Ove godine sam se prijavila na "Goodreads 2025 52 Book Challenge". U pitanju je izazov da pročitam 52 knjige za 52 sedmice - jednu, dakle, sedmično. Postoji Facebook grupa kojoj može da se pridruži ko god poželi i u kojoj razgovaramo o knjigama koje čitamo, "promptovima" koje pratimo i kako ih tumačimo. 

Moram priznati da mi odavno neki poduhvat nije prijao koliko ovaj. Obožavam filmove, predstave, serije, čak i poneki blog, ali mi ništa na svijetu ne pruža zabavu i zadovoljstvo na način na koji to rade knjige, koje mi dopuštaju da svako mjesto, svakog lika i situaciju oživim na svoj način. Ta povezanost između mene kao čitateljke i autora romana je nešto posebno i neponovljivo –  baš kao i obratno iskustvo, kada neko čita moj roman, povezuje se sa mojim likovima, ulazi u njihove živote i dopušta im da mu ispričaju svoju priču, svoje radosti i patnje.

Ljepota izazova je što omogućava fleksibilnost: ko ima vremena, želje i koncentracije, pročitaće 52 knjige; onaj ko nema, pročitaće koliko može. "Promptove" (prosto ne znam kako bih prevela taj izraz) će neko tumačiti striktno, a neko najlabavije moguće; takođe, neki će čitati redom, a neki kako im što zapadne, a ima i onih koji će jednom knjigom pokriti više promptova jer nemaju vremena ili koncentracije za više. I sve je to u redu, jer je cilj da imamo izazov, motivaciju i ideje za čitanje, a ne da nas bilo ko i bilo što sputava. Nije li to divno?

Ja sam svoj izazov počela od prvog prompta. Tako sam odlučila dijelom zato što je po srijedi bila knjiga koja mi je odavno izmicala, a dijelom zato što mi se to činilo kao pravi način da krenem u ovogodišnju čitalačku priču. A ta knjiga je "Americana" od Čimamandi Ngozi Adičie, nigerijske majstorice pisane riječi. Njene rečenice su izvrsne, opisi likova pametni i briljantni i zaista sam s velikim zadovoljstvom dopustila sebi da uživam u svakoj riječi.

S druge strane, imala sam osjećaj da dok čitam, upoznajem sloj po sloj ljudskog iskustva koje je toliko daleko od moga, da mi je potpuno otkrovenje. Nažalost, ne znam gotovo ništa o Nigeriji, a i pitanje rase mi je prilično strano, iako je kod nas više nego problematično.

Često mi se dešava da, kad neko sa Balkana dođe u Pariz (od kojeg ću se s tugom rastati za samo nekoliko mjeseci), komentariše koliko je crnaca na ulicama, ili kako ne bi mogli da žive ovdje jer im smetaju crnci. Uvijek me je zasmijavala takva priča, ta visina s koje se govori o drugim rasama, kao da je svaki naš stanovnik sišao direktno s engleskog dvora i da mu pigmentacija kože nekim čudom daje propusnicu za klub odabranih, uzvišenih ljudskih bića koja imaju pravo da bilo koga smatraju nižim. To je posebno komično imajući u vidu da malo gdje u svijetu nas s Balkana gledaju s uvažavanjem prije nego što nas upoznaju. Ali to je već druga tema.

Sjećam se i kako su mnogi naši intelektualci s gnušanjem odbijali tezu da smo rasisti (povod je bio neslavni incident na stadionu, kad su navijači oponašali majmune da uvrijede protivničkog igrača), a ja sam se sjetila jedne objave na Podgoričkom vremeplovu, gdje su ispod fotografije našeg sportiste sa svojom djevojkom crnkinjom ljudi pod imenom i prezimenom pisali najogavnije rasističke uvrede, nazivajući je epitetima koje ovdje ne bih ponavljala iz razloga lične higijene. Ni jednog trenutka ni njima, ni moderatorima stranice, nije palo na pamet da postoji bilo što problematično u tome što se piše, i tek nakon što smo otvorili temu na mojoj TV emisiji, komentari su obrisani.

