Ksenija Popović

Juče se na internetu pojavio jedan od onih grupnih snimaka sačinjenih preko Zooma gdje ljudi pjevaju, a njihovo pjevanje je montirano u hor. Ovoga puta naizmjenično nastupaju dva hora: prvo roditelji, a zatim djeca. U njihovom izvođenju, jedna od mojih omiljenih pjesama svih vremena, Another Brick in the Wall, prepjevana je kao apel da se djeca vrate u škole.

Kad je u pitanju školovanje djece u doba pandemije, ja sam od prvog dana bila disonantni glas koji želi da ostanu kući. Bilo je tu i sebičnih razloga, jer zatvaranje škola za nas znači boravak u našem Danilovgradu, koji nam je miliji od bilo kojeg drugog, „popularnijeg“ crnogorskog grada – hoće to kad imaš kuću koju voliš najviše na svijetu, u mjestu u kojem te ljudi tretiraju kao svoju i čine da se uvijek osjetiš dobrodošlo.

Ipak, glavni razlog je opravdani strah od virusa koji je odnio previše života, i previše ljudi ostavio sa teškim posljedicama. Ja sam ga bolovala u januaru i od tada imam hronični kašalj, bolove u grudima, i zadihana sam i nakon običnog kretanja po kući – a opet, imala sam sreće u odnosu na one koji su zadobili hroničnu astmu, srčane probleme, gubitak pamćenja, koncentracije, itd. Objave u medijima nas upozoravaju da novi soj virusa nije bezazlen ni za djecu, a situacija u Crnoj Gori je odavno alarmantna.

Svjesna sam, naravno, da učenici na ovaj način gube dragocjene časove, kao i to da su se zaposleni roditelji mlađe djece našli u velikoj nevolji zbog zatvaranja vrtića i škola. Posebno je teško mališanima koji nemaju braću i sestre, a provode vrijeme sami u kući. S druge strane, ne prihvatam priču da im je akademski nanesena nenadoknadiva šteta, jer su djeca u prošlim vremenima proživljavala mnogo teže okolnosti ratova i epidemija, propuštala i po nekoliko godina, pa su uspijevala sve da postignu. Ipak se sada uči, preazi se gradivo, čuvaju se bar neke radne navike. Činjenica da je čitav svijet u identičnoj situaciji znači da naši neće na bilo koji način zaostajati za svojom generacijom izvan granica Crne Gore.

Takođe, kao neko ko budno prati školovanje svoje djece, moj je utisak da se ono efikasnije sprovodi od kuće. Ne znam kako je to u drugim školama, ali u našoj djeca imaju veći fond časova online. Kada su se vratili u škole za drugo polugođe, dobili smo informaciju da će dio časova raditi preko interneta, dok će u školi imati četiri od po pola sata. Skoro nikakvi se časovi nisu držali preko interneta, već su nastavnici na Teams kačili lekcije koje djeca treba da nauče, dok se u školi na brzinu predavalo gradivo, i još brže ispitivalo. Nisu sva djeca snalažljiva u takvom sistemu djelovanja i ne vidim kako je za njihovo obrazovanje dobro to što ih guramo u učionice po svaku cijenu, samo da bi ih školovali zbrzano. Ne vidim ni da je to dobro za njihove ocjene, ni za socijalizaciju.

Takođe, ne čini mi se da je našoj djeci socijalizacija zaista uskraćena. Za razliku od zapada, gdje djeca stvarno sjede u kućama, nama je dovoljno da se osvrnemo oko sebe da bismo vidjeli da su parkovi i igrališta puni. Sada kada je došlo proljeće, to će biti očigledno. Djeca su, dakle, u bliskom kontaktu jedna sa drugima bez ikakve zaštite, mnogo više nego što su u školi. Održavaju se i rođendani po kućama, niko ne kažnjava okupljanja čak ni na javnim mjestima, pa samim tim se zatvaranje škola donekle i obesmišljava. Jedina djeca koja su istinski kažnjena su mala koja ne mogu sama napolje, a koja bi se zajedno igrala u vrtiću ili nižim razredima.

Svima nam je odavno jasno da ne postoji valjana strategija za borbu protiv virusa, i da je komunikacija nadležnih institucija sa građanstvom najblaže rečeno problematična. Prije nekoliko dana smo dobili obavještenje da će se djeca možda vratiti u klupe u ponedjeljak, a možda i ne, a da, ukoliko se ne vrate, prioritet će imati maturanti i polumaturanti. Moje je mišljenje, ipak, da škole treba da raskrčimo u korist male djece, kako bi u teškim ekonomskim vremenima roditelji mogli nesmetano da idu na posao, i da dio školskih prostornih kapaciteta koristimo za rasterećenje prebukiranih vrtića. Da za sve starije razrede ovu školsku godinu do kraja izguramo online, a onda od jeseni, ako konačno dođe do masovne vakcinacije, da sve podredimo obrazovanju i škole otvorimo u punom kapacitetu. Ukoliko bi pandemija i tada bila izvan kontrole, možemo strogo zabraniti (i sprovesti zabranu) bilo kakvih igrališta, parkova, grupnih treninga. Ali moramo konačno shvatiti da u ovim okolnostima ne možemo imati sve, a istovremeno očekivati da budemo sačuvani od bolesti. Vlast jeste kriva za nedostatak strategije i opštu konfuziju, ali smo samo mi krivi za nepoštovanje mjera čiji je cilj da nas sačuva jedne od drugih i od nas samih. Da nije tako, ne bi danilovgradski kafići ovih dana vrvili od Podgoričana i Nikšićana.

