Moje hedonističko putovanje: Šavnik
Autor: Justinijan Krkeljić, a.k.a. Ćoro Prečka
Još od kad je stari dobri Homer na papirusu vjerno opisao hedonističko putovanje mikensko-ahajskih lezilebovića, svijetom vlada pomama za tom vrstom literature. Milioni, pardon, milijarde ljudi koji nemaju naviku ili mogućnosti putovati van svog sela, upornim konzumiranjem putopisne literature teže nadoknaditi ono što im gomile magazina ili TV programa nabijaju na nos kao neizostavni sastojak kulturno-potrošačke korpe. Neki ljudi će tako prije putovanja konsultovati putopisnu literaturu, da bi znali što da obiđu i islikaju, pa poslije bače na fejsbuk. Neki ljudi čak i nakon putovanja izlistavaju putopise drugih ljudi o istom mjestu iz kojeg su se upravo dovukli – čisto da provjere jesu li i njihova iskustva na opšte prihvaćenoj liniji. Turistički staljinizam u punom sjaju. Neki ljudi pak, kretaće na putovanja s namjerom da se vrate kući drugačiji no što su pošli. O jednom takvom putovanju i ovdje će biti riječ…
Kao i svako pravo hedonističko putovanje, i ovo o kojem vam želim pisati – počinje sa Veterinarskom upravom. Sa čiijim sam iskusnim zvaničnikom nekoć sjedio u divnoj sarajevskoj pivnici, i krkao super masne kobasice uz ‘ladno Sarajevsko pivo (o kojem još uvijek nemam potpuno izgrađen stav). Da li zbog piva ili kobasica, razgovor se revolvirao oko tadašnje političke situacije u Crnoj Gori i katastrofalnog stanja regionalnog puta Šćepan polje-Foča (kojeg i danas nosim u predivnom sjećanju, jer me je barem do 2020. godine lišio luksuza kamena u bubregu).
Elem, odjednom poče čovjek da priča o svom rodnom kraju, koji je igrom slučaja Šavnik i u čijem je incidentnom osnivanju, još jednom igrom slučaja, učestvovao i jedan njegov daleki predak. Do tog momenta nisam baš mnogo toga znao o toj crnogorskoj varošici, sem da se nalazi na sredokraći između Nikšića i Žabljaka,što samo po sebi teško da može ukazivati na išta normalno. A otporu takvom osjećaju nimalo nije doprinio ni cijenjeni sagovornik, nabrajujući sve mane ove malene jedinice lokalne samouprave. Pomislih, vjerovatno su ga kao malog ćerali da radi oko njive ili da čuva krave, pa im se on osvetio odlaskom na fakultet i preseljenjem u grad. Ako se tome doda i poslovično sporenje sa komšijama i rođacima oko međa, što je onako neodređeno natuknuo uz par diplomatskih i politički korektnih blagoglagoljivih riječi (čitaj: “e zamisliti brata mi od strica Pera, u usta li ga lažava je**m, on meni u oči da mu je pokojni đed poklonio onu šumu iznad naše kuće”) – sve je mirisalo na još jedan kompleks osobe koja nije raskrstila sa svojim ruralnim nasljeđem, a do kraja nije prihvatila svoje urbano okruženje. I taman kad počeh da smišljam izgovore za raniji odlazak u krevet, on se prenu i nekako zamišljeno reče da bi Šavnik bio idealno mjesto za dno jezera. E tu me je zaintrigirao, i ja zamislih usnuli planinski grad kao dno nekog jezera, po kojem se šepure rimske lađe sa bogato-sadržajnim amforama, dok oko njih rone Bokelji iItalijani sa pohlepnim mrežama, dok se na površini seire Budvani sa svojim barkama i klasovima dinamita u rukama, dok u pozadini odzvanjaju mediteranske arije… I s tom mišlju odoh u krevet. Kad se ujutru probudih, ta misao je i dalje bila oko mene, a nije je oćerala ni strateški bitna posjeta hotelskom WC nakon masnog doručka I tanke kafe prćeruše- Rekoh sebi – kad je i takav test izdržala, znači da ima tu nešto. Tako i odlučih da tu misao zadržim.
