Najkomičniji dio mog
planiranja boravka u Njujorku je bila odlučnost da se ni u kom slučaju neću
približavati Tajms skveru, jer takva ludnica je mamac za teroriste. A svi znaju
da je hijerarhija mojih neracionalnih strahova: bubašvabe, pa pet praznih
mjesta, pa teroristički napadi, pa deset praznih mjesta, pa smrt, bolesti i
slične koještarije. A pošto je tokom njujorškog boravka po planu pošlo samo ono
za što sam unaprijed kupila karte, naravno da sam, za osam dana boravka, na
Tajms Skveru bila čak šest puta – od čega četiri puta namjerno, dva slučajno.
Nećemo elaborirati ova
slučajna svraćanja, s obzirom na to da niko s više od dvije moždane ćelije ne
može da se izgubi u njujorškom Midtaunu (sve je podijeljeno na savršene
pravougaonike i ulice i avenije su numerisane po rednim brojevima). Mnogo je
ljepše govoriti o razlozima zašto sam tamo išla namjerno, a to su uglavnom
predstave na Brodveju. Ja sam posjetila tri, i to dva mjuzikla i jednu dramsku,
a o njima ću pričati obrnutim redosljedom, odnosno počevši od posljednje.
“Knjiga Mormona” (The
Book of Mormon) je mjuzikl koji su pisali autori South
Parka i koji je postavljen u
Americi, Engleskoj i Australiji. Sve tri produkcije su dobitnice brojnih
nagrada, a Američka je dobila čak osam Tonijevih i još toliko drugih prestižnih
nagrada. U pitanju je urnebesna komedija koja govori o dvojici mladih Mormona
koji putuju u Ugandu da preobraze njihove stanovnike. Jedan je vrlo
entuzijastičan, drugi smotan i potpuno nespreman, pa se podrazumijeva da će
hiljadu stvari poći naopako, ali da će na kraju junaci naći pravi put (koji
nema nikakve sličnosti sa onim što su prvobitno naumili) i izvući važne pouke o
sebi i drugima, služenju bogu i ljudima, prijateljstvu i ljubavi.
Meni se lično ova
predstava najmanje dopala. Generalno se ne dopada vjernicima, a pogotovo
Mormonima čija su vjerovanja izvrgnuta ruglu, s tim što ja ne spadam u te dvije
kategorije, već u treću – one što ne vole urnebesne komedije. Sigurna sam da je
do mene, a ne do predstave, jer sam jedina u gledalištu kojoj nisu išle suze od
smijeha, i bio mi je vrlo simpatičan čovjek koji je sjedio iza mene i koji se
toliko smijao, da smo se svi okretali prema njemu, a njegova supruga nam se
izvinjavala. Ali nezavisno od činjenice da lično ne volim takozvani “jeftini
humor”, nivo talenta ljudi koji su nastupali je nešto što nikad nisam
doživjela. Sve se dešava uživo: muziciranje, pjevanje, ples i gluma, a glumu s
razlogom stavljam na posljednje mjesto, jer je u takvoj postavci komada
najmanje bitna, iako nije izostala. Najviše me je fascinirao dirigent, jer mi
je mjesto bilo takvo da sam ga jasno vidjela: stajao je u prostoru između
pozornice i gledališta, pratio besprjekorni ritam glumaca i prema njima
upravljao orkestrom, a pošto mu je to valjda bilo malo, istovremeno je svirao
klavijaturu, pa pošto mu je i to malo, istovremeno je i pjevao! Inače me je
zapanjio nivo preciznosti svih izvođača, jer tu niko nije zakasnio ni sekundu,
a kamoli pogriješio tekst, i čitava predstava je savršeno uvježbana mašinerija
koja funkcioniše bez greške. Još nešto što me je oduševilo je jasnoća s kojom,
pjevajući, izgovaraju svaki slog, čineći da tekst bude sasvim razumljiv
publici.
Pošto je strogo
zabranjeno bilo kakvo snimanje ili fotografisanje predstave, da bih vam
dočarala kako to izgleda, evo njihove uvodne numere, izvedene na otvaranju
Tonijevih nagrada 2012. godine i adaptirane za tu priliku:
Drugo brodvejsko veče
provela sam u čuvenom Studiju 54, koji je 70-ih godina prošlog vijeka bio možda
najslavnija diskoteka na svijetu, gdje su se redovno okupljali Endi Vorhol,
Lajza Mineli, Liz Tejlor, Mik Džeger, Majkl Džekson, Elton Džon, Tina Tarner i
mnogi drugi. Sada je klub pretvoren u teatar, gdje se trenutno prikazuje
predstava “Životni vijek činjenice” (The Lifespan of a Fact), u kojoj glume
Danijel Redklif (poznatiji kao Heri Poter), Bobi Kanavale i Čeri Džons. Moram
da priznam da me je zanimalo da vidim Denijela Redklifa uživo, a pogotovo u
tako delikatnoj situaciji kakva je pozorišna uloga, gdje glumac pred publikom
ogoli sav svoj talenat, ili nedostatak istog, bez velikih mogućnosti za laž i
prevaru.