Imaju se protekli dani po čemu zapamtiti. Zlatne lavice su se plasirale na Olimpijske igre, darujući nam prijeko potrebne trenutke radosti u sedmici u kojoj u kojoj smo ostali bez prevelikog broja naših sugrađana, među kojima i dva ljekara koji su se borili za Covid pacijente, i u kojoj smo izgubili živopisni ritam i široki osmijeh divnog Dragoljuba Đuričića. Nisu izostala ni uobičajena trvenja lokalnog karaktera, upakovana u notni zapis balkanske političke tugovanke, i gotovo da više nema dana koji ne okončam pitanjem kada smo tačno pristali da nam „ovo“ bude normalnost. A kad kažem „ovo“, ne mislim na Covid-19, jer je to jedna od onih realnosti na koje smo primorani da se naviknemo, čak i onda kad ne možemo da ih razumijemo – ili zahvaljujući tom nerazumijevanju, svejedno.

Moje je pitanje kada smo to prihvatili da i u ovakvoj sedmici uzimamo učešće u najgorim pojavama ovoga društva. Kada je, dakle, došlo vrijeme u Crnogoraca da je uopšte razumljiva, a kamoli prihvatljiva relativizacija gađanja u glavu novinarke u Nikšiću, baš kao što su proteklih mjeseci bile prihvatljive relativizacije gnusnih prijetnji i uvreda upućenih Duški Pejović, fotomontaža na račun Aleksandre Vuković, Draginje Vuksanović Stanković, Vesne Bratić, ili satanizacije briljantnog karikaturiste Luke Lagatora zato što je neki dokoličar na fejsbuku „ekspertski“ zaključio da je baš Lagator autor jedne neukusne karikature? Kako nam se moglo desiti da od incidenta u Bijelom Polju napravimo jeftini šou, umjesto da jednoglasno osuđujemo svaku vrstu vrijeđanja i fizičkog obračuna, kome god da se dogode, a nadležnim organima prepustimo da raščivijaju detalje?

Kada smo to tačno dali odobrenje da se čitav naš život smjesti u najgoru vrstu rijalitija?

2016, Websterov rječnik je za riječ godine proglasio neologizam „post-istina“, koji se odnosi na opšte-rasprostranjenu praksu potiranja zajedničkih standarda izvještavanja, u korist tendencioznog kombinovanja činjenica, spinova i ličnih stavova. Javno mnjenje se stvara apelom na ljudska osjećanja i uvjerenja, umjesto na istinu, a društvene mreže se zloupotrebljavaju zarad stvaranja sve većeg nepovjerenja u činjenice koje nudi establišment. Na taj način, umjesto informacija, političke strukture i mediji prodaju razdore, a zlatna se sredina više ne isplati. Isplativo je podsticati kulturne ratove među polarizovanom i mobilizovanom publikom, a nova tehnološka i digitalna revolucija donijela je, između ostalog, i dostupnost kreiranja vijesti i narativa koji, zbog sve veće konkurencije, mogu opstajati samo na produkciji dovoljnog broja rovova. Umjesto te nekadašnje „zlatne sredine“, iz koje su se do prije koju deceniju izdvajali oni koji su zaista najviše učili i radili, odnosno oni koji su bili spremni na iskorak u nepoznato ili neistraženo prostranstvo znanja i kultura, danas svjedočimo težnjama ka pozicioniranju tek u središte istomišljeničkih tabora, čija će spremnost da odbrane svoju stranu prevazići hrabrost da se pokuša saradnja.

Ne čudi onda što smo u takvom ambijentu na globalnoj sceni dobili procvat kulture linča i teorija zavjere, koje su na našim prostorima našle veoma plodno tle i okupile toliki broj pristalica, da bi u tu borbu valjalo uložiti jednako truda i sredstava koliko i u borbu protiv bolesti ovisnosti, kancera ili ovog istog Covida koji nas je još više prilijepio za ekrane. U Americi je neko predložio uvođenje institucije ministarstva istine, i koliko god ta ideja zvučala ekscentrično, činjenica je da bez ozbiljnog rata protiv mašinerija laži, odnosno prodavnica razdora, rizikujemo još jedan stvarni, svjetski rat. Od njega se, zahvaljujući ovolikim razmjerama mržnje i tehnologijama smrti, čovječanstvo nikad ne bi oporavilo.

Zato smatram da je učešće u post-istini jedan od važnijih socijalnih izazova pred kojim se nalazi prosječni građanin Crne nam Gore. Opterećen ekonomskim problemima i osjećajem identitetske ugroženosti, zagledan u ekran svog pametnog telefona ili portal bliske orijentacije, on daje klik odobrenja na satanizaciju neistomišljenika, kao i na svaki tekst i komentar kojima se vrijeđa novinarka, podstiče mizoginija ili stigmatizuje gej osoba. Svakim klikom te vrste, on križa generacijama pothranjivanu sliku o zemlji junaka koja zna za poštovanje, istovremeno usmjeravajući sopstvene izbore i standarde. Svakim klikom te vrste, on pristaje na dobro osmišljeni, dramatizovani i stilski obrađeni diskurs kojim se potiru svi principi kojima smo se ponosili u prošlosti. I baš tada, poslije tog klika, poslije zauzimanja pozicije u sigurnom horu glasnijih, moguće je da umjesto taktički pogođenog udara u bubanj, kojim je vrhunski umjetnik hranio ideju slobode rođenu u cuckom kršu iz kojeg je potekao, stvaramo pojedince koji biraju sasvim pogrešan smjer, stalno plešući na pretankoj granici između virtuelnog i fizičkog obračuna. Mi, koji sve to gledamo, često nemamo ni vremena za valjanu građansku reakciju na takve pojave, jer im neizostavno slijedi podmukla, duboko nemoralna relativizacija iz suprotnog rova i politički obojena hiperbola kojom se cilja tiraž, glas ili klik - svejedno.

U savremenom crnogorskom dobu u kojem vladaju prodavci razdora, bilo bi nam prijeko potrebno jedno čestito Ministarstvo istine. No, kad bismo nekim čudom uspjeli da ga sačuvamo od zloupotreba u političke svrhe i pretvaranja u još jednu prodavnicu laži, slutim da bi vrlo brzo bilo zapaljeno, poput onog podgoričkog dječijeg igrališta na koje su iskaljene ko zna čije lične frustracije. Na ovaj ili onaj način, i ta bi lokomotiva ostala crna, da nas opomene da je došlo krajnje vrijeme da nešto promijenimo, ako mislimo da ovo društvo izbavimo iz bezdana u koje smo ga bacili, kako bi od bezdana poštedjeli makar generacije koje dolaze, kad već nećemo sebe.