Međutim, ono što je još čudnije – ta slika Šavnika, kao dna od jezera je prekrila čak i sva ostala sjećanja vezana za sami put do sarajevske pivnice u kojoj smo tolkovali ja i vrli javni službenik. Sve je nekako palo u drugi plan - i onaj predivni most između Mratinja i Šćepan polja što liči na Kazad-dum, i slika povraćanja jednog mrznog znojavog brka, očigledno nepripremeljenog na tragove asfalta između brojnih rupa na putu do Foče, i onaj udobni sarajevski kafić lijevo od Vječne vatre, čiji je toalet opremljeniji kozmetikom nego Kuća hemije. I naj-orijentalniji kutak Balkana - Morića Han na Ferhadiji, sa unutrašnjim dvorištem u prirodnom hladu i okruženju predivnih tepiha. I ona neugledna kamena kafana ispod Sebilja - đe je jedan od saputnika tražio od momka da mu skuva jednu dojč kEafu, pa se narednih 5 minuta nije znalo da li konobar misli da ga ovaj Podgoričanin zafrkava ili Podgoričanin misli da ga konobar provocira po nacionalnom osnovu (poslije sam se izvinjavao konobaru ubjeđujući ga da je momak u stvari iz Nikšića). Ili Begova džamija (čiji osnivač, btw, izgleda nije preživio jedno od svojih hedonističkih putovanja po Crnoj Gori; i to su mu glave došli turistički radnici iz Kuča, of all people…), a čiji je ugled zamalo uništila jedna od najveći pošasti Ex YU kulture - grupa Crvena jabuka. Ili oni magični somuni… onaj osjećaj kad se otvore odozgo i onda se narednih 3 minuta posmatraš kajmak kako se topi i razliva po ćevapima… Sve je to nekako prekriveno zaboravom zbog te fatalističke ideje o Šavniku kao idealnom dnu nekog eventualnog jezera. I radoznao kakvim me je doktor u podgoričkom KBC izvukao iz majčine utrobe – nastavio sam sa traganjem za nekim novim prikazanjima koji bime približili razumijevanju simboličnog značenja i te primisli i svega što je vezano za taj grad. Šavnik…
Javni servis. Godina IV od famoznog, komatoznog i anti-državnog ujeda ose protiv Svetozara Marovića. Na javnom servisu ide neki kviz o geografiji Crne Gore, koju, po sopstvenom priznanju sasvim dobro poznajem. Elem, Dart Vejder u pozadini postavlja pitanje – na koje 3 rijeke leži grad Šavnik… Iako sam u tom momentu gledao neke slike golih (punoljetnih) žena u nekom stripu – skočih kao oparen! Šavnik! Again! Priljubio sam se uz televizor, iščekujući nastavak ovog iznenadnog obrta. Kad glas odjednom reče: Bukovica, Bijela i Šavnička. Sad se već zamislih –to što nikad nisam čuo za ove rijeke se svakako nije uklapalo u sopstvenu predstavu o izvanrednom poznavanju crnogorske geografije. To je već bilo previše i izazovu nisam mogao da odolim. Već sjutra sam se stuštio ka autobuskoj stanici, kupujući last minute kartu za šavničku katastarsku jedinicu. Pokupih i litar i po koka-kole, kesu kroasana i