Uspavanka za Vuka Ničijeg: književna kritika

1 Comment


U četvrtom broju međunarodnog časopisa za književnost, umjetnost i kulturu "Quest" - koji izlazi u Podgorici, a čija je redakcija sastavljena od stvaralaca iz Crne Gore, Irske, Poljske, Luksembruga, Bjelorusije, Hrvatske i Srbije - objavljena je kritika dr. Jakova Sabljića iz Hrvatske o romanu "Uspavanka za Vuka Ničijeg".

ROMAN ZA SVAKOGA O NIČIJOJ DJECI
(Ksenija Popović, "Uspavanka za Vuka Ničijeg", Nova knjiga, Podgorica, 2012)

Ksenija Popović svojim je proznim djelima predstavnica jednog sasvim osobitoga i izdvojenoga ogranka u okviru suvremene crnogorske književnosti. Posrijedi je autorica s izrazitim osjećajem za društvenu problematiku, pa u svojim romanima razmatra sadržaje poput odnosa pojedinca i javnih institucija, tematizira ponajprije obiteljske i druge odnose koji se tiču ljudske zajednice, opisuje unutarnje drame likova u graničnim situacijama i kriznim prijelomima usred nemogućnosti ostvarenja ljubavi, osamostaljenja, financijske sigurnosti, suosjećanja, prilagođavanja nametnutim normama i sličnog. Već je u autoričinu prvijencu Dječak iz vode (2004) naročito naglašena sociopsihološka komponenta djela u kojem je glavno poprište zbivanja umobolnica kao prikladno mjesto u kojem do izražaja dolazi patologija takozvanih normalnih čuvara mentalnoga zdravlja. Vrlo je zanimljivo što je taj roman proglašen crnogorskim bestselerom, te je postao popularno štivo u rukama mnogobrojne čitateljske publike. Iako je nezahvalno određivati karakteristike nečijega literarnog pisma na osnovu spola spisatelja/spisateljice, ipak je potrebno ustvrditi da Ksenija Popović uistinu jest prodoran glas u prevladajuće muškom višeglasju koje obilježava sadašnjost crnogorske književne scene.

Uspavanka za Vuka Ničijeg drugi je autoričin roman u kojem su uočljivi znatniji pomaci nabolje u estetskom smislu, te nastavak i razrada Popovićki omiljenih sadržaja od općedruštvenoga značaja. Valjalo bi napomenuti da se autorica ne ustručava pripovijedati o licu i naličju stvarnosti unatoč tome što bi se njezinoj prozi mogla pridodati etiketa naglašene socijalne angažiranosti. Ako ta angažiranost i postoji, ne treba ju shvatiti u doslovnom i vulgarnom značenju riječi, nego kao zanimanje da se umjetnički što uvjerljivije upozori na diskriminaciju, netoleranciju i otuđenost u, paradoksalno, demokratskom okružju koje bi po svojoj definiciji trebalo isključivati negtivne pojavnosti popur navedenih. Autorica ne pribjegava literarnim eksperimentima da bi bila inovativna i originalna nego pozornim odabirom više globalnih tema komponira skladnu cjelinu u kojoj se ni jedan dio tijekom čitanja ne osjeća viškom.

Prva je velika tema romana svakako život u domu za nezbrinutu djecu, prisilnom boravištu mladih koji su napušteni zarana ili u zrelijoj dobi. Odatle proistječe i poman odabir pripovjedačice koja u prvom licu progovara o svojim iskustvima i preprekama na koje je nailazila kao siroče. U svakoj rečenici osjeća se njezina intelektualna superiornost i pronicljivost u zapažanju pojedinosti iz teške svakodnevnice doma te u njezinim tumačenjima nijansi emocionalne skale vlastitih proživljavanja grube realnosti i postupaka likova s kojima se stalno susreće jer je na to prisiljena ili je uz njih sudbinski vezana. Osim što voli mnogo čitati uživajući u svojoj poziciji autsajdera u dvostrukom smislu - izdvojena je iz vanjskoga svijeta, ali i samovoljno iz društvenoga svijeta sirotišta - Klara se od ostalih dodatno razlikuje još i po tome što je primjer pozitivno ambiciozne djevojke koja nastoji razbiti stereotipe o genetskoj preodređenosti domaca te se suprotstaviti "nužnosti" njihova pripadanja nižoj klasi i njihovu prisilnom ograničavanju samo na fizičke poslove, zaposlenje u tvornicama i na pojedinim "neuglednim" radnim mjestima. Cijeli je roman u biti prožet Klarinim naporima da se odupre društvenim i institucionalnim nametanjima kojima se na tragičan način onesposoblju pojedinci za normalan život jer k tome u domu vegetiraju kao u izoliranom rezervatu i emocionalnom vakuumu. Premda bi mnogi smatrali da se situacija sa sirotištima i njihovim štićenicima, prikazana, na primjer, u Oliveru Twistu (1838) Charlesa Dickensa, znatno popravila, ipak ostaju gorčina i zabrinutost nakon čitanja suvremenoga romana koji ima ulogu fikcionalnoga dokaza da prema takvim pojavama nije iskorijenjena većina predrasuda i loših kvalifikacija koje, nažalost, još uvijek ne pripadaju prošlosti nego su aktualne i danas.