Tekst objavljen u redovnoj kolumni Portala Analitika.

Tekst objavljen na Portalu Analitika.

"Me Too" pokret je nastao 2006. godine, a bum doživio 2017. kada je glumica Alisa Milano na Tviteru predložila da sve žrtve seksualnog uznemiravanja ili nasilja objave status koji će sadržati #MeToo, odnosno "ja takođe".

Apelu su se odazvala slavna imena poput Gvinet Paltrou, Dženifer Lorens i Ume Turman, milioni objava su osvanuli samo u Americi, da bi se zatim proširili na druge jezike i pokret učinili globalnim. Kulminirao je slučajem holivudskog producenta Harvija Vajstina, koji je dokazao da ni najmoćnije žene svijeta nisu zaštićene od takvih situacija, dok su na našim prostorima najviše pažnje privukle optužbe protiv beogradskog profesora glume Mike Aleksića.

Konačno je na pravi način otvorena tema žena kao žrtava neželjene seksualne pažnje ili kontakta i pokazalo se da širom svijeta, uključujući neke od najrazvijenijih demokratija - ni opšta kultura, ni zakonska regulativa nisu na nivou zadatka.

O lošoj zakonskoj regulativi, u krajnjem, najslikovitije govori sramni slučaj novije crnogorske istorije: djevojčica koju je otac seksualno zlostavljao smještena je u dom, a otac poslat na izdržavanje zatvorske kazne, da bi nakon izlaska iz zatvora tražio - i dobio - ponovno starateljstvo nad kćerkom koju je silovao. Voljeli bi ljudi iz socijalnih službi da se ovaj slučaj nekako zaboravi; dok sam ja živa, neće.

Jedna od glavnih tema koje je otvorio "Me Too" pokret je ćutanje i zataškavanje od strane kompanija, porodica, pa i cjelokupnog društva. Žrtve se još uvijek stavljaju na stub srama, a u tome prednjače žene konzervativnijih svjetonazora.

Odmažu i one, željne pažnje, koje daju lažne iskaze, ili idu toliko daleko da nekoga optuže zato što su se osjećale nelagodno tokom izlaska sa njime. Samo što sada postoji i čitava armija pripadnika oba pola koja daje bezrezervnu podršku žrtvama, zbog čega su sa pijedestala pala nekad nedodirljiva imena javne scene: Kevin Spejsi, Čarli Rouz, R. Keli i mnogi drugi.

"Me Too" je tako od pokreta prerastao u princip života, aksiom po kojem se mora ravnati svako ko pretenduje na pripadnost savremenom društvu - nulta tolerancija za seksualno uznemiravanje, pa i po cijenu da žena pretjera ili pogriješi. Jer lažne prijave ipak čine samo 5-10% slučajeva, dok pripadnice onih 90% zaslužuju bezrezervnu podršku, a prestupnici oštru kaznu.

Ali, danas se u javnosti postavlja pitanje je li se pošlo predaleko sa nultom tolerancijom, zato što svjedočimo kulminaciji pretapanja dva fenomena: "Me Too" i "Cancel Culture" (kulture otkazivanja), gdje se za svaki prestup bilo koje vrste, pa makar to bio nespretan komentar na neku goruću aktuelnu temu, traži da prestupnik ostane bez svega. Nije dovoljno izvinjenje i ne prihvata se ništa manje od javnog progona i potpunog uništenja.

Temu kulture otkazivanja često pominje moj omiljeni američki liberalni novinar Bil Mor, pa je ona bila predmet pažnje i u njegovoj posljednjoj emisiji zato što je čuveni lanac brze hrane Burger King izazvao buru reklamom i tvitom "Ženi je mjesto u kuhinji," čiji je cilj bio da kroz šalu govori o nedostatku žena među profesionalnim kuvarima.

Suština reklama jeste da privuku pažnju, a ova je imala namjeru da je usmjeri upravo na temu polne diskriminacije. Kad pročitate dalje od naslova, postane vam jasno o čemu je riječ. Problem je što rijetko ko čita dalje od naslova, a mene su davno naučili da je najgore kad napraviš štos, pa moraš da ga objašnjavaš. Reklo bi se da je lekciju naučio i Burger King, pa je nakon poziva na linč, reklamu povukao i objavio javno izvinjenje.

Jednako se postavlja pitanje koliko je zaista grešan Pepe Le Tvor, smrduckavi junak Luni tunsa koji zaljubljeno juri nezainteresovanu mačku. Pepe je, naime, izbačen iz filma koji je sada u pripremi, i neće se vraćati, nakon što je kolumnistkinja Njujork Tajmsa postavila pitanje da li on zapravo normalizuje kulturu silovanja.

Mačka je eksplicitno, nebrojeno puta, rekla "ne", i zaista, kada iz tog ugla sagledamo neke od njegovih scena, prostora za debatu i te kako ima, jer sinove danas podučavamo (nadam se!) da "ne" znači "ne", a nesrećni Pepe tu lekciju nikako da savlada.

Problem je što Pepe nije promijenjen, korigovan, već izbačen zauvijek. Takvu je sudbinu doživio i jedan od crtanih junaka mog djetinjstva, Spidi Gonzales, jer promoviše uvredljive stereotipe o meksičkom narodu, dok se stari Diznijevi filmovi sada emituju uz upozorenje da sadrže pojmove i prikaze koji se u današnjem društvu mogu smatrati rasističkim ili mizoginim.

Dobili smo, u epohi ekstremne tabloidizacije mejnstrim medija, atmosferu u kojoj je najisplativije sramotiti druge, jer onoga trenutka kad smo uvrijeđeni zbog nečega, u očima javnosti smo u pravu.

