Pero Putnik krenuo za Njujork

Da ne bude dileme, odlazak za Njujork je za mene kapitalna stvar. Bila je kapitalna i u vrijeme kad sam živjela tu, prekoputa, u Nju Džersiju, odakle svi fotografišu Menhetn. Tada se za jedan dolar putovalo vozom od Džersi Sitija do neke stanice, ne mogu se sjetiti koje, i tad mi nije bilo mrsko da brojim pacove koji trčkaraju po šinama dok čekam da se ukrcam, samo da se dočepam tih ulica i zgrada.

Čudna je bila ta moja ljubav prema Njujorku, imajući u vidu da sam uvijek prezirala velike gradove, a voljela drveće, šume, itd. A Njujork je najveći među velikim gradovima, ne po dimenzijama, već zato što je sve u njemu kosmopolitsko. Pa ipak, umjesto da on bude vrhunac onoga što mi ne prija, ja sam ga obožavala.

Kad god raspravljam s ljudima koji nikad nisu živjeli u inostranstvu i ne mogu da shvate da smo se svi mi koji smo tamo živjeli, na kraju vratili u Crnu Goru (od čitavog mog društva niko nije ostao u inostranstvu), pokušavam da im objasnim da, koliko god bio lijep Rim, ili Milano, ili Strazbur, ili Pariz (u kojem, doduše, nikad nisam živjela), svakodnevnicu ne čine te ljepote, već sama svakodnevnica, a svakodnevnicu ne čini to što živiš u lijepom gradu, već s kim i kako živiš. Biće da je to stvar mentaliteta, ali mi smo svi u tim velikim gradovima i zemljama bili strašno usamljeni. Sigurno je tako i u Njujorku, samo što ovdje postoji ta svijest da si baš tu i da te to čini privilegovanom. Ne važim za zavidnu osobu, ali sam u ovih dvadeset i dvije godine osjećala zavist prema svakome ko je tamo. Sada je konačno red na mene, da provjerim je li mi ta zavist opravdana i je li to baš tako kako sam ja upamtila.

Vjerovatno će zvučati čudno to što mi je najupečatljivija uspomena iz Njujorka to kako sam, šetajući kroz East Village, vidjela ženu u toplesu kako prelazi ulicu i kako niko na to nije obratio pažnju. Upamtila sam, dakle, Njujork kao mjesto gdje možeš da budeš ko god hoćeš, najnormalnija ili najotkačenija osoba na svijetu, i to će biti u redu. Za mene, koja dolazim iz zemlje u kojoj svako sebi daje za pravo da drugoga podučava kako bi trebalo da živi, tretman te žene u toplesu predstavlja vrhunac lične slobode. Nemam namjeru da šetam ulicama u toplesu, ali će biti lijepo imati osam dana kad mogu da radim što ja hoću, kad hoću, kako hoću.

E sad, ja ne bih bila ja kad odlasku u Njujork ne bih pristupila studiozno i svaki minut boravka tamo unaprijed isplanirala do tančina. Otud ova fotografija za iPadom, jer je tako otprilike izgledao moj pripremni period. Osam dana je prekratko za takav grad, tako da malo studioznosti nije naodmet. Metropolitan muzej ću, recimo, potpuno da preskočim, jer se ne može obići za jedan dan, ali ću zato tri noći za redom ići u pozorište,  na koje sam s posebnim merakom spiskala dobar dio ušteđevine.

Okvirni plan izgleda ovako:

Polazak sjutra ujutro iz Podgorice, presijedanje u Beogradu, pa deset sati leta. Neka nam je Bog upomoć!