Odavno ne pišem blog, progutalo me je pisanje romana. Ako ćemo da budemo iskreni, progutalo me je puno toga u posljednje vrijeme. Čini mi se da, u podjeli života na ovakve i onakve faze, postoje i one koje se odnose na vrstu vijesti koje dobijamo. Ima faza kada se baš ništa zanimljivo dešava, pa faza lijepih vijesti, pa faza čudnih vijesti, poput prošlogodišnje, kada mi se činilo da je svaka cura koju poznajem trudna. I, naravno, faza loših vijesti, koja je trenutno u toku. Jedna drugarica od dvadeset pet godina je oboljela od leukemije, drugoj je obolio suprug; onda je prošle sedmice draga porodična prijateljica skočila s balkona i ne pamtim kad me je nešto toliko potreslo. Istog dana je žena jednog prijatelja izgubila bebu u kasnoj trudnoći. A onda je, za kraj, umro moj deda.
Naravno, kada nabrojim sve što se desilo ovim mladim ljudima, pa onda kažem da je umro deda od osamdeset četiri godine, dedina smrt ne zvuči strašno. Dobro je dok umiremo po redu, bilo je njegovo vrijeme, bio je bolestan, tako je moralo. Sve ja to znam i mislim. Ali, ipak, on je bio moj deda i njegov odlazak me boli.
Nijesam bila na sahrani i čini mi se da to možda i nije tako loše. Ima nečega izvještačenog u sahranama, u tom propratnom ritualu: ko će gdje da stoji, ko će da nosi cvijeće, pa ono preslaganje cvijeća oko kovčega, pa govori. Mrzim da me bilo ko vidi dok plačem, jer smatram plač najintimnijom stvari na svijetu, koja treba da se odvija u samoći, ili samo pred najbližima. I, što je najvažnije, mrzim da moj poslednji kontakt sa dedom bude sanduk koji se spušta u zemlju, i da odlazim kući s onim užasnim osjećajem da sam ga ostavila tamo, samog, zatrpanog.
Prije dva mjeseca smo Filip, Ivan i ja pošli u Crnu Goru. Deda je bio tu i bio je dobro. Ne mogu da opišem njegovo oduševljenje Filipom! Sjedjeli bi njih dvojica jedan preko puta drugog, jedan u prvoj, drugi u poslednjoj godini života, gledali se i smiješili. Svi su bili ljubomorni što Filip od svih ukućana bira baš dedu, ali nije odvajao pogled od njega. Ne pamtim dedu toliko nasmijanog. Mahnuo bi Filipu, a Filip bi na to reagovao nekom dubokoumnom izjavom poput "agh", ili "da-da" i deda bi bio srećan. Potpuno srećan. I to je poslednja uspomena koja vrijedi više od bilo kakvog zvaničnog ispraćaja.
Jedini problem je to što je, kako bi rekla Rahel u "Bogu malih stvari", ostala rupa u svijetu u obliku mog dede. Kad gledam oko sebe, čini mi se da nešto nedostaje i da to nešto ima njegov oblik. Zamislim ga kako sjedi u njegovoj fotelji, čita novine, mršti se na vijesti koje mu se ne sviđaju i dođe mi da ga nešto priupitam. Samo što znam da ću, umjesto odgovora, dobiti tišinu. Ne znam ima li Raja, ima li reinkarnacije, ili je smrt zaista samo jedno vječito ništa, ali znam da za nas koji ostajemo tu ima puno, puno tišine i neodgovorenih pitanja. Kajanja zbog rečenog i nedorečenog, učinjenog i neučinjenog. Iluzije da nikad nećemo sebi dopustiti da prestanemo da mislimo na onoga koga više nema. Imam jednu dedinu sliku kad je bio beba, u nekakvom bijelom odijelcu kakvo se nosilo davne 1927, pa pomislim kako je i on nekad davno bio nečiji Filip. Kako je učio da hoda, plakao kad padne, bio sladak kad se nasmije. Kako je surova ljudska sudbina i taj strašni osjećaj nemoći za to što je smrt jedini izvjesni, surovi ishod za sve nas! I kako je strašna ta duboka starost i bolest, ta činjenica da, kada umreš star, nema razloga za velikim tugovanjem. Ja sam tužna, mnogo. Star ili ne, bio je moj deda, MOJ, i u tome je, kao i mnogo čemu u životu, bio sjajan.