Prethodnih dana se u Sjedinjenim Državama digla velika buka oko predloga jednog od republikanskih kandidata za predsjednika, a u suštini sljedeće dedukcije (parafraziram i pojednostavljujem):
Bezbjednost SAD je ugrožena od muslimana. Muslimani koji su ugrozili bezbjednost SAD su došli avionima. Na aerodromima treba uvesti posebne bezbjednosne kontrole za muslimane!!!
I čovjek je to rekao uživo, u jednom od udarnih termina najgledanije televizije!
Svakako da je sloboda izražavanja temelj svakog demokratskog društva, a kroz istorijski prikaz (ne)postojanja te slobode može se izvesti linija građanskog razvoja bilo koje države u svijetu. Ona ima samo jednu granicu, koju je najslikovitije opisao M.Miljanov - čuvati drugoga od sebe.
Riječ je, davno se reklo, najsnažnije oružje. Kaže se da dok laž obiđe zemaljsku kuglu, istina nije ni ustala iz kreveta. Zbog toga se svi i plaše moći medija i bore se da iste stave pod neku vrstu kontrole ili uticaja. I zbog toga je rad medija i komunikacionih servisa/usluga pod konstantnom lupom javnosti.
Ovih dana je kod nas aktuelna rasprava o odluci RTCG da emituje, za naše podneblje, zaista neuobičajen televizijski spot koji prikazuje poljubac dva momka. Zlonamjernik, čitaj navijač Ipswicha, Millwalla, Nottingham Foresta ili nekog sličnog kluba, bi rekao da nije riječ ni o čemu neuobičajenom za navijače fudbalskog kluba Arsenal (momci u spotu nose njihove dresove), čije ime Britanci inače izgovaraju bez slova R ("Aaassenal" čime se pravi aluzija na stražnjicu). Čujemo i čitamo osuđujuće stavove sa raznih strana. Ne samo od muškaraca, koji su obično identifikovani kao homofobični, već u velikom broju i od pripadnica obično tolerantnijeg pola. Međutim, pročitao sam i stavove kako je emitovanje pomenutog spota dokaz da smo bliži Evropi, a javni servis prava podrška tim aspiracijama. Čudno mi je bilo da pohvale dolaze od onih koji su među žestokim kritičarima javnog servisa, a kritike od onih koji su već decenijama u nekom intelektualnom limbu, do kojeg teško dopiru poruke javnosti.
Razlog zbog kojeg pišem o ovoj temi nije odbrana prava osoba drugačije seksualne orijentacije da svoju različitost javno pokažu. Nije ni komentarisanje/kritika slobode izažavanja kroz prizivanje (auto)cenzure kojom se štiti javni moral (kako se to nekad govorilo). Ne bih htio ni da se konfrontiram sa ljudima koji snažnije iskazuju svoje neslaganje zbog prikazivanja ovog spota, ali prosto ne mogu da ne naglasim kako mi je potpuno neprihvatljiv kontinuitet stagnacije. Mentalne barikade identične onima iz vremena prošlog. Isti nivo neinformisanosti i gledanje stvari iz ugla tako tipičnog za one koje obično svi prepoznamo kao ekstremiste.
Svi se sjećamo onog vica o studentu koji se iz metropole vrati kod đeda i babe na selo, očešljan, namirisan, u odjeći živih boja. Koji se ne usteže da ujutro namaže kremu na lice i stavi gel na kosu, a kojeg pri odlasku u poljski wc sa prozora prati đedova lovačka puška. Kad baba uspaničeno pita što to namjerava da uradi, stari odgovori: "Viđećeš ako čučne!". Mi smo kao djeca, a to je sad već dvadeset godina daleko, prepričavali ovu priču i diskutovali o tome koji bi od nasih đedova stvarno pucao. Što se mojeg tiče, ja sam mogao gologuz ići ulicom, opet me ne bi niko makao s pijedestala najboljeg unuka. Dijelom i zbog toga što sam ja stoprocentno ubijeđen da nikad niko na svijetu nije bio bolji đed. Bili smo strašan tandem. Strašan! No, da nastavim... Čak bi i oni najuporniji moji tadašnji sagovornici na kraju popustali i priču završavali zamišljeni, uz izjave da ni njihov đed, ipak, ne bi pucao. "Ali ne bi progovarao samnom", isticali bi zabrinuto.