Samo što je kod nas, u odnosu na zapad, ta atmosfera pošla u drugačijem smjeru: dok su na zapadu javna sramoćenja i posljedični otkazi pošli toliko daleko, da se svakodnevno poneko izvinjava zbog nečega, kod nas autori ogavnih javnih iskaza dobijaju podršku političkih ili religijskih istomišljenika, pa se osjećaju osnaženo da izjavljuju još više i još gore.

Naša kultura otkazivanja se, dakle, koristi isključivo za političko nadgornjavanje, uz svega par denuncijacija od strane građanski nastrojenih aktivista ove ili one strane, koji ih jedva prevale preko usta, i to samo da bi pokazali kako su spremni da kritikuju sve strane.

Nulta tolerancija je poželjna, pod uslovom da nije politički selektivna. Ali kada se od kulture nulte tolerancije ode predaleko u kulturu otkazivanja, dobija se opasno plodno tle za relativizaciju i sumnjičenje žrtvi.

Zato vjerujem da je obaveza društva da bez iznimke ukazuje na sve neprimjerene postupke prema ženama (i svim drugim žrtvama), ali i na svako pretjerivanje u progonu beznačajnih prestupa. U protivnom će ta pretjerivanja davati izgovor prestupnicima da se pozivaju na lov na vještice.

Moramo da odbranimo prostor neometane borbe u korist žrtve, da bi nastavio da živi i otkriva anomalije u društvu. Pa i najlicemjerniju anomaliju od svih: potrebu žena da odbrane muškarce, a stigmatizuju one koje se usude da progovore, preispitujući zašto su ćutale. Sve mi za ponešto ćutimo.

Intervju za Portal Analitika, sa mojim autorskim fotografijama i ilustracijama

Spisateljica, novinarka, diplomatkinja, majka dvoje djece, Ksenija Popović, za Savremenu karijatidu govori o tome da je žena i dalje nezaštićena, da su česti medijski napadi na žene bez izuzetka, obojeni jakim seksističkim kontekstom.

Vaspitavale su je jake žene, koje su je osnažile u vjerovanju da treba naći balans i da žena treba da bude finansijski nezavisna.

U vrijeme kada su se njeni roditelji razveli, bila je jedino dijete u školi iz takve porodice. Tada je vjerovala da je to smak svijeta, a danas misli da nije dobro što je porastao broj razvoda, ali da je dobro što se to drugačije predstavlja djeci.

U razgovoru je govorila i o javnom diskursu koji je problematičan i koji se, po njenim riječima nalazi „u blatu“, te da anonimnost društvenih mreža i tabloidnost medija omogućavaju širenje mržnje i primitivizma, bez straha od posljedica.

ANALITIKA: Svjedoci smo sve češćih anonimnih napada na žene putem društvenih mreža, kojima se pokušava uniziti njihova ličnost seksističkim kontekstom. Radi se, nažalost, o ženama koje su aktivne u politici, a meta su bez obzira na svoju političku pripadnost. Što se to dešava? Od društva koje je nekada zbog svoje patrijahalnosti štitilo žene od tog javnog poniženja, došli smo u situaciju da se upravo patrijahalni odnos koristi na drugi način. Obračunavanje sa ženama koje su izabrale da budu liderke i aktivno učestvuju u društvenom životu je izgleda najlakše primitivnim napadima, umjesto argumentima i suprotstavljanjem činjenica?

POPOVIĆ: Javni diskurs je, u vremenu koje živimo, svoje mjesto našao u blatu i čini mi se da nikad u istoriji nije bilo nižeg kvaliteta komunikacije. Svaka individua može da pristupi platformi koja joj omogućava da učestvuje u kreiranju javnog mnjenja i tu isplivavaju lične i kolektivne frustracije, podstaknute i zloupotrijebljene od strane tabloidizovanih medija i rijaliti-političara. Uz trećerazredni medijski sadržaj koji se plasira i upija od strane dobrog dijela stanovništva, ne može nas čuditi ovoliki stepen licemjerja i primitivizma, niti to što je surovost posebno naglašena prema ženama, koje su bez izuzetka napadnute kao seksualna bića. Onog trena kad se drznu na disonantno mišljenje, ili ne daj bože nezgodno novinarsko pitanje, bivaju okarakterisane ili kao seksualno nezadovoljene, ili nezajažljive, uz prateću lepezu kvalifikativa koji su besprizorni. Žalosno je to što naslijeđena mentalitetska dogma to podstiče i opavdava, a najžalosnije što takve sadržaje često plasiraju druge žene.

ANALITIKA: Kako bi ste opisali savremeno crnogorsko društvo kada je riječ o odnosu prema ženama, njihovim pravima i ulogama za koje se sve više bore i u tome uspijevaju?

POPOVIĆ: Neravnopravno, licemjerno, primitivno. U društvu opterećenom svojim mjestom i ulogom u istoriji, koje djeluje zalutalo u XXI vijek, dobijamo retrogradne poruke sa najviših zvaničnih adresa i floskule koje počinju sa „drage dame“. Kult prema muškom potomstvu je nemilosrdan i degutantan - i prema rođenoj i nerođenoj djeci - što nam je potvrđeno ovih dana, kada je objavljeno da je za deceniju u Crnoj Gori rođeno tri hiljade dječaka više nego djevojčica. Praksa selektivnih abortusa je, dakle, „živa i zdrava“, i mi još uvijek živimo u ambijentu u kojem kćerke čuvaju obraz porodici, dok se sinovima sve prašta.

ANALITIKA: Odrastali ste van Crne Gore. Učili ste i živjeli u Evropi i Americi. Šta ste tamo naučili i shvatili? Da li ima razlika biti ženom ovdje i tamo?

