Archive for January 2021

Za svakoga ko može da se sjeti 80-ih, ovaj naslov će uvijek biti asocijacija na kultnu televizijsku seriju sa Markom Nikolićem i Cecom Bojković. Porodice su se okupljale da to gledaju s ljubavlju, i svi smo napamet znali uvodnu špicu: „Ja hoću život, bolji život, da ga zgrabim poput tigra.“ Kladim se da je trenutno i vi pjevušite :)

To pitanje boljeg života, potpuno nevezano za dogodovštine iz serije, tema je koja me je opterećivala godinama. Vjerovatno je i vama, kao i meni, svako malo na društvenim mrežama iskakala poneka poruka iz svijeta popularne psihologije koja vam daje recept kako da vaš život bude divan. „Obratite pažnju na ovo“, „otpustite ono“, „prepustite se onome“... Plemenito i istinito u načelu, ali u praksi - puste želje, zato što su ponuđene izvan konteksta koji bi čovjeku omogućio da ih zaista primijeni.

Divan život nije nešto do čega se dolazi tako što ćemo sami sebi ponavljati da smo srećni sve dok se u to ne ubijedimo. Naš mozak ima detektor laži koji zna da bude popustljiv prema nama za kompleksna pitanja, ali zato nepogrješivo zna jesmo li ili nismo zadovoljni. Baš kao što nepogrješivo zna da imamo problem, pošto sada takođe postoji trend da problem nazivamo „izazovom“. Lijepo to zvuči, ali kako god ga zvali, problem je problem i naš um to zna. Izazov je ono što treba da uradimo da bismo ga riješili.

S druge strane, divan život sigurno nećemo postići ukoliko za svako rješenje budemo iznalazili problem. Postoji slikovita metafora pčelice i muve: pčelica će na deponiji naći jedan jedini cvijet, dok će muva u najljepšem polju cvijeća naći jedno jedino govno. Mi smo vaspitavani da budemo muve, da smo uvijek fokusirani na ono „ali“, na ono što nedostaje. A život ide.

Dakle, s jedne strane imamo one koji ganjaju sreću ponavljajući isprazne afirmacije, a s druge ove koji su muve. I u jednom i u drugom slučaju (a posebno u drugom), vjerujem da se ljudi spotiču upravo na definiciju sreće, jer misle da je sreća odsustvo problema. „Biću srećan kad ne budem imao problema.“

Samo oni pod zemljom nemaju problema. Svi ih imamo i često nismo krivi za njih. Nekad ti problemi znaju da budu strašni. Ali problemi su ono što čini ljudsko iskustvo.

Kako se izgrađuje mišićavo tijelo? Upirući protiv nečega što pruža otpor. Na isti način, mišići našeg bića, naše duše, čeliče se prevazilaženjem velikih i malih problema. Ljudi koji su postigli mnogo, a nekad nisu imali ništa, najviše vole da pričaju upravo o periodu kad im je bilo najteže, jer im daje ponos to što su uspjeli da se izbore. Zato niko ne bi gledao film ili čitao knjigu u kojoj je svima uvijek dobro i svi su uvijek srećni - jer to nije ljudsko iskustvo. Jer u tome nema ničega vrijednog divljenja. Sa takvim se pričama ne identifikuje niko.

Razlika između srećnih i nesrećnih, odnosno uspješnih i neuspješnih ljudi - jer uspjeh je živjeti onakav život kakav ste vi odabrali, što god to za vas značilo - je taj što uspješni ljudi provode 5% vremena razmišljajući o problemu, dok je 95% njihovog fokusa na rješenju. Uspješni ljudi su oni koji upravljaju sopstvenim životima, umjesto da okolnosti upravljaju njima. Neuspješni praktikuju nešto što zovemo „naučena bespomoćnost“: razmišljaju o svemu što ne valja i čekaju da neko dođe i da im probleme riješi – država, vlada, neki zakon, roditelji, prijatelji, djeca, ili idealni partner. A kad im taj neko riješi probleme koje sada imaju, onda više neće imati problema i biće srećni. E, to su puste želje! I to je recept za životarenje.

Ja sam, nažalost, četrdeset godina bila osoba koja je životarila. Osoba kojom su upravljale okolnosti. Mnogo sam se trudila, mnogo toga postigla, ali nikad ništa nije bilo dovoljno dobro. Nikad nisam bila zadovoljna. Tako sam naučena. Naučena sam da budem muva, da moj fokus bude potpuno usmjeren na ono što nedostaje. Mrzjela sam sebe zbog svake greške koju bih napravila, svake gluposti koju bih izgovorila ili napisala, svake pogrešne odluke. Dobila bih hiljadu predivnih komentara na neki tekst, ili nešto što smo uradili na Ljetopisu, i umjesto da u tome uživam, ja bih bolovala zbog tri muve čiji je jedini fokus da nađu nešto što bi napale, pa makar ga izmislile, a to rade iz razloga koji najmanje imaju veze sa mnom. Umjela sam da oprostim drugima, iako često sporije nego što bi trebalo, ali sebi nikad. S jedne strane sam postizala puno, a s druge dobijala mnogo šamara, kao i svako drugi na ovom svijetu, samo što ja nisam umjela da vidim dalje od njih i od mentaliteta žrtve. Dizala sam se, borila, išla dalje, ali nikad nisam bila istinski srećna.

