Dom u romanu
Nakon jučarašnjeg gostovanja na IN televiziji, dobila sam divnu poruku podrške od jedne dame na Facebooku. Ali nešto što je rekla me je navelo da vam danas pišem, da pomislim da bi bilo dobro objasniti nekoliko stvari.
Naime, juče sam u emisiji rekla zašto korica mog novog romana izgleda kao dječija. To nije zato što je roman dječiji, naprotiv, već zato što su glavni likovi mladi ljudi koji su odrasli u domu za djecu bez roditeljskog staranja i što odrastaju u emotivnom mraku u kojem jedinu svjetlost i boju predstavlja pojam kuće, porodice.
Ne brinite, roman nije obrada Olivera Twista, niti su dom i domski sistem glavni zlikovci u romanu. Ali jeste odrastanje bez roditelja. Ono što se nadam da će čitaocima biti jasno je da se radnja ne odvija u Bijeloj. Ne zato što sam pogrdno pisala o domovima, jer nijesam. Samo je činjenica da se radnja ne odvija nigdje. Ni na Balkanu, možda čak ni u Evropi. Jedina naznaka je da je u pitanju multimilionski grad koji je osam mjeseci godišnje pod snijegom. Za mene je to ponekad bio Madrid (izuzev snijega), ponekad Milano, ponekad New York, ponekad velegradi sjevera Evrope koje poznajem samo iz filmova. Ni ime Vuk ne treba da zavara da neko pomisli da je po srijedi Balkan, jer je to jedino balkansko ime u romanu. Glavna junakinja se zove Klara (ime latinskog porijekla), a ostali su David (jevrejsko), Karim (arapsko), Hilda (germansko), prof. Nicolini (italijansko), Joe (engleska govorna područja).
Rečenica koja me je ponukala da danas govorim o ovome, glasila je da moj roman budi nadu da će Crnogorci kroz njegovu priču naći podsticaj da se više okrenu usvajanjima. Crnogorci hoće da usvajaju djecu i u svakom trenutku u Ministarstvu rada i socijalnog staranja imate oko pedeset bračnih parova koji čekaju svoj red. Problem počiva na sasvim drugom mjestu.
1. Crna Gora nema djece za usvajanje. Nešto što objašnjavam već na početku priče je da mnogi pogrešno koriste riječ "sirotište", jer sirotišta pripadaju ratnim vremenima. U vrijeme mira, rijetko je ko u domu siroče, jer djeca kojima roditelji stradaju obično imaju rodbinu, kumove, porodične prijatelje - bar nekoga ko će voditi računa o njima. Tako da u domovima, u vrijeme mira, žive uglavnom napuštena djeca, a u Bijeloj njih dvije stotine. Većina njih zna čija je, u domu ima braće i sestara, ali i kontakt sa porodicom. Nažalost, za mnoge bi bilo bolje da nemaju, ali naše institucije su na tom polju izuzetno stidljive i neodlučne.
Stalno ponavljam istu frazu: ako čovjek ne želi da se bilo kome zamjera, ne treba da se bavi socijalnim radom, već ugostiteljstvom. A kad su u pitanju problematične porodice, nažalost u svakom slučaju se morate nekome zamjeriti. Zakon nalaže da ukoliko roditelj zlostavlja ili grubo zanemaruje svoje dijete, treba mu oduzeti roditeljska prava. Kod nas ni jedan sudija neće oduzeti roditeljska prava bez velike, velike muke. A trebalo bi da to bude jedna od lakših odluka. Ako ostavite vaše dijete i ne obiđete ga šest mjeseci (bez valjanog razloga, a jedini valjani razlog je da ležite teško bolesni u bolnici, pošto i iz zatvora dovode majke da obilaze djecu u domu), zakon daje mogućnost oduzimanja roditeljskih prava. To ne radi niko, a izgovor je da ne žele da ih sjutradan majke optužuju da su im oteli dijete!
