Jutros sasvim slučajno, zahvaljujući tekstu na jednom portalu, saznajem da je umrla Tanja Čučuk, osoba koja je u jednom trenutku moga života bila moja najbolja drugarica.

Upoznale smo se na kotorskoj smotri mode. Ja sam vodila program i radila PR, ona je pratila događaj ispred tv Budve. Postale smo nerazdvojne istog trenutka. Mnogo kome nije bilo jasno kako se, zaboga, zavoljesmo baš toliko za tako kratko vrijeme, ali ja sam znala: Tanja je bila beskrajno dobronamjerna, iskrena, vesela, puna ljubavi i željna ljubavi. Bila je dijete u tijelu odrasle djevojke, naivna, dobrodušna, spremna da za prijateljicu uradi sve. Sve smo jedna drugoj pričale, svuda zajedno išle, zajedno zimovale i ljetovale, slavile, plakale, dijelile sve čime bi nas život gađao. A onda se jednog dana prosto pogubile. Nismo se svađale, samo smo živjele u različitim zemljama i gradovima i prestale da putujemo jedna za drugom da bismo bile zajedno. Družile smo se preko mreža, čestitale rođendane, udaje, djecu. Ona je rodila dvije djevojčice i dječaka, prelijepu djecu koja će se sigurno kroz godine naslušati kakvu su divnu majku imala.

Ponukala me je Taki jutros da razmišljam o mnogo toga i da prebrajam ljude. Opet mi je na pameti to kakvu je privilegiju moj muž imao što se podigao uz svoje drugove. Ja sam od jedanaeste godine nomad, i uz Ninu koja je stub od kad postojim i koju sa tog mjesta ne bi mogao pomjeriti ni armagedon, i Elenu i Nadu koje su takođe oduvijek dio mene, ali i odavno geografski daleko, ja sam prijatelje sticala usput i mnoge usput i pogubila. Pa tako i Tanju. Neki su mi slomili srce, neki samo odlutali u neke druge životne priče, prema nekima sam se i ja ogriješila. Danas osjećam krivicu prema Tanji, jer sam dopustila da postanemo one što samo razmjenjuju čestitke za rođendane. Nije mi se smjelo desiti da ne znam da ima rak, niti da joj ne kažem kad sam ga imala ja; nije se smjelo desiti da joj se više ne javljam kad dođem u Budvu, da izgubim naviku na Tanju, ili ona na mene. Nije smjelo, ali se desilo, i sad se ne može nadoknaditi. Znam, znam, sve je to život. Ali je, kad je Tanja u pitanju, sve to i jedna velika, užasna nepravda.

Kopam danas po starim slikama. Nalazim mene i Tanju u akvarijumu u Madridu, i sa Bokeške noći. Nerviram se što ne znam gdje mi je jedan album iz tih godina u kojima je ima mnogo više, jer smo svuda zajedno išle, a bile mlade i lijepe, pa voljele da se slikamo. Usput nalazim i druge uspomene, drugih ljudi koji  su ostali negdje u prošlosti i danas mi nedostaju više nego ikad, i onih koji su i dalje tu, ali nedovoljno. Puna je kutija slika, pomiješane su i valjalo bi ih rasporediti hronološki i staviti u neki album.

Ivo Andrić, “Na Drini ćuprija”

Glavni posao, napisao je Andrić, nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima, a ako je vjerovati medijima, malo se što promijenilo u balkanskom mentalitetu od sredine XIX vijeka do danas – ili barem crnogorskom.

Ja sam djecu prestala da puštam u školu dva radna dana prije obustave nastave, a u samoizolaciju smo se povukli prošlog ponedjeljka. Nigdje nismo putovali, niti nam je poznato da smo bili u kontaktu sa nekim ko je zaražen ili rizičan. Takvu sam nam mjeru nametnula sama, u želji da pokušam da sačuvam nas i druge što je duže moguće od nečega što je do prošle nedjelje bilo predmet sprdnje među većinom, a što meni nikako nije uspijevalo da bude smiješno. Prvih desetak dana, oni koji su se pribojavali bolesti nazivani su paničarima, a oni koji su se pribojavali gladi su nazivani stokom i đubradima. Tek kada je objavljeno da imamo prva dva oboljela, dio naroda se uozbiljio i zavukao u kuće, dok drugi dio plače i pada u nesvijest što mora u karantin, taj isti karantin čuvaju policija i vojska jer se iz njega bježi, ljudi kriju da su u samoizolaciji da bi mogli nesmetano da izlaze, a hiljade vjernika ide na pričest i dijeli kašičicu, jer su sigurni da ih sveti obred štiti od ove bolesti, kao što su sigurni u predanje da je ranije štitio od kuge i kolere – nama, koji ne dijelimo njihovo mišljenje, ostaje da dijelimo posljedice njihovih postupaka i da trpimo vrijeđanja kad god se usudimo da o tome progovorimo. Možda će se dio stanovništva uozbiljiti sada kada je prva osoba preminula od virusa. Ostali će, ne sumnjam, reći da je to bio hronični plućni bolesnik i nastaviti po starom sve dok im država ne stane na put opštim represivnim mjerama koje bi se mogle izbjeći kad bismo prihvatili odgovornost.