Bilo je potrebno vremena i mnogo, mnogo učenja, da bih shvatila u čemu je problem i kako da ga riješim. Dobra vijest je bila to što se ispostavilo da postoji set sjajnih, efikasnih, pametnih tehnika koje su mi, recimo, omogućile da posljednja četiri mjeseca, koja su za mene vrlo komplikovana i profesionalno i zdravstveno, u isto vrijeme budu i među najljepšim u mom životu.

Daleko je od toga da je moj život postao savršen. On je i dalje pun problema, velikih i malih. Ja definitivno nisam postala savršena, niti ću to ikada biti. Ali sam postala neko ko je konačno, nakon četrdeset i kusur godina, preuzeo kormilo svoga broda i ko nema ni najmanju dilemu da će taj brod da sprovede kroz svaku oluju, tačno u onom pravcu u kojem ja želim da ga povedem. Ne mogu da opišem olakšanje koje osjećam zbog toga. Ushićenje koje osjećam.

I zato već četiri godine intenzivno, svakodnevno izučavam te sjajne, efikasne, pametne tehnike, prvo od najboljih učitelja na našim prostorima, a zatim i od najboljih na svijetu zahvaljujući opštoj digitalizaciji koja se desila u posljednje vrijeme. Nikad neću prestati ovo da učim. I zato sam, pored svih mojih aktivnosti i poslova – jer sam i profesionalac, i pisac, i mama, i supruga, i kćerka, i prijateljica, a to su sve važne uloge za mene – postala coach: želim da ova znanja iskoristim da pomognem i drugima. Da vide da može drugačije i da tako i bude. Da taj bolji život zgrabe, baš poput tigra.

Bilo je to prije nešto više od dvije godine. Kao direktorka festivala Barski ljetopis, pozvala sam čuvenog reditelja Andraša Urbana sa predlogom da za nas režira predstavu "Don Kihot" na ženski način, odstupajući od Servantesovog teksta i postavljajući pitanje zašto je ravnopravnost žena u Crnoj Gori i dalje dohkihotovski poduhvat. Sjajni Urban je pristao na ovaj izazov, ugovorena je koprodukcija sa Gradskim pozorištem iz Podgorice, i nakon zanimljivog kastinga se okupila eksplozivna ekipa koju su činili reditelj, sedam divnih glumica (Branka Otašević, Kristina Obradović, Jelena Simić, Vanja Jovćević, Anđelija Rondović, Branka Femić i Sanja Popović), dramska spisateljica i glumica Vedrana Božinović i ova producentkinja. Dan za danom, sjedjele smo oko stola i Andraš i Vedrana su nas slušali kako iznosimo naše viđenje položaja žene u Crnoj Gori, kako se lično osjećamo kao kćerke, supruge, sestre. Iz tih razgovora se izrodilo djelo koje je praizvedbu doživjelo u Baru u ljeto 2019. pred prepunim gledalištem ljetnje pozornice Doma kulture.

Kako to obično biva sa Urbanovim predstavama, reakcije su bile oprečne, bez ravnodušnih. Dok je veći dio publike - pogotovo ženske - odlazio potrešen i ponukan da se predstavi vraća iznova i iznova, da dovodi druge žene ne bi li ih osvijestio o onome što nam se dešava, drugi su napuštali bijesni i uvrijeđeni, ili ostajali do kraja pa nas tražili da nam saopšte da smo proizveli uvrjedljivi pamflet koji krivotvori savremenu stvarnost Crne Gore. Jedna je kritičarka bila toliko izrevoltirana, da joj je bio malo jedan, pa je napisala čak dva teksta o predstavi, dok su oni čije je nezadovoljstvo bilo umjerenije, poput moga muža, smatrali da smo pretjerali i prikazali kao trend nešto što je zastarjelo i što se danas dešava samo u određenim socijalnim uslovima. Po pravilu je - smatraju nezadovoljni predstavom - žena u Crnoj Gori danas poštovana, ravnopravna i uspješna.

