Moja 2020. godina
Korona je u proteklih godinu odnijela nekoliko ljudi koje poznajem, a još nekoliko oslabila do neprepoznatljivosti. Ja sam je provela u skoro potpunoj izolaciji, prestravljena da će mi djeca ostati sama ukoliko bih se ja razboljela i završila u bolnici. Koliko god mi njihovo društvo bilo omiljeno, mogu slobodno da kažem da su mi mjeseci prošli u samoći, a usamljen je i Ivan u skoro zatvorenom Parizu.
Usamljenost, u mom slučaju, nije isto što i dosada, jer ne pamtim naporniju godinu. Učenje od kuće je bilo haotično i zahtjevno zbog neusklađenih termina i brojnih platformi koje su nastavnici koristili, pa je bilo nemoguće prepustiti čitavu stvar djeci. Posvetila sam se pisanju novog romana i suočila sa vrlo atipičnim procesom koji je mnogo sporiji od svih prošlih i iznevjerio svaku moju prognozu o datumu završetka i konačnog objavljivanja knjige. "Barski ljetopis", na čijem sam čelu bila u protekle četiri godine, organizovali smo nanovo četiri puta, prilagođavajući ga epidemiološkoj i finansijskoj situaciji koja se stalno mijenjala, i na kraju uspjeli da ga održimo u septembru uz puno poštovanje mjera zaštite od širenja zaraze. U pozorišnom programu smo se posvetili mondramama i duodramama koje su reditelji prerežirali da glumci ne bi imali fizički kontakt. Sve je dobro prošlo, ali sam sigurna da nikad neću zaboraviti taj osjećaj straha i odgovornosti da se nekome nešto ne desi, kao ni olakšanja i ponosa kad smo shvatili da smo sačuvali i organizacionu ekipu, i izvođače, i publiku.
Najljepša strana situacije je bila to što sam, nakon zatvaranja škola, mogla da se vratim s djecom u našu kuću, u naš Danilovgrad. Ja sam po ocu Baranka, a po majci Danilovgrađanka, uz jednu ključnu razliku: kad god makar samo svratim u Danilovgrad, sretnem nekoga ko mi s radošću kaže "neka si došla, ti si naša", dok se u Baru u protekle četiri godine uvijek nalazio neko da mi objasni da nisam njihova.
Kuća me je dočekala ranjena vlagom, neurednog dvorišta, a to neuredno dvorište u vrijeme najstrožijih mjera je značilo da sam sama i kosila, i navodnjavala, pa čak i kopala - na što me, moram priznati, niko nije tjerao, ali se to cvijeće baš moralo posaditi, i po cijenu žuljeva. Proljeće i ljeto smo dočekali na vazduhu u vrijeme kad su ljudi boravili zatvoreni u stanovima, i ja sam zbog toga svake noći lijegala umorna i srećna. Što iz želje za mojom kućom, a što iz straha, voljela bih da se škole nisu otvorile ni jesenas.
Ove smo godine doživjeli rođenje mačića, odlazak na more i štoseve sa dušekom u obliku cvijeta po imenu "Cvjetobus". Ivan je uspio da dođe nekoliko puta i nikad neću zaboraviti njegov zagrljaj sa djecom ljetos, nakon najduže pauze. Uspjeli smo i da odemo na more i uživamo u nedostatku gužve i čistoj vodi, da se sa distance družimo sa nekim bliskim prijateljima, i konačno u septembru sa mojim fenomenalnim Ljetopiscima. Na kraju, jesenas sam uspjela i da napredujem u NLP edukaciji i postanem coach, o čemu ću više u nekom narednom tekstu.
Tako da, kakva god da je bila, imam na čemu da zahvalim 2020. godini. Zahvalna sam što niko u porodici nije dobio koronu. Za moju djecu, Ivana, za sve moje porodice. Za prijatelje. Za kuću u Danilovgradu i sve divne trenutke koje nam je dala. Za gliciniju i za trešnje. Za Slavicu Squire i mogućnost da pohađam coaching akademiju preko Zooma. Za moje prve klijente i fenomenalne rezultate koje smo postigli. Za sva nova znanja i brdo pročitanih knjiga. Za odanu i vrijednu ekipu Ljetopisa, koja nikad nije izgovorila "ne mogu" ili "neću". Ponosna sam na sve nas, na snagu koju smo pokazali u zaista teškoj situaciji i podršku koju smo pružali jedni drugima. Na ljubav koja mi je bezrezervno pružana svih ovih mjeseci. I na moj narod, koji nikad ne zaboravlja ko je i što je.
Tags:
Blog
0 comments
Note: Only a member of this blog may post a comment.