Tako da jesmo, rasističko smo društvo – što prema ljudima druge boje kože, što prema ljudima druge vjere i pojedinim nacijama iz okruženja. Ja, koja sam odrastala na Zapadu i navikla na ljude svih boja i porijekla, volim da vjerujem da sam iznad toga i da sam imuna na te vrste predrasuda (što, naravno, niko na svijetu nije). Gdje sve padam na tom testu, ostaće tema mog ličnog preispitivanja, ali je činjenica da mi je ova knjiga otvorila potpuno nove vidike na temu toga što znači biti crnac u današnjem svijetu (odnosno prije 12 godina, kada je roman objavljen), što znači biti crnac u Africi, a što u Americi, i koja je razlika u doživljaju tog "statusa" kod američkih crnaca u odnosu na Afrikanace u Americi. Zaisigurno mi je ponudila uvid u Nigeriju, u to koliko se njenih stanovnika školuje na najboljim američkim i engleskim univerzitetima i kako život tamo nema nikakve veze s onim kako sam ga ja zamišljala.

Podsjetilo me je iskustvo ove knjige na komentar moga supruga kako je fascinantno da stanovnici dvije susjedne zemlje poput Crne Gore i Albanije znaju toliko malo jedni o drugima. U pravu je; kao da smo udaljeni hiljadama kilometara. A ako toliko malo znamo o prvim susjedima, koliko tek malo znamo o svim onim svjetovima koji izmiču interesovanju holivudskih filmova i onoga što algoritmi nude nama na društvenim mrežama...

Zato je književnost toliko dragocjena.

Ako želite, pridružite mi se u ovogodišnjem izazovu. Knjige možete čitati na kojem god jeziku hoćete, u kojem god formatu želite (štampana knjiga, elektronska, audio), kojim god redosljedom hoćete, a promptove tumačiti kako vam je srcu drago. Ja sam "Amerikanu" odslušala u audio formatu (16 i po sati), a danas ću završiti i Kindle verziju druge knjige, koja mi se nikako ne dopada iako je kritičari smatraju jednim od najboljih prošlogodišnjih naslova.

Plan mi je da u narednih mjesec čitam nekoliko knjiga koje su mi ostale iz 2024. i da ih uguram u promptove kako znam i umijem, a zatim da se strožije pridržavam redosljeda. Ali isto tako mi je plan da se predomislim ako budem željela i čitam što i kako mi bude milo.

Na kraju, evo jednog od omiljenih citata iz "Amerikane":

"Alexa and the other guests, and perhaps even Georgina, all understood fleeing from war, from the kind of poverty that crushes human souls. But they would not understand the need to escape from the oppressive lethargy of choicelessness. They would not understand why people like him, who were raised well-fed and watered but mired in dissatisfaction, conditioned from birth to look toward somewhere else, eternally convinced that real lives happened in that somewhere else, were now resolved to do dangerous things, illegal things, so as to leave, none of them starving or raped or from burned villages, but merely hungry for choice and certainty."

Svih ovih mjeseci vagam kako da u javnom diskursu ne budem dio problema u zemlji koja je na rubu građanskog rata. Iz dana u dan se ujedam za jezik i nastojim da razumijem svaku stranu, da kritikujem svako pretjerivanje svojih istomišljenika. Ali kako vrijeme odmiče, primjećujem da namjerno zanemarujem tehnike o smirivanju emocija kojima baratam iz malog prsta, jer kad bih se odrekla ovoga bijesa, izdala bih sve ono u što vjerujem.