Dvije godine kasnije, u januaru 2021. godine, dok pandemija hara svijetom, a razarajuće podjele Crnom Gorom, ne mogu da ne razmišljam o našem "Don Kihotu". Kad bih i željela - a ne želim - da zanemarim pisanije jednog javnog djelatnika na mrežama prije nekoliko mjeseci, gdje je stavove neistomišljenice pokušavao da diskvalifikuje procjenama da li je u trenutku njihovog iznošenja imala menstruaciju, tema je ponovo postala neizbježna ovih dana, nakon što ju je u zvanični diskurs "uselio" prvo lider Radničke partije Maksim Vučinić, a zatim Predsjednik vlade Crne Gore. Gospodin Vučinić je, naime, na sjednici Odbora za rodnu ravnopravnost (!) postavio pitanje može li majka biti dovoljno dobra majka ako je tokom dana zauzeta razmišljanjem o biznisu i politici. I dok javnost čeka da gospodin Vučinić pojasni koji je tačno spisak tema o kojima bi jedna prosječna (ili ne daj bože natprosječna) majka smjela da razmišlja da bi se i dalje mogla uvrstiti u dovoljno dobre, i koliko bi tačno vremena smjela da provodi u tim mislima, naš je Predsjednik vlade došao na ideju da pred vojskom Crne Gore, u kojoj služi 13% žena, izjavi sljedeće:

"Iako mi dame, nadam se, neće zamjeriti, moram da kažem onako kako je Njegoš rekao: Muž je branič žene i djeteta. Iz odnosa prema životu rodio se odnos prema vojsci u kojoj je svaki muž i svaka majka imala jedan jednak odnos, vaspitavala je svoje sinove za buduće vojnike, a kćeri da budu brižne prema svojim najbližim - a to je braći - i da ubuduće kao majke na isti način vaspitavaju svoju djecu."

Gle čuda, dame su zamjerile!

Jer, gle čuda, nekako uvijek ispada da kad neko u Crnoj Gori propagira povratak starim vrijednostima, to bude na uštrb žena. A upravo taj kult brižnih kćeri koje tetoše kult očeva i braće, i žive za to da budu brižne majke, je toliko prisutan dan danas, da je naša predstava aktuelna jednako koliko bi bila da smo je proizveli 1919, a ne 2019.

A čime smo to tačno nezadovoljne mi, žene, u današnjoj Crnoj Gori? Što smo mi to uznijele danas, pa nam nije po volji?

Spisak je, bojim se, podugačak:

1. Nezadovoljne smo kultom muškog potomstva koji u državi s pretenzijama da pripada savremenom, evropskom sistemu vrijednosti, zna da bude degutantan.

2. Nezadovoljne smo odnosom majki prema kćerkama, jer nam se čini da je svaka učena da mora da trpi, samo se mijenja stepen trpljenja koji se unutar pojedinačnih porodica propagira.

3. Nezadovoljne smo time što je još uvijek čista egzotika čuti za muškarca koji na ravne časti dijeli kućne poslove sa ženom i što će se na takvoga gledati kao na mlakonju.

4. Time što je muškarac koji ima više partnerki i dalje frajer, a žena koja ima više partnera je kurva.

5. Time što je makar malo kurva svaka žena koja uživa u seksu.

6. Time što je prevara za muškarca ipak razumljivija, jer oni to rade samo tijelom, dok žena to radi emocijama.

7. Time što je, kad postane majka, ipak normalno da žena ostane kući sa djecom, a da muž nastavi da izlazi s društvom kao da se ništa nije desilo.

8. Time što se očekuje da, kad postane majka, žena stavi karijeru na čekanje, a da napreduje muž.

9. Što je normalno da žena zarađuje manje.

10. Što je normalno je da se žena sklanja i povlači.

11. Što je na kćerki da čuva obraz ocu. Sinu se sve prašta.

12. Što žene koje (svojom voljom ili sticajem okolnosti) nisu majke, osjećaju toliki pritisak i osudu, da se u mnogima stvorio otpor čak i prema "novopečenim" majkama koje, u ushićenju zbog divnih emocija koje osjećaju, izgovaraju da im je život tek sada dobio smisao.

13. Što se u Crnoj Gori i dalje abortiraju ženski fetusi.

14. Što su najbrutalniji medijski napadi zbog iznešenih političkih stavova usmjereni na žene.

15. Što su novinarke koje se drznu da postave neprijatna pitanja podvrgnute javnom linču i prijetnjama.

16. Što su u komentarima na brutalne medijske napade, žene uvijek nazivane kurvama.

17. Što se u javnom diskursu žene neistomišljenice diskvalifikuju kroz njihov fizički izgled ili način oblačenja i iznose se pretpostavke da su isfrustrirane zato što nisu seksualno zadovoljene.

18. I na kraju (a ko zna što sam sve zaboravila) zato što smo sve mi, koje ne pristajemo na ovo, ibretnice, čudovišta, vještice, krave, koze - birajte epitet. Nezahvalnice svakako. I naravno kučke.

Ne igra se "Don Kihot" ove godine. Korona ga je spriječila. Kad ponovo počne, voljela bih da na neko igranje dođu gospoda Vučinić i Krivokapić, premda se bojim da bi predstavu napustili prije kraja, jer bi uvrijedila njihove konzervativne, bogougodne stavove. A ima u toj predstavi jedan meni posebno dragi "song" koji se takođe izrodio iz onih naših razgovora oko stola, i koji po mom sudu govori o ovoj temi slikovitije nego što bih ja ikad mogla. Gle čuda, zove se "Kučka". Jer se u ovoj našoj crnoj Crnoj Gori, djevojčicama tako tepa.