I ovo je komedija, u
kojoj urednica časopisa dobija tekst o samoubistvu dječaka u Las Vegasu. Autor
teksta je pisac beletristike, pa je samim tim sklon određenoj dozi umjetničke
slobode koja ne bi bila primjerena ovakvoj vrsti proze, te stoga urednica
angažuje mladog pripravnika (Danijela Redklifa) da provjeri njegovu
vjerodostojnost. Danijelov lik prebukvalno shvata ovaj zadatak pa, u želji da
se dokaže šefici, tekstu od dvije i po strane nalazi bukvalno hiljade mana
(desetine već u prvoj rečenici), čime ulazi u sukob s piscem i otvara raspravu
o temi koja je u eri Donalda Trampa i njegovih fake
news i te kako aktuelna: da li činjenice ikada mogu biti
relativne i sklone tumačenjima, i što se dešava našem društvu ako počnemo da
prihvatamo njihovu relativnost.
Čeri Džons me nije
oduševila, ali sam odgledala veoma dobru predstavu, sa izvrsnim Danijelom
Redklifom i genijalnim (ali genijalnim!) Bobijem Kanavaleom. Ono što me
je iznenadilo je što sam 27. septembra gledala sedmo izvođenje predstave čija
je premijera zakazana za 18. oktobar. Izgleda da je na Brodveju praksa da se
predstava svakodnevno igra u formi “pretpremijere” mjesec dana prije zvaničnog
otvaranja, a ovoj životni vijek neće biti predug, jer se igra samo do januara,
pa je valjalo ugrabiti.
Koliko god da mi je bilo
lijepo na prethodna dva događaja, ono što za mene predstavlja vrhunac boravka u
Njujorku je mjuzikl “Hamilton”, koji se smatra najvećim brodvejskim hitom
posljednjih decenija. Autor je Lin-Manuel Miranda, koji je donedavno i tumačio
naslovnu ulogu, i koji je osmislio genijalan način da novim generacijama
ispriča istorijsku temu, odnosno život jednog od osnivača Amerike i moje
omiljene istorijske ličnosti: Aleksandra Hamiltona. Umjesto dosadne istorijske
priče sa velikim poukama prenesenim kroz uzvišene monologe naglašeno
dramatičnih tonova, Miranda je spojio hip-hop, pop, R&B i soul muziku i kroz
te žanrove ispričao priču koja je na trenutke komična, na trenutke teška i
mučna, i koja je zaludjela publiku širom svijeta (“Hamilton” se sada, osim
Brodveja, igra i u Čikagu, Londonu, a postoje i dva ansambla koja ga igraju i
na turnejama). Mjuzikl je, osim Tonijevih i ostalih nagrada koje je teško
prebrojati, zasluženo osvojio i Pulicerovu nagradu.
Voljeli hip-hop ili ne –
on dominira kao žanr i meni lično nije blizak – nemoguće je prisustvovati tom
dvoipočasnovnom pozorišnom spektaklu i ne prepoznati da ste sebi priuštili
privilegiju. Jako je simpatično to što sve osnivače Sjedinjenih Američkih
Država igraju crnci, jer pokazuje Ameriku koja je u potpunosti suprotstavljena
principima dominantno bjelačke države koje sve otvorenije potenciraju Trampovi
sljedbenici, i uči nas da je budućnost svijeta u raznolikosti stanovništva i
prihvatanju različitosti – što je lekcija koja je nama na Balkanu prijeko
potrebna. Osim nevjerovatnog stepena umijeća svih na sceni (i ispod nje, jer se
i ovdje sviralo uživo), mene je nanovo osvojila priča o nevjerovatnom
Aleksandru Hamiltonu, koji se u to vrijeme vrijednim radom izdigao iz pepela
vanbračnog djeteta, siročeta i migranta, do jednog od osnivača najmoćnije
zemlje na svijetu. Borio se u ratu za nezavisnost Amerike, bio – u to doba! –
ljuti protivnik ropstva, napisao 51 od 85 tumačenja Ustava (koja se i danas
koriste) i kao prvi američki ministar finansija je – ni manje, ni više –
postavio kompletan finansijski sistem te zemlje! Imao je ljudsku širinu da
podrži Tomasa Džefersona kao predsjedničkog kandidata, iako je Džeferson prije
toga spletkario protiv njega i natjerao ga na ostavku; Hamilton je prevazištao
sopstvenu sujetu i podržao ga iz prostog razloga što je smatrao da je tako
bolje za državu. Da je i sam mogao da se kandiduje za predsjednika (nije bio
rođen u SAD, što je jedan od preduslova za kandidaturu), vjerujem da bi bio
najbolji kojeg je Amerika ikada imala, rame uz rame sa Linkolnom.
