Za mene je najljepši muzej na svijetu (koji sam do sada obišla) Muzej moderne umjetnosti Reina Sofia u Madridu. Imala sam privilegiju da provedem godinu u tom čudesnom gradu, a u Reina Sofia sam išla barem jednom sedmično. Tamo sam shvatila da je Žoan Miro mnogo više od tri slike sa po tri tačke čiju je vrijednost zaista teško objasniti (sebi prije svega) i pretvorila se u njegovog obožavatelja. Tamo sam svaki put dugo stajala ispred Pikasove “Gernike” i puštala da me progutaju oni izrazi lica i priča koju pričaju. Tamo sam preskakala Dalija da bih došla do prerijetkih radova Kandinskog, do ogromne Miroove “Žene, ptice i zvijezde” (Mujer, Pajaro y Estrella) koja je tada bila izmještena na drugi sprat, i do skulpture “Majčinstvo” (Maternidad) Alberta Sančesa Peresa, u koju sam dan-danas zaljubljena.

Slično sam iskustvo doživjela i u MoMA: uživo sam vidjela neka od kapitalnih djela svjetske umjetnosti – Van Goga, Pikasa, Monea, Miroa, Džeksona Poloka, Gogena, Rotka, spoznala da ne podnosim nekoga od velikana – ono što je bio Dali u Španiji, sada je Matis, i otkrila nekoga novog ko me je oduševio – Umberta Boćonija.

Omiljeni trenuci:

Najneobičnija postavka, barem za mene, je ona o jugoslovenskoj arhitekturi u periodu od 1948 do 1980. Neobična, zato što ljudi iz čitavog svijeta stoje i posmatraju s ogromnim interesovanjem nešto što je bila naša svakodnevnica. Na ulasku u izložbeni dio ih dočekuje crveni kiosk iz našeg djetinjstva, gdje ljubazna teta sjedi i daje informacije vezane za eksponate. Unutra se na tri ekrana vrti trominutni film o izgradnji poslijeratne Jugoslavije, i političkoj i konkretnoj.

Meni čitava stvar ide svakim danom sve teže. U subotu sam bila budna u 3, juče u 4, a jutros u 1 ujutro, odnosno u 9, 10 i 7 po našem vremenu. Vjerovatno bi sve bilo drugačije da sam u Njujork došla i prva dva dana odmarala; umjesto toga, pješačim u prosjeku 15km dnevno, pa je valjda i normalno da predveče ne znam za sebe.

Prvi obnovljeni utisak Njujorka? Negativan.

Prvo, sve ono što mrzim u velikim gradovima, ovdje je udesetostručeno. Ne znam jesam li ikad bila u gradu koji ovako melje ljude. Za razliku od prije 20 godina, zaista više nema beskućnika na svakom koraku, ali stepen bogatstva i stepen siromaštva ljudi ovdje je nezamisliv. Pri tom, na svakih 100m se neko izbezumljenog pogleda svađa sa samim sobom, prolaznicima, Bogom, ko će mu ga znati, ili balav vuče noge jer je uništen od heroina. Kod nas previše ljudi živi od prvog do prvog, ali može sebi da priušti neke stvari, dok je ovdje disproporcija između cijena i zarada frapantna, a sjedjeti na kafi u lokalu koji ne izgleda kao studentska menza predstavlja luksuz. U samoposluzi paket male vode, dva čipsa, dva adaptera za struju i dva piva (imam fiksaciju da kupujem stvari u parnim brojevima) koštaju 60 dolara. U kafiću u Sohou pivo košta 12 dolara, koktel sa automata 17. Vožnja metroom u jednom pravcu 2.60. A taj čuveni njujorški šoping o kojem svi pričaju je, makar iz mog dosadašnjeg iskustva, smiješan. Drugačije je to bilo nekad, kad nije bilo globalizacije i kada nigdje niste mogli da kupite ono što postoji ovdje. Sada oni koji imaju novca mogu identično da trguju ovdje i u bilo kojem evropskom velikom gradu, a oni koji nemaju zaista ovdje mogu da nađu razne popuste na komade lijepog izgleda u velikim robnim kućama, ali čim se spustite ispod cijene artikala od 1.000 dolara, oni su od sintetike. Ja sam od onih koje nije briga što piše na garderobi koju kupujem, pod uslovom da je od prirodnog materijala, i juče sam studiozno pročešljala svaki štender ženske garderobe u osmospratnoj robnoj kući – padala je kiša, pa nisam imala pametnijeg posla – i za što god da sam se uhvatila, bilo je od poliestera. Rijetke pamučne stvari su izgledale kao da su sa Tuške pijace, a koštale 10 puta više. Nisam ni namjeravala da bog zna što kupujem, ali sam imala želju da kući ponesem nešto što sam kupila baš u Njujorku, tim prije što je ovdje najzastupljeniji upravo moj omiljeni stil, boho. Ono što ovdje i dalje ima, a nema nigdje drugo, je što svaku stvar koju kupite možete da vratite u određenom roku, čak i ako je korištena, i dobijete novac nazad, niko vas neće ništa pitati.

