Pisanje romana iz ugla supružnika
Autor: Ivan Ivanišević
Veoma „potrešen“ dešavanjima u našem porodičnom domu prethodnih dana, na pamet mi je pala sljedeća anegdota:
Umro pisac i, kad se popeo na nebo, sveprisutni Glas mu nudi dvije opcije – pakao i raj, naravno. Čak mu i pruža mogućnost da posjeti obije destinacije, prije nego donese konačnu odluku. Pisac se spušta u vatreno podzemlje i vidi gomile svojih kolega pisaca, kako iscrpljeni, znojavi, sa debelim naočarima, udaraju tipke nekih starih mašina, pri čemu se najčešće čuje zvuk gužvanja stranica papira. I on trčeći pokretnim stepenicama pobjegne ka raju. Kad tamo - opet gomila pisaca, nešto podnošljivija temperatura. Ali opet, pišu, iscrpljeni, znojavi, debele naočari, udaraju tipke starih mašina, gužvanje papira... „Pa ovdje nema razlike!“, viknuo je ljutito.
„Čekaj momentat, dolje se tvoji radovi objavljuju!“, pojasni mu Glas.
Šalu na stranu, naravno da sam beskrajno ponosan što je jedna ozbiljna priča došla do svog najuspješnijeg završetka. Ne uvjek glasan, ne tako ostrašćen, trudio sam se da budem (nekad i previše) objektivan posmatrač rađanja „Vuka Ničijeg“. Sagledavajući sa ove distance, mislim da sam u pojedinim (ok, možda je taj broj bio za koju deseticu veći) situacijama mogao više upotrebljavati vještine sticane tokom godina provedenih u diplomatskog službi, ali - kako ono kažu - nad prosutim mlijekom se zalud plače. Bitno je da posljednje pripreme za promociju, uglavnom, teku uhodanim tokom, što je najbolja potvrda da je Ksenija uspjela da i ovoj 2012. godini, i to već na samom početku, nakači „teret posebnosti“.
A kad imate privilegiju da svakodnevno obitavate sa omiljenom književnicom, neminovno je da uočavate situacije koje, ipak, smijete ispričati tek nakon završetka rada na romanu, kako ne bi poremetili stvaralački mir. Okončanje dugog istraživanja, konsultacija, prerada, kontrole, te činjenica da je štampa prošla u najboljem redu, knjige dopremljene i spremne za distribuciju, u našoj kući su uzrok, kao što ste mogli da pročitate, nekih posebnih snova. I ne samo. Ali, to je jedan od simbola temeljitog pristupa, koji je jedna od odlika Ksenijinih priprema za pisanje.
Kad smo već kod toga, moram biti iskren među prijateljima, čak smo i mi evo neko vrijeme odahnuli. Kad se samo sjetim perioda od prije 4-5 mjeseci...
Zamislite tišinu u kući. Djeca spavaju. Mir. Neki sumorni četvrtak, kad nema ni prenosa Lige Evrope. Ksenija sjedi u sobi u poziciji „Glava između obije šake“. Ono kao Njutn pred pad jabuke. Umorna. Pomalo i nervozna. Izraz lica pokazuje da je riječ o veoma ozbiljnom problemu. (AHA!) Ulazim u sobu, sa željom da pomognem. Trudim se da riječima ne poremetim atmosferu. Tenzija se može nožem rezati. Ksenija gleda u ekran kompjutera. Tiho prilazim. Čitam. To je nervira. Pogledom me izbacuje iz sobe, ali preko balkona, pravo na tek posađene ruže. Ili možda prije na nešto izdržljiviju gliciniju, jer voli ruže. Počinjemo priču, u kojoj vidim da je momenat u kojem sam ušao u prostoriju skroz bio promašen. Ona ustaje, idemo da gledamo neki film jer je očigledno vrijeme za pauzu.
