Brižne kćeri
Bilo je to prije nešto više od dvije godine. Kao direktorka festivala Barski ljetopis, pozvala sam čuvenog reditelja Andraša Urbana sa predlogom da za nas režira predstavu "Don Kihot" na ženski način, odstupajući od Servantesovog teksta i postavljajući pitanje zašto je ravnopravnost žena u Crnoj Gori i dalje dohkihotovski poduhvat. Sjajni Urban je pristao na ovaj izazov, ugovorena je koprodukcija sa Gradskim pozorištem iz Podgorice, i nakon zanimljivog kastinga se okupila eksplozivna ekipa koju su činili reditelj, sedam divnih glumica (Branka Otašević, Kristina Obradović, Jelena Simić, Vanja Jovćević, Anđelija Rondović, Branka Femić i Sanja Popović), dramska spisateljica i glumica Vedrana Božinović i ova producentkinja. Dan za danom, sjedjele smo oko stola i Andraš i Vedrana su nas slušali kako iznosimo naše viđenje položaja žene u Crnoj Gori, kako se lično osjećamo kao kćerke, supruge, sestre. Iz tih razgovora se izrodilo djelo koje je praizvedbu doživjelo u Baru u ljeto 2019. pred prepunim gledalištem ljetnje pozornice Doma kulture.
Kako to obično biva sa Urbanovim predstavama, reakcije su bile oprečne, bez ravnodušnih. Dok je veći dio publike - pogotovo ženske - odlazio potrešen i ponukan da se predstavi vraća iznova i iznova, da dovodi druge žene ne bi li ih osvijestio o onome što nam se dešava, drugi su napuštali bijesni i uvrijeđeni, ili ostajali do kraja pa nas tražili da nam saopšte da smo proizveli uvrjedljivi pamflet koji krivotvori savremenu stvarnost Crne Gore. Jedna je kritičarka bila toliko izrevoltirana, da joj je bio malo jedan, pa je napisala čak dva teksta o predstavi, dok su oni čije je nezadovoljstvo bilo umjerenije, poput moga muža, smatrali da smo pretjerali i prikazali kao trend nešto što je zastarjelo i što se danas dešava samo u određenim socijalnim uslovima. Po pravilu je - smatraju nezadovoljni predstavom - žena u Crnoj Gori danas poštovana, ravnopravna i uspješna.
Dvije godine kasnije, u januaru 2021. godine, dok pandemija hara svijetom, a razarajuće podjele Crnom Gorom, ne mogu da ne razmišljam o našem "Don Kihotu". Kad bih i željela - a ne želim - da zanemarim pisanije jednog javnog djelatnika na mrežama prije nekoliko mjeseci, gdje je stavove neistomišljenice pokušavao da diskvalifikuje procjenama da li je u trenutku njihovog iznošenja imala menstruaciju, tema je ponovo postala neizbježna ovih dana, nakon što ju je u zvanični diskurs "uselio" prvo lider Radničke partije Maksim Vučinić, a zatim Predsjednik vlade Crne Gore. Gospodin Vučinić je, naime, na sjednici Odbora za rodnu ravnopravnost (!) postavio pitanje može li majka biti dovoljno dobra majka ako je tokom dana zauzeta razmišljanjem o biznisu i politici. I dok javnost čeka da gospodin Vučinić pojasni koji je tačno spisak tema o kojima bi jedna prosječna (ili ne daj bože natprosječna) majka smjela da razmišlja da bi se i dalje mogla uvrstiti u dovoljno dobre, i koliko bi tačno vremena smjela da provodi u tim mislima, naš je Predsjednik vlade došao na ideju da pred vojskom Crne Gore, u kojoj služi 13% žena, izjavi sljedeće:
"Iako mi dame, nadam se, neće zamjeriti, moram da kažem onako kako je Njegoš rekao: Muž je branič žene i djeteta. Iz odnosa prema životu rodio se odnos prema vojsci u kojoj je svaki muž i svaka majka imala jedan jednak odnos, vaspitavala je svoje sinove za buduće vojnike, a kćeri da budu brižne prema svojim najbližim - a to je braći - i da ubuduće kao majke na isti način vaspitavaju svoju djecu."
Gle čuda, dame su zamjerile!
Jer, gle čuda, nekako uvijek ispada da kad neko u Crnoj Gori propagira povratak starim vrijednostima, to bude na uštrb žena. A upravo taj kult brižnih kćeri koje tetoše kult očeva i braće, i žive za to da budu brižne majke, je toliko prisutan dan danas, da je naša predstava aktuelna jednako koliko bi bila da smo je proizveli 1919, a ne 2019.
A čime smo to tačno nezadovoljne mi, žene, u današnjoj Crnoj Gori? Što smo mi to uznijele danas, pa nam nije po volji?
Spisak je, bojim se, podugačak:
1. Nezadovoljne smo kultom muškog potomstva koji u državi s pretenzijama da pripada savremenom, evropskom sistemu vrijednosti, zna da bude degutantan.
2. Nezadovoljne smo odnosom majki prema kćerkama, jer nam se čini da je svaka učena da mora da trpi, samo se mijenja stepen trpljenja koji se unutar pojedinačnih porodica propagira.
3. Nezadovoljne smo time što je još uvijek čista egzotika čuti za muškarca koji na ravne časti dijeli kućne poslove sa ženom i što će se na takvoga gledati kao na mlakonju.