Jedva čekam da se u 10:30 otvori MoMa i da idem da najzad uživo vidim velike radove Džeksona Poloka. Nisam ga voljela dok nisam uživo vidjela jedan njegov manji format u Parizu i ostala bez teksta. Tako je moj omiljeni trio slikara postao kvartet: Kandinski, Miro, Filonov i Polok. Ne znam hoću li naći Filonova u MoMA, ali ostalu trojicu hoću sigurno i jedva čekam.

Zavidim Amerikancima na zemlji koja se ovoliko bori za demokratiju i jednakost, iako su obje utopija – ali utopija kojoj se mora stremiti – i iako se često i sami spotaknu na tom putu. Zavidim im na životu u državama kao što je Nju Džersi, pod nadimkom Garden State, gdje se vode mnogo zdraviji životi u kućama sa velikim vrtovima koje se prodaju po cijenama jednosobnih stanova u Njujorku, gdje se sva djeca u školama bave sportovima i kvalitetnim poslijepodnevnim aktivnostima, gdje je higijena zuba na besprjekornom nivou i gdje se i te kako njeguje duh zajedništva i porodice. Mislim da je Njujork najljepši kada živite na takvom mjestu, pa u njega svratite kad se uželite velikog grada. Da sam 20 godina mlađa, sigurno bih voljela da ovdje studiram i da se ovdje družim, ali sada, kad gledam na svijet iz perspektive porodice, nikad ga ne bih odabrala. Ali eto, ne bi ni on odabrao mene, jer me je zapalo da se rodim negdje daleko, na drugom kraju svijeta, i da – gdje god otputovala – uvijek osjećam da prije svega pripadam svojoj zemlji i da ne trčim, kao mnogi, da o njoj govorim sve najgore. A oni govore mnogo gore nego što zapravo misle, i za to mislim da treba da ih bude sramota.

Iz kuće sam krenula u 7:15, a u hotel stigla u 1 poslije ponoći po našem vremenu. Svaki red u koji se moralo stati je bio ogroman, uključujući onaj na podgoričkom aerodromu, gdje su gužve ogromne. Možda bi sve bilo donekle lakše da presijedanje u Beogradu ne traje 4 sata, ovako se i taj umor pritaji i oglasi tokom velikog leta. Koji je kasnio, naravno. Pola sata, ali ne aerodromskih, već na sjedištu u krcatom avionu.

Predrasude nalažu da na takvom letu očekujemo uglavnom mlade putnike, parove svih uzrasta i poslovne ljude, svakako urbanijeg izgleda. Ipak, dominiraju stariji ljudi, češće žene nego muškarci, nerijetko i sa bijelim velom na glavi, većina sa američkim pasošem. Dvadesetak ih čeka na let u kolicima, što je mudro, jer bi sigurno imali teškoća na njujorškom aerodromu, gdje valja prepješačiti više od kilometra, a onda čekati red na pasoškoj kontroli. A ko zna kako bi prošli i na beogradskom aerodromu, gdje sala u kojoj se čeka na bording ima manji kapacitet sjedišta od broja sjedišta u avionu, pa veliki broj ljudi mora da stoji ili sjedi po podu.