Bilo je veče 5. septembra 2021. godine kad sam imala kratki, uljudni razgovor sa čovjekom koji je, vođen neupitnim kućnim vaspitanjem, htio da me uvaži tako što će dati sve od sebe da prikrije zadovoljstvo zbog epiloga cetinjskih dešavanja. Odavao ga je osmijeh koji mu je bježao sa jednog ugla usne, dok se on borio da ga ukroti. Teze tog poznanika o procentu pravoslavaca koji podržavaju MCP smjenjivale su se sa nizom opaski o tome kako je na cetinjskim ulicama i barikadama bilo najmanje Cetinjana. Kao već po običaju, svaki patriotski poriv, nepristajanje na pokornost i otpor još jednoj u nizu agresija izvedenih pod krinkom zaštite srpstva, smještan je u propagandnu fioku, uz napamet naučena ponavljanja o plaćenicima DPS-a, teroristima, braniocima kokaina i šverca, i ustašama. 

Često u tekstovima naglašavam svoje porijeklo, pola crmničko, pola bjelopavlićko, ali antifašističko, jer je antifašizam dio moga nasljeđa i porodična obaveza prema onima koji su poginuli na braniku ovoga krša. Uz sve to, prije deceniju i kusur sam postala dio stare cetinjske porodice, takve da kad god pomenem baš te Donjokrajce i baš te Čevljane, zauzvrat dobijem najveće uvažavanje, priče o osnivanju prvog naselja u Cetinjskom polju, dvadesetak naizust izgovorenih pasova do čudesne generacije đedova i baba koji su se borili u ratovima, koji su zatvarani u Bodganovom kraju zbog otpora okupaciji i zbog odbijanja da učestvuju u ubijanju sopstvene države. To je familija žena koje su u sred Drugog svjetskog rata u vrećama, sa ćeklićkog Čekanja, na leđima donosile ostatke tijela svoje ubijene braće, koje su horde četničkih bezumnika besomučno iskidale. To su vam i oni koji su iz škole na Čevu, iz Gimnazije ili škole „Njegoš“ obrazovali generacije i generacije, i isti oni koji su devedeset i neke skinuli tuđi barjak s naših, crnogorskih spomenika.

A ta je porodična priča tek jedna od onih kakve mogu ispričati i Bajice i Njeguši i Ceklinjani, i Očinići i Ćeklići i Bokovljani. Sve se one slivaju u priču o jednom gradu, perjanici crnogorskog ponosa, kojeg ni prošla vlast nije štedjela. Mahali su oni Cetinjem kad god je trebalo začiniti govore patriotizmom i identitetom. Kad je pak u Cetinje trebalo uložiti, izgraditi, zaposliti, nizala su se predizborna obećanja o megalomanskim umjetničkim centrima i fabrikama u kosturima starih koje još uvijek zjape prazne. Pa ipak, uprkos tome, kad god je trebalo stati na branik ove države i njenih vrijednosti, građani Prijestonice su svaku priču o ličnim i kolektivnim interesima stavljali po strani da bi stali u prve redove, nanovo i nanovo. Zato je vrhunac bezočnosti da baš njih za vazalstvo optužuju oni koji su i sami vazali.

Na Cetinju, dakle, danas živi moja porodica, žive kumovi i dragi prijatelji, od kojih su mnogi starosjedioci. I svako od njih je, bez iznimke, prethodnu subotu i nedjelju septembra 2021. godine stajao, goloruk i uzdignute glave, na cetinjskim barikadama i trgovima. Mnogi su u svoje kuće primili nepoznate ljude koji nisu imali gdje drugo da prespavaju, ili makar da se sakriju od suzavaca. Nekima su patrone tog otrova bačene u dvorišta, polomile po koji prozor. Tri dana kasnije, ne mogu normalno da dišu u svom gradu, dok im krvnici po društvenim mrežama obećavaju da će im se to ponovo desiti ako se konačno ne umire.

Nazvati i jednoga od ovih ljudi interešdžijom i ispranim mozgom, a kamoli teroristom i braniocem kokaina, zlobnije je čak i od one nesrećne floskule o porođajnim mukama demokratije. Nju posebno vole takozvani neutralni građanisti, evropejci i intelektualci koji smatraju da su sve prozreli, za razliku od budala koje gutaju suzavac boreći se i za njihovu slobodu da mudruju po društvenim mrežama. 