Rađam se kao djevojčica,
slatka mala djevojčica - i kučka.
Ja sam kučka, izdresirana kučka,
biram ono što hoćete,
kunem se kako sama biram.
Lažem da vama bude dobro, laž je moja istina.

Ja sam kučka, ja sam biza,
ja sam nečija kćerka,
rođena sam da rađam sinove.
Rođena sam da ubijem kćeri, neželjene kučke,
ubijam samu sebe, neželjenu sebe.

Ja sam kučka, ja sam greška,
rođena da budem sramota,
da me se stidite dok ste živi.
Ja sam kučka, što vam hoda za lijesom
koja nariče za vama, da ima ko da vas oplače.

Ja sam kučka, kučka koja vas služi.
Ja sam kučka, kučka koja vam trpi.
Ja sam kučka, kučka koja vam ćuti,
Ja sam kučka, rođena da vam praštam,
da se okupate u mojim suzama
da suzama operem sopstvenu krv sa vaših đonova.

Zgazite me.

Ja sam kučka i krijem se u mraku
i čekam, strpljivo čekam
da rodim sljedeću kučku,
da mi sin dovede kučku
da mi brat dovede kučku
da ja nju gazim kao što vi mene gazite.
Tako sam naučena, kučka da vrati kučki
kad ne može nikom drugom, kučka da vrati kučki.

Ja sam kučka. Ja sam tišina.
Kad se ja rodim, puška ne puca.
Kad se ja rodim, oganj se gasi.
Kad se ja rodim, sunce stane.
Ja sam tuđa večera, ja sam tuđa kost.
Nisam ništa vaše, nemam ništa vaše - ništa sem obraza.

Vaš je obraz u mojim rukama,
vaš je obraz na mome jeziku,
vaš je obraz među mojim nogama.
Polomiću ruke, odrezaću jezik, stisnuću noge,
da vam obraz ne okinem.
Podmetnuću svoj obraz ispod vaših čizama.
Ja sam otirač od krvi i mesa, krvarim i ćutim.

Polomiću krila, poderaću snove,
izbrisaću sebe, izbrisaću sebe da vam sačuvam čast.
Ja, kučka, da ti sačuvam čast!

Ja sam kučka, neželjena kučka, tvoja kučka,
što sanja da ti bude sin. Sin, tvojih stijena,
tebi ostajem kučka, samo kučka.
Čuvarka tvog poštenja. Kučka.

Na kraju, žao mi je što smo 2019. godine, kad smo sjele oko tog stola, mi, moderne i emancipovane crnogorske žene, ispričale baš ovakvu priču. Žao mi je što je ona aktuelna i danas. Ostaje mi samo da se nadam da ako, za dvije decenije, moja kćerka bude sjedjela za nekim sličnim stolom, neće osjećati ono što Crnogorke osjećaju generacijama unazad. Jer, koliko god da smo napredovali kao društvo, ne možemo i nećemo valjati dokle god ne shvatimo da polni organi nisu mjerilo vrijednosti jedne ljudske duše, baš kao što je istorija pokazala kroz bezbroj ženskih priča, i u ovoj našoj Crnoj Gori, da fizička snaga nije mjerilo istrajnosti i junaštva.

Stigla je korona u našu kuću. Odakle tačno, nemoguće je znati, a možda je i bolje što čovjek ne može biti siguran, jer se onda teže posvađati oko toga ko je kriv. A krivo je cijelo društvo, kojem je stalno ponešto preče od mjera zaštite: nekome slavlje, nekome sahrana, nekome kafana, nekome izbori, nekome teorije zavjere, dok neko kad te sretne prosto "mora da te zagrli, pa neka sve ide u pizdu materinu".

Često psujem ovih dana. Psujem sve gore pobrojane, plus one koje sam zaboravila da pobrojim. Psujem nedosljednost mjera i njihove slobodne interpretacije kako kome odgovara. A najviše psujem one koji nam svih ovih mjeseci na mrežama ispiraju mozgove paralelama sa gripom, a koronu nisu preležali. Zaista ne znam (niti me je u ovom trenutku briga!) koliko ljudi godišnje umre od gripa u poređenju sa koronom i od srca čestitam svakome ko je ovu bolest preležao samo sa takvim simptomima, a kamoli sa lakšim. Ja bih sada potpisala da svakog dana do kraja imam baš takve probleme. Umjesto toga, prve dane su mi obilježile glavobolje pri kojima sam zaboravila oba porođaja; tablete ne pomažu, a to boli tako da se u trenucima pitaš da li da skočiš kroz prozor ne bi li konačno prestalo. Sada sam sposobna da nabadam slova i gledam u ekran zato što je ta mora stala (za sada), ali je tu upala pluća, kratak dah i trosatni oporavak od svakog odlaska do kupatila. O dosadnoj temperaturi je bezveze pričati, nije ona ništa strašno, dok su noćne groznice i bolovi u leđima nešto teže za podnijeti.