Hajde da i to nekako pokušamo da opravdamo (mada, zašto bismo?), ali što ćemo sa roditeljskim pravima onih koji zlostavljaju svoju djecu? Da budemo plastični, znam za jednu bjelopoljsku porodicu, ili su barem u domu tvrdili da su iz Bijelog Polja, a ljudima iz doma sam mnogo sklonija da vjerujem, jer prema njima gajim ogromno poštovanje. Otac je alkoholičar, majka psihotična, djecu su toliko teško zlostavljali da ih je centar za socijalni rad oduzeo i poslao u dom. Bilo ih je dvoje. Kako i zašto su ih nakon toga vratili roditeljima, nikad mi neće biti jasno. Ja sam djecu upoznala nakon što su ih oduzeli drugi put, i sjećam se bebe od godinu dana sa otvorenim ranama na glavi. Gasili su joj cigarete po glavi, znate, to je bio neki napad inspiracije koji samo oni mogu da razumiju! Samo što ih toga puta nijesu oduzeli dvoje, već troje, pošto se stoka u međuvremenu još jednom razmnožila. Boravili su svo troje u domu i bilo mi je drago što sam vidjela da je maleckoj porasla kosa, a beskrajno tužno kad mi njen stariji brat pokazuje igračku autobusa i objašnjava kako on vozi, ja sjedim do njega, njegova sestra i brat iza i idemo kod njegovog tate. Zašto vam ovo pričam? Zato što su ih, nakon godinu dana, svo troje vratili roditeljima. Da, opet! Kad sam pokušala da se raspitam zašto, rečeno mi je: "provjerili smo to, sigurno je to bila dobra odluka". Kako je onda, kad je jedna NVO kasnije pokušala da se raspita, ispalo je da porodica uopšte nije iz Bijelog Polja i da sam ja sve pogrešno shvatila, pa se sad više ne zna ni gdje su ti ljudi, ni jesu li ta djeca u jednom komadu?! Možda će biti da sam ih ja sanjala, da uopšte ne postoje!
U zaključku, ima parova koji hoće da usvoje. Nema djece, nažalost. Jer u našoj zemlji se ne stavljaju na prvo mjesto njihova prava, već njihovih nedostojnih roditelja.
2. Drugi suštinski problem je što kod nas nema hraniteljskih porodica, pa ne-usvojiva djeca nemaju kud, sem u dom. Država je pokušala da sprovede nekoliko kampanja da ohrabri ljude da u svoju kuću dovedu dijete iz doma, ali premalo njih se prijavilo. Svugdje u svijetu se nastoji da se domovi zatvore, jer je odrastanje u instituciji najgora i posljednja varijanta za djecu koja su sama, ali kod nas je to nemoguće jer ljudi jednostavno neće. Inače, hraniteljstvo je vid brige u kojem dijete boravi kod vas, vi primate (vjerovatno sitnu) novčanu nadoknadu za to, a nemate nikakve dugoročne obaveze. Dijete ne može raspolagati vašom imovinom, niti je nasljeđivati, niti se na bilo koji način izjednačavati s biološkom ili usvojenom djecom. Vaša kuća je njegovo prebivalište, a ono dobija priliku da boravi u porodičnom ambijentu i uči pravilnu socijalizaciju.
3. A treći problem je: gdje i što nakon doma?
"Uspavanka za Vuka Ničijeg" ove probleme samo provlači između redova, nagovještavajući kakva je psihološka struktura mladih ljudi koji odrastaju u instituciji, bez ikakve privatnosti, ikakve mogućnosti za normalnu socijalizaciju i normalno vezivanje za druge. Ako će ona navesti bilo koga da odluči da pomogne takvoj djeci, ja ću biti najsrećnija na svijetu. Ali ću biti mnogo srećnija ako se nadležni probude, jer je žmurenje na ovakve slučajeve zaista degutantno. Oprostite što ne nalazim blažu riječ!
Tags:
Blog
14 comments
Ne gledah tvoje gostovanje na IN-u,ali da se nadovežem na blog...Zahvaljujući tvom angažmanu i brizi koju si pokazala za djecu u Bijeloj i ja kao i još par ljudi iz tvog okruženja upoznadosmo djecu iz Bijele...Dođoše,skupi se neka pomoć u vidu hrane,odjeće i obuće...družismo se nekoliko dana i sve se na tome i završi...Nego, taj mali(skoro zanemarljiv)doprinos nije tema današnjeg bloga,hoću da ispričam jedan dogadjaj...Od sve djece koja su u Berane došla,bilo je 2 koja su stalno išla kod (najbližih) rođaka u goste - ali samo u goste...Za mene je bilo ogromno iznenadjenje kad saznadoh da ta jedna djevojčica koja je pobjegla iz ratom zahvaćene Bosne, ima rođenu tetku(majčinu sestru)tu, ovdje u BA...Ja sam oduvjek imala sliku upravo onakvu kakvu je Ksenija opisala u blogu-da su tamo samo djeca koja nemaju nikog na ovom svijetu...Posle par mjeseci tetka uze tu djevojčicu kod sebe,viđala sam je,svraćala