Oksfordov
rječnik definiše prijatelja kao osobu sa kojom dijelimo vezu uzajamne
privrženosti. Pošto je privrženost takođe nominalizacija, i ova je definicija
upitna. Moj suprug, recimo, zna tačno koje kriterijume neko mora ispuniti da bi
se nazivao prijateljem i za njega je taj pojam sasvim jasan. Odrastao je na
jednom mjestu. Dan-danas se druži sa ljudima sa kojima se podigao, a oni koji
su uspjeli da se pridruže tom “spisku” mogu se prebrojati na prstima jedne
ruke, jer se njegovo povjerenje dugo osvaja i nekako mu polazi za rukom da za
bliske ljude nikad ne napravi kapitalnu grešku u procjeni. Ja sam, s druge
strane, tokom nomadskog odrastanja bila primorana da naučim da prijateljstva
sklapam usput, u njih sam uvijek ulazila naivno i cijelim srcem, pa sam na taj
način uspjela da nagomilam pozamašnu kolekciju onih koji su entuzijastično
ulazili i tiho izlazili iz mog života, par epohalnih lomova, ali i nekoliko
osoba koje su se izgradile u sigurne luke i uvijek nalazile način da naprave
kontratežu svemu što me je u životu udaralo.
Nedavni
razgovor sa jednom od tih osoba me je i naveo na današnji tekst. Da me je neko
pitao kakav sam prijatelj toj osobi (namjerno ostavljam nedefinisano da li je
muškarac ili žena), pozvala bih se na iskrenu ljubav koju gajim prema njoj i
spremnost da je saslušam, ali bih našla sebi i puno mana. Mojom se krivicom ne
čujemo dovoljno često, a i u posljednje vrijeme nekako stalno razgovaramo o
mojim problemima. Kad god je pitam što se dešava u njenom životu, odgovori mi
“ništa”, ili mi ispriča anegdotu sa posla, a ja sam toliko okupirana sobom da
ni ne pomišljam da treba da zagrebem ispod tog “ništa”, da postavljam pitanja,
da se zadržim još malo. Važno je za ovu priču da naglasim da je u pitanju jedno
od najplemenitijih bića koje sam ikad upoznala, divno biće koje je prepuno
brige za druge i čiji je spisak vrlina dugačko štivo koje se u mojim očima
stalno dopunjava. Nažalost, nisu oni poput mene formirali ogledalo kroz koje ta
osoba gleda na sebe, već su to uradili neki koji su sopstvene frustracije
liječili umanjujući nju, a to su radili cijelog života, uspijevajući da je
ubijede da to što ima bilo kakve mane znači da ne valja ništa. Ali baš ništa. A
taj mi je osjećaj poznat, to čuveno “dobra si ti, ali” i
još čuvenije “moraš da se promijeniš”. Problem je što, kad tako odgajate
nekoga, može da se desi da jedna čarobna, fenomenalna osoba toliko povjeruje da
ne valja, da počne da misli da nikad neće biti dovoljno dobra i da joj više
nije mjesto na ovom svijetu. Baš kao što može da se desi da ja, privržena
prijateljica te osobe, o tome jako dugo nemam pojma. A to što nisam imala pojma
me sada proganja.
Znam, normalno
je da svako od nas živi prvo svoje živote, svoje situacije, baš kao što je
normalno da su prijateljstvima potrebni intervali površne komunikacije da bi
ponudila i odušak, i zabavu, i sve ono što nam je potrebno da bi nam
svakodnevnica bila podnošljivija. Samo je pitanje gdje smo jedni drugima kad je
gusto i, ako se već nekome kotiramo među najbliže, da li je naša odgovornost da
čitamo između redova i izvlačimo i ono što osoba ne želi da kaže, ili da ćutimo
i strpljivo čekamo. U prvom ćemo slučaju možda pogrešno procijeniti, ili
pretjerati, ali u drugom ćemo, ako nešto pođe po zlu, morati da se nosimo sa
saznanjem da smo mogli makar da pokušamo da nešto preduzmemo, a nismo. Što je
neuporedivo strašniji ishod.
Imam 42 godine i još uvijek tragam za mojom definicijom prijateljstva. Možda je nikad neću naći. Možda mi je lakše definisati šta prijateljstvo nije, nakupila sam se usput takvih primjera. Ali, uprkos neuhvatljivosti jasnih kriterijuma te kategorije, i uprkos usponima i padovima koje je meni donosila kroz život, prijateljstvo je jedna od onih nominalizacija u čije postojanje čvrsto vjerujem. Postoje ljudi koji su uvijek tu da se zajedno zabavimo, ali i da me podsjete da sam voljena, koje i ja volim bez rezerve. Koji uvijek saslušaju i istinski razumiju. Baš kao što postoje i oni novi koji možda neće ostati zauvijek, ali moj svijet čine bogatijim, zanimljivijim, i pružaju ljubav i podršku na neki drugi način, jednako dragocjen. Kad zamišljam svoj život za 20 godina, volim da vjerujem da će svi još uvijek biti tu, pogotovo onih par koji su tu oduvijek i koji odolijevaju svim izazovima. Lijepo mi je da maštam o našim okupljanjima, pričama, smijehu. Da nas zamislim kako poziramo za zajedničke fotografije, pa to ipak provlačimo kroz par filtera, jer smo i mi potpali pod uticaj da valja biti lijepi spolja bar upola koliko se osjećamo iznutra kad smo zajedno. Lijepo mi je da vjerujem da ću umjeti da prepoznam njihove krize, onako kako oni prepoznaju moje, i da ja budem njihova sigurna luka. I lijepo mi je da vjerujem u prijateljstvo, šta god ta riječ značila.