Ivanišević je imao više sreće od mene i navijamo da tako i ostane. Naređeno nam je da ne ležimo u istoj prostoriji, jer bismo jedno drugo inficirali nanovo i nanovo, pa smo komšije. Pomalo se dozivamo, malo više komuniciramo porukama. U planu je turnir u potapanju brodova. Nedostaju nam djeca. Ja sam svakodnevno do suza dirnuta brigom porodice i prijatelja koji se stalno javljaju da pitaju kako sam. I razmišljam što ću sve da uradim kad ponovo stanem na noge. Kažu da ću bar tri mjeseca biti "van stroja", ali se neke stvari mogu obaviti i kolima. Kao na primjer, konačno upoznati Anđelinu bebu. Vidjeti Veliku plažu zimi. Poći na planinu i gledati onu prekrasnu bjelinu dok djeca skijaju, znajući da ću iduće godine skijati i ja. Možda i negdje otputovati.

Ono što znam da se neće desiti dokle god ova bolest bude trajala je da neko iz ove porodice bilo koga zarazi. Prijateljica koja se trenutno oporavlja mi priča kako joj se rođak stomatolog žalio da mu je čovjek na stolici priznao da mu je sedmi dan korone. Za mene je to monstruozno, dostojno krivične prijave. Takva su izgleda vremena, takvi neki ljudi. Za koje, srećom, uvijek postoji ona druga strana medalje, zbog koje se vrijedi boriti za ovaj život svakim dahom, koliko god kratak bio taj dah. A ova je bolest takva, da današnje dobro ne mora da znači ništa već noćas, a kamoli sjutra. Skupiš prste u palčeve, pa što ti bog da.

No, za one kojima je važnija kafana, žurka, posjeta prijateljima i koji ne mogu da odole zagrljaju na ulici, zaludu ja sad bilo što pišem i ovaj tekst nije ni namijenjen njima. Vama ostalima, manje sklonim da sve relativizujete prema sopstvenim hirovima, predložila bih da se sjetite onih mjera od prošlog proljeća, one dezinfekcije svega što unesemo u kuću, apstinencije od posjeta i stroge distance. Ni to nažalost nije garancija, ali smanjuje rizik. Nova vlada smanjuje mjere umjesto da ih pooštri, vakcine nisu ni u najavi, što znači da mjere moramo preduzimati sami, onoliko koliko je to moguće u društvu u kojem ljudi idu kod zubara sedmog dana kovida. Ovo je vrijeme za oprez, a ne za relativizacije. Meni su se rugali kako sam stravljena jer ne idem nigdje i ne primam goste, a ja sam, budala, dozvoljavala da to utiče na mene. Mora se živjeti, tako kažu. Ne shvataju da život nije ni kafana, ni žurka, ni kolektivna sahrana bilo kojeg velikodostojnika.

Život je kad možeš da udahneš punim plućima. Da zagrliš djecu. Da voliš i budeš voljen. Život je kad si tu. Život je kad te ima.

U jednom od prethodnih tekstova pomenula sam da sam ove godine završila coaching akademiju i postala NLP coach. A dvoumila sam se da li da išta od toga pominjem u javnosti, jer je etar toliko preplavljen (često ispraznim) porukama iz sfere samopomoći i kvazi koučevima koji prodaju maglu, da je široki auditorium stvorio duboke predrasude prema kompletnoj tematici. Predrasudama doprinose i mnogi psiholozi i terapeuti koji s prezirom gledaju na NLP kao na nadrinauku kojom se priučeni ljudi miješaju u njihovu sferu djelovanja. No, rizikujući negativne komentare onih koji su unaprijed odlučili da to ne može valjati, osjećam moralnu obavezu da svoju javnu platformu iskoristim da čitaocima ukažem na postojanje niza zaista dragocjenih alata koji im mogu transformisati život, kao i coacheva koji to rade profesionalno i znalački, čak i na našim jezicima.

Prije svega, vjerujem da je ključno da naglasim da coaching nije psihoterapija. Terapija je konverzacija tokom koje terapeut radi na tome da razvije dobro u klijentu, da ga osnaži, da dovrši nedovršeni posao iz prošlosti i pripremi klijenta za životne izazove. Terapeut uspostavlja dijagnozu, pruža profesionalnu ekspertizu i daje smjernice na putu ka ozdravljenju. Taj proces može trajati godinama i od neprocjenjivog je značaja. Odgovorni i potkovani coach će klijenta uputiti psihoterapeutu ili psihijatru ukoliko mu je ta vrsta rada potrebna. Coaching je drugačiji proces, a nerijetko upravo psihoterapeuti, psiholozi i psihijatri završavaju i coaching akademije, kako bi i te tehnike dodali svom setu alata.

