Korona, direktni prenos

Često psujem ovih dana. Psujem sve gore pobrojane, plus one koje sam zaboravila da pobrojim. Psujem nedosljednost mjera i njihove slobodne interpretacije kako kome odgovara. A najviše psujem one koji nam svih ovih mjeseci na mrežama ispiraju mozgove paralelama sa gripom, a koronu nisu preležali. Zaista ne znam (niti me je u ovom trenutku briga!) koliko ljudi godišnje umre od gripa u poređenju sa koronom i od srca čestitam svakome ko je ovu bolest preležao samo sa takvim simptomima, a kamoli sa lakšim. Ja bih sada potpisala da svakog dana do kraja imam baš takve probleme. Umjesto toga, prve dane su mi obilježile glavobolje pri kojima sam zaboravila oba porođaja; tablete ne pomažu, a to boli tako da se u trenucima pitaš da li da skočiš kroz prozor ne bi li konačno prestalo. Sada sam sposobna da nabadam slova i gledam u ekran zato što je ta mora stala (za sada), ali je tu upala pluća, kratak dah i trosatni oporavak od svakog odlaska do kupatila. O dosadnoj temperaturi je bezveze pričati, nije ona ništa strašno, dok su noćne groznice i bolovi u leđima nešto teže za podnijeti.

Ivanišević je imao više sreće od mene i navijamo da tako i ostane. Naređeno nam je da ne ležimo u istoj prostoriji, jer bismo jedno drugo inficirali nanovo i nanovo, pa smo komšije. Pomalo se dozivamo, malo više komuniciramo porukama. U planu je turnir u potapanju brodova. Nedostaju nam djeca. Ja sam svakodnevno do suza dirnuta brigom porodice i prijatelja koji se stalno javljaju da pitaju kako sam. I razmišljam što ću sve da uradim kad ponovo stanem na noge. Kažu da ću bar tri mjeseca biti "van stroja", ali se neke stvari mogu obaviti i kolima. Kao na primjer, konačno upoznati Anđelinu bebu. Vidjeti Veliku plažu zimi. Poći na planinu i gledati onu prekrasnu bjelinu dok djeca skijaju, znajući da ću iduće godine skijati i ja. Možda i negdje otputovati.

Ono što znam da se neće desiti dokle god ova bolest bude trajala je da neko iz ove porodice bilo koga zarazi. Prijateljica koja se trenutno oporavlja mi priča kako joj se rođak stomatolog žalio da mu je čovjek na stolici priznao da mu je sedmi dan korone. Za mene je to monstruozno, dostojno krivične prijave. Takva su izgleda vremena, takvi neki ljudi. Za koje, srećom, uvijek postoji ona druga strana medalje, zbog koje se vrijedi boriti za ovaj život svakim dahom, koliko god kratak bio taj dah. A ova je bolest takva, da današnje dobro ne mora da znači ništa već noćas, a kamoli sjutra. Skupiš prste u palčeve, pa što ti bog da.

No, za one kojima je važnija kafana, žurka, posjeta prijateljima i koji ne mogu da odole zagrljaju na ulici, zaludu ja sad bilo što pišem i ovaj tekst nije ni namijenjen njima. Vama ostalima, manje sklonim da sve relativizujete prema sopstvenim hirovima, predložila bih da se sjetite onih mjera od prošlog proljeća, one dezinfekcije svega što unesemo u kuću, apstinencije od posjeta i stroge distance. Ni to nažalost nije garancija, ali smanjuje rizik. Nova vlada smanjuje mjere umjesto da ih pooštri, vakcine nisu ni u najavi, što znači da mjere moramo preduzimati sami, onoliko koliko je to moguće u društvu u kojem ljudi idu kod zubara sedmog dana kovida. Ovo je vrijeme za oprez, a ne za relativizacije. Meni su se rugali kako sam stravljena jer ne idem nigdje i ne primam goste, a ja sam, budala, dozvoljavala da to utiče na mene. Mora se živjeti, tako kažu. Ne shvataju da život nije ni kafana, ni žurka, ni kolektivna sahrana bilo kojeg velikodostojnika. 

Život je kad možeš da udahneš punim plućima. Da zagrliš djecu. Da voliš i budeš voljen. Život je kad si tu. Život je kad te ima.