Njujork, 30km kasnije

Meni čitava stvar ide svakim danom sve teže. U subotu sam bila budna u 3, juče u 4, a jutros u 1 ujutro, odnosno u 9, 10 i 7 po našem vremenu. Vjerovatno bi sve bilo drugačije da sam u Njujork došla i prva dva dana odmarala; umjesto toga, pješačim u prosjeku 15km dnevno, pa je valjda i normalno da predveče ne znam za sebe.

Prvi obnovljeni utisak Njujorka? Negativan.

Prvo, sve ono što mrzim u velikim gradovima, ovdje je udesetostručeno. Ne znam jesam li ikad bila u gradu koji ovako melje ljude. Za razliku od prije 20 godina, zaista više nema beskućnika na svakom koraku, ali stepen bogatstva i stepen siromaštva ljudi ovdje je nezamisliv. Pri tom, na svakih 100m se neko izbezumljenog pogleda svađa sa samim sobom, prolaznicima, Bogom, ko će mu ga znati, ili balav vuče noge jer je uništen od heroina. Kod nas previše ljudi živi od prvog do prvog, ali može sebi da priušti neke stvari, dok je ovdje disproporcija između cijena i zarada frapantna, a sjedjeti na kafi u lokalu koji ne izgleda kao studentska menza predstavlja luksuz. U samoposluzi paket male vode, dva čipsa, dva adaptera za struju i dva piva (imam fiksaciju da kupujem stvari u parnim brojevima) koštaju 60 dolara. U kafiću u Sohou pivo košta 12 dolara, koktel sa automata 17. Vožnja metroom u jednom pravcu 2.60. A taj čuveni njujorški šoping o kojem svi pričaju je, makar iz mog dosadašnjeg iskustva, smiješan. Drugačije je to bilo nekad, kad nije bilo globalizacije i kada nigdje niste mogli da kupite ono što postoji ovdje. Sada oni koji imaju novca mogu identično da trguju ovdje i u bilo kojem evropskom velikom gradu, a oni koji nemaju zaista ovdje mogu da nađu razne popuste na komade lijepog izgleda u velikim robnim kućama, ali čim se spustite ispod cijene artikala od 1.000 dolara, oni su od sintetike. Ja sam od onih koje nije briga što piše na garderobi koju kupujem, pod uslovom da je od prirodnog materijala, i juče sam studiozno pročešljala svaki štender ženske garderobe u osmospratnoj robnoj kući – padala je kiša, pa nisam imala pametnijeg posla – i za što god da sam se uhvatila, bilo je od poliestera. Rijetke pamučne stvari su izgledale kao da su sa Tuške pijace, a koštale 10 puta više. Nisam ni namjeravala da bog zna što kupujem, ali sam imala želju da kući ponesem nešto što sam kupila baš u Njujorku, tim prije što je ovdje najzastupljeniji upravo moj omiljeni stil, boho. Ono što ovdje i dalje ima, a nema nigdje drugo, je što svaku stvar koju kupite možete da vratite u određenom roku, čak i ako je korištena, i dobijete novac nazad, niko vas neće ništa pitati.

Jedva čekam da se u 10:30 otvori MoMa i da idem da najzad uživo vidim velike radove Džeksona Poloka. Nisam ga voljela dok nisam uživo vidjela jedan njegov manji format u Parizu i ostala bez teksta. Tako je moj omiljeni trio slikara postao kvartet: Kandinski, Miro, Filonov i Polok. Ne znam hoću li naći Filonova u MoMA, ali ostalu trojicu hoću sigurno i jedva čekam.

Zavidim Amerikancima na zemlji koja se ovoliko bori za demokratiju i jednakost, iako su obje utopija – ali utopija kojoj se mora stremiti – i iako se često i sami spotaknu na tom putu. Zavidim im na životu u državama kao što je Nju Džersi, pod nadimkom Garden State, gdje se vode mnogo zdraviji životi u kućama sa velikim vrtovima koje se prodaju po cijenama jednosobnih stanova u Njujorku, gdje se sva djeca u školama bave sportovima i kvalitetnim poslijepodnevnim aktivnostima, gdje je higijena zuba na besprjekornom nivou i gdje se i te kako njeguje duh zajedništva i porodice. Mislim da je Njujork najljepši kada živite na takvom mjestu, pa u njega svratite kad se uželite velikog grada. Da sam 20 godina mlađa, sigurno bih voljela da ovdje studiram i da se ovdje družim, ali sada, kad gledam na svijet iz perspektive porodice, nikad ga ne bih odabrala. Ali eto, ne bi ni on odabrao mene, jer me je zapalo da se rodim negdje daleko, na drugom kraju svijeta, i da – gdje god otputovala – uvijek osjećam da prije svega pripadam svojoj zemlji i da ne trčim, kao mnogi, da o njoj govorim sve najgore. A oni govore mnogo gore nego što zapravo misle, i za to mislim da treba da ih bude sramota.