Inicijativa
Autor: Ivan Ivanišević
Ne znam da li sam ranije u svojim tekstovima pominjao Jurija Andropova. Ukratko, kontroverznu biografiju ovog bivšeg vođe KGB-a i jednog od najaktivnijih agenata Sovjetskog saveza u pokušaju gušenja Praškog proljeća, kada je naredio niz „aktivnih mjera“ poznatih pod nazivom PROGRES, protiv čehoslovačkih reformista, zapamtio sam i zbog uloge koju je igrao u odnosima između SSSR-a i međunarodne zajednice. Kad god bi neka zemlja uputila kritike SSSR-u o kršenju ljudskih prava i sloboda, kad god bi se ukazalo na bilo kakvu društvenu anomaliju, Andropov je bio zadužen da skrene temu, izbjegne širenje priče, te obesmisli ideju o postojanju problema u ruskom dvorištu. Ako bi rekli „Gulag“, on je odgovarao „Gvantanamo“. Ako bi pomenuli Čečene, on bi uzvratio Indijancima. Ako bi pomenuli demokratiju, on je replicirao Hirošimom.
Oni koji me dobro poznaju, vrlo cijene moju romantičarsku crtu koja se – po mojem skromnom mišljenju – najsnažnije ocrtava u veoma posebnom doživljaju Cetinja, gdje sam rođen i proveo najveći dio svog života. Budući jedno od one srećne djece koja su imala priliku da potpuno uživaju u ljubavi i pažnji cijele familije, oplemenjeno licima mojeg đeda, dvije babe, tetaka i ujaka, te ušuškan u savršenu harmoniju obožavanja prvog djeteta u čitavoj široj porodici i danas teško prihvatam neminovnost situacije u kojoj se sa mjesta, koje sam godinama ponosno čuvao, baškare moja djeca. Najranije djetinjstvo sam proveo u širem krugu Balšića pazara. Već od deset mjeseci sam prohodao, na oduševljenje đeda i oca, zaljubljenika u prirodu i planinarenje, pa na status omiljenog kompanjona za šetnje nijesam mnogo čekao. Do svoje šeste godine sam obišao sva brda u okolini grada i bio nezvanični prvak u penjanju na Orlov krš alternativnim putevima. Ptice sam razlikovao po cvrkutu, a zmije po boji. Rano sam naučio da je za bijesne pse najbolji lijek izdržljiv štap. Bio sam na vrhu liste u pijenju gustih Fruktalovih sokova u Gradskoj kafani i lično upoznao i imao dresove Veselina Vujovića, Zlatka Portnera, Mirka Bašića, Veselina Vukovića, među kojima se ipak isticala Vujina devetka sa prvijenstva svijeta koje je održano 1986. u Švajcarskoj. Od onih sam koji su ljetnja popodneva provodili uz lektiru, stripove i nijesu smetali komšijama od 2 do 5. Nenametljivost i skromnost, jasno postavljeni principi i veoma strogo omeđen krug prijatelja nešto je što me je još kao dječaka obilježavalo.
Devedesete su Cetinju, osim burnih političkih dešavanja, donijele i neocarinjenu markiranu odjeću čiji su simbol, bar u mojim mislima, ostale farmerke sa onim našivenim šarenim trakama sa strane. Između restrikcija struje i vode, svakodnevnih rukometnih treninga u prehladnoj sali Sportskog centra i prisustva svim događajima na kojima se promovisala ideja crnogorske nezavisnosti, izrastala je moja generacija, nesvjesna uloge koju će biti pozvana da odigra u maju 2006. godine. Za mene lično to je bila pobjeda i nad onim što ovih dana uzrokuje veliku raspravu upravo u gradu u kojem sam rođen. Vaspitan sam da svoj stav izrazim bez bojazni. Da, u stvari, sijem sve ono čemu sam naučen, o čemu sam sanjao, u što vjerujem. Nijesam se nikad služio podmetanjima, a ni lakovjernost i frazeologija mi nijesu svojstvene. Dobro pamtim. Naivno sam vjerovao da po određenim temama, bar u Cetinju, postoji opšti konsenzus.