Djeca, naš pas Nana i ja provodimo samoizolaciju dočekujući proljeće u Danilovgradu, uz neobični osjećaj da se život pojednostavio i vratio na fabrička podešavanja. Neobičan je bio osjećaj dok smo se trpali stvari u kola da bismo došli ovdje, poput izbjeglica, ali od trenutka kad smo zakoračili kroz našu kapiju, znala sam da smo uradili dobru stvar i da nam nigdje ne može biti kao u našoj kući. Nana ulazi unutra samo da bi prespavala noć, dok ostatak vremena provodi na livadi. Vraćanje kuće u funkciju nakon nekoliko godina je obiman posao, što je dobro u ovakvom trenutku. Svjesna sam da nećemo brzo odavde, što mi potvrđuju privatni kontakti iz zdravstva, koji cijene da će kulminacija zaraze biti do kraja aprila, a da ćemo ovako funkcionisati do kraja jula. Ako je ta informacija tačna – a sudeći po onome što se dešava u susjednim zemljama, zvuči realno – valja se mudro organizovati i naoružati strpljenjem.

Prije tri dana se privremeno isključujem iz svih grupa, jer shvatam da neću psihički izdržati ako budem u ovoj temi 24h i da više ne mogu da trpim čak ni humor o Koroni. To što sam napravila pauzu od mreža me ne može spriječiti da razmišljam o Italiji, o Zagrebu, o porodici čovjeka koji je sinoć preminuo kod nas, da se ljutim na one koji ne shvataju ozbiljno karantin i izolaciju. Zbog takvih sam prestala da idem u prodavnice po namirnice, jer se svaki put posvađam. Posljednji put se to dogodilo sa čovjekom koji ne samo da nije poštovao propisanu distancu, već se tri puta provlačio iza mene i svaki put se očešao. Kad sam ga zamolila da se udalji, gledao me je uvrijeđeno, kao da sam ga nazvala gubavcem; kad sam objasnila da poštujem njegovo odsustvo straha, ali da ga molim da razumije moj, narugao se i jedva se pomjerio, uz gunđanje i dobacivanje. Nakon toga sam i ja napravila zalihe osnovnih potrepština, da bih svela odlaske u prodavnice na prijeku nuždu i zatvorila se unutar granica našeg imanja. Hljeb pravim da ne bih morala u pekaru, napunila sam zamrzivač, a dio namirnica mi na kapiju dostavljaju bliski ljudi koji svakako idu da kupuju za sebe. Od malo materijala što sam imala sam sašila maske za najužu porodicu, a ostatak vremena provodim sa djecom, čistim, kuvam, pišem, slikam. Sve je ostalo stavljeno na čekanje, uključujući Ljetopis, a tako smo ga lijepo bili isplanirali. Pokušavam da čitam, ali mi ne ide, strašno se teško koncentrišem, jer ovo nije normalna atmosfera i normalno stanje uma.

Dan mi brzo prođe, a onda mi uveče bude teško.  Osjećam se usamljeno, iako znam da imam veliku sreću u odnosu na one koji izolaciju provode sami, u stanovima, a pogotovo na honorarce koji ne znaju od čega će da žive. O medicinarima da ne govorim. Ipak, ne mogu da se ne pitam kada ću opet vidjeti muža, kada ću vidjeti majku, jesu li u svemu ovome morali biti tako daleko. Nedostaju mi rodbina i prijatelji. Pitam se hoću li opet vidjeti babu. A najviše me muči misao kako će to logistički izgledati ako se ja razbolim, ko će preuzeti brigu o mojoj djeci koja su cijelo vrijeme bila sa mnom. Ništa od toga nikome ne smijem izgovoriti naglas, jer ću biti optužena da paničim, mada nisam sigurna da se ovo što ja osjećam zove panika, jer sam mirna, funkcionalna i operativna.

Danas nam, srećom, počinje virtuelna škola, da djeca završe razred i ne izgube radne navike. Filmova i serija je dosta, a i ja sam tip koji ne zna za dosadu. U posljednjih mjesec dana sam napisala oko stotinu stranica romana i sada treba da nađem koncentraciju za nastavak, a treba i da riješim dilemu da li da u njega ubacim ovo što se sada dešava, ili da ipak završim cijelu radnju dočekom Nove godine, kad smo jedni drugima poželjeli ostvarenje “baš svih” želja. Kako su nam se, za samo tri mjeseca, mnoge od tih želja promijenile!