dijetalni sendvič sa goveđom pršutom, navukoh gojzerice i ulećeh u kombi za Šavnik. Tamo me je za volanom sačekao simpatični debeljko, kojem se faca jedva viđela od ikone Sv.Andreja Prvozvanog i slika Radovana Karadžića iz izborne 1990 godine i Njegoša. Jedva sam se dovukao do mjesta do prozora, kad debeljko ubači kasetu i počeše milozvučne arije evergrina “Bajo Pivljanin i Limun harambaša” u izvođenju Mota Laketića. Krenusmo. Kako se kombi svakim kilometrom približavao željenoj destinaciji, jedino što me je sprječavalo da svisnem od iščekivanja – bijaše momak koji je sjedio pored mene, čija je upornost u započinjanju razgovora bila direktno proporcionalna količini truleži u njegovim ustima od sinoćne večere. Spas je ponudio prazni sic pored dobroćudnog momka sa majicom IO OO SNP Šavnik, u čijem se pravcu stuštih brzinom prodora Dragiše Binića po desnoj strani odbrane Bajerna prilikom asistencije Darku Pančevu. I dok smo se formalno upoznavali, na horizontu se ukazaše neke kuće i vozač kombija objavi da ulazimo u Šavnik. Got that right – Šavnik…
Dok sam stojao na nekom betonskom platou posmatrajući panoramu ovog naselja, u pozadini je odjekivao glas onog šofera, da nastavljaju ka Žabljaku. Osvrnuh se, bi mi žao ljudi koji su ostali u kombiju a u vidokurugu mi bi samo onaj momak is SNP; pogledasmo se i odozdo rekosmo jednom škrbavom i suvonjavom konobaru u obližnjoj hotelskoj bašti da nam turi 2 kave. U međuvremenu sam tražio one 3 rijeke, i kad shvatih, razočarah se. Kroz misli mi prođe scena jednog starog filma đe glumi Entoni Kvin – neka US plavuša se zaljubi u nekog pakistanskog oficira, pa pređe kod njegovih, ali on se do’vati vlasti I postane neka teška svinja, te ona utekne u neko pleme, te je on juri, te ona neće da se vrati (srećom nemahu đece da ne trpe od toga kastiga) – elem, u nekoj sceni Entoni Kvin stoji iznad nekog vodotoka, kojeg njegov sagovornik naziva rijekom i ponosno urliče: “Rijeka? Rijeka? Pa više ja ispišam za mjesec dana!” Tad mi se otvoriše i drugi horizonti, pa skontah i ruinirane zgrade, i nesređeno zemljište, i saobraćajnu izolovanost, i ugašene fabrike, i siromašni hotel i utučene malobrojne prolaznike… Mom razočarenju nije bilo kraja. I u Šavnik, u njegove 3 rijeke, i u RTCG, i u onaj dijetalni sendvič.Jedino je Entoni Kvin ostao kralj. Pomislih, kakvo crno dno crnog jezera?! Da neće Kotorani i Italijani možda ođe da izranjaju onoga fiću ili motokultivator iz 1966? Da neće možda po ovakvom jezeru Budvani dinamitom da love pastrmke, pa da ih onda pune pršutom, ka što čine lignjama? Iako mi se ova druga opcija činjela čak I vjerovatnom – odbacih svoje lude snove o Šavniku i jezeru i pokunjen se vratih par koramka unazad, okrećući leđa svom razočarenju.