Evo priče o njegovim
počecima, ispričane na savremen način riječima Lina-Manuela Mirande u prvoj
numeri mjuzikla, sa engleskim titlovima:
Vjerujem da genijalnost i
aktuelnost ovog mjuzikla počiva upravo u činjenici da je Miranda našao način da
Hamiltona pretvori u opšte poznatu ličnost i među mlađima, koji su pokazali
oduševljenje prema ovakvoj vrsti učenja. Mislim da bi naši umjetnički direktori
pozorišta mogli da razmotre ovaj primjer, pa da i našoj djeci priušte nešto
slično, jer je i naša istorija bogata lijepim pričama, a naše pozorište
talentovanim umjetnicima. Ono što je posebno čarobno u “Hamiltonu” je što nema
specijalnih efekata i “letećih vjeverica”, već sve počiva na umijeću. A umijeće
je za mene osnova i prvi preduslov umjetnosti i zato, dokle god budu postojali
ovakvi umjetnici, nikad neću prihvatiti da se gledanja s magarcima i fekalije u
konzervama svrstavaju u istu kategoriju, jer im tu nije mjesto.
Mjuzikl “Hamilton” je
izašao 2015. i prve dvije godine je bilo nemoguće doći do karte ukoliko je
niste kupili barem godinu unaprijed. Cijene karata su bile i ostale nevjerovatno
visoke, ali, ukoliko ne pretendujete na prve redove, postoje načini da se dođe
do povoljnijih mjesta, što ne važi samo za ovu, već i za sve druge njujorške
predstave.
Prije svega, karte treba
kupovati kod oficijelnih prodavaca, koji su uvijek naznačeni na zvaničnoj
stranici pojedinačne predstave. Obično je to ili Ticketmaster, ili Telecharge.
Postoje, naravno, i preprodavci, ali ja nisam našla nijednog sa povoljnijim
cijenama, niti ijednog kod kojeg bih se usudila da platim tako skupu kartu i
rizikujem da nije autentična (a ima puno falsifikata u prodaji). Važno je znati
da se predstave u Americi igraju svakodnevno (osim ponedjeljkom), a srijedom i
subotom dva puta, i da su karte jeftinije sredinom nedjelje, a skuplje
vikendom. Najjeftiniji su obično utorak veče i matine srijedom, premda i to
varira – meni se desilo da za “Knjigu Mormona” nađem jeftiniju kartu za petak,
nego za utorak. Za “Životni vijek činjenice” su svakog dana bile iste cijene,
jer je nova predstava (ali su varirale u zavisnosti od mjesta), a za “Hamilton”
je najpovoljnija bila upravo srijeda popodne.
Ukoliko kupujete karte
nekoliko mjeseci unaprijed, imaćete veliki izbor mjesta i cijena. Ja sam se u
sva tri slučaja poslužila činjenicom da na predstavu idem sama, pa sam vrebala
“usamljeno” mjesto, jer sam znala da će biti jeftinije od bilo kojeg mjesta
koje se prodaje “u paru”, jer je pojedinačno teže prodati. Tako sam za
“Hamilton” uspjela da nađem mjesto u sredini partera po cijeni druge galerije,
za “Knjigu Mormona” u desnom ćošku drugog reda, a za “Životni vijek činjenice”
u samoj sredini prvog reda (s tim što te cijene nisu uporedive sa cijenama
mjuzikala, pa sam mogla da se “ispružim” malo više).
Ukoliko se pojavite pred
sami početak predstave, u pozorištu možete kupiti jeftinije karte od onih koje
se nude unaprijed, s tim što za “Hamilton” rizikujete rasprodato gledalište,
dok kod ostalih predstava se uvijek nešto nađe.
Žao mi je što se u ovom
trenutku ne daje ni jedna predstava po tekstovima Tenesija Vilijamsa, Judžina
O’Nila, Dejvida Mameta, ili bilo kojeg drugog američkog dramskog pisca koje
volim, a pogotovo što se više ne daje “O miševima i ljudima” sa Džejmsom
Frankom i Krisom O’Daudom. Ali sam mnogo srećna zbog onih koje jesam vidjela,
posebno zbog “Hamiltona”. Iako se ne bih opet zaletjela da gledam neki od
mjuzikala, jer to prosto nije žanr koji mi je blizak, vjerujem da sam sebi
priuštila užitak po svojoj mjeri, i najviše ću zbog toga ovo putovanje uvijek
svrstavati u nezaboravne.
Za kraj, evo “trejlera”
Hamiltona, da biste barem malo vidjeli kako to izgleda, a zatim i moje omiljene
numere, gdje kaže: “I’m just like my country, I’m young, scrappy and hungry,
and I’m not throwing away my shot” (Ja sam baš kao moja zemlja, mlad, nesređen
i gladan, i neću uludo potrošiti svoju priliku):
https://www.youtube.com/watch?v=DSCKfXpAGHc