Činjenica da u našoj zemlji postoji ogroman broj ljudi koji razmišljaju na isti, identičan način kao njihovi đedovi, o temi koja je aktuelizovana nakon što je bilo koji od njih (đedova) imao mogućnost da je realno sagleda i razumije, tako je porazna. Ako se ljudi ne mijenjaju, oni se ne razvijaju. Ako ne razvijaju, u stvari i ne žive. Nikako da shvatimo da nije bitno ono što gledamo, već ono što vidimo. I dok gledanje spota može da proizvede i opravdane negativne emocije zbog strogog ličnog opredjeljenja, mora se pokušati napraviti dodatni korak i u tom spotu vidjeti borbu onih mladih ljudi koji su svojevoljno drugačiji. I koji zbog toga ne moraju da budu na stubu srama. Po pravilu, svi smo jednaki. I u ovoj državi. Zašto se onda ne osuđuje roditelj koji je svoje dijete izbacio iz kuće zato što ima partnera istog pola? Zašto se staje na stranu poslodavca koji prednost u zapošljavanju daje manje kvalifikovanoj osobi heteroseksualne orijentacije? Zašto se dijete iz Doma vraća roditelju koji mu je u već četiri navrata gasio cigarete na raznim djelovima tijela, a tako se izričito odbacuje mogućnost da ga odgaja neko ko za to ima i volje i sredstava i - što je najbitnije - ljubavi?! Zašto se sa strahom govori o druženju sa osobama koje su zaražene HIV-om?
Kod nas je površnost jedan od ključnih problema društva. A ona nije ništa drugo do lijenost da se dođe do istine. Koliko puta ste imali priliku da raspravljate sa nekim ko je sagledao određeni problem samo djelimično, a o njemu raspavlja sa pozicije doktora nauka, minimum?! Bezbroj puta! To je i sad u pitanju. Koliko ljudi kod nas zna za Evropski sud za ljudska prava u Strazburu? Gotovo svi. Koliko samo puta čujemo da će se neko "ćerat do Strazbura"? A koliko njih je spremno da podrži sprovođenje presuda tog istog suda kojima se štite ista prava koja promoviše kontroverzni spot? Nije valjda strazburški sud pri vraćanju imovine demokratija, a pri osudi homofobije "zavjera Zapada"?! Zašto je "pi!" kad se dva muškarca poljube na ekranu, a nije "pi!" kad o Pahomiju svjedoče njegove žrtve? Ne čuh da se ovo, tako osjetljivo društvo, ikad glasno pobunilo protiv pedofilije popova! A tako rado dovedu taj pojam u vezu sa istopolnim parovima. I dokle više ta otrcana fora o Adamu i Stevu?! Što je sa onim "ne laži, ne ukradi, ne prevari..."? Ili je to bilo na četrnaestoj stranici do koje se nije stiglo u prelistavanju skraćene verzije knjige koju hrišćani smatraju svetom?
I što mi je posebno simpatično: "Niko moj nikad nije bio takav. Čuvam obraz predaka što sam protiv toga." Ah!!!
Koliko smo svi, kao društvo, opterećeni pricom o dosljednosti kao simbolu ispravnosti. Dosljedno lupanje u zid, iako glava odavno krvari, kod nas se predstavlja upornošću. Za mene je to mazohizam.
U situaciji kad savremeni svijet sve više prihvata različitosti svake vrste, kao ono bogatstvo koje nam pruža mogućnost da stvari sagledavamo iz više uglova, naše društvo se predstavlja anahronim, zbog činjenice da smo dosljedni samo u razmišljanjima koje najveći broj pripadnika istog društva javno ocjenjuje prevaziđenim. Da li je to strah od prilagođavanja?!