Coaching je dijalog ravnopravnih usmjeren na budućnost, tokom kojeg coach pomaže pojedincima ili timovima da djeluju na vrhuncu svojih sposobnosti, da prepoznaju sopstvene prednosti i vrline, prevaziđu lične prepreke i dostignu puni potencijal. Riječ coach potiče od mađarske riječi kočija i odabrana je kao metafora za zadatak coacha da pomogne klijentu da što prije i što efikasnije dođe od tačke A (sadašnje situacije) do tačke B (punog potencijala). Uloga coacha nije da rješava nečije probleme, da bilo što uradi umjesto klijenta, da odlučuje umjesto njega, niti da mu kaže što da uradi, već da pomogne klijentu da shvati što hoće i što mu je važno. Coach o tome ne sudi, niti nameće svoje mišljenje. Iako je coaching konverzacija, nije tako jednostavna kao razgovor ili ćaskanje, niti je podučavanje, obuka ili davanje savjeta. Nije trening, mentorstvo, savjetovanje, consulting, hipnoza, psihologija ili psihijatrija. Ono što coaching jeste je strukturisani pristup koji omogućava ljudima da kreiraju progresivnu promjenu kroz uvide i da postanu više, postižu više, imaju više i doprinose više. Pomaže im da postanu efikasniji, otvara im nove vidike o mogućnostima, energiji, fokusu, vještinama i uživanju u onome što su postigli.

Coaching je zanat, a coachevi se služe raznim alatima da bi taj zanat primjenjivali. Vrsta coachinga kojim se ja bavim služi se tehnikama neurolingvističkog programiranja, poznatog po skraćenici NLP.

NLP je neuro-nauka koja se bavi proučavanjem subjektivnog iskustva svijeta koji nas okružuje i raščlanjivanjem procesa ljudskog razmišljanja. Ako bismo otvorili ljudski mozak, u njemu ne bismo našli ni poeziju, ni motivaciju, ni ukus jabuke, ni uspomenu na prvi poljubac. Našli bismo skup nervnih tkiva, čiji je zadatak da skladište sve podatke kojima smo izloženi i da ih sklapa, rasklapa, preslaže i prizove kad god su nam potrebni. NLP, dakle, proučava način na koji se naš um, služeci se mozgom, izražava kroz život i stvara naša iskustva.

Riječ "neuro" se odnosi na nervni sistem putem kojeg primamo i dajemo informacije - vid, sluh, dodir, miris i ukus. "Lingvističko" se tiče jezičkih obrazaca koje mozak koristi da bi dao značenje informacijama koje primamo iz spoljašnjeg svijeta, a koji utiču na stavove, emocije i akcije nas samih, kao i naših sagovornika. Istražuje se uticaj koji riječi imaju na naš način razmišljanja, na naše raspoloženje i promjenu istog, na naše ponašanje. Konačno, "programiranje" se bavi našim unutrašnim procesima, odnosno programima razmišljanja, osjećanja i ponašanja; uzročno-posljedičnim obrascima kojima se organizuje primanje i slanje informacija. Ukoliko ti obrasci nisu korisni u svakodnevnoj međuljudskoj komunikaciji, mogu se identifikovati i zamijeniti boljim i korisnijim obrascima.

Prostije rečeno, u pitanju je naučni pristup koji proučava ljudsku izvrsnost, odnosno način na koji uspješni ljudi postižu vrhunske rezultate u različitim oblastima života. Te vještine može naučiti svako ko želi da poboljša sopstvenu efikasnost na ličnom i poslovnom planu. A do tih vještina se može doći kroz (akreditovane!) NLP edukacije ili kroz individualni rad sa coachem.

Ja sam u svijet NLP-a zavirila kroz knjige Tonija Robinsa i vrlo brzo shvatila da bez praktičnog treninga neću biti u stanju da tehnike kojima on podučava sprovedem u praksu. Na prvu sam edukaciju otišla s jasnim ciljem da prevaziđem nejasnu blokadu koja me sprječavala da počnem novi roman, a već od prvog dana sam shvatila da sam zagazila u nešto što će mi promijeniti čitav život i način razmišljanja. Naučila sam da efikasnije komuniciram. Spoznala sam da ne umijem pažljivo da slušam i koliko je važno da to radim. Stekla sam razumijevanje za različite načine na koje drugi doživljavaju svijet i strukturišu razmišljanje i koliko je bitno to prepoznati i znati gdje vrijedi poboljšati komunikaciju, a od koga je bolje "dići ruke". Već na početku se desilo nešto što mi se činilo nemogućim, a to je da sam oprostila sebi sve. Mnogo je teži i mukotrpniji proces oprostiti drugima, ali je i on moguć.

Mnogo bi mi stranica trebalo da u jedan tekst stavim sve što sam naučila kroz NLP i kroz rad sa svojim coachem. Suština je da sam jača, mudrija, zrelija i srećnija, i da mi odnosi nikad nisu bili bolji. Da sam daleko odmakla u pisanju romana koji mi se nekad činio kao nemoguća misija. To ne znači da sam se pretvorila u robota, ili supermena, da i ja ponekad ne planem, ne plačem, ne tugujem, ne zanovetam, da me ljudi ne povrijede ili iznerviraju, ili da ja ne pravim greške. Život je pun teških trenutaka, a to smo gradivo u proteklih godinu dana i kolektivno izučavali. Ali kroz sve to prolazim sa snagom i efikasnošću koje prije nisam poznavala. Bolja sam. I zadovoljna što sam naučila kako da pomognem drugima da to dostignu.