Voljela bih da mislim da će ljudska rasa iz ovoga izaći pametnija. Mnogo je, nažalost, primjera koji me uvjeravaju u suprotno, ali i mnogo divnih gestova koji ulivaju nadu, širom planete i širom naše male Crne Gore. Što god da će se desiti, pamtiću snimke komšija koji sa svojih balkona usamljenoj baki pjevaju srećan rođendan, kao i ljude koji su poklanjali novac, šili maske, pomagali jedni drugima u nevolji. Nadam se da ćemo, bar neko vrijeme, manje toga uzimati zdravo za gotovo, premda uzimanje zdravo za gotovo znači da je sve kako treba. Radujem se pomisli na prolazak ove zime što nas je snašla, na povratak životu i na proljeće koje će nam svanuti, poput ovoga koje je svanulo prirodi. Radujem se druženjima kad sve ovo prođe, pozorištu, Ljetopisu, promocijama novog romana, odlascima na Adu. I sad kad je kulminirao virtuelni kontakt među ljudima, radujem se onom pravom kad opet dođe na red.

Riječ prijateljstvo je nominalizacija. Ovo smo naučili na NLP-u, gdje trenutno pohađam Master trening i prikupljam resurse koji mi omogućavaju da čitav svoj život promijenim nabolje. 

Nominalizacija je, ukratko, apstraktna imenica, odnosi se na nešto što ne možemo opipati ili vidjeti golim okom, i ta apstraktnost je čini vrlo promjenljivom kategorijom koja za svakoga znači nešto različito. Tu spadaju imenice kao što su ljubav, porodica, poštenje, lojalnost, korektnost, patriotizam i sl, pa ćete često doći u situaciju da se dvoje saglase da im je, recimo, prijateljstvo izuzetno važno, da bi se kasnije ispostavilo da imaju potpuno drugačiju percepciju o tome šta uopšte znači biti dobar prijatelj.

Oksfordov rječnik definiše prijatelja kao osobu sa kojom dijelimo vezu uzajamne privrženosti. Pošto je privrženost takođe nominalizacija, i ova je definicija upitna. Moj suprug, recimo, zna tačno koje kriterijume neko mora ispuniti da bi se nazivao prijateljem i za njega je taj pojam sasvim jasan. Odrastao je na jednom mjestu. Dan-danas se druži sa ljudima sa kojima se podigao, a oni koji su uspjeli da se pridruže tom “spisku” mogu se prebrojati na prstima jedne ruke, jer se njegovo povjerenje dugo osvaja i nekako mu polazi za rukom da za bliske ljude nikad ne napravi kapitalnu grešku u procjeni. Ja sam, s druge strane, tokom nomadskog odrastanja bila primorana da naučim da prijateljstva sklapam usput, u njih sam uvijek ulazila naivno i cijelim srcem, pa sam na taj način uspjela da nagomilam pozamašnu kolekciju onih koji su entuzijastično ulazili i tiho izlazili iz mog života, par epohalnih lomova, ali i nekoliko osoba koje su se izgradile u sigurne luke i uvijek nalazile način da naprave kontratežu svemu što me je u životu udaralo.

Nedavni razgovor sa jednom od tih osoba me je i naveo na današnji tekst. Da me je neko pitao kakav sam prijatelj toj osobi (namjerno ostavljam nedefinisano da li je muškarac ili žena), pozvala bih se na iskrenu ljubav koju gajim prema njoj i spremnost da je saslušam, ali bih našla sebi i puno mana. Mojom se krivicom ne čujemo dovoljno često, a i u posljednje vrijeme nekako stalno razgovaramo o mojim problemima. Kad god je pitam što se dešava u njenom životu, odgovori mi “ništa”, ili mi ispriča anegdotu sa posla, a ja sam toliko okupirana sobom da ni ne pomišljam da treba da zagrebem ispod tog “ništa”, da postavljam pitanja, da se zadržim još malo. Važno je za ovu priču da naglasim da je u pitanju jedno od najplemenitijih bića koje sam ikad upoznala, divno biće koje je prepuno brige za druge i čiji je spisak vrlina dugačko štivo koje se u mojim očima stalno dopunjava. Nažalost, nisu oni poput mene formirali ogledalo kroz koje ta osoba gleda na sebe, već su to uradili neki koji su sopstvene frustracije liječili umanjujući nju, a to su radili cijelog života, uspijevajući da je ubijede da to što ima bilo kakve mane znači da ne valja ništa. Ali baš ništa. A taj mi je osjećaj poznat, to čuveno “dobra si ti, ali” i još čuvenije “moraš da se promijeniš”. Problem je što, kad tako odgajate nekoga, može da se desi da jedna čarobna, fenomenalna osoba toliko povjeruje da ne valja, da počne da misli da nikad neće biti dovoljno dobra i da joj više nije mjesto na ovom svijetu. Baš kao što može da se desi da ja, privržena prijateljica te osobe, o tome jako dugo nemam pojma. A to što nisam imala pojma me sada proganja.