U romanu je dočarana sva "raskoš" neimaštine života u domu, česti sukobi među njegovim stanovnicima, zadirkivanja, šale, anegdote, brige, simpatije, male-velike radosti koje su zbog svoje malenosti i uobičajenosti u vanjskom svijetu kao nešto značajno nepojmljivel judima koji nikad nisu imali nikakav dodir s takvom vrstom ustanove. U tako zacrtanim okvirima sivila domske rutine ističe se Klarin lik koja pokušava ostvariti san o postajanju pjevačicom i skladateljicom. U vezi s tim opet postoji borba protiv zadanosti uvjetovanih iskrivljenim shvaćanjima Klarine voljene učiteljice glasovira, Hilde, koja namjerice poljuljava Klarino samopouzdanje poticanjem sumnje u vlastite sposobnosti zbog perfidnoga uvjerenja da siroče ne može ostvariti pijanistčku karijeru jer se ona ne poklapa s predodređenjem da takva osoba mora raditi u tvornici ili barem samo kao barska pjevačica. Prema tome umjetnost je druga velika tema romana koja uključuje propitivanje načina postajanja umjetnikom, problematiziranje umjetničkoga sadržaja i njegova javnogga izvođenja, odnos pedagoga i učenika, raspravljanje o (ne)poželjnoj količini unosa subjektivnoga doživljaja u umjetničku interpretaciju djela. Uspavanka u naslovu odnosi se na lajtmotiv cijeloga romana - skladbu Liebestraum Franza Liszta. Prema Klarinu priznanju ta je skladba više od Lisztove kompozicije jer joj, ovisno o egzistencijalnoj situaciji u kojoj se nalazi, pridaje različite emocionalne registre pa u određenim trenucima za nju postaje ljubavna izjava, svađa, posmrtni marš, ali najčešće uspavanka uvijek za istu osobu - Vuka Ničijeg, još jedan stožeran lik romana.

Vuk u domu slovi kao "frajer" i, uz glazbu, Klarina je životna ljubav s kojoj dijeli isto prezime. Tom se sukladnošću oslikava njihova želja za potvrdom svojega već izgubljenoga podrijetla, ali i sudbinska sličnost ostavljene siročadi povezane istim prezimenom te u svojoj nepripadnosti obilježene pripadnošću jedno drugom. Uvođenjem njihova intimnoga odnosa u žarište fabule roman dobiva još jednu moguću odrednicu - ljubavni - što po svojoj trećoj globalnoj temi nesumnjivo i jest. No ipak ne postoji upadanje u zamku pisanja klasične ljubavne priče o siročićima sa sretnim završetkom. Ksenija Popović spretno je povezala sve tri teme, društvenu, ljubavnu i umjetničku u jednu cjelinu u kojoj svaki dio uzročno-posljedično utječe na onaj drugi.

Lik samozvanog umjetnika i bogataša Leona, Vukova posvojitelja "preko ministarske veze", koji mu naizgled omogućava svijetlu budućnost, uveden je u galeriju likova i zbog autoričine usmjerene kritike protiv suvremenoga shvaćanja umjetnosti kao performansa. Opisi Klarini iscrpljujućih klavirskihv ježbi ili uzdizanje na razinu umjetnosti košarkaških vještina Hildina sina Davida, Klarina budućega muža, određuju se istinskim uzorima vještine i discipline bez kojih nema prave umjetnosti. Vukovi snovi o školovanju i profesionalnu bavljenju fotografijom izjalovljuju se pod pogubnim utjecajem nemoralnoga Leona i njegova društva koje mu podmeće drogu kako bi mogli njime manipulirati i seksualno ga iskorištavati. Teško omamljen drogom silovani Vuk nožem ubija svoje zlostavljače te je zbog toga osuđen na robiju za višestruko ubojstvo iz nehaja.