Na podu su uglavnom sjedjela i puzala djeca stranaca, jer oni prihvataju tvrdnje nauke da prljavština stvara antitijela i jača dječiji organizam. Nama to i dalje nije shvatljivo. Bilo je tu i parova sa po dvoje, troje, čak i četvoro male djece. Njih mi je bilo najžalije, znala sam da ih čeka pakao, a i nas zajedno s njima.

Kad smo se konačno ukrcali, priznajem da sam osjetila malu, ali zdravu dozu mržnje prema onima koji će putovati u biznis klasi, jer ne umijem da spavam sjedeći, a oni imaju krevete. Utješilo me je to što u ekonomskoj klasi redovi nisu pretjerano skučeni i ima prostora za noge. Ja sam, naravno, došla do zuba naoružana rekvizitama za zabavu, pa je tu bila štampana knjiga, audioknjiga, iPad sa video zapisima kurseva slikanja koje “pohađam”, programom za crtanje, Wordom, plus avionski sistem sa filmovima, serijama i muzikom. Kad se avion konačno vinuo u oblake, pomislila sam: “evo, minut manje me udaljava od Njujorka”. Takvo me je odbrojavanje održalo neko vrijeme. Onda je, ipak, nakon 200 pročitanih stranica, 3 naslikana leptira i odgledanog filma (Tri bilborda ispred Ebinga u Mizuriju) preovladao umor desetočasovnog leta koji nikako da prođe, i svi oni ljudi koji su s entuzijazmom krenuli na put, sada su izgledali umorno, izgužvano i nervozno. Gospođa ispred mene je konačno poslala u tri lijepe čovjeka koji je toliko oborio naslon sjedišta da joj je čitav let preležao u krilu, dvoje djece je vrištalo puna dva sata do slijetanja i najmanje su se, zapravo, potresle one bakice sa maramama na glavi, čime su opovrgnule moju tezu s početka ovog teksta, da sam put teže podnijela jer sam ušla u godine, i preusmjerile me na pretpostavku da je sve u životu, ipak, stvar navike i kondicije.

Kad sam prvi put sletjela u Njujork, imala sam 15 godina, išla sam za Nju Džersi – gdje sam živjela naredne 4 godine – i još uvijek vjerovala u bajke. Bajke su vrlo brzo postale prašina, a ono što je ostalo je uspomena na grad koji mi je bio oaza za sve, i uspomena na jednu pjesmu. Kad sam tada sletjela na JFK i sjela u kola, na radiju sam čula pjesmu prvi put i zauvijek je zapamtila. Nisam znala ni ko pjeva, ni kako se zove, ali sam je s lakoćom prepoznala više od deceniju kasnije, kad sam na nju nabasala na YouTube-u. Vjerujem da ima simbolike u činjenici da sam je pronašla na ovom putovanju, i u avionu, kopajući po albumima koje nude zajedno sa filmovima i serijama. U međuvremenu sam, naravno, napamet naučila i nju i mnoge druge pjesme najboljeg folk dueta u istoriji muzike, Sajmona i Garfankela, a uvijek će mi omiljena biti ta, The Boxer, koja govori baš o Njujorku.

Nakon najnevjerovatnijeg slijetanja koje sam ikad doživjela – izvjesni kapetan Simić Air Srbije je spustio onoliku ptičurinu kao po pamuku – čekalo me je još sat i po aerodroma i sat putovanja do hotela. Kad smo zašli među one zgrade, učinilo mi se da će grad onako umornu da me proguta. 1 ujutro po našem vremenu, tek 19h po njihovom, i valja ostati budni barem do 21, da bi se što bezbolnije prevazišla ta razlika. Podrazumijeva se da se ispostavilo da je portir hotela baš iz Bara, preciznije iz Šestana, i stvarno ne znam što bi bilo da su Crnogorci brojniji narod, pokorili bi svijet! Da sam bila u boljoj formi, možda bih se sjetila da ga pitam priča li se po Menhetnu o Ljetopisu, ovako je fora propala.