Mnogo je degutantnih izgovora i podmetačina izrečeno i napisano ovih dana, ne bi li se opravdao zvjerski napad na perjanicu crnogorskog slobodarstva i identiteta. Forsira se, više nego ikad, retorika o crnogorskom nacionalizmu, uz komotno zanemarivanje činjenice da zbog njega nikad nijedna majka nije ostala bez djeteta, porodica bez doma, država i nacija bez milimetra teritorije, i da je riječ o narodu koji je svoje ognjište podijelio sa onima koje su tuđi ekstremizmi učinili izbjeglicama. Stavljaju se u istu ravan branitelji svojeg, crnogorskog, i oni koji obećavaju novu Srebrenicu. Silom na sramotu, trpa se predznak „srpski“ ispred svega onoga što je Crnogorcima važno i identitetski, i istorijski, i kulturološki, pa se onda, zaboga, iščuđavamo što se u dijelu stanovništva stvorio otpor prema toj sintagmi. Forsira se i priča o terorizmu, tom strašnom činu iskazanom kroz darivanje cvijeća i vode onim istim policajcima koji će darodavce kasnije gušiti suzavcem.

Istina je ovoga puta baš lako dostupna. Politička organizacija koja djeluje pod maskom vjerske zajednice morala je da stavi Cetinje pod opsadu, da bi u taj grad helikopterom i uz pratnju dugih cijevi dopremila službu tuđe države. I ovoga su petog septembra dobili potvrdu, koja će trajati dok je vijeka, da Cetinjem neće prošetati svitnu robu svojeg nacionalističkog hira. 

Divim se svim onim ženama i muškarcima koji su zagrljeni gledali svitanje septembarskog jutra iznad Belvedera, svjesni da ka njima koračaju momci u uniformama na čijim ramenima i grudima stoji grb naše države.  Na taj se grb nije udariti ničim do pjesmom. 

S druge strane, količina ispaljenih suzavaca, šok i fleš bombi, ona beskrupulozna sila mogla je biti naređena samo od nekoga koga vodi mržnja i ko je svjestan da upravo onako počinju svi porazi. Onaj ko je podstakao i naredio onoliki izliv sile na trgu koji je simbol svih crnogorskih pobjeda uspio je samo u jednom – probudio je u svima nama iskre inata i prkosa na kojima ćemo vaspitavati svoju djecu.

Porođajne muke tridesetoavgustovske demokratije su najzad okončane. Taj se mučni čin završio 5. septembra 2021. godine, a mi smo dobili mrtvorođenče, ugušeno u suzavcu i simbolički sahranjeno na Belvederu. Nad njegovim grobom danas se sprema novi popis i preuređivanje biračkih spiskova, kako bi se obezbijedila istinska nesmjenjivost vlasti, temeljni ugovor o uspostavljanju protektorata, i najavljuje kapela na Lovćenu, dok je u planu ustupanje ključne infrastrukture ideološkoj majčici. 

Svjesni kakvu su grešku napravili, naredbodavci su pripremili reprizu – u Beranama će manje-više isti glumci odigrati novu predstavu. Željni da pokažu sopstvenoj pink-javnosti kako je na Cetinju demonstrirala tek grupa ekstremista, očekujem da će u mom omiljenom gradu na sjeveru Crne Gore upregnuti baš sve alatke kako bi dokazali ono što nijesu mogli u vjekovnoj crnogorskoj prijestonici. Da je ovo njihov atar. 

Cetinje je svoje ime odbranilo. Iz svega što znam o ovoj državi, na tuđe čizme ne pristaju ni u Pljevima, Beranama, Nikšiću, Baru ili Novome. Znaju to i novi jahači srpskog velikodržavnog mita. No, dok to ne viknemo svi u glas, crnogorsko društvo neće imati šansu za pomirenje. A ne pamtim da se ikad iko pomirio krijući glavu ispod tuđe kotule. 

