Aksios Cetinje!

Svih ovih mjeseci vagam kako da u javnom diskursu ne budem dio problema u zemlji koja je na rubu građanskog rata. Iz dana u dan se ujedam za jezik i nastojim da razumijem svaku stranu, da kritikujem svako pretjerivanje svojih istomišljenika. Ali kako vrijeme odmiče, primjećujem da namjerno zanemarujem tehnike o smirivanju emocija kojima baratam iz malog prsta, jer kad bih se odrekla ovoga bijesa, izdala bih sve ono u što vjerujem.

Bilo je veče 5. septembra 2021. godine kad sam imala kratki, uljudni razgovor sa čovjekom koji je, vođen neupitnim kućnim vaspitanjem, htio da me uvaži tako što će dati sve od sebe da prikrije zadovoljstvo zbog epiloga cetinjskih dešavanja. Odavao ga je osmijeh koji mu je bježao sa jednog ugla usne, dok se on borio da ga ukroti. Teze tog poznanika o procentu pravoslavaca koji podržavaju MCP smjenjivale su se sa nizom opaski o tome kako je na cetinjskim ulicama i barikadama bilo najmanje Cetinjana. Kao već po običaju, svaki patriotski poriv, nepristajanje na pokornost i otpor još jednoj u nizu agresija izvedenih pod krinkom zaštite srpstva, smještan je u propagandnu fioku, uz napamet naučena ponavljanja o plaćenicima DPS-a, teroristima, braniocima kokaina i šverca, i ustašama. 

Često u tekstovima naglašavam svoje porijeklo, pola crmničko, pola bjelopavlićko, ali antifašističko, jer je antifašizam dio moga nasljeđa i porodična obaveza prema onima koji su poginuli na braniku ovoga krša. Uz sve to, prije deceniju i kusur sam postala dio stare cetinjske porodice, takve da kad god pomenem baš te Donjokrajce i baš te Čevljane, zauzvrat dobijem najveće uvažavanje, priče o osnivanju prvog naselja u Cetinjskom polju, dvadesetak naizust izgovorenih pasova do čudesne generacije đedova i baba koji su se borili u ratovima, koji su zatvarani u Bodganovom kraju zbog otpora okupaciji i zbog odbijanja da učestvuju u ubijanju sopstvene države. To je familija žena koje su u sred Drugog svjetskog rata u vrećama, sa ćeklićkog Čekanja, na leđima donosile ostatke tijela svoje ubijene braće, koje su horde četničkih bezumnika besomučno iskidale. To su vam i oni koji su iz škole na Čevu, iz Gimnazije ili škole „Njegoš“ obrazovali generacije i generacije, i isti oni koji su devedeset i neke skinuli tuđi barjak s naših, crnogorskih spomenika.

A ta je porodična priča tek jedna od onih kakve mogu ispričati i Bajice i Njeguši i Ceklinjani, i Očinići i Ćeklići i Bokovljani. Sve se one slivaju u priču o jednom gradu, perjanici crnogorskog ponosa, kojeg ni prošla vlast nije štedjela. Mahali su oni Cetinjem kad god je trebalo začiniti govore patriotizmom i identitetom. Kad je pak u Cetinje trebalo uložiti, izgraditi, zaposliti, nizala su se predizborna obećanja o megalomanskim umjetničkim centrima i fabrikama u kosturima starih koje još uvijek zjape prazne. Pa ipak, uprkos tome, kad god je trebalo stati na branik ove države i njenih vrijednosti, građani Prijestonice su svaku priču o ličnim i kolektivnim interesima stavljali po strani da bi stali u prve redove, nanovo i nanovo. Zato je vrhunac bezočnosti da baš njih za vazalstvo optužuju oni koji su i sami vazali.

Na Cetinju, dakle, danas živi moja porodica, žive kumovi i dragi prijatelji, od kojih su mnogi starosjedioci. I svako od njih je, bez iznimke, prethodnu subotu i nedjelju septembra 2021. godine stajao, goloruk i uzdignute glave, na cetinjskim barikadama i trgovima. Mnogi su u svoje kuće primili nepoznate ljude koji nisu imali gdje drugo da prespavaju, ili makar da se sakriju od suzavaca. Nekima su patrone tog otrova bačene u dvorišta, polomile po koji prozor. Tri dana kasnije, ne mogu normalno da dišu u svom gradu, dok im krvnici po društvenim mrežama obećavaju da će im se to ponovo desiti ako se konačno ne umire.