Znam, normalno je da svako od nas živi prvo svoje živote, svoje situacije, baš kao što je normalno da su prijateljstvima potrebni intervali površne komunikacije da bi ponudila i odušak, i zabavu, i sve ono što nam je potrebno da bi nam svakodnevnica bila podnošljivija. Samo je pitanje gdje smo jedni drugima kad je gusto i, ako se već nekome kotiramo među najbliže, da li je naša odgovornost da čitamo između redova i izvlačimo i ono što osoba ne želi da kaže, ili da ćutimo i strpljivo čekamo. U prvom ćemo slučaju možda pogrešno procijeniti, ili pretjerati, ali u drugom ćemo, ako nešto pođe po zlu, morati da se nosimo sa saznanjem da smo mogli makar da pokušamo da nešto preduzmemo, a nismo. Što je neuporedivo strašniji ishod.

Imam 42 godine i još uvijek tragam za mojom definicijom prijateljstva. Možda je nikad neću naći. Možda mi je lakše definisati šta prijateljstvo nije, nakupila sam se usput takvih primjera. Ali, uprkos neuhvatljivosti jasnih kriterijuma te kategorije, i uprkos usponima i padovima koje je meni donosila kroz život, prijateljstvo je jedna od onih nominalizacija u čije postojanje čvrsto vjerujem. Postoje ljudi koji su uvijek tu da se zajedno zabavimo, ali i da me podsjete da sam voljena, koje i ja volim bez rezerve. Koji uvijek saslušaju i istinski razumiju. Baš kao što postoje i oni novi koji možda neće ostati zauvijek, ali moj svijet čine bogatijim, zanimljivijim, i pružaju ljubav i podršku na neki drugi način, jednako dragocjen. Kad zamišljam svoj život za 20 godina, volim da vjerujem da će svi još uvijek biti tu, pogotovo onih par koji su tu oduvijek i koji odolijevaju svim izazovima. Lijepo mi je da maštam o našim okupljanjima, pričama, smijehu. Da nas zamislim kako poziramo za zajedničke fotografije, pa to ipak provlačimo kroz par filtera, jer smo i mi potpali pod uticaj da valja biti lijepi spolja bar upola koliko se osjećamo iznutra kad smo zajedno. Lijepo mi je da vjerujem da ću umjeti da prepoznam njihove krize, onako kako oni prepoznaju moje, i da ja budem njihova sigurna luka. I lijepo mi je da vjerujem u prijateljstvo, šta god ta riječ značila. 

E pa sve ovo što sam do sad ispričala nema nikakve veze sa mojom današnjom pričom osim što mi je, zađavola, taj šašavi pjesmuljak bio u glavi dok sam čekala red u Luvru da vidim najpoznatije umjetničko djelo na svijetu.

Ta se ekskurzija dogodila na zahtjev naše osmogodišnje kćerke koja od kad zna za sebe, zna i što hoće, i što neće, pa tako od svoje četvrte godine, recimo, zna da hoće da trenira karate i svira flautu – i tu suludu kombinaciju trenutno i sprovodi. Ja sam Luvr izbjegavala, što zbog nenormalnih redova koji se donekle mogu izbjeći kupovinom muzejske propusnice ili karte unaprijed (svejedno se mora stajati u velikom redu za bezbjedonosnu kontrolu), a što zato što se prema svemu što je “obavezno”, u meni budi Crmničanka koja “e baš za inat neće” to što svi kažu da se mora. A Mona Liza se, jelte, mora vidjeti uživo, jer fotografije i reprodukcije ne mogu da dočaraju taj njen enigmatični osmijeh koji se mijenja u zavisnosti od ugla posmatranja.

Mi smo kupili karte unaprijed i u zakazano vrijeme se pojavili na ulazu. “Odčekali” smo u redu za kontrolu, ušli u enormni muzej, da bi se ispostavilo da nas put ka slikarskim radovima vodi pravo u drugi ogromni red za Mona Lizu. Ako postoji drugi pristup, mi ga nismo umjeli naći, a pošto je Mona Liza svakako bila primarni razlog dolaska kako za nas, tako i za hiljade drugih ljudi, mi smo se naravno tom redu priključili. Sproveli su nas tako oko stepeništa, uz stepenište, jedan sprat, drugi i stalno nas požurivali, kao da možemo preletjeti sve one ljude ispred nas. U redu smo čekali u jednoj sali, pa drugoj, i ja sam sebe motivisala razmišljanjem kako, vidiš, ima nade za ljudski rod, jer u moru površnosti hiljade i hiljade ljudi svakodnevno čekaju da uđu u muzej i vide umjetničko djelo.