 

Tekst je objavljen u sklopu redovne kolumne na Portalu Analitika

Prije nekoliko godina, sjajni profesor književnosti u Gimnaziji u Danilovgradu, Miroslav Minić, postavio je sa svojim učenicima jednu lijepu predstavu. Autorka komada je tada pohađala treći razred, a u njemu je igralo pedeset gimnazijalaca malog, meni omiljenog grada sa omiljenim ljudima. Osim što sam osjećala duboko poštovanje prema samom projektu, nešto što se usidrilo duboko u moju podsvijest je genijalni naslov koji tako precizno oslikava čitav jedan mentalitet: „O ćutanju i drugim imitacijama sreće.“

Ćutanje i imitacija sreće je nešto čemu smo učeni od malena. Na taj se način štiti porodični ugled, jer sve porodice imaju probleme i ne treba drugima davati povoda da se naslade našima. Tako se i lični integritet čuva pred zlonamjernim ljudima, kojima ne smijemo pokazati da nas je nešto pogodilo. Danas, kada se putem društvenih mreža svakodnevno izlažemo čitavom svijetu, ovaj princip djelovanja dovodimo do krajnosti u kojoj je rijetko što autentično.

Ne sporim da takav način života može biti koristan u mnogim situacijama. Problem je, međutim, što on oduvijek služi i prljavom cilju prikrivanja nasilnika. „Opet sam se udarila o kredencu u kuhinji. Strašno sam smotana i glupa.“

Često mi u posljednje vrijeme dolazi u misli ovaj naslov. Talas „me too“ pokreta ponovo je zapljusnuo Balkan i ovoga puta zahvatio slavnog beogradskog glumca u kojega su se zaljubljivale generacije žena. Sa sobom je dokotrljao uobičajeno blato neukusnih komentara u medijima i na mrežama, gdje su se istakli biseri poput „najbrži način do slave je optužiti nekoga da vas je silovao prije deset godina“ i nevjerovatnog „i ja sam glumica, nisam ružna, što mene niko nije silovao?“. Podrazumijeva se da nije izostalo ni standardno, hiljade puta ponovljeno pitanje zašto je ćutala do sada.

Prije nekoliko godina, zove mene jedan prijatelj. U glasu mu se čuju očaj i uznemirenost. Priča mi o čovjeku koji im je često dolazio u kuću, u kojega su imali povjerenje. A onda je prethodnog dana, na putu do toaleta, u hodniku sreo njihovu trinaestogodišnju kćerku. Da ne bih ulazila u morbidne detalje, reći ću da je nad njom počinio djelo seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Djevojčica je odmah ispričala roditeljima, roditelji su odmah prijavili slučaj policiji, pa bi se moglo zaključiti da je makar tada položen onaj ispit vjerodostojnosti na kojem se stalno spotiču žrtve koje kasnije progovaraju. Ova žrtva, dakle, nije ćutala, niti čekala deset godina da kaže što joj se desilo.

Protivno volji roditelja, slučaj je istog dana dospio u naše bajne, nimalo tendenciozne, uzorno profesionalne medije. U izvještavanju su, kao i uvijek, prednjačili oni koji u etar puštaju komentare bez prethodnog moderiranja, i čiji su moderatori – gle čuda – uvijek prezauzeti da bi ih pročišćavali nakon objave. Tada je krenulo iživljavanje: povraćali su komentatori po roditeljima zato što nisu bili prisutni u tom hodniku. Povraćali su junaci po ocu zato što nije uzeo pravdu u svoje ruke i ubio počinioca, a istovremeno sumnjali da je ovaj uopšte počinio djelo. Njegova je porodica plasirala komentare koji ga brane, a djevojčicu optuživala da laže. Češljale su se biografije roditelja u cilju diskreditacije njene istine. Mnoge su drugarice prestale da joj se javljaju i direktno joj rekle da više neće da se druže s njom, a neke su čak i priznale da tako postupaju po nalogu svojih roditelja. Dobijala je od vršnjaka degutantne poruke i komentare.

Zašto za ovu djevojčicu niko nikad nije iznio plišane igračke na trgove?