Nazvati i jednoga od ovih ljudi interešdžijom i ispranim mozgom, a kamoli teroristom i braniocem kokaina, zlobnije je čak i od one nesrećne floskule o porođajnim mukama demokratije. Nju posebno vole takozvani neutralni građanisti, evropejci i intelektualci koji smatraju da su sve prozreli, za razliku od budala koje gutaju suzavac boreći se i za njihovu slobodu da mudruju po društvenim mrežama. 

Mnogo je degutantnih izgovora i podmetačina izrečeno i napisano ovih dana, ne bi li se opravdao zvjerski napad na perjanicu crnogorskog slobodarstva i identiteta. Forsira se, više nego ikad, retorika o crnogorskom nacionalizmu, uz komotno zanemarivanje činjenice da zbog njega nikad nijedna majka nije ostala bez djeteta, porodica bez doma, država i nacija bez milimetra teritorije, i da je riječ o narodu koji je svoje ognjište podijelio sa onima koje su tuđi ekstremizmi učinili izbjeglicama. Stavljaju se u istu ravan branitelji svojeg, crnogorskog, i oni koji obećavaju novu Srebrenicu. Silom na sramotu, trpa se predznak „srpski“ ispred svega onoga što je Crnogorcima važno i identitetski, i istorijski, i kulturološki, pa se onda, zaboga, iščuđavamo što se u dijelu stanovništva stvorio otpor prema toj sintagmi. Forsira se i priča o terorizmu, tom strašnom činu iskazanom kroz darivanje cvijeća i vode onim istim policajcima koji će darodavce kasnije gušiti suzavcem.

Istina je ovoga puta baš lako dostupna. Politička organizacija koja djeluje pod maskom vjerske zajednice morala je da stavi Cetinje pod opsadu, da bi u taj grad helikopterom i uz pratnju dugih cijevi dopremila službu tuđe države. I ovoga su petog septembra dobili potvrdu, koja će trajati dok je vijeka, da Cetinjem neće prošetati svitnu robu svojeg nacionalističkog hira. 

Divim se svim onim ženama i muškarcima koji su zagrljeni gledali svitanje septembarskog jutra iznad Belvedera, svjesni da ka njima koračaju momci u uniformama na čijim ramenima i grudima stoji grb naše države.  Na taj se grb nije udariti ničim do pjesmom. 

S druge strane, količina ispaljenih suzavaca, šok i fleš bombi, ona beskrupulozna sila mogla je biti naređena samo od nekoga koga vodi mržnja i ko je svjestan da upravo onako počinju svi porazi. Onaj ko je podstakao i naredio onoliki izliv sile na trgu koji je simbol svih crnogorskih pobjeda uspio je samo u jednom – probudio je u svima nama iskre inata i prkosa na kojima ćemo vaspitavati svoju djecu.

Porođajne muke tridesetoavgustovske demokratije su najzad okončane. Taj se mučni čin završio 5. septembra 2021. godine, a mi smo dobili mrtvorođenče, ugušeno u suzavcu i simbolički sahranjeno na Belvederu. Nad njegovim grobom danas se sprema novi popis i preuređivanje biračkih spiskova, kako bi se obezbijedila istinska nesmjenjivost vlasti, temeljni ugovor o uspostavljanju protektorata, i najavljuje kapela na Lovćenu, dok je u planu ustupanje ključne infrastrukture ideološkoj majčici. 

Svjesni kakvu su grešku napravili, naredbodavci su pripremili reprizu – u Beranama će manje-više isti glumci odigrati novu predstavu. Željni da pokažu sopstvenoj pink-javnosti kako je na Cetinju demonstrirala tek grupa ekstremista, očekujem da će u mom omiljenom gradu na sjeveru Crne Gore upregnuti baš sve alatke kako bi dokazali ono što nijesu mogli u vjekovnoj crnogorskoj prijestonici. Da je ovo njihov atar. 

Cetinje je svoje ime odbranilo. Iz svega što znam o ovoj državi, na tuđe čizme ne pristaju ni u Pljevima, Beranama, Nikšiću, Baru ili Novome. Znaju to i novi jahači srpskog velikodržavnog mita. No, dok to ne viknemo svi u glas, crnogorsko društvo neće imati šansu za pomirenje. A ne pamtim da se ikad iko pomirio krijući glavu ispod tuđe kotule.