Iako je Klara prikazana kao emancipirana i obrazovana žena koja se unatoč nametanju društvenih uloga bori za svoje unaprijed određene ciljeve, njezin je brak s Davidom opisan kao čišćenje savjesti zbog Vuku počinjene nepravde njezinim distanciranjem uzrokovanim nesrećom koja mu se dogodila. Takvim shvaćanjem braka kao odrađivanja dužnosti stvoren je umjetni i samonametnuti zatvor s recidivima domskog životnog sitla od kojeg se Klara ipak ne može odmaknuti do kraja. Dakle ona je kolebljiv lik koji nije toliko pogođen nepravdom i promašenošću sustava koji zatvorom nastoji preodbojiti Vuka jer to nije izvedeno u domu, još jednoj očito neuspješnoj (pre)odgojnoj ustanovi, koliko simboličkom promjenom Vukove rodne/spolne uloge. Feministice ne bi blagonaklono gledale na Popovićkin roman u kojem Klara stalno proživljava agoniju straha, boli, stida i osjećaja obeshrabrenosti zato što je činom Vukova silovanja poremećena njezina muško-ženska jednadžba: "Iks je jednako Vuk plus kvadratni korijen mene." Klara se ne može pomiriti s narušenim rodnim/spolnim pozicijama jer sad postoji samo "novi" Vuk. "Stari" je Vuk nestao kad je s njom zamijenio uloge i time u njezinim očima prestao biti muškarcem. Indikativno je i pomalo iznenađujuće to da se u crnogorskom romanu jedne autorice ta problematika razmatra u naznačenom smjeru Vuk je u romanu izravno nazvan ratnikom te je prikazan uz pomoć odrednica toga arhetipa: snažan je, privlačan, popularan, zna se izboriti za sebe, vodi se načelima moralnosti i poštenja. Međutim ljut je na sebe što je makar i u nesvjesnom stanju dobrovoljno činio djela koja su poništila njegovu muškost. Time tragedija Klare i Vuka dobiva sasvim novu dimenziju jer je potaknuta Vukovom preobrazbom iz oličenja muževnosti u psihički oštećeno dijete, čak i nakon dvanaestogodišnjeg čeličenja u zatvoru iz kojeg izlazi s "tijelom neustrašivoga gladijatora i preplašenošću usamljenog dječaka". Razlozi raspada ljubavne veze iščitljivi su na podlozi opisane transformacije lika ratnika/junaka, opsesivnoj temi crnogorske književnosti, koja je svoju kritičku raščlambu doživjela i u drugim novijim romanima poput Mimesisa (2003) Andreja Nikolaidisa i Života i smrti Milana Junaka (2008) Vojislava Pejovića.

Činjenica je da se u romanu ne spominju lokaliteti koji bi bili specifično crnogorski. Nadalje uz likove s imenima i nadimcima domaćega podrijetla, poput Vuka i Ćore, mnogo je onih sa stranim imenima: Klara, Hilda i David Sorensen, Leon, profesor Nicolini. Autorica očito nije htjela dati konkretne mjesne crte zbivanjima u romanu, a to se može tumačiti i nastojanjem da se tema uopći jer su opisani događaji mogući kako na Balkanu tako i u zapadnijim, možda samo prividno naprednijim predjelima globusa. Zamjetna je i simboličkna upotreba imena - Klara, "jasna" (pogotovo u izražavanju i opisivanju), David, "voljeni" (što je većinom uvijek i bio), Hilda, "ratnica" (uloga vidljiva po njezinoj grubosti i discipliniranosti), Vuk (izdvojen samotnjak koji preživljava surove uvjete suđenja i zatvora).

