iskustvo. Jer u tome nema ničega vrijednog divljenja. Sa takvim se pričama ne identifikuje niko.
Razlika između srećnih i nesrećnih, odnosno uspješnih i neuspješnih ljudi - jer uspjeh je živjeti onakav život kakav ste vi odabrali, što god to za vas značilo - je taj što uspješni ljudi provode 5% vremena razmišljajući o problemu, dok je 95% njihovog fokusa na rješenju. Uspješni ljudi su oni koji upravljaju sopstvenim životima, umjesto da okolnosti upravljaju njima. Neuspješni praktikuju nešto što zovemo „naučena bespomoćnost“: razmišljaju o svemu što ne valja i čekaju da neko dođe i da im probleme riješi – država, vlada, neki zakon, roditelji, prijatelji, djeca, ili idealni partner. A kad im taj neko riješi probleme koje sada imaju, onda više neće imati problema i biće srećni. E, to su puste želje! I to je recept za životarenje.
Ja sam, nažalost, četrdeset godina bila osoba koja je životarila. Osoba kojom su upravljale okolnosti. Mnogo sam se trudila, mnogo toga postigla, ali nikad ništa nije bilo dovoljno dobro. Nikad nisam bila zadovoljna. Tako sam naučena. Naučena sam da budem muva, da moj fokus bude potpuno usmjeren na ono što nedostaje. Mrzjela sam sebe zbog svake greške koju bih napravila, svake gluposti koju bih izgovorila ili napisala, svake pogrešne odluke. Dobila bih hiljadu predivnih komentara na neki tekst, ili nešto što smo uradili na Ljetopisu, i umjesto da u tome uživam, ja bih bolovala zbog tri muve čiji je jedini fokus da nađu nešto što bi napale, pa makar ga izmislile, a to rade iz razloga koji najmanje imaju veze sa mnom. Umjela sam da oprostim drugima, iako često sporije nego što bi trebalo, ali sebi nikad. S jedne strane sam postizala puno, a s druge dobijala mnogo šamara, kao i svako drugi na ovom svijetu, samo što ja nisam umjela da vidim dalje od njih i od mentaliteta žrtve. Dizala sam se, borila, išla dalje, ali nikad nisam bila istinski srećna.
Bilo je potrebno vremena i mnogo, mnogo učenja, da bih shvatila u čemu je problem i kako da ga riješim. Dobra vijest je bila to što se ispostavilo da postoji set sjajnih, efikasnih, pametnih tehnika koje su mi, recimo, omogućile da posljednja četiri mjeseca, koja su za mene vrlo komplikovana i profesionalno i zdravstveno, u isto vrijeme budu i među najljepšim u mom životu.
Daleko je od toga da je moj život postao savršen. On je i dalje pun problema, velikih i malih. Ja definitivno nisam postala savršena, niti ću to ikada biti. Ali sam postala neko ko je konačno, nakon četrdeset i kusur godina, preuzeo kormilo svoga broda i ko nema ni najmanju dilemu da će taj brod da sprovede kroz svaku oluju, tačno u onom pravcu u kojem ja želim da ga povedem. Ne mogu da opišem olakšanje koje osjećam zbog toga. Ushićenje koje osjećam.
I zato već četiri godine intenzivno, svakodnevno izučavam te sjajne, efikasne, pametne tehnike, prvo od najboljih učitelja na našim prostorima, a zatim i od najboljih na svijetu zahvaljujući opštoj digitalizaciji koja se desila u posljednje vrijeme. Nikad neću prestati ovo da učim. I zato sam, pored svih mojih aktivnosti i poslova – jer sam i profesionalac, i pisac, i mama, i supruga, i kćerka, i prijateljica, a to su sve važne uloge za mene – postala coach: želim da ova znanja iskoristim da pomognem i drugima. Da vide da može drugačije i da tako i bude. Da taj bolji život zgrabe, baš poput tigra.