Lena
Stojim jutros pred ogledalom, opet nema velikog stomaka, opet sam postala majka i prosto ne mogu da vjerujem da je to tijelo rodilo dva puta. Ja, majka dvoje djece.
Moja se Lena rodila prošlog ponedjeljka, 9. maja, skoro mjesec dana ranije. Sve je prošlo sasvim drugačije nego prvi put, srećom brže, ali i mnogo burnije tokom porođaja, a mnogo lakše tokom oporavka. Posljednje nedjelje trudnoće su bile strašno teške, pa se šalim da smo i jedna druga bile suviše nestrpljive da se upoznamo da bismo iščekale kraj tog famoznog devetog mjeseca.
Ispričaću vam da sam tokom čitave trudnoće strahovala kako ću voljeti to drugo dijete. Ispričaću vam jer mi kažu da je to normalna emocija, ali se niko ne usuđuje da je naglas izgovori. Pa eto, za slučaj da je i vi iskusite, želim da vam bar neko kaže da je normalna. Ja sam bila sasvim zadovoljna svojim Filipom i nijesam osjećala potrebu da svojoj sreći dodajem bilo što, pa mi se činilo da je jedini način da zavolim svoju djevojčicu taj da manje volim Filipa. S druge strane, osjećala sam da njega volim toliko, da više nema mjesta za bilo kog drugog. Oslanjala sam se na prirodu da učini svoje, ali i na uvjeravanja drugih majki da su se identično osjećale, pa se kasnije smijale svojim strahovima. I zaista, kako ne vjerovati u Boga, pa makar ga zvali "Priroda": za potpunu zaljubljenost je bilo dovoljno da Lenu prve noći u klinici legnem pored sebe. Cijelu me je noć držala za prst i uz mene spavala spokojno, kao da sam najjača tvrđava na svijetu, a do jutra je već bila moja djevojčica, moje sunce, a ja spremna da ubijem svakoga ko bi se usudio da joj štogod učini. Deset dana kasnije je obožavam: obožavam kako spava i kako se smije u snu, kako gleda, kako jede i kako se meškolji. Slatka mi je čak i kad plače, pa makar u tri ujutro. Već smo bile i u parku, i u samoposluzi, i u restoranu, i u šetnji i obožavam način na koji ona sve to odrađuje, kao da nije ništa. Obožavam Filipa koji joj mazi ruku kada plače, iako ga niko tome nije učio, koji svakog jutra trči da me zagrli, koji je počeo da slaže kule od igračaka i koji govori nekim sasvim svojim jezikom, ali s ubjeđenjem najboljeg oratora. I spokojna sam, jer sam naučila da voljeti jedno ne umanjuje ljubav prema drugom, a voljeti oboje je bogatstvo kakvo se ničim ne može platiti.
Zato sada, kada sumiram utiske ovih prvih deset dana, zaključujem da je čak i porođaj sasvim apstraktna stvar. Možda je onima koji nijesu iskusili trudnoću i rađanje strano to što nazivam apstraktnim nešto što je toliko bolno; pa ipak, ne mogu osmisliti bolji izraz, jer je za trudnicu čudan pojam da u njenom stomaku raste živo biće koje će jednog dana - ako Bog da - biti odrasli čovjek, isto kao što je za majku, kada posmatra svoje dijete koje odrasta, čudan pojam da je ono nekada bilo u njenom tijelu i rodilo se. Sve je čuđenje i sve je čudesno, osim ljubavi. Jedino je ona stvarna i jedino se u nju možete zakleti.
Ukoliko, naravno, rađate iz ljubavi, jer ste u protivnom dio najtužnije priče na svijetu.
Tags:
Blog
12 comments
Čitajući ovaj tvoj novi tekst mislila sam napisaću neki komentar ali sad samo kažem Ljubav.
ReplyDeletei ja kazem ljubav :)
ReplyDeleteJa sam se samo odusevila....Toliko njeznosti i ljubavi, ostala sam bez rijeci... Obozavam vas sve!
ReplyDeleteAna
Ljubim vas....i uživajte jedni u drugima!
ReplyDeleteAndrijana
Divno!!!Volim vas !!!
ReplyDeleteMilica
Je li ti se desilo nekad da, kad ih pogledaš, osjetiš toliki nalet emocija da te zaboli u stomaku, ali bukvalno? Ljubav majke prema djeci je stvarno nešto najjače na svijetu.
ReplyDeleteI voljeti jedno nikako ne znaci drugo ili trece voljeti manje. Naprotiv, to je ljubav koja se dijeljenjem samo još više umnožava.
Želim vam sve najbolje.
Pozdrav od Ivane.
Ksenija, zelim Vam sve najbolje!!!
ReplyDeleteNeka je Lena ziva i zdrava...
Ja sam majka jedne dvoipogodisnje djevojcice i voljela bih da ona ne bude sama, ali jos uvijek imam strahove o kojima Vi pisete - kako cu naci ljubavi za jos jedno dijete? Ili mozda prije, snage i vremena da im se posvetim maximalno?
Slusajuce druge majke, i evo sad Vas, cini mi se da se kockice nekako same sloze i da jos jedno bice samo poveca ljubav koju majka osjeca i pruza...
Zelim vam sto vise divnih trenutaka i da brzo nadjete vremena da pisete i dalje!!!
Pozdrav od Jelene DV
"voljeti jedno ne umanjuje ljubav prema drugom, a voljeti oboje je bogatstvo kakvo se ničim ne može platiti".
ReplyDeleteOvo je moj moto.
Ja sam u Americi, prvi put odvojen na duzi period od porodice.Citajuci tekst pomislio sam na moju porodicu. Svi oni meni nedostaju ali naročito majka. Ta veza izmedju djeteta i majke nikad se ne prekida, a iz mog sopstvenog iskustva , godinama postaje jača.
Ksenija srećno majčinstvo, budi srećna jer biti majka jeste privilegija.
Nocas sam procitala Vas roman i morala sam danas da Vas pronađem. Živim na sjeveru CG i upravo slušam pjesmu "Provincijalka" od Balaševića. Lena je bilo ime kojie sam htjela da dam ćerki, ali rodio se Aleksa, mlađi sin, starijem je muž dao ime.Neka je živa i zdrava! Želim Vam sve najbolje!Pozdrav,
ReplyDeleteAleksandra
Neka je ziva i zdrava. Ima prelijepo ime i bas mi se svidja, a takodje je i samo 5 dana starija od mog sestrica, tako da su vrsnjaci:))) Veliki pozdrav za sve vas!
ReplyDeleteNek Lenu sreća prati u životu i da uvijek bude okružena ljubavlju kao što je sada.
ReplyDeleteOno sto sam svojevremeno osjećala, ti si tako lijepo opisala. Imam troje djece. Kad sam sa drugim "razbila strah", napravila sam jako kratku pauzu i rodila treće.
Ćerka je došla iz trećeg pokušaja.
Iako umorna od njihovih neprestanih aktivnosti, smatram da su oni moje najveće bogatstvo.
Pozdrav,
Ana Š.
jako lijepo...
ReplyDeleteNote: Only a member of this blog may post a comment.