Zato što u našoj svijesti seksualni delikt postaje predmet bezrezervne osude samo onda kada manijak na žrtvu iskoči iz mraka u nekom tamnom sokaku. Svaka druga okolnost podložna je sumnji do posljednjeg trenutka. Da me neko pogrešno ne shvati, pozdravljam okupljanja koja su se odvila prošle sedmice i nadam se da čitava stvar neće ostati na tom malom, lijepom ritualu kojem smo svjedočili, a kamoli na besmislenim peticijama da se neko voljom naroda osudi mimo zakona – zamislite do čega bi sve dovelo uvođenje takve prakse! Krajnje je vrijeme da se povede ozbiljan razgovor o preniskim kaznama za seksualne delikte i o registru seksualnih predatora, i da se u toj inicijativi istraje sve dok se ne postignu rezultati.

Ali je isto tako krajnje vrijeme da se ovo društvo ozbiljno pozabavi načinom na koji se ophodi prema žrtvama svih vrsta nasilja. Ipak je ovo zemlja u kojoj je silovana djevojčica vraćena ocu silovatelju nakon što je odslužio svoju premalu kaznu. Ipak je ovo zemlja u kojoj mediji učestvuju u naknadnom zlostavljanju žrtve i njene porodice. Ipak je ovo zemlja u kojoj komentar jednog javnog djelatnika na društvenim mrežama – da je najveći broj brakova sklopljen i djece začeto nakon toga tobožnjeg „ne“ – dobija stotine „lajkova“, i to dobrim dijelom od strane žena.

Jednako se živo sjećam, kad sam ja bila u srednjoj školi, vršnjakinje koju su ovdje, u Crnoj nam Gori, brutalno pretukli i silovali neki momci. Oni jesu iskočili iz mraka, a ona je noć provela u jarku u koji su je bacili, u dračama. Srela sam je nekoliko mjeseci kasnije, kako šeta po malom gradu u kojem je živjela. Učinila mi se prelijepa i snažna – do trenutka kad je primijetila da se omanja grupa međusobno ćuška ramenima i čula kako neupućenoj osobi objašnjavaju: „Ovo ti je ona što su je silovali i prebili“. Tada je pognula glavu i oćutala.

Često pomislim i na nju kad se pokrenu ove teme. Na to kako je te strašne trenutke morala da proživljava nanovo i nanovo, kad god bi se usudila da izađe u javnost, iako tada nije bilo društvenih mreža i anonimnih komentatora. Pomislim na činjenicu da za tu nedužnu žrtvu, pred tim vidom nasilja naočigled svih, nije bilo drugog rješenja osim ćutanja i imitiranja sreće. I kako je tako morala da živi iz dana u dan, dok čeka da konačno svane onaj kada njena situacija više neće biti predmet interesovanja. Tek tada će moći da otpočne bolni proces zacjeljenja, ne bi li nekad uspjela da ponovo pronađe onu istinitu sreću, koja joj je tako nemilosrdno ukradena.

Ne ćute žrtve zato što misle da tako treba. Ćute zato što smo mi ovakvi.

Kad je u pitanju školovanje djece u doba pandemije, ja sam od prvog dana bila disonantni glas koji želi da ostanu kući. Bilo je tu i sebičnih razloga, jer zatvaranje škola za nas znači boravak u našem Danilovgradu, koji nam je miliji od bilo kojeg drugog, „popularnijeg“ crnogorskog grada – hoće to kad imaš kuću koju voliš najviše na svijetu, u mjestu u kojem te ljudi tretiraju kao svoju i čine da se uvijek osjetiš dobrodošlo.

Ipak, glavni razlog je opravdani strah od virusa koji je odnio previše života, i previše ljudi ostavio sa teškim posljedicama. Ja sam ga bolovala u januaru i od tada imam hronični kašalj, bolove u grudima, i zadihana sam i nakon običnog kretanja po kući – a opet, imala sam sreće u odnosu na one koji su zadobili hroničnu astmu, srčane probleme, gubitak pamćenja, koncentracije, itd. Objave u medijima nas upozoravaju da novi soj virusa nije bezazlen ni za djecu, a situacija u Crnoj Gori je odavno alarmantna.

