Pedro
Otišlo je jedno malo pile koje se zvalo Petar, ali koje je nas nekoliko - prijatelja njegove mame - voljelo da zove Pedro. Petar nam je zvučalo prestrogo za tako tople oči i osmijeh. Svoj drugi rođendan je proslavio dan nakon moga i prosto mi ne polazi za rukom da shvatim da ga, samo mjesec dana kasnije, više nema. A pomisao da o njemu treba da govorim u prošlom vremenu me ispunjava ogromnim bijesom i gađenjem prema ovome svijetu i tjera me da mislim da jedino u što možemo čvrsto vjerovati, jedino u čije se postojanje nanovo uvjeravamo iz dana u dan se ne zove bog, već nepravda.
Kad je riječ o Pedru, čovjek ne zna odakle bi prije počeo da govori o nepravdama: od njegovog tate, koji je umro godinu prije njega, ili od njegove teške dvije godine, kroz koje se borio s najplemenitijim osmijehom na licu, kao da to nije ništa.
Kad god pomislim na tu malu mrvicu, pomislim upravo na njegov osmijeh. Sjećam ga se ljetos na moru sa nama, kako pliva u šlaufu sa šeširićem na glavi i "kezom od uveta do uveta", što bi rekli ovi naši. Njegova mama bi ga, nakon kupanja, umotala u peškir, pustila mu igračku koja svira i s jednako velikim osmijehom rekla "živote moj". Kad god bi nju ugledao, sav bi zatreperio od sreće, zamahnuo ručicama i nasmijao se. Sva sreća pa je ona jedna od najjačih, najtrezvenijih i najhrabrijih osoba koje poznajem, koja ima jak sistem podrške porodice i prijatelja, pa će joj se, kad-tad, vratiti vedrina po kojoj je svi poznajemo. U to čvrsto vjerujem, baš onako kao što danas vjerujem u nepravdu i bol koji osjećam kad god pomislim da to pile malo sa tek napunjene dvije godine leži u bijelom kovčegu i da je juče otišao dolje, pored svoga tate, uz zvuke onog mjeseca koji svira.
Ja ću ga sigurno pamtiti dok sam živa.
Tags:
Blog
4 comments
anđeo
ReplyDeletePedro je pronasao mir, sada je sa andjelima, i sigurno nam se one oci divne smjeskaju sa neba :(
ReplyDeletePotresno...ostavlja bez rijeci.. kako je zivot nekad okrutan i surov...
ReplyDeleteMoramo verovati u to da je malo bice sada na boljem mestu zajedno sa svojim tatom. Mozda ta pomisao malo ublazi bol.
ReplyDeleteJutros mi je prijateljica rekla za ovaj nesretni dogadjaj i plakala sam, placem i sada posle tvog teksta, iako nikada nisam srela ni decaka, ni majku mu. Znam ih samo iz price... Tuzno.. reci su suvisne ovde.
Jedino sto mogu da kazem je da nas ima par koji ne poznajemo porodicu licno, ali ipak mislimo na njih i na njihovu sudbinu. Divimo se toj majci, zeni kako prolazi kroz sve to. I svaka cast celokupnoj porodici koja je izgradila takav sistem podrske, da su uvek tu jedni za druge.
Pozdrav i naravno moje iskreno saucesce!
Note: Only a member of this blog may post a comment.