Međutim, onaj momak iz SNP, koji kao da je provalio da sam zbog nečega duboko smoren, povede me u onaj hotel, đe zauzesmo mjesto sa najboljim pogledom (što i nije bilo teško jer smo bili jedini gosti). Kako me je u vremenu oblio neki gadni znoj, podjoh do WC da se malo uljudim. Tamo zatekoh neki krajnje sumnjivi čučavac, pa mi želja za upotrebom istog nestade istog momenta. A kako je slavina riknula, uzeh neko crijevo koje je bilo sprovedeno od mokrog čvora, pa uz french whore bath otarasih se potpazušnog miomirisa, dok me na izlazu sačeka jedna krajnje prijatna i sisata baba sa peškirom (pretpostavio sam da je u vezi sa onim konobarom, jer je ona imala maltene sve zube u ustima koji su njemu nedostajali). Moj novi drugar iz SNP me je već čekao na terasi i dok smo se premišljali da li da uz kafu naručimo i neku rakiju, slučajno mi pogled odluta po gradiću kojeg sam aktivno mrzio proteklih 17 minuta. Sunce je čudno zalazilo za planine, miris od četinara se slobodno širio udolinom, dok su se polako palila svijetla u kućama, kojih je bilo dovoljno mnogo da neko otvori stanicu policije u tom mjestu, a opet dovoljno malo da se naselje ušuška u prirodni okoliš. Čak i one rijeke (iako i mještani misle da je barem jedna od njih ustvari kanalizacioni ispust Kneževića, kojih ima masu iznad grada) su bile dovoljno vodonosne da neko izgradi ćupriju, a opet slabašne da neko ne počne da iskopava šljunak sa modernom mehanizacijom. A to što nemadoše potencijala za dolazak Itailjana, Budvana i Kotorana – ne učinje mi se kao neki strašni minus. Vidiš, možda ništa neće biti od šavničkog jezera, ali ovo mjesto, sa svojom izolovanošću i harmonijom sa prirodom možda može ponuditi onaj unutrašnji mir, za kojim sam krenuo u potragu nakon slučajne primisli o jezeru. Ko će ga znati…
Dok mi se polako mijenjao osjećaj, pojavi se onaj konobar sa nekom jagnjetinom, dodavši da su krtola i salate iz njegove bašte, a sir je od neke babe Knežević (tu je našao za shodno da naglasi da ta baba nije od onih Kneževića koji su navodno odgovorni za barem jednu od šavničkih rijeka). Zbog činjenice da je uz to donio i gratis pivo, oprostih mu to što je zaboravio da nam donese ono što smo jedino naručili – kafu. I on sam skromno priznade – lijepo mu je viđet izvanjce u poslovično praznoj hotelskoj bašti, a i do razgovora mu je. “Lijepo časti mi”, pomislih, zavalih se u onu pregadnu plastičnu stolicu, bačih noge na ogradu, potegoh pivo, zapalih prvi cigar od kad smo izašli iz Podgorice, I priupitah novog drugara:
“Inače, kakva je situacija u Šavnik?”
“Nije loše, šijemo DPS za 6 glasova.”
“Pa lijepo.”
PS: Uživanje nije dugo trajalo, jer se, taman usred najsočnijeg zalogaja one jagnjetine, konobar pretvori u krvoločnog Konana Varvarina, dok se njegova takođe transformisana baba-partnerka pope na sto, razbuči onu bluzu, iz koje ispadoše naglo ispravljene boobies – i postade Santanika Pandemonijum pred kojom bi se i Selma Hajek zacrvenjela, dok se osoba koju smatrah novim prijateljom – onaj SNPovac – netom pretvori u DPSovca!
U tom čudnom momentu sam vagao da staloženo zatražim od svojih domaćina da mi objasne koja su njihova očekivanja od mene i da li bih se i ja trebao pretvoriti u neko mitsko biće i pridružiti njihovom maskenbalu. Međutim, ipak je prevagnuo neki čudan instinkt za preživljavanje – uzeh jedno parče jagnjetine i strkoh niz avliju, dok u retrovizoru viđeh da je onaj Konan počeo da giliće mog bivšeg drugara i političkog hermafrodita, dok se ona renovirana baba presauhovala od obrtanja po stolu.
“Jebeš ti ovo”, pomislih i nestadoh u mrak.
Tags:
Blog
Gostujući autori
8 comments
Majkl Felps se udebljao 10kg, dok jedan moj drug ima 10kg manje.
ReplyDelete12kg pobro!
DeleteMisljenja sam da je u tom procesu najvise otanjao razum!
DeleteJbga, sve ima svoju cijenu
Deletemoj susret sa ŠaMnikom je dosta sličan
ReplyDeletehahahahahah...odličan
ReplyDeletehahahahahahaa e pa koliko sam se presmijao! Justinijane, odlicni ste! Nastavite! :)))
ReplyDeleteEvo jednog super riješenja za odabir ljetovanja. :D
ReplyDeleteNote: Only a member of this blog may post a comment.