Za mene, problem je veoma jasan. U suštini, izbor svakog pojedinca se svodi na dvije primarne mogućnosti: ili da prihvatiš uslove koji postoje, ili da prihvatiš odgovornost za njihovo mijenjanje. Kod nas se nesporni novitet (parada, javno iskazivanje drugačije seksualne orijentacije, agresivan marketinški pristup) pokušava podvesti pod postojeće uslove, jer ne postoji spremnost da se prihvati odgovornost za promjenu načina razmišljanja, povećanje praga tolerancije ili neku sličnu društveno odgovornu akciju po ovom pitanju. Najviše što se postiglo je pristup tipa: "Ne smetaju oni meni dok god me lično ne ugrozavaju". Nikad se nije otišlo dalje postavljajući pitanje: Kad to ONI počinju da te ugrožavaju? Koja je to aktivnost koju ne bi mogao/mogla da pretrpiš? Je li to šetnja za ruke po ulici (niđe nisam vidio više zagrljenih muškaraca nego kod nas), je li to poljubac (niđe na svijetu nisam vidio da se muškarci međusobno više ljube nego kod nas), ili je to parada? Da ne pominjem brak i usvajanje djece?
Valja reći i da je vrlo često naše društvo predstavljeno takvim od onih koji na akcentovanju pojedinačnih slučajeva netrpeljivosti prave ambijent za svoj poslovni projekat. Želim da vjerujem da parada ponosa u Podgorici, kao isprovocirani događaj - nastao iz želje da se jedno društvo, predstavljeno mačističkim i zatvorenim pokuša omekšati - može da prođe bez problema. Nije neshvatljivo zašto se od prethodne odustalo. Iako je sve bilo spremno za njeno odvijanje. Prosto su organizatori procijenili da je prerano da se u Crnoj Gori zatvori ta priča. I drastično smanje fondovi...
Ko je kriv? Za mene najveću krivicu imaju "nosioci" slobode izražavanja. Novinari.
Prethodnih dana dobar dio slobodnog vremena provedem u jednom od rijetkih briselskih kafića koji nudi besplatni wi-fi internet. Provjerim nagomilane mailove, pročitam novine i ispregledam najzanimljivije statuse na Facebooku. "Kladim se da ste vi novinar", reče mi sinoć prosijedi konobar dok mi je donosio času odličnog Palm piva. Kad sam mu rekao da bi opkladu izgubio i da se ne bavim novinarskim poslom, pogledao me je onako šeretski, ispod oka i spustio pivo na desnu ivicu stola. "Dobro, dobro", promrljao je odlazeći. Imao sam osjećaj da me je toliko zamislio u ulozi nekog novinara-istraživača, da prosto nije ostavio ni gram mogućnosti za grešku.
Prethodna anegdota učinjela je da pokušam da se sjetim jednog našeg novinara koji je briselskim facama uputio pitanje drugačije od onog "kako ocjenjujete napredak Crne Gore u evropskim/evroatlanskim integracijama?". Nije mi to jasno. Pređeš skoro dvije hiljade kilometara, sam il' uz pomoć drugih izmoliš za desetak minuta u prenatrpanoj agendi nekog od evropskih komesara i postaviš pitanje na koje unaprijed znaš odgovor! Ili pitanje na koje će odgovor biti "Da" ili "Ne". Gdje je tu logika?! Koliko u stvari naših novinara prati izjave ljudi koje intervjuiše? Istražuje temu kojom se bavi? I kad ste zadnji put vidjeli na televiziji da se javna ličnost našla u neprijatnoj situaciji da mora objasniti kontradiktornost sopstvenih stavova?
I ko je od naših novinara pokušao da uđe u srž problema sa nepoštovanjem različitosti?
A koliko njih koristi postojeću situaciju i atmosferu dodatno podgrijava, znajući da to i njemu ide u prilog i podiže tiraž/gledanost? Neko je neđe pametno rekao da jedino novinarska branša u ovoj zemlji nije doživjela tranziciju. Pregrupisanje po taborima i upravnim odborima, zaista ne smatram promjenama. Koliko od njih je stvarno društveno-odgovorni pojedinac, željan promjene, što je - u širem šmislu - definicija slobodnog novinara?