Nepokretno kulturno dobro
Ukočila sam se. Nedvosmisleno sam ubijeđena da me je to stigla karma, jer sam godinama, odnosno decenijama vjerovala da ljudi pretjeruju i drame kad im se desi takva stvar. Isto sam tako vjerovala da žene preuveličavaju priču o valungama (napadima vrućine) kad uđu u klimaks, sve dok usljed spleta ne baš srećnih okolnosti nisam i ja doživjela to bajno stanje tijela i uma, sa svega četrdeset godina. U tim trenucima tijelo iz čista mira dostigne temperaturu od koje ti se učini da ćeš da bukneš u oganj, ili - da iskoristim trenutno aktuelni izraz sa političke scene Crne Gore - da te sažeže. A ukočila sam se tako, da je u jednom trenutku Ivanišević, diplomatski inspirisan, rekao da će podnijeti inicijativu UNESCO-u da me uvrste na listu nepokretnih kulturnih dobara.
Ovo nepokretno kulturno dobro evo sedmi dan zaredom ne može da nađe položaj u kojem bi predahnulo od bolova. Ovaj blog piše poluležeći. Trebalo bi da vježbanjem jača mišiće leđa, samo ne zna kad bi moglo da počne, jer i najobičnije hodanje prouzrokuje kukanje. Trebalo bi i da uradi magnetnu rezonancu za slučaj da je u pitanju diskus, premda niko još nije uspio da mu objasni kako to može diskus da ima žarište daleko od kičmenog stuba. Ali magnetne rezonance se čekaju dugo, pa će neznanje potrajati do daljnjeg.
No, dok ja pričam o sebi u trećem licu, prođoše i ovi praznici. Sjutra skidamo jelku koju smo ove godine okitili prije decembra, a s obzirom na njenu veličinu i gustinu ukrasa, u pitanju je dugi i mukotrpni proces. Ne bi bio u normalnoj kući sa normalnom majkom, ali ova ima precizni sistem po kojem se ukrasi kače na jelku, i još precizniji po kojem se skidaju i odlažu. Da bi stvar bila gora po ukućane, ovoga puta će me zapasti da dirigujem sa trosjeda, jer vjerujem da bi bilo koji pokušaj saginjanja bio koban za mene, a još kobniji za njih.
Raspust se uskoro završava. Ove je godine skraćen da bi se nadoknadili propušteni dani u septembru. Još uvijek mi nije jasno da li se u školu vraćamo po starom režimu, ili nastavljamo sa part-time pričom. Inače sam od onih koji su se protivili bilo kakvom počinjanju nastave u uočionicama u ovoj školskoj godini. Naravno da dijelim mišljenje da je obrazovanje od najvećeg značaja za društvo - zbog manjkavosti obrazovanja smo danas tu gdje smo - ali isto tako vjerujem da se ništa strašno ne bi desilo djeci da su ovu godinu odradila od kuće, pa makar i polovično. Da smo kao društvo odlučili da školu stavimo na prvo mjesto, pa da u službi toga zabranimo igrališta, grupne treninge i sva druga okupljanja, prva bih podržala da se sva djeca vrate u uočionice. Ovako mlađi razredi sa lakšim gradivom idu na polusatne časove, stariji svakako uče od kuće, a dio nastave se odvija preko mreža. Svaka čast nastavnom kadru koji je pokazao ogromnu fleksibilnost i dobru volju, i to u društvu koje se nije libilo da pojedince javno stavlja na stub srama kad naprave lapsus pred kamerama, ali isto tako svaka čast djeci i roditeljima koji su se ovakvom načinu učenja prilagodili. Gdje bi nam kraj bio kad bismo bili ovako prilagodljivi prema pravu drugih da ne misle isto kao mi?
0 comments
Note: Only a member of this blog may post a comment.