Povratak u škole

Kad je u pitanju školovanje djece u doba pandemije, ja sam od prvog dana bila disonantni glas koji želi da ostanu kući. Bilo je tu i sebičnih razloga, jer zatvaranje škola za nas znači boravak u našem Danilovgradu, koji nam je miliji od bilo kojeg drugog, „popularnijeg“ crnogorskog grada – hoće to kad imaš kuću koju voliš najviše na svijetu, u mjestu u kojem te ljudi tretiraju kao svoju i čine da se uvijek osjetiš dobrodošlo.

Ipak, glavni razlog je opravdani strah od virusa koji je odnio previše života, i previše ljudi ostavio sa teškim posljedicama. Ja sam ga bolovala u januaru i od tada imam hronični kašalj, bolove u grudima, i zadihana sam i nakon običnog kretanja po kući – a opet, imala sam sreće u odnosu na one koji su zadobili hroničnu astmu, srčane probleme, gubitak pamćenja, koncentracije, itd. Objave u medijima nas upozoravaju da novi soj virusa nije bezazlen ni za djecu, a situacija u Crnoj Gori je odavno alarmantna.

Svjesna sam, naravno, da učenici na ovaj način gube dragocjene časove, kao i to da su se zaposleni roditelji mlađe djece našli u velikoj nevolji zbog zatvaranja vrtića i škola. Posebno je teško mališanima koji nemaju braću i sestre, a provode vrijeme sami u kući. S druge strane, ne prihvatam priču da im je akademski nanesena nenadoknadiva šteta, jer su djeca u prošlim vremenima proživljavala mnogo teže okolnosti ratova i epidemija, propuštala i po nekoliko godina, pa su uspijevala sve da postignu. Ipak se sada uči, preazi se gradivo, čuvaju se bar neke radne navike. Činjenica da je čitav svijet u identičnoj situaciji znači da naši neće na bilo koji način zaostajati za svojom generacijom izvan granica Crne Gore.

Takođe, kao neko ko budno prati školovanje svoje djece, moj je utisak da se ono efikasnije sprovodi od kuće. Ne znam kako je to u drugim školama, ali u našoj djeca imaju veći fond časova online. Kada su se vratili u škole za drugo polugođe, dobili smo informaciju da će dio časova raditi preko interneta, dok će u školi imati četiri od po pola sata. Skoro nikakvi se časovi nisu držali preko interneta, već su nastavnici na Teams kačili lekcije koje djeca treba da nauče, dok se u školi na brzinu predavalo gradivo, i još brže ispitivalo. Nisu sva djeca snalažljiva u takvom sistemu djelovanja i ne vidim kako je za njihovo obrazovanje dobro to što ih guramo u učionice po svaku cijenu, samo da bi ih školovali zbrzano. Ne vidim ni da je to dobro za njihove ocjene, ni za socijalizaciju.

Takođe, ne čini mi se da je našoj djeci socijalizacija zaista uskraćena. Za razliku od zapada, gdje djeca stvarno sjede u kućama, nama je dovoljno da se osvrnemo oko sebe da bismo vidjeli da su parkovi i igrališta puni. Sada kada je došlo proljeće, to će biti očigledno. Djeca su, dakle, u bliskom kontaktu jedna sa drugima bez ikakve zaštite, mnogo više nego što su u školi. Održavaju se i rođendani po kućama, niko ne kažnjava okupljanja čak ni na javnim mjestima, pa samim tim se zatvaranje škola donekle i obesmišljava. Jedina djeca koja su istinski kažnjena su mala koja ne mogu sama napolje, a koja bi se zajedno igrala u vrtiću ili nižim razredima.

Svima nam je odavno jasno da ne postoji valjana strategija za borbu protiv virusa, i da je komunikacija nadležnih institucija sa građanstvom najblaže rečeno problematična. Prije nekoliko dana smo dobili obavještenje da će se djeca možda vratiti u klupe u ponedjeljak, a možda i ne, a da, ukoliko se ne vrate, prioritet će imati maturanti i polumaturanti. Moje je mišljenje, ipak, da škole treba da raskrčimo u korist male djece, kako bi u teškim ekonomskim vremenima roditelji mogli nesmetano da idu na posao, i da dio školskih prostornih kapaciteta koristimo za rasterećenje prebukiranih vrtića. Da za sve starije razrede ovu školsku godinu do kraja izguramo online, a onda od jeseni, ako konačno dođe do masovne vakcinacije, da sve podredimo obrazovanju i škole otvorimo u punom kapacitetu. Ukoliko bi pandemija i tada bila izvan kontrole, možemo strogo zabraniti (i sprovesti zabranu) bilo kakvih igrališta, parkova, grupnih treninga. Ali moramo konačno shvatiti da u ovim okolnostima ne možemo imati sve, a istovremeno očekivati da budemo sačuvani od bolesti. Vlast jeste kriva za nedostatak strategije i opštu konfuziju, ali smo samo mi krivi za nepoštovanje mjera čiji je cilj da nas sačuva jedne od drugih i od nas samih. Da nije tako, ne bi danilovgradski kafići ovih dana vrvili od Podgoričana i Nikšićana.