POPOVIĆ: Mnogo manje nego što mislimo. Mi još uvijek bijemo neke stare bitke i teško je objasniti nekome na zapadu da se naše žene još uvijek odriču imovine u korist braće, ili da majke prave toliku razliku između sinova i kćeri. Međutim, „Me too“ pokret je pokazao da je žena i u najnaprednijim sredinama suštinski nezaštićeno biće. Nikakve razlike nije bilo ni u reakcijama koje smo čitali kod nas, i onih koje su pristizale na zapadu: zašto je do sad ćutala, zašto je ostajala u takvim situacijama, zašto se tako obukla, je li ga isprovocirala, radi li to da skrene pažnju na sebe.
Prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije, na svjetskom nivou svaka treća žena tokom života iskusi ili fizičko ili seksualno nasilje, i to najčešće od strane partnera. Nedavno sam prisustvovala online edukaciji sa skoro milion učesnika sa svih meridijana: na pitanje koliko se žena u posljednjih tri mjeseca bar jednom osjetilo pod prijetnjom (na ulici, u prevozu, itd.) preko devedeset posto je podiglo ruku. Zato i užasava to što je društvu prvi instinkt da opravda i odbrani muškarce, umjesto da se solidariše sa ženama. Dokle god se to ne promijeni, feminizam će biti naša obaveza.

ANALITIKA: Da li je to što ste žena nekada bilo prepreka u vašem životu? Ili možda prednost?

POPOVIĆ: Vjerovatno jeste, samo što nikad nisam sebi dopuštala da svoje situacije sagledavam iz tog ugla. Vaspitale su me jake i sposobne žene, a odabrala sam da život dijelim sa čovjekom kojega je, takođe, vaspitala jaka i sposobna žena. Ali nemalo puta sam čula komentar da sam imala sreću što me muž trpi tako jaku, pošalice da mu ne može biti lako, i standardno „prava si Crmničanka.“

ANALITIKA: Koji je najveći izazov za žene danas koje pokušavaju da ostvare sve vrijednosti koje savremeno društvo nameće, jer očigledno, iz različitih razloga, biti domaćica je sve rjeđa opcija?

POPOVIĆ: Balans. Prohtjevi su ogromni, obaveza mnogo i nije to lako postići. Kada svemu tome dodate pandemiju i neophodnost da one koje su majke obavljaju i dio nastavničkog posla, opterećenje je zaista veliko.

ANALITIKA: Da li biste mogli da se bavite „samo“ djecom i kućom? Potcjenjuju li se danas takve žene, koje odluče da život posvete domu? Da li je ta opcija postala manje vrijedna, iako svi znamo da je za to potrebno mnogo snage i da to može biti i teška odluka?

POPOVIĆ: Najčešće se potcjenjuje i to je uloga na koju ja ne bih pristala iz dva razloga. Prvi je taj što svakako ne bih mogla da se bavim samo jednim poslom, ma koji bio. Drugi je taj što sam vaspitavana da nikad sebi ne dopustim da nemam sopstvene prihode. Veliki je rizik biti finansijski zavisna od muškarca.

ANALITIKA: Odrastali ste uz majku koja je ostvarila značajnu karijeru. Što je za vas to značilo? Kako vas je to definisalo kao ženu, majku i uspješnu poslovnu ženu?

POPOVIĆ: U ličnom smislu me je majka naučila upornosti, snazi, spremnosti da pomognem drugome, a nespremnosti da pred bilo kim ustuknem zato što sam žena. Činjenica je da me naše društvo najčešće određuje po tome čija sam kćerka, i ja sam dugo osjećala potrebu da dokažem da ništa nisam dobila preko veze i da zaslužujem sve što sam postigla.
Davala sam sve od sebe da budem izvrsna, vrijedno radila, borila se da sve sama postignem, i u tom sam naporu bila poput hrčka koji se stalno vrti u točku, jer koliko god da sam se trudila, većina to nije htjela ni da uzme u obzir, a kamoli prizna. Nekad me je to nerviralo, sad mi je simpatično.

ANALITIKA: Ona je često bila i na meti napada upravo zbog pozicija koje je zauzimala. Da li vas je i na koji način to upravo osnažilo? Da li ste stekli neke životne vještine i stavove koji vas guraju naprijed?

POPOVIĆ: Nije me osnažilo, naprotiv. Sve se može podnijeti do trenutka kad vam neko napadne majku, ne štedjeći je ni kao ženu, ni kao ljudsko biće. To kako smo se moj brat i ja osjećali, doživljaj bespomoćnosti protiv mašinerije koja ne preza ni od čega - to je nešto što nikome ne želim da iskusi. Čitaš, na primjer, dokazanu laž i ne možeš ništa da preduzmeš. Ako progovoriš, napadi se umnožavaju i postaju sve brutalniji, jer medijski i paramedijski autleti podstiču atmosferu u kojoj je najbolje sjedjeti, ćutati i čekati da prođe.

ANALITIKA: I sami ste majka dvoje djece. Čemu ih učite? Koje su to vrijednosti koje smatrate najvažnijim da bi opstali i uspjeli u svijetu koji se prilično promijenio u odnosu na vrijeme naših roditelja, ali i nas... kao dapromjene sve brže dolaze?

POPOVIĆ: Učim ih liberalnim vrijednostima u odnosu na ljudska i manjinska prava, građanskom vaspitanju, poštovanju životne sredine. Učim ih samostalnosti i radu, ali i unutrašnjoj snazi i ambiciji.

ANALITIKA: Vi ste dijete razvedenih roditelja. Danas je takvih brakova mnogo i djeca ne pridaju značaja tome kao nekada. Nekada je to bilo rijetko. Da li ste se osjećali drugačije od ostale djece? Što je tu slabost a što karika za snagu i za dobar život?

POPOVIĆ: Te davne osamdeset i neke sam bila jedino dijete razvedenih roditelja u mojoj školi i vjerovala da je to smak svijeta - jer su se odrasli u mom životu ponašali kao da je to smak svijeta. Danas je to postala normalna pojava. Nije dobro što je broj razvoda toliko porastao i što je porodica u krizi, ali je dobro što se čitava stvar danas drugačije predstavlja djeci. Uvijek tvrdim da je dobar, uljudan, prijateljski razvod moguć i da je bolji od životarenja u lošem braku.

ANALITIKA: Koliko Vam je umjetnost značila u određenim fazama vašeg života? Napisali ste roman sa 18 godina i to je veliki poduhvat. Iz ove perspektive, kako na to gledate?