Dugo sam odbijao da prihvatim kako posebnost cetinjske arije lagano umire pred naletom sveprisutnog kiča. Opet, nikad nijesam bio od onih koji su plakali za prošlim vremenima, niti sam prihvatao činjenicu da građanski duh podlovćenske kotline danas mogu predstavljati propali poslanici sa fotoaparatom u ruci, priučeni eksperti opšte prakse, nepismeni finansijeri sportskih udruženja, lovci na medijsku pažnju kroz populističke marifetluke i slični zaludnjaci čija će najveća mjera uspjeha biti broj svjedoka na sopstvenoj sahrani. Možda je i uzaludno, donkihotovski, probadati kopljima (istine?) sve te dvonoge vjetrenjače, koje od pojave jedne inicijative – u drugim okolnostima normalnog protivljenja ne znam ni kojem u nizu nipodaštavanju Građanina – dadoše sebi ni manje ni više nego slobodu da, napadajući ljude koji su izrazili svoj stav, brane Cetinje. Na raznim društvenim mrežama imao sam priliku da vidim demagogiju najniže vrste, floskule kojima se pravdaju između ostalog i lične neostvarene političke ambicije. To je onaj isti sloj koji kontinuirano artikuliše želju da neko drugi obavi posao, kako bi se u svom mikrokosmosu moglo biti bitnim, a da se ni korak ne napravi. Sve u cilju da bi neko od onih vjernih sljedbenika mogao da, tapšući po ramenu, izgovori „Kako mu ga reče!“. Još je pogubnije što uticaj „seljačke bune“, od kojeg je – da se ne lažemo – pelcovano tako malo stanovnika i stanovnica Cetinja, čini da danas svjedočim širokoj podršci pismu koje je, kao, napisao jedan od tih beketovskih boraca za bolju budućnost.
Uprkos osjećaju prezira prema onima koji institucionalnu podršku dolasku „Grand parade“ predstavljaju odbranom prava nekog od sugrađana koji je svojevoljno izabrao da bude dio tog cirkusa, odlučio sam da ne pišem o ličnom sentimentu koji uzrokuje mučna spoznaja da bi isto značilo potvrdu da su cetinjski duh i kultura na koljenima. Pismo gradonačelniku nijesam ni pisao, ni potpisao, ali ga svesrdno podržavam jer među potpisnicima viđeh i ljude koji su mi/nam bili „muzički saborci“ tokom devedesetih kad smo „čuvali“ rijetka urbana mjesta po kojima se prepoznavao Grad-heroj, a na koja nikad nije mogla ni da priviri neka beca, ceca, jeca, meca ili slične guske.
S druge strane, nije mi nova ni ljudska potreba da se, kroz isticanje neke ranije propuštene prilike, obesmisli legitimna građanska inicijativa. Na taj način se pravda i što niko od dušebrižnika nije uradio ili pokušao da uradi nešto od onoga što se naknadno priziva.
Inicijativu za sprečavanje prelaska iz faze „Grad-heroj“ u pojavni oblik „Grand-heroj“, pokrenuli su ljudi koji su iza toga stali imenom i prezimenom. Braneći svoj muzički afinitet, po mojem mišljenju, su stali na branik građanske tradicije grada koji vole. I drago mi je što su prava građanska družina. U pogledu na eventualne neprijatnosti koje mogu pročitati od raznik nickname-ova, poručujem im: Na Aragornovo pitanje da li ga je strah, Frodo je potvrdno odgovorio. Aragorn mu je odbrusio nešto, otprilike ovako: „Nijesi dovoljno uplašen. Znam što te goni.“. Frodo je svoje nade polagao u Gandalfa, čarobnjaka.
Ipak, pokrenuta inicijativa, koliko god mojih simpatija i podrške imala, izgeda je samo iskrena ljudska ljutnja prema ogledalu koje se, sram ga i stid, usuđuje da reflektuje naše lice. Lice grada. Dok god nam nepismeni Vladimir i samozaljubljeni Estragon zauzimaju linije odbrane i argumentima iz arsenala Jurija Andropova dominantno odslikavaju raspoloženje većine, izlaz može biti samo jedan – konsolidacija sopstvenih redova u bezbjednom okruženju. Jedan od mojih omiljenih citata iz Gospodara prstenova je upravo Gandalfov: “Čarobnjak nikad ne kasni, Frodo Baggins. Niti dođe rano. On stiže upravo kad treba.” Zato, ako inicijativa i ne upali, sjeme ste bacilli. A vrane kao vrane. Neka oblijeću.
Valjda Gandalf svrati i do Cetinja.
Tags:
Blog
Gostujući autori
15 comments
Bravo!
ReplyDeleteBravo, ali većina od ovih sa društvenih mreža nijesu ni čuli za "Gospodara prstenova", a kamoli ga pročitali. A bogami ne znam da li su ikad išta pročitali!
ReplyDeleteODLICAN! BRAVO!
ReplyDeletePosaljite gradonacelniku da procita, mozda nauci nesto!
Svaka cast na smislenom i ispravnom vidjenju stvari. Danas je to rijetkost!
ReplyDeleteSugradjanin
dje bi nam kraj bio da razmislja vise Cetinjana ka ti!Svaka ti cast.