4. Time što je muškarac koji ima više partnerki i dalje frajer, a žena koja ima više partnera je kurva.
5. Time što je makar malo kurva svaka žena koja uživa u seksu.
6. Time što je prevara za muškarca ipak razumljivija, jer oni to rade samo tijelom, dok žena to radi emocijama.
7. Time što je, kad postane majka, ipak normalno da žena ostane kući sa djecom, a da muž nastavi da izlazi s društvom kao da se ništa nije desilo.
8. Time što se očekuje da, kad postane majka, žena stavi karijeru na čekanje, a da napreduje muž.
9. Što je normalno da žena zarađuje manje.
10. Što je normalno je da se žena sklanja i povlači.
11. Što je na kćerki da čuva obraz ocu. Sinu se sve prašta.
12. Što žene koje (svojom voljom ili sticajem okolnosti) nisu majke, osjećaju toliki pritisak i osudu, da se u mnogima stvorio otpor čak i prema "novopečenim" majkama koje, u ushićenju zbog divnih emocija koje osjećaju, izgovaraju da im je život tek sada dobio smisao.
13. Što se u Crnoj Gori i dalje abortiraju ženski fetusi.
14. Što su najbrutalniji medijski napadi zbog iznešenih političkih stavova usmjereni na žene.
15. Što su novinarke koje se drznu da postave neprijatna pitanja podvrgnute javnom linču i prijetnjama.
16. Što su u komentarima na brutalne medijske napade, žene uvijek nazivane kurvama.
17. Što se u javnom diskursu žene neistomišljenice diskvalifikuju kroz njihov fizički izgled ili način oblačenja i iznose se pretpostavke da su isfrustrirane zato što nisu seksualno zadovoljene.
18. I na kraju (a ko zna što sam sve zaboravila) zato što smo sve mi, koje ne pristajemo na ovo, ibretnice, čudovišta, vještice, krave, koze - birajte epitet. Nezahvalnice svakako. I naravno kučke.
Ne igra se "Don Kihot" ove godine. Korona ga je spriječila. Kad ponovo počne, voljela bih da na neko igranje dođu gospoda Vučinić i Krivokapić, premda se bojim da bi predstavu napustili prije kraja, jer bi uvrijedila njihove konzervativne, bogougodne stavove. A ima u toj predstavi jedan meni posebno dragi "song" koji se takođe izrodio iz onih naših razgovora oko stola, i koji po mom sudu govori o ovoj temi slikovitije nego što bih ja ikad mogla. Gle čuda, zove se "Kučka". Jer se u ovoj našoj crnoj Crnoj Gori, djevojčicama tako tepa.
Rađam se kao djevojčica,slatka mala djevojčica - i kučka.Ja sam kučka, izdresirana kučka,biram ono što hoćete,kunem se kako sama biram.Lažem da vama bude dobro, laž je moja istina.Ja sam kučka, ja sam biza,ja sam nečija kćerka,rođena sam da rađam sinove.Rođena sam da ubijem kćeri, neželjene kučke,ubijam samu sebe, neželjenu sebe.Ja sam kučka, ja sam greška,rođena da budem sramota,da me se stidite dok ste živi.Ja sam kučka, što vam hoda za lijesomkoja nariče za vama, da ima ko da vas oplače.Ja sam kučka, kučka koja vas služi.Ja sam kučka, kučka koja vam trpi.Ja sam kučka, kučka koja vam ćuti,Ja sam kučka, rođena da vam praštam,da se okupate u mojim suzamada suzama operem sopstvenu krv sa vaših đonova.Zgazite me.Ja sam kučka i krijem se u mrakui čekam, strpljivo čekamda rodim sljedeću kučku,da mi sin dovede kučkuda mi brat dovede kučkuda ja nju gazim kao što vi mene gazite.Tako sam naučena, kučka da vrati kučkikad ne može nikom drugom, kučka da vrati kučki.Ja sam kučka. Ja sam tišina.Kad se ja rodim, puška ne puca.Kad se ja rodim, oganj se gasi.Kad se ja rodim, sunce stane.Ja sam tuđa večera, ja sam tuđa kost.Nisam ništa vaše, nemam ništa vaše - ništa sem obraza.Vaš je obraz u mojim rukama,vaš je obraz na mome jeziku,vaš je obraz među mojim nogama.Polomiću ruke, odrezaću jezik, stisnuću noge,da vam obraz ne okinem.Podmetnuću svoj obraz ispod vaših čizama.Ja sam otirač od krvi i mesa, krvarim i ćutim.Polomiću krila, poderaću snove,izbrisaću sebe, izbrisaću sebe da vam sačuvam čast.Ja, kučka, da ti sačuvam čast!Ja sam kučka, neželjena kučka, tvoja kučka,što sanja da ti bude sin. Sin, tvojih stijena,tebi ostajem kučka, samo kučka.Čuvarka tvog poštenja. Kučka.
Na kraju, žao mi je što smo 2019. godine, kad smo sjele oko tog stola, mi, moderne i emancipovane crnogorske žene, ispričale baš ovakvu priču. Žao mi je što je ona aktuelna i danas. Ostaje mi samo da se nadam da ako, za dvije decenije, moja kćerka bude sjedjela za nekim sličnim stolom, neće osjećati ono što Crnogorke osjećaju generacijama unazad. Jer, koliko god da smo napredovali kao društvo, ne možemo i nećemo valjati dokle god ne shvatimo da polni organi nisu mjerilo vrijednosti jedne ljudske duše, baš kao što je istorija pokazala kroz bezbroj ženskih priča, i u ovoj našoj Crnoj Gori, da fizička snaga nije mjerilo istrajnosti i junaštva.
Tags:
Blog
0 comments
Note: Only a member of this blog may post a comment.