Poboljšanje u odnosu na svoj roman Dječak iz vode Ksenija Popović postigla je mirnim pripovjedačkim izlaganjem u prvom licu jednine bez obzira na emocionalne uspone i padove junakinje, njezinu povremenu ushićenost, utišanu melankoliju, blagu razigranost, dosjetljivu ironiju, uzbuđenost, intenzivno proživljavanje boli ili zvonku radost. Za razliku od prvoga romana u Uspavanci za Vuka Ničijeg više nema naivne naracije, površno skrpane fabule, neuvjerljivih likova, ispraznih dijaloga i stereotipiziranosti. Premda su razgovori među nepunoljetnim stanovnicima doma katkad preučeni, a njihovi stavovi oblikovani na način "mladih mudraca", takvu naprednost potrebno je djelomice tumačiti i njihovim ranim stjecanjem iskustva u uvjetima prisilno ranoga sazrijevanja. Roman obiluje stilski iznijansiranim rečenicama, njihovom značenjskom slojevitošću i gipkošću, igrama riječima. U pojedinim trenucima čitatelj zastaje nad određenim dijelovima teksta u želji da ih zapiše u svoj dnevnik mudroslovlja, na primjer, jednu od ključnih misli romana: "Ljubavi i kukavičluku nije mjesto u istoj rečenici. Onaj ko ih spoji, ostaje gubitnik." Osim toga autorica je roman pisala uz mnogo prethodno uloženoga truda u istraživanje povijesti glazbe i prikladnu uporabu stručne terminologije u naročito uspjelim "muzičkim" pasažima za što je angažiran i područni stručnjak kao konzultant. Napokon, u romanu se provojedačica ne ustručava slobodno opisivati scene seksa koje su prožete lirskom osjećajnošću i nabijene suptilnom erotikom. U tome je također posebnost djela, jer je time načinjen odmak u odnosu na ostalu domaću književnu produkciju u kojoj je seks nerijetko sveden na vulgarnu pornografiju.

U romanu nema obojenoga patetiziranja, nema uobičajenoga sretnoga kraja - Vuk se nakon dvanaest godina vraća na slobodu, Klarau njegovoj prisutnosti konačno uspijeva savršeno odsvirati Liebestrum kao uspavanku za njihovu ljubavnu priču koja tim činom konačno postaje dio prošlosti. Pored toga fizički su intimni, te naposljetku Vuk odlazi zauvijek ostavljajući Klaru. Uspavanka za Vuka Ničijeg roman je o odricanju od ljubavi, o opterećenosti ostavljene siročadi biološkim podrijetlom, o borbi za dostojanstven život, o teoriji i praksi glazbene umjetnosti i življenju za nju, o šteti koju institucije čine dostojanstvu pojedinca, o psihološkim posljediama silovanja, o boli i patnji zbog neostvarenih životnih ciljeva, o malim-velikim stvarima koje se malim ili velikim čine zbog gledišta na koje je odgojem naviknuta individua, o narušenim obiteljskim odnosima jer, primjerice, Davida u domu ostavlja otac zbog druge žene i nove obitelji.

Za temom napuštene djece/potomaka podosta se posezalo u književnosti, a to se još uvijek i čini, posebice u popularnim telenovelama, jer je odabirom takvih sadržaja moguće dobiti simpatije njihovih konzumenata. Vidljivo naglašenu socijalnu osjetljivost romana ipak ne bi trebalo prosuđivati iz te perspektive, nego više kao opomenu, upozorenje i podsjećanje na činjenicu da je tanka granica između fikcije i suvremene zbilje. Upravo je tematski profil društveno-analitičkoga književnoga teksta, naravno, s nužnom dozom originalnosti, i nedostajao crnogorskoj književnosti u kojoj, kada se i govori o sadašnjosti, redovite se uvijek završi na pripovijedanju o vječno ponavljajućoj prošlosti.

Zbog svoje sveobuhvatnosti, akutalnosti i lake čitljivosti, drugi roman Ksenije Popović mogao bi imati širu čitateljsku publiku. Njezin prvi roman dobio je titulu crnogorskoga bestselera na osnovi broja prodanih primjeraka. Ne bi trebalo iznenaditi ako bi ta laskava odrednica s pravom počela krasiti i Uspavanku za Vuka Ničijeg, pogotovo s obzirom na kvalitetu napisanoga. Stoga nije preuzetno ustvrditi da taj roman ima sav potencijal da postane istinskom uspješnicom.

Tags:

Share:

1 comments

  1. Anonymous16/1/14 10:20

    Ponovo se jezim kada citam rezime knjige koju sam procitala pre par meseci.
    Knjiga je izmamila i osmeh, i suze. Divno!

    ReplyDelete

Note: Only a member of this blog may post a comment.