POPOVIĆ: S nostalgijom, jer više nemam to slobodno vrijeme i koncentraciju. Volim da se bavim i slikanjem i fotografijom, i češće posežem za tim vidovima izražavanja, jer su brži i lakši. Već skoro godinu imam 200 i kusur napisanih stranica romana kojem samo treba napisati završnicu, pa ući u drugu ruku, ali te završnice još uvijek nema. Nedostaje mi pisanje, baš kao što mi nedostaje taj dječiji entuzijazam da sa svijetom podijelim priču koju sam izmislila, ali će to uvijek biti dio mog bića.

ANALITIKA: U čemu mislite da ste najbolji?

POPOVIĆ: U učenju. Obožavam da usvajam znanja i nikad neću prestati da pohađam kurseve i čitam knjige. Mada volim da vjerujem i da sam odličan roditelj.

ANALITIKA: A što vam ne polazi baš za rukom, iako biste možda željeli?

POPOVIĆ: Pa, već godinama imam neke nesporazume sa sportskim aktivnostima. One u jednu stranu, ja u drugu i nikako da se uskladimo.

ANALITIKA: Mlade žene koje tek ulaze u svijet prema kome treba da se odrede se nalaze pred bezbrojnim vratima. Koji je vaš savjet njima?

POPOVIĆ: Ovo je vrijeme u godini kada se svi sjete ženskih prava. Pročitala sam, u moru raznovrsnih poruka, jednu koja kaže da su „bijesne žene promijenile svijet“.
Ulazak u svijet je i izazovan, i zanimljiv, a mogućnosti brojne. Trenutni emocionalni, finansijski ili drugi komfor ne treba da bude izazov za ćutnju. Nepravda je nepravda, u kakvu god haljinu da je obučete.

https://www.portalanalitika.me/clanak/buntovne-zene-mijenjaju-svijet

Gostujuća autorka: Amra Omeragić

Danas kada postajem žena dajem časnu žensku riječ, da ću voljeti ono što jesam, da neću mrziti druge zbog onoga što nisam. Da ću koristiti svoj mozak uvijek i svugdje, a ljepotu svoga tijela uskladiti sa ljepotom svoga duha. Dajem časnu riječ da ću biti hrabra poput najjače vojske i slaba poput izgubljene djevojčice onda kada je to potrebno.

Danas kada postajem žena dajem časnu riječ da ću ruku pružiti najslabijoj od nas i da ću iz sve snage aplaudirati najjačoj od nas. Danas kada postajem žena dajem časnu riječ, da ću prilike stvarati svojim umijećem da ih stvorim, nikad i nikako tuđom neprilikom. Danas kada postajem žena dajem časnu riječ da ću ponekad biti muško, tek toliko da bi me mogli razumjeti oni koji govore lažno i razumiju samo jedan jezik. Danas kada postajem žena dajem časnu žensku riječ da ću iz naših redova protjerati sve one koje krpom, štiklom, lažnim osmjehom, bogatim mužem, tuđom nevoljom, lošom namjerom i varkom da su samo žene gaze ovu žensku riječ.

Pa da počnem...

Upoznala sam Dajanu. Par susreta, u društvu u kojem smo se jedva stigle obratiti jedna drugoj. Kada bih morala da je opišem rekla bih da je topla i draga, da ima oči negdje između veselih i sanjivih. Ne sjećam se boje njene kose, iako sam je vidjela prije par dana. Znam da ima predivne ruke, gledala sam je kako nemirno vrti olovku među prstima dok je čekala svoj red da dobije riječ. A onda je dobila riječ i pokazala sva svoja lica i naličja bez cenzure i maskare. Divno je slušati one koji imaju šta da kažu. Eto to je ona...ona je ona koja ima šta da kaže. Skupila je tek dvadeset i koju, pametna i vrlo nespremna za divlji svijet koji je čeka. Na njenu sreću, jedna je od onih kojoj prevrtanje želuca nikada neće blokirati mozak. Ona će biti žena koja će graditi blistave ideje istim žarom kojim će i rušiti sve što je prljavo i zlo u ovom našem malom postojanju.

Prekoputa njenih dvadeset i nešto grmi moji četrdeset...recimo i nešto. Sve znam.Nepogrešivo sve znam čak i to o čemu trebam pisati. Znam i to što ne smijem naglas izgovoriti.

Pitam se da li svi ti vulkani u meni, erupcije u pripremi, vjetrovi koji donose buđenje, svitanja bez kojih mrak nikada neće biti sanjiv, oluje koje odnose velike žrtve, varke ostale iz vremena kad je dvadeset i nešto značilo mnogo. Neka se vulkani probude i vjetrovi krenu uz neku Dajanu i nikako drugačije.