Nekih pola sata kasnije, ušli smo u salu u kojoj se trenutno nalazi slika, jer je njena uobičajena lokacija u fazi renoviranja. U toj sali dominiraju enormni prizori krunidbe i drugih okolnosti iz života Marije de Medići (naravno da je pravilno Ć, a ne Č!), pa ipak, njihova veličina ne uspijeva da umanji dominaciju Leonardove slike koja, iako mala, stoji sama u stalku od neprobojnog stakla ispred jednog od zidova i centar je pažnje svih prisutnih.

Već odatle se čuje vika stražara, ali mi smo prezauzeti virenjem u pravcu Mona Lize, makar koliko možemo kroz one redove ljudi koji su posloženi između konopaca, poput onih kada se čeka red na aerodromima. Ima neke magije u njoj i tako sa daljine, ili je možda po srijedi samo autosugestija, jer smo svjesni da prilazimo nečemu tako posebnom i važnom. Problem je što smo brzo uvidjeli da će nam ta magija biti uskraćena, jer stražari ne omogućavaju pristup jednoj po jednoj osobi, već turama od pedesetak ljudi.

Tako da je zaključak ovakav:

Nas koji se bavimo kulturom stalno boli to što na programima nema dovoljno ljudi, pa vodimo rat sa zabavnijim i pitkijim sadržajima da privučemo što brojniju publiku. Kad nam to uspije, hvalimo se brojkama, jer se nažalost ne podrazumijevaju i ja uvijek govorim kako je dobro da ljudi dođu, pa makar iz najpogrešnijih razloga, jer će im nešto uvijek ostati. Za Mona Lizu ne mislim tako. Njoj zaista ne treba truda da bi privukla posjetioce, ali ako je ona njima samo još jedna atrakcija za još jedan post na Instagramu, žao mi je nje, žao mi je Leonarda, a najžalije mi je one kojima je, zbog ovih prvih, uskraćeno pravo na čudo po koje su došli. Umjetničko djelo zahtijeva kontemplaciju, pa makar trajala samo jedan mizerni minut, a iskustvo u radu u kulturi mi kaže da bi je s više zdravog čuđenja i divljenja posmatrala ona dva nesrećnika iz predstave, nego što je to učinio bilo ko toga dana, pa čak i mi koji smo pokušali.

No, da se vratim na Pariz, jer nije namjera moje ljubavi prema Veneciji da na bilo koji način umanji utisak o njemu. Dočekao nas je poluprazan, jer su Parižani još uvijek uživali u avgustovskim odmorima i grad prepustili neumornim turistima koje ni vrućina ne obeshrabruje da čekaju u beskrajnim redovima da bi obišli neki od spomenika i atrakcija. Doputovali smo u društvu koje je ovdje prvi put, pa smo odmah krenuli u turistički život, obilazeći Trokadero, Monmartr, Jelisejska polja i nezaobilazni Diznilend.

Pigal, na kojem se nalazi Mulen Ruž, zadužen je za prodaju seksa. Osim niza kabarea u kojima igraju golišave ljepotice, tu je impozantan broj seks šopova. Nisu seks šopovi ništa novo, niti šokantno za bilo koga ko je obilazio velike gradove, ali moram da priznam da seks robnu kuću na nekoliko spratova nisam opazila ni u Njujorku, ni Amsterdamu, koje doživljavam kao vrlo liberalne. Djeca su se kikotala kad sam im prevodila neke od manje škakljivih priča iz Mulen Ruža, pogotovo za izvjesnog Žozefa Pujola, čija je specijalnost bila profesionalna flatulencija – da, i to postoji, i bilo je vrlo popularno u ovom kabareu, ali moram priznati da mi je bilo milo kad smo napustili Pigal i zaputili se uzbrdo prema crkvi Svetog srca, da im pričam o istoriji Monmartra, opaticama, mlinovima i Sezanovim slikama i da im pričam o kultnom filmu Ameli, koji je sniman u kafeu koji smo obišli.

Monmartr je nekad bio sirotinjski kvart, dok sada, prema tvrdnjama vodiča, tamo žive hipici debelog novčanika. To potvrđuje potpuno odsustvo samoposluga, jer oni vole – a mogu da priušte – male radnje sa proizvodima biološke poljoprivrede, i tamo se gotovo jedna do druge nalaze dvije dobitnice prestižnih titula najboljih zanatskih proizvoda u Francuskoj, jedna zbog sladoleda koji variraju od tradicionalnih, do ukusa “ruža sa krovova Pariza”, druga zbog bageta koji je, kažu, bez premca u cijelom svijetu. Obje se radnje nalaze u ulici Opatica, odnosno Rue des Abbesses.

