Drugačije sam
zamišljala Sarajevo, iako ne bih umjela da preciziram kako. Možda kao veću
Podgoricu, uz dodatak Baš čaršije koju sam gledala na fotografijama. Svakako
sam ga zamišljala manjim, i nisam imala dojam da će arhitektura toliko
podsjećati na beogradsku, premda je protkana nekim sasvim drugačijim duhom.
Neuporediv je sa svime što sam vidjela usput, od sramotno nesređene granice
Šćepan polje i dijela puta nakon nje, pa sve do gradića i mjesta pored kojih
smo prošli do samog ulaza u grad. Svakako je u meni dominiralo, makar u prvom
trenutku, to poređenje sa Beogradom, što zbog izgleda ulica i građevina, a što
zbog nekog duha bivše Jugoslavije koji mi je do juče bio najupadljiviji u
glavnom gradu te federacije, a za koji mi sada primat preuzima Sarajevo,
nekadašnji centar bratstva i jedinstva.
Ima se ovdje što
obići i u čemu uživati. Svaki restoran se diči begovom čorbom i ćevapima i sve
mi miriše na domaće i toplo. Poslastičarnice me mame da preispitujem odlučnost
da ne jedem slatko, a zanatlije na Baš čaršiji podsjećaju na neka stara vremena
koja su kod nas iščezla u fascinaciji mobilnim telefonima i društvenim mrežama.
Ulazim u skoro svaku zanatsku radnju, i kod jednog mrgodnog brka pronalazim
filigranski privjezak za kakvim tragam godinama, i kupujem ga po tri puta
manjoj cijeni od naših – u najturističkijoj četvrti! U Kamernom teatru je prije
nekoliko dana održana premijera predstave “Sjećaš li se Doli Bel”, po
Sidranovom tekstu, u režiji Kokana Mladenovića, i ja žalim što su igranja
rasprodata i što novih nema dok sam ja tu. U radnjama su popusti, svi zaposleni
su ljubazni, i gdje god da se okrenem, s kim god da prozborim, osjetim se
dobrodošlo i kao kod kuće.
A onda se pitam:
imam li pravo da se tako osjećam?
Da, ovo će biti
jedan od “tih” tekstova. Mora biti. Jer sjedim jutros ispred ogromnih prozora
hotelske sobe na visokom spratu, posmatram suncem okupane krovove Sarajeva, i
ne mogu da ne primijetim sve one rupe po fasadama i da se ne zapitam kako su
dospjele tu. Ima i Podgorica sijaset dotrajalih fasada, pa ne izgledaju tako.
Onda gledam ona okolna brda i ne znam jesu li kuće po brdima nove ili stare,
ali znam da to moraju biti baš ta brda sa kojih su pucali na grad, i da one
rupe moraju biti baš te rupe. I nameće mi se pitanje: kako danas spavaju svi ti
ljudi koji su četiri godine, u smjenama, nišanili na najveći simbol Jugoslavije
u koju su se kleli do prethodnog dana? Što to mora da pukne u nečijoj svijesti,
da bi relativizovao činjenicu da je sa bezbijedne razdaljine ciljao na živi
grad i opalio i jednom, a kamoli bezbroj puta? Je li mu bilo lakše nakon tog
prvog metka, je li probio led i opustio se, pa zaboravio da puca na nečiju
majku, brata, dedu, na nečiju djecu, da puca na život i dostojanstvo i sve one
iluzije koje su nam trpali niz grlo dok smo bili mali i u koje smo s radošću
vjerovali? I je li mu, zapravo, ikad uopšte bilo teško što to radi, pa makar
samo prilikom tog prvog pucnja?
Sarajevo budi
ljubav u meni. Ljubav i sramotu. Bila sam dijete kad su ga napadali i nikad ni
jedna ćelija u mom biću nije pomislila da su u pravu, pa ipak, sramota me je
što sam savremenik toga doba i što ne mogu da otvorim društvene mreže, medije,
ili da uključim televiziju, a da u svakom trenutku na makar jednom kanalu ne
pronađem budalu koja će dolivati vrelu vodu u balkanski kotao, i da u svakom
trenutku neće biti makar hiljadu budala koje čeznu da se on opet prelije, da bi
pošle u rat. Pomrle su vođe koje su zavele narode da ubiju našu bivšu domovinu,
ali su mnogi od izvršitelja i dalje živi i među nama. Zavode nas i dalje
njihovim otrovnim nacionalizmima, silovanjima istorije, i mnogi se prepuštaju
tom zavođenju iz pakla – ako ne nacionalizmima, onda podozrivosti prema drugoj
vjeri, ili makar mržnji protkanoj nasilničkim porivima prema političkim
neistomišljenicima. Mrzjeti je još uvijek toliko na glasu, da smo ljubav
pretvorili u privatnu porodičnu stvar izvan koje volimo samo u floskulama.
Nekad se pucalo sa bezbijedne razdaljine u grad, skriveni iza uniforme i iza
anonimnosti. Danas se porivi za uništenjem iskaljuju kroz noćne huliganske
napade na vjerske objekte, potajno ispisane parole po zidovima i anonimno
povraćanje po ljudima u komentarima na portalima.
Neki kažu da je
riječ ubojitija od metka – ako nije po srijedi ona što dovodi do metka, pozivam
svakoga ko to misli da prošeta ovim gradom i pogleda fasade zgrada. Zla riječ
prosipa džigericu. Metak prosipa život. I to ipak, za mene, ne može biti isto.
Gori u Sarajevu
i dalje ona vječna vatra palim herojima iz drugog svjetskog rata. Vječna vatra
pokojne Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Niko nije sa natpisa
iznad vatre izbrisao riječi Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Niko nije promijenio
ime ulice Maršala Tita. Dočekuju nas ti ljudi, sa našim naglascima, tablicama,
i svi su prema nama ljubazni. Možda bi mi bilo lakše da nisu. Jer, ono što je
napravljeno Sarajevu je velika mrlja nad ovim našim zajedničkim nebom. Naravno,
sramota je mnogo, ali to što su ovi na ovom mjestu uradili ovo, a oni na onom
mjestu uradili ono, ne može biti opravdanje ni za jedan metak koji je ispaljen
na ovaj grad. Jedna sramota ne potire drugu. A mene trenutno boli ova
sarajevska.