Mislim da je bila '93 godina...sjećam se da je bilo hladno kako je samo tih godina znalo biti hladno u Sarajevu. Bio je jedan od onih dana u kojima smo vidjeli svoj dah svaki put kad progovorimo. Oprala sam kosu dugu metar, obukla sestrinu jaknu veću za dva broja.Osim što je bilo vrlo izvjesno da će mi se od mokre kose i hladnoće iskriviti usta bilo je i izvjesno da ću ostati bez zuba zbog krađe jakne. Bio je to dan u kojem sam dobila upalu uha, posvađala se sa sestrom i upoznala Vanessu Redgrave. Imala sam 14 godina, sa ovog mjesta i iz ovog vremena odgovorno tvrdim da sam izgledala jadno i otužno. Osjećala sam se dva puta gore od toga kako sam izgledala. Bila sam dio grupe koja je organizovala poetske večeri, predsatve za djecu i odrasle. Naš zadatak tog dana bio je da igramo dio neke predstave ili da čitamo poeziju. Isti osjećaj kao kad mami i tati dođu neki važni gosti i onda mi djeca moramo da recitujemo i pjesme i tablicu množenja. I hajde stisni pa reci da se stidiš i da ti je glupo. Recituj šta znaš i ne znaš, majčin sine! Nek vide ljudi da se ovoj kući voli i suho meso i nauka. Bilo me je stid te žene,jer joj vjerovatno zvučimo kao nama Kinezi, smiješno i nerazumljivo. Nekim čudom Vanessa je prošla pored novinara, prišla mi i toplo me zagrlila. Rekla da nikada nije vidjela tako duboke plave oči. Nisu bile duboke, bile su iskolačene od silnog čuda, jer ona baš meni prilazi. Da me nije bilo stid prepune sale zaplakala bih. Plakala bih, jer mi je bilo hladno, jer me je bilo stid moje jakne, jer nisam znala šta da joj kažem, jer sam bila gladna. Valjda da prekine nelagodnost trenutka ili da meni olakša izvadila je iz tašne knjižicu, crnih kožnih korica, pružila mi je i zamolila me da napišem nešto za uspomenu. Ne sjećam se šta sam napisala, ali vjerujem da sam pokušala napisati neku smislenu poruku na engleskom, nevješto se koristeći sa onih nekoliko fraza za koje sam bila sigurna da znam kako se pišu. Noćima me je budila misao kako samo možda izostavila slovo ili apostrof. Mučila me je pomisao sam bila suviše hladna i premalo srdačna. Najviše od svega budila me je misao kako sam zvučala stereotipno, onako kako zvuče svi nesretni kad su nesretni i svi sretni kad su sretni.

Ja sam uvijek bila i sretna i nesretna na svoj način...samo to tada nisam mogla ili nisam znala napisati i reći.

Poslije sam čitala kako je rekla da ju je Sarajevo naučilo da umjetnost čovjeku daje nadu. Sretna sam, jer sam bila dio te male umjetničke družine koja ju je potakla da o mom gradu kaže tako lijepu i važnu stvar. Ispravila bih je i rekla da zagrljaj čovjeku daje nadu, ali ona koja je zagrljaj dala sigurno to zna. Susret s njom za mene je bio i ostao Oskar mog života i ništa manje.

U martu 2008. godine upoznala sam ženu koja je spasila život mom sinu. Zapravo, njen sin je spasio život mog sina, ali zahvaljujući njoj i našem susretu. Nikada nisam pisala o tome, ne bih ni sada. Ne volim patetiku, posebno ne kolektivnu. Nisam ni jedina, a ni posljednja koja se na ovome svijetu koja se borila za život svoga djeteta. Susret sa tom ženom koja je po svome obrazovanju, koje je više nego impresivno, mala spram onoga šta je ona po svojoj ljudskosti, za mene je bio vrlo logičan i prirodan. Isto tako bih se ja ponašala da sam bila na njenom mjestu. Sve to ne mijenja činjenicu da milion drugih žena ne bi uradilo to isto. Nisam je čak ni zamolila da mi pomogne. Sama je nakon što sam joj ispričala svoj problem (O, to nije bio problem, to su bile frakture na lobanji dječaka starog tek dvadeset dana) odlučila da nazove svog sina, najvažnijeg neurohirurga naše zemlje. Često pričam o toj ženi i njenom sinu svojoj djeci, a zapravo bih voljela kada bi mi život pružio priliku da im oboma vratim to dobročinstvo. Večeras je bila gost u jednoj emisiji na televiziji, opet sam rekla sinu: "Ova žena ti je spasila zivot"!

Nisu me nikada pitali koje su to žene spasile moj život. Nabrojala bih, ali ništa vam imena ne bi značila. Moj život su spasile one koje su mi svojim primjerom prečesto pokazivale da se ne odustaje od snova, ljubavi i radosti. Spasile su ga one koje su pred mene prosule svoje suze, psovke i ljutnje kao što se pred one koji su dobrodošli prostiru najbolje počasti. Moj život su spasile žene koje su sa svojih deset prstića i pola mozga napravile svoje životne priče. Spasile su ga one koje su strah nosile kao modni dodatak, a vama i meni izgledale potpuno neustrašivo. Moj život su spasile filmske dive, književnice, novinarke bez dlake na jeziku, profesorice, prodavačice, arhitektice, doktorice, frizerke i prodavačice, sasvim obične žene koje ni po čemu nisu obične.