Svjesna sam, naravno, da učenici na ovaj način gube dragocjene časove, kao i to da su se zaposleni roditelji mlađe djece našli u velikoj nevolji zbog zatvaranja vrtića i škola. Posebno je teško mališanima koji nemaju braću i sestre, a provode vrijeme sami u kući. S druge strane, ne prihvatam priču da im je akademski nanesena nenadoknadiva šteta, jer su djeca u prošlim vremenima proživljavala mnogo teže okolnosti ratova i epidemija, propuštala i po nekoliko godina, pa su uspijevala sve da postignu. Ipak se sada uči, preazi se gradivo, čuvaju se bar neke radne navike. Činjenica da je čitav svijet u identičnoj situaciji znači da naši neće na bilo koji način zaostajati za svojom generacijom izvan granica Crne Gore.

Takođe, kao neko ko budno prati školovanje svoje djece, moj je utisak da se ono efikasnije sprovodi od kuće. Ne znam kako je to u drugim školama, ali u našoj djeca imaju veći fond časova online. Kada su se vratili u škole za drugo polugođe, dobili smo informaciju da će dio časova raditi preko interneta, dok će u školi imati četiri od po pola sata. Skoro nikakvi se časovi nisu držali preko interneta, već su nastavnici na Teams kačili lekcije koje djeca treba da nauče, dok se u školi na brzinu predavalo gradivo, i još brže ispitivalo. Nisu sva djeca snalažljiva u takvom sistemu djelovanja i ne vidim kako je za njihovo obrazovanje dobro to što ih guramo u učionice po svaku cijenu, samo da bi ih školovali zbrzano. Ne vidim ni da je to dobro za njihove ocjene, ni za socijalizaciju.

Takođe, ne čini mi se da je našoj djeci socijalizacija zaista uskraćena. Za razliku od zapada, gdje djeca stvarno sjede u kućama, nama je dovoljno da se osvrnemo oko sebe da bismo vidjeli da su parkovi i igrališta puni. Sada kada je došlo proljeće, to će biti očigledno. Djeca su, dakle, u bliskom kontaktu jedna sa drugima bez ikakve zaštite, mnogo više nego što su u školi. Održavaju se i rođendani po kućama, niko ne kažnjava okupljanja čak ni na javnim mjestima, pa samim tim se zatvaranje škola donekle i obesmišljava. Jedina djeca koja su istinski kažnjena su mala koja ne mogu sama napolje, a koja bi se zajedno igrala u vrtiću ili nižim razredima.

Svima nam je odavno jasno da ne postoji valjana strategija za borbu protiv virusa, i da je komunikacija nadležnih institucija sa građanstvom najblaže rečeno problematična. Prije nekoliko dana smo dobili obavještenje da će se djeca možda vratiti u klupe u ponedjeljak, a možda i ne, a da, ukoliko se ne vrate, prioritet će imati maturanti i polumaturanti. Moje je mišljenje, ipak, da škole treba da raskrčimo u korist male djece, kako bi u teškim ekonomskim vremenima roditelji mogli nesmetano da idu na posao, i da dio školskih prostornih kapaciteta koristimo za rasterećenje prebukiranih vrtića. Da za sve starije razrede ovu školsku godinu do kraja izguramo online, a onda od jeseni, ako konačno dođe do masovne vakcinacije, da sve podredimo obrazovanju i škole otvorimo u punom kapacitetu. Ukoliko bi pandemija i tada bila izvan kontrole, možemo strogo zabraniti (i sprovesti zabranu) bilo kakvih igrališta, parkova, grupnih treninga. Ali moramo konačno shvatiti da u ovim okolnostima ne možemo imati sve, a istovremeno očekivati da budemo sačuvani od bolesti. Vlast jeste kriva za nedostatak strategije i opštu konfuziju, ali smo samo mi krivi za nepoštovanje mjera čiji je cilj da nas sačuva jedne od drugih i od nas samih. Da nije tako, ne bi danilovgradski kafići ovih dana vrvili od Podgoričana i Nikšićana.