Na kraju, nije namjera ovoga teksta da bilo koga od vas nagovori na bilo što, niti da sebi pravim reklamu. Želja mi je samo da primite k znanju da ovo postoji, baš kao što postoje ljudi koji se time bave ozbiljno i temeljno i koji vam mogu pomoći. Ja puno učim i radim da bih u tome bila najbolja što mogu. Vrata su tu i biće otvorena ako i kad god osjetite da treba kroz njih da prođete, za pomoć ili preporuku. Jer, kako su nas učili naši izuzetni treneri, ne može svako biti idealan coach svakome. Ali svako može biti idealan coach nekome.

Ukočila sam se. Nedvosmisleno sam ubijeđena da me je to stigla karma, jer sam godinama, odnosno decenijama vjerovala da ljudi pretjeruju i drame kad im se desi takva stvar. Isto sam tako vjerovala da žene preuveličavaju priču o valungama (napadima vrućine) kad uđu u klimaks, sve dok usljed spleta ne baš srećnih okolnosti nisam i ja doživjela to bajno stanje tijela i uma, sa svega četrdeset godina. U tim trenucima tijelo iz čista mira dostigne temperaturu od koje ti se učini da ćeš da bukneš u oganj, ili - da iskoristim trenutno aktuelni izraz sa političke scene Crne Gore - da te sažeže. A ukočila sam se tako, da je u jednom trenutku Ivanišević, diplomatski inspirisan, rekao da će podnijeti inicijativu UNESCO-u da me uvrste na listu nepokretnih kulturnih dobara.

Ovo nepokretno kulturno dobro evo sedmi dan zaredom ne može da nađe položaj u kojem bi predahnulo od bolova. Ovaj blog piše poluležeći. Trebalo bi da vježbanjem jača mišiće leđa, samo ne zna kad bi moglo da počne, jer i najobičnije hodanje prouzrokuje kukanje. Trebalo bi i da uradi magnetnu rezonancu za slučaj da je u pitanju diskus, premda niko još nije uspio da mu objasni kako to može diskus da ima žarište daleko od kičmenog stuba. Ali magnetne rezonance se čekaju dugo, pa će neznanje potrajati do daljnjeg.

No, dok ja pričam o sebi u trećem licu, prođoše i ovi praznici. Sjutra skidamo jelku koju smo ove godine okitili prije decembra, a s obzirom na njenu veličinu i gustinu ukrasa, u pitanju je dugi i mukotrpni proces. Ne bi bio u normalnoj kući sa normalnom majkom, ali ova ima precizni sistem po kojem se ukrasi kače na jelku, i još precizniji po kojem se skidaju i odlažu. Da bi stvar bila gora po ukućane, ovoga puta će me zapasti da dirigujem sa trosjeda, jer vjerujem da bi bilo koji pokušaj saginjanja bio koban za mene, a još kobniji za njih.

Raspust se uskoro završava. Ove je godine skraćen da bi se nadoknadili propušteni dani u septembru. Još uvijek mi nije jasno da li se u školu vraćamo po starom režimu, ili nastavljamo sa part-time pričom. Inače sam od onih koji su se protivili bilo kakvom počinjanju nastave u uočionicama u ovoj školskoj godini. Naravno da dijelim mišljenje da je obrazovanje od najvećeg značaja za društvo - zbog manjkavosti obrazovanja smo danas tu gdje smo - ali isto tako vjerujem da se ništa strašno ne bi desilo djeci da su ovu godinu odradila od kuće, pa makar i polovično. Da smo kao društvo odlučili da školu stavimo na prvo mjesto, pa da u službi toga zabranimo igrališta, grupne treninge i sva druga okupljanja, prva bih podržala da se sva djeca vrate u uočionice. Ovako mlađi razredi sa lakšim gradivom idu na polusatne časove, stariji svakako uče od kuće, a dio nastave se odvija preko mreža. Svaka čast nastavnom kadru koji je pokazao ogromnu fleksibilnost i dobru volju, i to u društvu koje se nije libilo da pojedince javno stavlja na stub srama kad naprave lapsus pred kamerama, ali isto tako svaka čast djeci i roditeljima koji su se ovakvom načinu učenja prilagodili. Gdje bi nam kraj bio kad bismo bili ovako prilagodljivi prema pravu drugih da ne misle isto kao mi?