je često u moj salon ljepote, pričale bismo i ona je pominjala često brata koji je u Bosni ostao i sa kojim ne zna šta se desilo....Prestala sam da je viđam i odjednom čujem da je te večerisd emisija na PINK TV-u "Sve za ljubav" i da je ta djevojčica od 16.godina gost...Uspjeli su da joj pronadju brata i organizovali susret, bila sam pod utiskom, plakala kao i svi koji su gledali taj susret,čak su taj susret brata i sestre prikazivali u mnogo tih emisija posle kao jedan od najdirljivijih....Opet je nisam vidjala,mislim vjerovatno srećna i zadovoljna negdje živi zajedno sa bratom koji bijaše već i oženjen,ima porodicu... Idem jednog dana gradom i učini mi se njen lik,pogledam opet i ne vjerujem da je ona,opet pogledam djevojku na visokim štiklama od sigurno 12cm,prekratku suknju,majcu sa nekakvim dubokim dekolteom koja na njoj nekako visi,kosu izblajhanu,neke jeftine umetke zakačene u kosi, gledam djevojku pored nje koja sva bijaše obučena kao da je pošla na maskenbal na kojem će biti tigrica...u tom trenutku joj jedan od momaka iz njihovog društva podvuče ruku pod tu kratku suknju i potapša joj zadnjicu - na sred ulice!!!!! Djevojčicu od 17 ili 18 godina?!!! Gledam..ne vjerujem da je ona..u tom trenutku ona hvata moj pogled svojim tužnim očima,stidi se...prepoznajem je a i ona mene...Od stida podiže glavu,kao da krenu da mi se javi i odustaje jer u tom trenutku je taj momak zgrabio za kosu,privukao i poljubio....Nastavljam svoj put bez komentara..zgrožena,znam da su oba ta momka oženjena i na lošem glasu...Odlazim... Posle nekoliko dana je ipak svratila (vjerovatno da mi stavi do znanja da ne treba da je žalim zbog te scene kojoj sam prisustvovala) u salon i "pohvalila" se da pjeva u kafani (najgoroj ubjedljivo)da sam je taj dan vidjela sa koleginicom i sa njenom "mecenom" koja će joj raskrčiti put do zvijezda,izvadi 2 novčanice od 50eu da plati(jer joj do tada nikad nisam dozvolila)neku uslugu od 3eu i dodade da ce sutradan doći da nadogradi nokte pa jeli može da vidi koje dužine noktiju imamo,trebaju joj što duži zbog prirode posla-time je valjda htjela da me impresionira,kako ona eto zna sve i o mom poslu... Nikada se više ne sretosmo, ne znam šta je sa njom i pitam sve vas i sebe po ko zna koji put - KO JE KRIV?!!!
ReplyDeleteDotakla si se upravo teme mog romana. Nažalost, svako može da rodi djecu, dovoljno je spavati s nekim. A seks može da izvede svaka budala, nije komplikovano provaliti kako. Problem je što iz toga se stvori mala beba, koja ništa ne zna i ništa nije kriva, a surovom igrom sudbine je predodređena da cijelog života bude gubitnik. 90% njih budu gubitnici.
DeleteKo je kriv? Ona koja ih je rodila. Ona je kriva. Ranije nijesam bila tako isključiva, ali sad kad sam majka, postala sam strašno isključiva. Odreći se svoga djeteta zarad prostitucije, ili muža, ili roditelja, ili bilo čega na svijetu, a ne potpisati dozvolu da se to dijete da na usvajanje? To može samo OLOŠ. Nećeš ga? Ne možeš? Lijepo to izjaviš, potpišeš dokumenta i eno na čekanju u ministarstvu preko 50 porodica. Probranih, koje su morale da prođu kroz sito i rešeto da bi se dokopali toga spiska. Koje jedva čekaju da u kuću prime dijete i da ga vole onako kako roditelji treba da vole svoje dijete.
Da budem vulgarna: roditelj nije onaj što je dao spermu, niti ona što je izigravala inkubator 9 mjeseci. Roditelj je onaj ko te voli, odgaja, i štiti. Onoga trenutka kad ti daš dijete u dom da bi išla s novim momkom u Ameriku, ili zato što ti novi muž ne želi dijete od prije, ti treba da izgubiš roditeljska prava. Ti ne zaslužuješ da to dijete ostane vječito birokratski vezano za tebe. Za mene tu nema nijansi, ne smije da postoji mogućnost za bilo kakve nijanse!
Slažem se i pitam se kako to da zakon štiti roditelje a ne i dijete od roditelja i ko donosi te i takve zakone?!!!
DeleteUpravo tako!
DeleteI Bog svakom da đecu.
DeleteMislim da je najveći grijeh uraditi to što većina žena danas radi- ostaviti SVOJE dijete. Ostaviti ga bez ičega, lišiti ga ljubavi, pažnje, djetinjstva... Zar ne shvataju kako će njima težak život bii? Kako će biti odbačeni, tužni, usamljeni??? Plače mi se kad pomislim na sve njih.
