Imam i ja, koliko se god
sjajno držala, svoje trenutke pada. Izuzetno sam teško podnijela saznanje da mi
je porodični prijatelj iz Italije u komi, jer mi je od tog trenutka ova
situacija dobila i ime, i lik, i sposobnost da me ujede za srce. Nervozu mi
unosi stalni priliv štoseva na račun korone, prestali su da budu smiješni nakon
nekoliko dana. Ne podnosim prosipanje demagogije o ugroženosti ljudskih prava u
trenutku u kojem se država bori za opstanak stanovništva. A ono što me najviše
izbacuje iz takta su oni koji još uvijek odbijaju da shvate ozbiljnost ove
situacije. Fotografije Podgoričana u šetnji usred pandemije, sa sve djecom na
rolerima i telefonima na licu, bude u meni agresiju. Tačno, imam dvorište, i
tačno, lakše mi je zbog toga, ali to ne znači da bih ugrožavala javno zdravlje
kad ga ne bih imala. Sad su odjednom svi postali prirodnjaci, pogotovo oni koje
je ranije bilo nemoguće istjerati iz kuće. Sa više strana dobijam objašnjenja
da je sve ovo pretjerivanje i da se mora živjeti – živjeti, da; raditi, poći u
nabavku ako nemate mogućnost da poručite preko interneta, što mogu sebi da
priušte svi Podgoričani sa pristupom mrežama. Ali šetati, slaviti rođendane,
igrati karte po kućama – to nisu preduslovi za život, već hirovi zbog kojih će
da ispašta čitav jedan narod. To je filozofija zvana “ne mogu da se suzdržim,
jebi ga, ali da’ko neće mene, kad već nije Mirka, Marka i Janka”, filozofija
koju obožavaju pijani vozači i trudnice pušači, sa posljedicama pomnoženim
hiljadama puta, zbog koje je danas Italija na koljenima. Dijelio ju je i taj
naš prijatelj s one strane Jadrana koji trenutno leži povezan na
respirator, pa trećeg marta organizovao proslavu rođendana i rugao se
koroni.
Ne mogu da shvatim zašto
ne pomažu apeli stručnjaka. Zašto ne pomažu ni suze Mihaila Vukića dok govori
kako mu je život bio ugrožen zbog virusa – zdravi, jaki Mihailo Vukić, prijatni
i divno vaspitani momak iz Bara koji se ni po čemu ne uklapa u priču da korona
odnosi samo stare i hronične bolesnike. A čak i da je ta teza istinita, ona je
duboko nemoralna, sa primjesama nacizma, jer podrazumijeva da je prihvatljivo
da umre svako ko ne uživa savršeno zdravlje i mladost samo zato što neko baš
nikako ne može da sjedi kući.
Tačno, imam dvorište, i
zbog toga skidam kapu svakome ko sve ove sedmice disciplinovano provodi u stanu
i nalazi način da normalizuje život u tim uslovima. A što se tiče onih kojima
je moje dvorište izgovor da ugrožavaju javno zdravlje, sklona sam da se
saglasim sa stavom da im treba tražiti da potpišu da se odriču respiratora ako
im se nešto desi. Naravno, biće sistem odgovorniji prema njima, nego što su oni
prema sistemu, iako neće biti fer kad zbog njihovog ponašanja ne bude dovoljno
respiratora, pa neko ko je bio disciplinovan bude morao da ustupi mjesto baš
njima. A dešavaće se upravo to. Oni stari će biti građani drugog reda u odnosu
na njih, ubiće ih virus korona i virus razmaženosti i bahatosti.