Sigurno se pitate đe se izgubio problem? Tokom neke od rijetkih noći kad ja ne mogu da spavam, prikrao sam se kompjuteru i shvatio. Na pomenuto pitanje se odgovara vrlo slikovitom situacijom i stonoteniskim vraćanjem drugog pitanja:
Što mislite, iz koliko puta se u jednom Ksenijinom romanu promijeni pregorela sijalica? Odgovor: DESET.
1. draft. Junak mijenja sijalicu.
2. draft. Zločinac mijenja sijalicu.
3. draft. Junak sprječava zločinca da zamijeni sijalicu. Zločinac umire.
4. draft. Zaboravi sijalicu.
5. draft. Vrati sijalicu. Fluorescentna umjesto klasične.
6. draft. Fluorescentna ne radi. Nazad na staru.
7. draft. Zločinac lomi sijalicu i koristi je da ubije junakovog mentora.
8. draft. Junak tjera zločinca da pojede sijalicu.
9. draft. Junak žali gubitak sijalice. Ali je ne mijenja.
10. draft. Junak mijenja sijalicu.
Poslije takvih momenata neko vrijeme lijepo spavam.
Ali najbolji događaj dolazi u onim mirnim trenucima porodičnog spokoja, dok se mila dječica igraju, uz povremeno ispitivanje maksimalne visine tonaliteta svog glasa. Čuje se moj iznenadni vrisak. Ksenija brzo silazi niz stepenice, a ja – vrlo razbarušene kose, u rastegnutom donjem dijelu pamučne trenerke i prilično flekavoj majici kratkih rukava, probijajući riječi kroz dječiju graju kao nekad partizani snage preko Igmana:
„Ma ne pitaj! Dok ti gore pišeš, ja ovdje pravim dvije večere uporedo, pa još uleti Iker (mačak) koji od entuzijazma skače po meni jer oće, čoče, odma' da dobije paštetu. U isto vrijeme zove Peđa (izdavač), a ja pokušavajući da se javim na telefon, obalim laktom onaj lijepi kristalni dekanter za vino koji si mi poklonila za rođendan i slomi se u hiljadu komada po kuhinjskom podu. Utoliko uskače Filip oće da jede, a pokazuje mi kako se nasuo vodom, pa držeći Lenu nekako čistim ono staklo da se ne posjeku, ali nemam pojma đe stoje krpe, dok mi se u međuvremenu pregrijalo mlijeko, a Iker ukrao parče šunke koje sam namijenio tebi za sendvič...“ – ja, kao što možete i sami zaključit, već lud od situacije!
A ona odgovara: „Čekaj, zvao Peđa???“
Ali što smo, s druge strane, s uživanjem gledali „Ponoć u Parizu“! Već sam je vidio kako mašta da joj Gertruda Štajn čita rukopis romana, dok Miro pravi sliku njoj u čast, a Hemingvej joj takođe, povremeno, daje korisne sugestije. A ja mu, onako kicoški, pristigao iz budućnosti, pričam onu glupu foru sa američkih koledža:
Posjetioc nekog koledža je zastao da se divi novoj univerzitetskoj zgradi "Hemingway Hall".
"Pravo je zadovoljstvo vidjeti zgradu koja nosi ime Ernesta Hemingveja," rekao je. "Zapravo," rekao mu je vodič, "zgrada se zove Džošua Hemingvej. Nijesu u srodstvu." Posjetilac je bio zapanjen. "Je li i Džošua Hemingvej bio pisac?" "Kako da ne," rekao je vodič. "Napisao je ček."
5 comments
Hahhhahhaa Odlican!
ReplyDeleteMa.Re
Vama je bas zabavno :))
ReplyDeleteI vidi im se brate na svim slikama!
DeleteTi ćeš postati moj omiljeni pisac ako ovako nastaviš.Ljubi te Keka!:):):)
ReplyDelete"Ček, zvao je Peđa?" hahahhahahahahahahahah Genijalno! :)
ReplyDeleteAndrijana
Note: Only a member of this blog may post a comment.