Čarobne su uličice Monmartra, uske i prepune cvijeća. Neobična je kuća pjevačice Dalide, čiji je život bio melodrama u kojoj su se nizali vjerenici i ljubavnici koji su izvršavali samoubistvo, sve dok ga na kraju nije izvršila i ona. Nevjerovatno je vidjeti vinograd u sred urbanog Pariza, a posebnu čar ima veličanstvena crkva u čijem se podnožju prostire čitav grad. Kada se spustite niz ogromno stepenište, zalazite u gustu gužvu gdje valja dobro čuvati novčanik, da ne “odleprša”, ali i nalazite niz zanimljivih lokala i prodavnica gdje se može kupiti i po koji nestandardni suvenir.

Zanimljivo je i to što park ima vrlo malo klupa, i što se umjesto njih svuda nalaze stotine teških metalnih stolica koje ljudi pomjeraju kako im odgovara, tražeći hlad, ili se okupljajući oko nekog događaja. Tako je juče, na primjer, nastupao dječiji orkestar, pa su posjetioci parka privukli svoje stolice da bi ispratili koncert. Posebnu mi je pažnju privukao dedica koji je pored svoje odložio kesu prepunu knjiga, pa dugo birao koju će čitati u sjenci drveta, ali i baka koja je na koncertu tako čvrsto zaspala, da je nekoliko nas prilazilo da provjeri je li sve u redu.

Lutkarsko pozorište se nalazi odmah pored igrališta i priređuje predstave skoro svakog dana, a direktor pozorišta i glavni lutkar doziva djecu šetajući se i glasno zvoneći zvonom.

Tamo smo Lena i ja gledale “Tri praseta”. U pitanju je mali objekat u kojem se, pred početak predstave, spuste platnene roletne i gdje je prvih pet redova rezervisano za djecu. Sjedi se na tapaciranim klupama, a duž zidova su postavljene obične stolice do kojih sa prozora dolazi dovoljno svjetlosti da roditelji mogu da čitaju dok čekaju djecu, ne ometajući igranje. Predstavu, naravno, otvara najpoznatiji francuski lutak Ginjol, predstavnik francuske radničke klase, odnosno radnika iz nekadašnjih fabrika tekstila.

Napravljena po uzoru na nekadašnju istoimenu knjžaru u kojoj su boravili slavni pisci, i današnja će vas ugostiti ukoliko ste književnik u nevolji, ako im zauzvrat pomognete u poslu. Kreveti su zavučeni između polica na spratu, tu je i klavir koji slobodno možete da svirate, tako da se ljudi ovdje popnu na sprat, sjednu, razgovaraju i druže se, ili čitaju. Svi vas dočekuju osmijesima, a postoje samo dva pravila: nema fotografisanja unutra (stoga, fotografije sa Googla) i ne treba uznemiravati mačku Egi ukoliko spava. Natpis kaže da je čitala cijele noći, a svakako je pomalo namrgođena, opasno zgodna i prava gazdarica tog nevjerovatnog mjesta.

Muzeje još uvijek nisam obilazila, izuzev Ateljea svjetlosti, gdje preko 120 projektora prikazuje animacije poznatih umjetničkih djela i gdje je trenutno aktuelna izložba Van Goga. Za klasičniji turistički obilazak, gdje su standardno ogromni redovi, postoji nešto što se zove “Museum Pass”, kojim kupujete propusnicu dvodnevnog ili trodnevnog važenja po cijeni od 50 do 70 eura (vjerovanto postoje i skuplje za duže periode). Morate je koristiti dan za danom, a njome ste unaprijed platili pristup skoro svim muzejima, crkvama, pa i hop-on-hop-off autobusu. Osim što na taj način štedite ozbiljnu svotu novca, ne čekate u redovima, već odmah ulazite.

Naša će sljedeća sedmica biti upravo propraćena muzejskom propusnicom za mene (djeca ulaze besplatno), i odlascima u Luvr, Orsej i Pompidu. Uz nezaobilazno svraćanje u prodavnicu “Sennelier” preko puta Luvra, gdje porodica Senelije već generacijama prodaje najkvalitetniji slikarski materijal na svijetu, na čelu sa onim koji i sami proizvode.

Ima magije u boravku u Diznilendu. Umivene, šarene građevine po uzoru na američke gradiće iz XIX vijeka, susreti sa omiljenim likovima, zamak Uspavane ljepotice, atrakcije i bezbroj prodavnica i štandova učinili su da nam djeca provedu dan s osmijehom na licu. Ali ovdje ne možemo primijeniti floskulu da taj osmijeh nema cijenu, jer je i te kako ima, i to paprenu. A kad govorim o cijeni, ne mislim samo na novac. Usudiću se da kažem da je za nas kao roditelje Diznilend bio noćna mora i da smo se oboje zakleli da će nas teško iko natjerati da se tamo vratimo.