ReplyDeleteDragan
Što bi rekli sinjski alkari "u sridu".Ali ja bih u svojem komentaru malo okrenuo ovo naopačke.Ako se vratimo samo malo unazad,tj od uklanjanja borodo boje sa fasade dvora,koja se još šepuri samo na razglednicama, jer nove niko i ne štampa (na sreću).Pa dođemo do današnjeg izgleda "rekonstruisanog" trga na kojem su radovi i dalje u toku, na kojem su se do juče uporno zalivali brestovi bez korijena, kojima je jedino Gandalf ili neki probuđeni Ent mogao pomoći,onda je normalan slijed ovih događanja organizovenje koncerta Zvezda granda da bi proces dekadencije bio zaokružen.Želim da vjerujem da će to biti kap koja će preliti čašu, mada je bolje da kažem kamenčić koj će pokrenuti uspavane građane, jer u ovom vremenu ispada trafostanice na Virpazaru čaša i kap i nijesu baš popularni termini na Cetinju
ReplyDeleteSa nadom da nas ipak ima cetinjanin
odlichan!/sbb
ReplyDeletee vala ti svaka cast!!!!!! janko
ReplyDeletePredpostavljm da je autoru ''Gospodar prstenova'' najviši nivo dostignutog literarnog obrazovanja (ili je možda samo gledao film).
ReplyDeleteA koji je nivo bilo kakvog obrazovanja nekome ko ne zna kako se piše PRETPOSTAVLJAM? :)
DeleteSamo nastavite sa preDpostavkama. Ako na njima zasnivate sopstvena uvjerenja, na ista cete se moci osloniti kao na koru od banane, sto ce vas daleko odvesti.
DeleteIvan Ivanisevic
eh, nesto mi se cini da su crnogorsku nezavisnost izvojevale generacije koje su se podizale slusajuci Rock and Pop(ili bar ono sto je Bregovic ukrao sa zapada) i gledajuci RAI i Mazinga crtane, koje nam je preko RTCG jo 80-ih ucinio dostupnim jedan simpaticni onizi covjek koji je jos s kraja 80 bio proglasen za izdajnika...No sada se nesto pitam, sto ce izvojevati generacije koje stasavaju uz Pink, Zvezde Granda, Seke, Beke ili "slicne guske" ili kako ih je Cetnjski Andropov nazvao prijateljima Darka Martinovica
ReplyDeletepozdrav iz Londona
Nijesam razumio vas komentar na kraju. Dileme oko toga sto ce izvojevati generacije odrasle uz Grand-heroje?! Ne postoje, valjda.
DeleteOno sto, ipak, smatram smislenim da se kaze je da apsolutno niko nema nista protiv Darka Martinovica i njegovog bavljenja muzikom. To ovdje nije u pitanju, niti postoji dilema oko toga zasluzuje li on licno podrsku, koja je toliko puta u proslosti izostala i odlicnim djacima, odlicnim sportistima, odlicnim muzicarima.
Ono sto primjecujem je, s druge strane, potreba velikog broja ljudi da zbog objektivnog hendikepa tog covjeka zali. On je, uprkos svemu, uspjesan u tome cime se bavi, on je napravio nesto u tom poslu koji je izabrao i ne znam cemu vise potreba isticanja njegovog hendikepa (koji nije birao) da bi osobu zalili. Mislim da to ni on sam ne zeli, mislim da se na njegovom mjestu ja ne bih radovao takvom ponasanju.
Opet, dozvolicete da imam slobodu da mi se ne svidja to u cemu ucestvuje (mislim na Grand paradi) i da ne smatram isto doprinosom u bilo kojoj sferi. Pri cemu ni jednog jedinog trena ne cijenim, niti na to imam pravo njega licno ili njegov izbor. Govorim o sopstvenom dozviljaju tog cirkusa.
Ivan Ivanisevic
Ja stvarno ne znam sto ce postici ljudi sa intelektualnim usmjerenjem Grand Parade. Niti ja nemam nista licno protiv Darka. Ne poznajem ga, ne znam nista o njemu i naravno ne zelim mu nista lose, cak sto vise. Momak je cini se talentovan i njegov je izbor na koji ce nacin svoj dar koristiti. Cini mi se da je on pjevac ili bar zeli da postane, a ne muzicar. Ljudi koji "imaju" koncerte tipa "ime i prezime i prijatelji" su realizovani muzicari da dugogodisnjim stazom i industriji pa imaju prijatelja tako imam dojam da je to samo izgovor (da ne koristim neku drugu kvalifikaciju) da se dovedu "zvijezde" na Cetinje, stoga refleksija na vaseg Andropova u komentaru. No, imam dojam da se pomalo gubi "aristotelovsko" tumacenje prijateljstva a sve vise se svodi na Facebook friendship.
DeleteSlozicemo se oko pristupa osobama sa hendikepom. Zaljenje je posljednje sto im treba, razumijevanje i podrska je svakako nesto sasvom drugo.
Bravo Ivo!
ReplyDeleteTacno onako kako ti znas.
Ana (montenegrina)
Note: Only a member of this blog may post a comment.