U duhu omiljene krilatice mog ujaka, da ljudi planiraju, a bog se smije, za čitavu iduću sedmicu je najavljena kiša, pa će ipak sjutra biti dan za Greenwich Village i Soho. Izvještaj, naravno, slijedi.

Da ne bude dileme, odlazak za Njujork je za mene kapitalna stvar. Bila je kapitalna i u vrijeme kad sam živjela tu, prekoputa, u Nju Džersiju, odakle svi fotografišu Menhetn. Tada se za jedan dolar putovalo vozom od Džersi Sitija do neke stanice, ne mogu se sjetiti koje, i tad mi nije bilo mrsko da brojim pacove koji trčkaraju po šinama dok čekam da se ukrcam, samo da se dočepam tih ulica i zgrada.

Čudna je bila ta moja ljubav prema Njujorku, imajući u vidu da sam uvijek prezirala velike gradove, a voljela drveće, šume, itd. A Njujork je najveći među velikim gradovima, ne po dimenzijama, već zato što je sve u njemu kosmopolitsko. Pa ipak, umjesto da on bude vrhunac onoga što mi ne prija, ja sam ga obožavala.

Kad god raspravljam s ljudima koji nikad nisu živjeli u inostranstvu i ne mogu da shvate da smo se svi mi koji smo tamo živjeli, na kraju vratili u Crnu Goru (od čitavog mog društva niko nije ostao u inostranstvu), pokušavam da im objasnim da, koliko god bio lijep Rim, ili Milano, ili Strazbur, ili Pariz (u kojem, doduše, nikad nisam živjela), svakodnevnicu ne čine te ljepote, već sama svakodnevnica, a svakodnevnicu ne čini to što živiš u lijepom gradu, već s kim i kako živiš. Biće da je to stvar mentaliteta, ali mi smo svi u tim velikim gradovima i zemljama bili strašno usamljeni. Sigurno je tako i u Njujorku, samo što ovdje postoji ta svijest da si baš tu i da te to čini privilegovanom. Ne važim za zavidnu osobu, ali sam u ovih dvadeset i dvije godine osjećala zavist prema svakome ko je tamo. Sada je konačno red na mene, da provjerim je li mi ta zavist opravdana i je li to baš tako kako sam ja upamtila.

Vjerovatno će zvučati čudno to što mi je najupečatljivija uspomena iz Njujorka to kako sam, šetajući kroz East Village, vidjela ženu u toplesu kako prelazi ulicu i kako niko na to nije obratio pažnju. Upamtila sam, dakle, Njujork kao mjesto gdje možeš da budeš ko god hoćeš, najnormalnija ili najotkačenija osoba na svijetu, i to će biti u redu. Za mene, koja dolazim iz zemlje u kojoj svako sebi daje za pravo da drugoga podučava kako bi trebalo da živi, tretman te žene u toplesu predstavlja vrhunac lične slobode. Nemam namjeru da šetam ulicama u toplesu, ali će biti lijepo imati osam dana kad mogu da radim što ja hoću, kad hoću, kako hoću.

E sad, ja ne bih bila ja kad odlasku u Njujork ne bih pristupila studiozno i svaki minut boravka tamo unaprijed isplanirala do tančina. Otud ova fotografija za iPadom, jer je tako otprilike izgledao moj pripremni period. Osam dana je prekratko za takav grad, tako da malo studioznosti nije naodmet. Metropolitan muzej ću, recimo, potpuno da preskočim, jer se ne može obići za jedan dan, ali ću zato tri noći za redom ići u pozorište,  na koje sam s posebnim merakom spiskala dobar dio ušteđevine.

Okvirni plan izgleda ovako:

Polazak sjutra ujutro iz Podgorice, presijedanje u Beogradu, pa deset sati leta. Neka nam je Bog upomoć!