Za početak, da govorimo upravo o novcu. Imali smo sreću da dođemo u periodu kada su karte za odrasle na popustu, pa se prodaju po cijeni dječijih, što znači da smo samo za ulaz u jedan od dva zabavna parka (postoji i Diznilend Studio) izdvojili 340 eura. Tješili smo se time što dan u akva-parku u Budvi košta 22 eura, pa eto, u redu je da dan u Diznilendu košta 85. Za tih 85 eura dobijate pristup svim atrakcijama, kao i besplatan pristup njihovoj odličnoj wi-fi vezi. Sve ostalo, naravno, košta toliko da ne možete kupiti flašicu vode od pola litra ispod 5 eura, niti ručati na najjeftinijem mjestu ispod 80.

Ipak, računam (kao što i oni računaju) da je onaj ko se zaputi u Diznilend izdvojio neki novac za to, da je planirao visoke troškove, i to zaista ne bi bio razlog za ovako negativnu energiju ovog teksta, da je sami doživljaj bio podnošljiviji. Ali gužve u Diznilendu su nešto na što vas niko ne može dovoljno pripremiti. Sami ulaz u park izgleda ovako:

Ne postoji ni jedna jedina atrakcija za koju se ne čeka red od minimum pola sata, a sama vožnja traje maksimum 5 minuta i mnoge su zastrašujuće za djecu. Možete skinuti njihovu besplatnu mobilnu aplikaciju i pratiti koliki je red gdje, ali je činjenica da smo za 12 sati u zabavnom parku uspjeli da iskoristimo ukupno 6 vožnji, odnosno da na samim atrakcijama provedemo oko 30 minuta. Naravno, ako želite da manje čekate u redu, postoji Fastpass, uz koji se takođe čeka i odnosi se samo na određene vožnje, osim ako kupite Ultimate Fastpass, a ni to vas neće sačuvati od jednosatnog čekanja u redu za iole pristupačniji ručak. U svakom slučaju, to funkcioniše ovako:

Najljepši dio dana je bila parada Diznijevih junaka kroz glavnu ulicu, za koju smo takođe morali da zauzmemo mjesta skoro sat ranije, i gdje su djeca ushićeno mahala svojim junacima i od njih dobijala pozdrave i poljupce. Divno je bilo i upoznavanje sa Winnie the Pooh, za koje smo stajali u redu 40-ak minuta. Djeca su silno željela da upoznaju Mikija, ali je taj red trajao sat i po, pa smo odustali. Iz istog smo razloga odustali od upoznavanja sa Diznijevim princezama, premda je tamo čekanje trajalo 2 sata.

Najljepša i najduža vožnja je, što se svih nas tiče, “It’s a Small World”. Tamo se na brodiću koji vas vozi ukrug po vodi putuje svijetom, a razne zemlje su predstavljene prekrasnim postavkama lutaka. Postavka se mijenja svake sezone, da bi ponudila nešto novo onima koji se vraćaju da ponovo posjete park, i ta vožnja traje skoro čitavih 10 minuta.

Teško je bilo koga savjetovati da ubijedi djecu da ne idu u Diznilend. Ipak je to magija uz koju odrastaju, ako niste od onih koji ih odgajaju uz “Farmu” i “Zvezde Granda”. Ali što se mene tiče, rolerkostera ima i u jeftinijim zabavnim parkovima bez ovakvih gužvi. A kad su u pitanju one “lijepe” i jedinstvene atrakcije, kao što je “It’s a Small World”, sve ih možete pogledati i na YouTube-u: 

https://youtu.be/OSHvH5vUMD8

Drugačije sam zamišljala Sarajevo, iako ne bih umjela da preciziram kako. Možda kao veću Podgoricu, uz dodatak Baš čaršije koju sam gledala na fotografijama. Svakako sam ga zamišljala manjim, i nisam imala dojam da će arhitektura toliko podsjećati na beogradsku, premda je protkana nekim sasvim drugačijim duhom. Neuporediv je sa svime što sam vidjela usput, od sramotno nesređene granice Šćepan polje i dijela puta nakon nje, pa sve do gradića i mjesta pored kojih smo prošli do samog ulaza u grad. Svakako je u meni dominiralo, makar u prvom trenutku, to poređenje sa Beogradom, što zbog izgleda ulica i građevina, a što zbog nekog duha bivše Jugoslavije koji mi je do juče bio najupadljiviji u glavnom gradu te federacije, a za koji mi sada primat preuzima Sarajevo, nekadašnji centar bratstva i jedinstva.