Teško je o protekloj, 2020. godini, napisati bilo što što drugi nisu rekli hiljadu puta. U našoj maloj Crnoj Gori su se osim korone dogodile tektonske političke i društvene promjene. Uljuljkani u sopstvene tabore i prijateljstva koja su posezala s obje strane "zida", mnogi su se iznenadili kad su osvijestili kolika mržnja vlada među ljudima. Nas koji smo kroz festivale i druga kulturna dešavanja nastojali da postavljamo mostove gdje god su ih rušili politika i nacionalizam, ućutkala je epidemija. Ne gajim iluzije da smo se za pažnju publike ikad mogli takmičiti sa propagandnim mašinerijama, ali me rastužuje što je bez nas društvo spalo na medije, mimere i tviteraše. Odbijam da vjerujem da nismo za bolje.

Korona je u proteklih godinu odnijela nekoliko ljudi koje poznajem, a još nekoliko oslabila do neprepoznatljivosti. Ja sam je provela u skoro potpunoj izolaciji, prestravljena da će mi djeca ostati sama ukoliko bih se ja razboljela i završila u bolnici. Koliko god mi njihovo društvo bilo omiljeno, mogu slobodno da kažem da su mi mjeseci prošli u samoći, a usamljen je i Ivan u skoro zatvorenom Parizu.

Usamljenost, u mom slučaju, nije isto što i dosada, jer ne pamtim naporniju godinu. Učenje od kuće je bilo haotično i zahtjevno zbog neusklađenih termina i brojnih platformi koje su nastavnici koristili, pa je bilo nemoguće prepustiti čitavu stvar djeci. Posvetila sam se pisanju novog romana i suočila sa vrlo atipičnim procesom koji je mnogo sporiji od svih prošlih i iznevjerio svaku moju prognozu o datumu završetka i konačnog objavljivanja knjige. "Barski ljetopis", na čijem sam čelu bila u protekle četiri godine, organizovali smo nanovo četiri puta, prilagođavajući ga epidemiološkoj i finansijskoj situaciji koja se stalno mijenjala, i na kraju uspjeli da ga održimo u septembru uz puno poštovanje mjera zaštite od širenja zaraze. U pozorišnom programu smo se posvetili mondramama i duodramama koje su reditelji prerežirali da glumci ne bi imali fizički kontakt. Sve je dobro prošlo, ali sam sigurna da nikad neću zaboraviti taj osjećaj straha i odgovornosti da se nekome nešto ne desi, kao ni olakšanja i ponosa kad smo shvatili da smo sačuvali i organizacionu ekipu, i izvođače, i publiku.

Najljepša strana situacije je bila to što sam, nakon zatvaranja škola, mogla da se vratim s djecom u našu kuću, u naš Danilovgrad. Ja sam po ocu Baranka, a po majci Danilovgrađanka, uz jednu ključnu razliku: kad god makar samo svratim u Danilovgrad, sretnem nekoga ko mi s radošću kaže "neka si došla, ti si naša", dok se u Baru u protekle četiri godine uvijek nalazio neko da mi objasni da nisam njihova.

Kuća me je dočekala ranjena vlagom, neurednog dvorišta, a to neuredno dvorište u vrijeme najstrožijih mjera je značilo da sam sama i kosila, i navodnjavala, pa čak i kopala - na što me, moram priznati, niko nije tjerao, ali se to cvijeće baš moralo posaditi, i po cijenu žuljeva. Proljeće i ljeto smo dočekali na vazduhu u vrijeme kad su ljudi boravili zatvoreni u stanovima, i ja sam zbog toga svake noći lijegala umorna i srećna. Što iz želje za mojom kućom, a što iz straha, voljela bih da se škole nisu otvorile ni jesenas.

Ove smo godine doživjeli rođenje mačića, odlazak na more i štoseve sa dušekom u obliku cvijeta po imenu "Cvjetobus". Ivan je uspio da dođe nekoliko puta i nikad neću zaboraviti njegov zagrljaj sa djecom ljetos, nakon najduže pauze. Uspjeli smo i da odemo na more i uživamo u nedostatku gužve i čistoj vodi, da se sa distance družimo sa nekim bliskim prijateljima, i konačno u septembru sa mojim fenomenalnim Ljetopiscima. Na kraju, jesenas sam uspjela i da napredujem u NLP edukaciji i postanem coach, o čemu ću više u nekom narednom tekstu.

Tako da, kakva god da je bila, imam na čemu da zahvalim 2020. godini. Zahvalna sam što niko u porodici nije dobio koronu. Za moju djecu, Ivana, za sve moje porodice. Za prijatelje. Za kuću u Danilovgradu i sve divne trenutke koje nam je dala. Za gliciniju i za trešnje. Za Slavicu Squire i mogućnost da pohađam coaching akademiju preko Zooma. Za moje prve klijente i fenomenalne rezultate koje smo postigli. Za sva nova znanja i brdo pročitanih knjiga. Za odanu i vrijednu ekipu Ljetopisa, koja nikad nije izgovorila "ne mogu" ili "neću". Ponosna sam na sve nas, na snagu koju smo pokazali u zaista teškoj situaciji i podršku koju smo pružali jedni drugima. Na ljubav koja mi je bezrezervno pružana svih ovih mjeseci. I na moj narod, koji nikad ne zaboravlja ko je i što je.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu