Barselona

Obožavam meteorologe. I to nijesam konsultovala bilo koji, već američki Weather Channel, i on je najavio kišu za prva dva dana u Barsi i prva dva u Lisabonu. Nadam se da će za Lisabon biti u pravu kao što je bio i za Barsu, jer je juče bilo toliko sunčano i lijepo da ne bismo mogli poželjeti ništa bolje! Jutros takođe, nigdje oblaka na vidiku. Osamnaest stepeni, maksimum dvadeset, idealna temperatura za ubitačne maršute koje mi prelazimo svakodnevno.

O jučarašnjem danu pišem tek jutros jer sam sinoć zaspala sekundu i po nakon što sam spustila glavu na jastuk. Probudili smo se, naravno, u šest i od tada nijesmo stali. Spremili se, naoružali za šetnju (pelene, kašice, flašice, itd.) i pješke do ogromnog bulevara Gracia, koji je na par koraka od hotela. Tamo smo izvršili invaziju na Starbucks, američki self-service koji je posvećen kultu kafe i u kojem ja, koja u životu nijesam okusila kafu, pijem nešto što se zove frapuccino (nešto nalik na milk shake, a možete naručiti od čokolade, vanile ili voćni). Tamo smo doručkovali sendviče, a zatim ulovili taksi koji nas je odveo pravo u Sagrada Familia. Ispred, zapravo, s obzirom na to da je unutra još uvijek gradilište. Barselona je imala nevjerovatnu sreću da krajem XIX - početkom XX vijeka u njoj živi arhitekta-genijalac Gaudi, a da gradom rukovodi gradonačelnik-vizionar koji će Gaudiju dopustiti da svoje nevjerovatne ideje sprovodi u djelo. Tako je isprva nastala fontana u parku Ciutadela, pa Casa Vicens, pa palata Guell. 1883.godine Gaudi, inače veliki vjernik, je uzeo na sebe zadatak da nastavi sa igradnjom neogotičke katedrale Sagrada Familia. Crteže je završio 1891.g. i predvidio tri monumentalne fasade, potpuno različite između sebe, od kojih je najslavnija i najljepša ona koja ilustruje rođenje Hrista, a izgleda kao šuma koja se penje prema tornjevima (kaže li se tornjevima ili tornjima?!). Druga fasada, koja prikazuje Hirstovo mučenje i raspeće, oblikovana je kao koliba. No, šta god da napišem kako bih je opisala, neću uspjeti da vam dočaram njenu ljepotu, pa ukoliko smatrate da nećete imati priliku da to remek-djelo nekada vidite uživo, obavezno pogledajte fotografije na internetu!

Inače Sagrada Familia nikada nije dovršena, a planirano je da radovi napokon stanu 2026.godine, na stogodišnjicu Gaudijeve smrti. Pri tom, Gaudi se često predomišljao i mijenjao svoje skice, a njegove crteže su zapalili anarhisti tokom Građanskog rata, što znači da nikada nećemo biti sigurni da je crkva do kraja sagrađena tačno onako kako je Gaudi želio.  Barselona je od Gaudija dobila i kuću Batljo (casa Batllo) koja izgleda kao da je napravljena od marcipana, i kuću Mila, poznatiju kao Pedrera (kamenjara), koja je napravljena kao monolitična struktura čija je fasada talasasta. Nakon što smo obišli nedovršenu katedralu i Gaudijeve dvije najslavnije kuće, obišli smo još jednonjegovo djelo: Park Guell. Plan je bio da se tu sagradi modernističko naselje, ali je ostvaren samo park i nekoliko kuća, među kojima i ona u kojoj je stanovao Gaudi. Tužni kraj Gaudijeve priče desio se prilikom jedne od njegovih šetnji, kada ga je - vjerovali ili ne - zgazio tramvaj! Bio je toliko siromašno obučen, da ga ljudi nijesu prepoznali i taksisti nijesu htjeli da ga povezu u bolnicu, misleći da neće imati da im plati. Neko se smilovao i ponio povrijeđenog neznanca u sirotinjsku bolnicu, pa su ga prijatelji pronašli tek sledećeg dana. Kada su mu ponudili da ga povedu negdje bolje, odbio je i rekao da je njegovo mjesto među sirotinjom. Umro je nakon tri dana. 

Nakon jutarnjeg obilaska Gaudijevih djela, pošli smo na ručak u restoran San Leopoldo, koji preporučuju svi poznati vodiči. Kako ne bismo prošli kao desetine ljudi koji su satima čekali da sjednu u Els Quatre Gats, rezervisali smo sto i zapanjili se kada smo stigli i shvatili da tamo nema nikog! Mislim da je štos u tome što se restran nalazli u kvartu El Raval, koji i nije baš turistički. Restoran nije razočarao, naprotiv - jeli smo fantastično. Počeli sa pršutom, naravno, sirom iz La Manče i hljebom sa paradajzom, da bi poslije toga neki jeli ribu, a neki rep od bika. 

Nakon ručka smo prošetali tim čuvenim Ravalom i ne znam zašto ga vodiči toliko forsiraju. Od čitave šetnje mogu izdvojiti samo tri stvari koje su mi se zaista svidjele: crkvu Sant Pau del Camp (iz IX vijeka), Cafe del Opera (jedan od najslavnijih kafea Barselone koji se nalazi na Rambli) i Mercat de la Boqueria (jedna od naslavnijih i najljepših pijaca na svijetu). Ostatak Ravala je djelovao opasno, neprijatno i ništa specijalno. Na glavnom trgu Catalunya smo pošli da vidimo najveći Corte Ingles koji postoji. 

Corte Ingles je, inače, čuveni španski lanac robnih kuća koji postoji u svakom gradu. U Barseloni i Madridu ih ima bar deset, od kojih je jedna uvijek ogromna. Čak i pre-ogromna. To je i slučaj sa Corte Inglesom na Placi Catalunya: ima prizemlje, jedan sprat ispod zemlje i još devet iznad i ne postoji predmet (osim automobila) koji u njoj ne možete kupiti. Kozmetika, odjeća, obuća, metraža, tehnika, supermarket, optika, putna agencija, lutrija, suveniri - sve što vam može pasti na pamet, i to za svaki džep! Nama su pale na pamet malo prizemnije stvari, poput pelena, deterdženta za veš (jedna nas je pelena usput izdala) i kupke za Filipa, koju smo zaboravili da kupimo prvog dana. 

A u svemu tome, najgenijalniji je bio Filip. On je uglavnom spavao, povremeno gukao i smijao se, samo dva-tri puta skičao. Nosio je pecarošku kapicu, kao pravi turista i s ljubavlju žvakao svoju obožavanu plišanu žirafu. Posebno se odrazio u poslednjem dijelu dana, kada je sjedio na šanku Hard Rock Cafea, grlio se i mazio (i slikao) sa svakom curom koja je prišla da ga pogleda i, dok su mu otac i ujak pili pivo, a majka i baba frozen Margerite, Filip je za šankom pio svoju flašicu sa mlijekom. Foto-dokazi će biti objavljeni na Facebooku po povratku u Strazbur. Danas planiramo paelju u Port Olimpiku, šetnju Barselonetom i Riberom, ali i ponovnu posjetu Corte Inglesu, jer je gospodin Filip, u ova dva dana, prerastao svoje plave patike!