Ima se ovdje što obići i u čemu uživati. Svaki restoran se diči begovom čorbom i ćevapima i sve mi miriše na domaće i toplo. Poslastičarnice me mame da preispitujem odlučnost da ne jedem slatko, a zanatlije na Baš čaršiji podsjećaju na neka stara vremena koja su kod nas iščezla u fascinaciji mobilnim telefonima i društvenim mrežama. Ulazim u skoro svaku zanatsku radnju, i kod jednog mrgodnog brka pronalazim filigranski privjezak za kakvim tragam godinama, i kupujem ga po tri puta manjoj cijeni od naših – u najturističkijoj četvrti! U Kamernom teatru je prije nekoliko dana održana premijera predstave “Sjećaš li se Doli Bel”, po Sidranovom tekstu, u režiji Kokana Mladenovića, i ja žalim što su igranja rasprodata i što novih nema dok sam ja tu. U radnjama su popusti, svi zaposleni su ljubazni, i gdje god da se okrenem, s kim god da prozborim, osjetim se dobrodošlo i kao kod kuće.

A onda se pitam: imam li pravo da se tako osjećam?

Da, ovo će biti jedan od “tih” tekstova. Mora biti. Jer sjedim jutros ispred ogromnih prozora hotelske sobe na visokom spratu, posmatram suncem okupane krovove Sarajeva, i ne mogu da ne primijetim sve one rupe po fasadama i da se ne zapitam kako su dospjele tu. Ima i Podgorica sijaset dotrajalih fasada, pa ne izgledaju tako. Onda gledam ona okolna brda i ne znam jesu li kuće po brdima nove ili stare, ali znam da to moraju biti baš ta brda sa kojih su pucali na grad, i da one rupe moraju biti baš te rupe. I nameće mi se pitanje: kako danas spavaju svi ti ljudi koji su četiri godine, u smjenama, nišanili na najveći simbol Jugoslavije u koju su se kleli do prethodnog dana? Što to mora da pukne u nečijoj svijesti, da bi relativizovao činjenicu da je sa bezbijedne razdaljine ciljao na živi grad i opalio i jednom, a kamoli bezbroj puta? Je li mu bilo lakše nakon tog prvog metka, je li probio led i opustio se, pa zaboravio da puca na nečiju majku, brata, dedu, na nečiju djecu, da puca na život i dostojanstvo i sve one iluzije koje su nam trpali niz grlo dok smo bili mali i u koje smo s radošću vjerovali? I je li mu, zapravo, ikad uopšte bilo teško što to radi, pa makar samo prilikom tog prvog pucnja?

Sarajevo budi ljubav u meni. Ljubav i sramotu. Bila sam dijete kad su ga napadali i nikad ni jedna ćelija u mom biću nije pomislila da su u pravu, pa ipak, sramota me je što sam savremenik toga doba i što ne mogu da otvorim društvene mreže, medije, ili da uključim televiziju, a da u svakom trenutku na makar jednom kanalu ne pronađem budalu koja će dolivati vrelu vodu u balkanski kotao, i da u svakom trenutku neće biti makar hiljadu budala koje čeznu da se on opet prelije, da bi pošle u rat. Pomrle su vođe koje su zavele narode da ubiju našu bivšu domovinu, ali su mnogi od izvršitelja i dalje živi i među nama. Zavode nas i dalje njihovim otrovnim nacionalizmima, silovanjima istorije, i mnogi se prepuštaju tom zavođenju iz pakla – ako ne nacionalizmima, onda podozrivosti prema drugoj vjeri, ili makar mržnji protkanoj nasilničkim porivima prema političkim neistomišljenicima. Mrzjeti je još uvijek toliko na glasu, da smo ljubav pretvorili u privatnu porodičnu stvar izvan koje volimo samo u floskulama. Nekad se pucalo sa bezbijedne razdaljine u grad, skriveni iza uniforme i iza anonimnosti. Danas se porivi za uništenjem iskaljuju kroz noćne huliganske napade na vjerske objekte, potajno ispisane parole po zidovima i anonimno povraćanje po ljudima u komentarima na portalima.

Neki kažu da je riječ ubojitija od metka – ako nije po srijedi ona što dovodi do metka, pozivam svakoga ko to misli da prošeta ovim gradom i pogleda fasade zgrada. Zla riječ prosipa džigericu. Metak prosipa život. I to ipak, za mene, ne može biti isto.

Gori u Sarajevu i dalje ona vječna vatra palim herojima iz drugog svjetskog rata. Vječna vatra pokojne Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Niko nije sa natpisa iznad vatre izbrisao riječi Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Niko nije promijenio ime ulice Maršala Tita. Dočekuju nas ti ljudi, sa našim naglascima, tablicama, i svi su prema nama ljubazni. Možda bi mi bilo lakše da nisu. Jer, ono što je napravljeno Sarajevu je velika mrlja nad ovim našim zajedničkim nebom. Naravno, sramota je mnogo, ali to što su ovi na ovom mjestu uradili ovo, a oni na onom mjestu uradili ono, ne može biti opravdanje ni za jedan metak koji je ispaljen na ovaj grad. Jedna sramota ne potire drugu. A mene trenutno boli ova sarajevska.