"Teško onom ko učini nažao djetetu", reče Dostojevski.
I Bog svaku ženu učini majkom.
Na veliku zalost, jedino sa cime se ne slazem je sa tim da bog svaku zenu ucini majkom. Postoji , kako navodi Ksenija, toliko parova koji nemaju djece a sigurno bi bili odlicni roditelji.Iz mog iskustva mogu da se pohvalim da znam za dva slucaja usvajanja, pohvalim jer, jedna od njih je sada srecna, voljena djevojcic, a druga je od skoro postala majka...voljela bih da cujem jos takvih zivotnih prica.
ReplyDeleteJa znam jedan slučaj,gdje je jedna moja prijateljica pomogla da se dijete usvoji, tu smo nešto pomagali oko administracije i to dijete je otišlo da živi kao dijete ambasadora...Da li možete da zamislite koliko je tom djetetu izmijenjen život zauvjek?!
ReplyDeletehehehehe istina, da nije bilo tebe, ne bismo dobili upis u matičnu knjigu rođenih :)
Deletea mala je sad fudbalerka, to ti nisam rekla :)
Jeli baš?! Kako mi je drago, nisi mi rekla!! Kad bi meni i tebi prepustili da po sopstvenom izboru odlučimo šta i kako sa tom djecom... zamisli gdje bi oni svi siromasi bili?! Evo koristan predlog neka daju na raspolaganje Marini i Kseniji djecu iz Bijele na godinu dana, ne da ih čuvaju one(dosta im je bavljenja svojom hahahahaaa..)samo da one 2 istraže gdje i kod koga bi ta djeca odlazila,bile zadužene za pronalaženje hraniteljskih porodica,provjeravale bitange od roditelja koje su ih tu i ostavile..... Kako bi mi njima život promijenile!!!
ReplyDeleteHahahahahah skromno, Maki, nema sto!!!
DeleteKao i uvjek:)))
DeleteE i ja sam po tom pitanju strasno iskljuciva... Kad vidis kakvi ljudi ne mogu da imaju djecu, i ko ih sve dobije,dodje ti da places. I sto je najgore sto ne daju pristanak da ta djeca makar imaju sansu da sa nekim drugim budu srecna, da dobiju bar malo ljubavi i odrastaju u normalnim porodicama, kad vec oni to nisu mogli da im pruze. To stvarno treba biti regulisano zakonom, kad ih vec ostave da nemaju vise pravo da upravljaju njihovim sudbinama. Ali o tome se kod nas ne prica,niti ljudi znaju o tome, a nesto se ne trude ni da saznaju.Vaznije je sto se radi u KAP i koji su novi performans osmislili, a o ovakvim temama ni rijeci. Jedva cekam da vidim kakve ce reakcije knjiga da izazove...
ReplyDeleteAna
Nemate pojma koliko me ova tema i prica pogadja. Odrasla sam samo kilometar od djecijeg doma, moji najbolji drugari su bili iz doma, moji roditelji su ih uvijek rado prihvatali, a oni su im to vracali ljubavlju.
ReplyDeleteI dan danas se vidim sa bracom blizancima, ovdje u Podgorici, koje je majka bacila ali bukvalno bacila u Berane, tadasnji Ivangrad. Oni su skoro isli da posjete zenu koja ih je rodila (jer i sami kazu da nije zasluzila da je zovu majkom), ali ona ima drugi zivot i ne zanimaju je, otac ih takodje ne zeli. Tri puta su im prezime mijenjali kroz papire, uzasna prica, dva predivna momka. Zao mi je Ksenija sto nijesi imala prilike da ih upoznas pisuci ovu knjigu.
Ovo je samo jedna od prica, a znam ih bas mnogo iz prve ruke. Tacno je da su tu uglavnom djeca sa sjevera, jer je gore mentalitet malo drugaciji ali znam takodje i djecu iz mog komsiluka koji su tamo. Ali tu je kriva drzava. Troje djece dvije psihicki poremecene osobe! Zasto drzava nije preduzela nesto nego ih je rodila troje. Rodila je jedno pa ga ostavila odma u dom, pa drugo, odma u dom i trece takodje.
Znam i jednu jako ptresnu pricu, koju ne bih dijelila ovdje na blogu nego ako te bude interesovalo Ksenija, mogu ti poslati na mail.
Svaka cast za odabir teme knjige i cekam da javis cim bude u prodaji.
Najljepse zelje u promovisanju ovoga djela.
Montenegrina
Ovaj tekst me rasplaka :(
ReplyDeleteNote: Only a member of this blog may post a comment.