Pogrešno je vjerovati da smo mi žene zarobljene u svijetu muškaraca. Istina je da smo mi žene zarobljene u svijetu lažnih žena.Pa da počnem...Upoznala sam Dajanu. Par susreta, u društvu u kojem smo se jedva stigle obratiti jedna drugoj. Kada bih morala da je opišem rekla bih da je topla i draga, da ima oči negdje između veselih i sanjivih. Ne sjećam se boje njene kose, iako sam je vidjela prije par dana. Znam da ima predivne ruke, gledala sam je kako nemirno vrti olovku među prstima dok je čekala svoj red da dobije riječ. A onda je dobila riječ i pokazala sva svoja lica i naličja bez cenzure i maskare. Divno je slušati one koji imaju šta da kažu. Eto to je ona...ona je ona koja ima šta da kaže. Skupila je tek dvadeset i koju, pametna i vrlo nespremna za divlji svijet koji je čeka. Na njenu sreću, jedna je od onih kojoj prevrtanje želuca nikada neće blokirati mozak. Ona će biti žena koja će graditi blistave ideje istim žarom kojim će i rušiti sve što je prljavo i zlo u ovom našem malom postojanju.Prekoputa njenih dvadeset i nešto grmi moji četrdeset...recimo i nešto. Sve znam. Nepogrešivo sve znam čak i to o čemu trebam pisati. Znam i to što ne smijem naglas izgovoriti.Pitam se da li svi ti vulkani u meni, erupcije u pripremi, vjetrovi koji donose buđenje, svitanja bez kojih mrak nikada neće biti sanjiv, oluje koje odnose velike žrtve, varke ostale iz vremena kad je dvadeset i nešto značilo mnogo. Neka se vulkani probude i vjetrovi krenu uz neku Dajanu i nikako drugačije.Mislim da je bila '93 godina...sjećam se da je bilo hladno kako je samo tih godina znalo biti hladno u Sarajevu. Bio je jedan od onih dana u kojima smo vidjeli svoj dah svaki put kad progovorimo. Oprala sam kosu dugu metar, obukla sestrinu jaknu veću za dva broja.Osim što je bilo vrlo izvjesno da će mi se od mokre kose i hladnoće iskriviti usta bilo je i izvjesno da ću ostati bez zuba zbog krađe jakne. Bio je to dan u kojem sam dobila upalu uha, posvađala se sa sestrom i upoznala Vanessu Redgrave. Imala sam 14 godina, sa ovog mjesta i iz ovog vremena odgovorno tvrdim da sam izgledala jadno i otužno. Osjećala sam se dva puta gore od toga kako sam izgledala. Bila sam dio grupe koja je organizovala poetske večeri, predsatve za djecu i odrasle. Naš zadatak tog dana bio je da igramo dio neke predstave ili da čitamo poeziju. Isti osjećaj kao kad mami i tati dođu neki važni gosti i onda mi djeca moramo da recitujemo i pjesme i tablicu množenja. I hajde stisni pa reci da se stidiš i da ti je glupo. Recituj šta znaš i ne znaš, majčin sine! Nek vide ljudi da se ovoj kući voli i suho meso i nauka. Bilo me je stid te žene,jer joj vjerovatno zvučimo kao nama Kinezi, smiješno i nerazumljivo. Nekim čudom Vanessa je prošla pored novinara, prišla mi i toplo me zagrlila. Rekla da nikada nije vidjela tako duboke plave oči. Nisu bile duboke, bile su iskolačene od silnog čuda, jer ona baš meni prilazi. Da me nije bilo stid prepune sale zaplakala bih. Plakala bih, jer mi je bilo hladno, jer me je bilo stid moje jakne, jer nisam znala šta da joj kažem, jer sam bila gladna. Valjda da prekine nelagodnost trenutka ili da meni olakša izvadila je iz tašne knjižicu, crnih kožnih korica, pružila mi je i zamolila me da napišem nešto za uspomenu. Ne sjećam se šta sam napisala, ali vjerujem da sam pokušala napisati neku smislenu poruku na engleskom, nevješto se koristeći sa onih nekoliko fraza za koje sam bila sigurna da znam kako se pišu. Noćima me je budila misao kako samo možda izostavila slovo ili apostrof. Mučila me je pomisao sam bila suviše hladna i premalo srdačna. Najviše od svega budila me je misao kako sam zvučala stereotipno, onako kako zvuče svi nesretni kad su nesretni i svi sretni kad su sretni. Ja sam uvijek bila i sretna i nesretna na svoj način...samo to tada nisam mogla ili nisam znala napisati i reći.Poslije sam čitala kako je rekla da ju je Sarajevo naučilo da umjetnost čovjeku daje nadu. Sretna sam, jer sam bila dio te male umjetničke družine koja ju je potakla da o mom gradu kaže tako lijepu i važnu stvar. Ispravila bih je i rekla da zagrljaj čovjeku daje nadu, ali ona koja je zagrljaj dala sigurno to zna. Susret s njom za mene je bio i ostao Oskar mog života i ništa manje.U martu 2008. godine upoznala sam ženu koja je spasila život mom sinu. Zapravo, njen sin je spasio život mog sina, ali zahvaljujući njoj i našem susretu. Nikada nisam pisala o tome, ne bih ni sada. Ne volim patetiku, posebno ne kolektivnu. Nisam ni jedina, a ni posljednja koja se na ovome svijetu koja se borila za život svoga djeteta. Susret sa tom ženom koja je po svome obrazovanju, koje je više nego impresivno, mala spram onoga šta je ona po svojoj ljudskosti, za mene je bio vrlo logičan i prirodan. Isto tako bih se ja ponašala da sam bila na njenom mjestu. Sve to ne mijenja činjenicu da milion drugih žena ne bi uradilo to isto. Nisam je čak ni zamolila da mi pomogne. Sama je nakon što sam joj ispričala svoj problem (O, to nije bio problem, to su bile frakture na lobanji dječaka starog tek dvadeset dana) odlučila da nazove svog sina, najvažnijeg neurohirurga naše zemlje. Često pričam o toj ženi i njenom sinu svojoj djeci, a zapravo bih voljela kada bi mi život pružio priliku da im oboma vratim to dobročinstvo. Večeras je bila gost u jednoj emisiji na televiziji, opet sam rekla sinu: "Ova žena ti je spasila zivot"!Nisu me nikada pitali koje su to žene spasile moj život. Nabrojala bih, ali ništa vam imena ne bi značila. Moj život su spasile one koje su mi svojim primjerom prečesto pokazivale da se ne odustaje od snova, ljubavi i radosti. Spasile su ga one koje su pred mene prosule svoje suze, psovke i ljutnje kao što se pred one koji su dobrodošli prostiru najbolje počasti. Moj život su spasile žene koje su sa svojih deset prstića i pola mozga napravile svoje životne priče. Spasile su ga one koje su strah nosile kao modni dodatak, a vama i meni izgledale potpuno neustrašivo. Moj život su spasile filmske dive, književnice, novinarke bez dlake na jeziku, profesorice, prodavačice, arhitektice, doktorice, frizerke i prodavačice, sasvim obične žene koje ni po čemu nisu obične.Pogrešno je vjerovati da smo mi žene zarobljene u svijetu muškaraca. Istina je da smo mi žene zarobljene u svijetu lažnih žena.Žena koje su uvijek i svugdje nacrtanih savršenih lica spremne da nam objasne kako i zbog čega se živi. Ponajviše su spremne za laskave komplimente velikih narodnih masa. Žene koje stvaraju varku paćenica koje su teškom mukom stigle tamo gdje jesu. To su one žene koje nikada nisu imale problem u braku, ali idući utorak se razvode. One koje poznaju sve važne ljude na svim važnim mjestima, ali same uopšte nisu važne.Tajna njihovog uspjeha je nama običnim smrtnicima nerazumljiva. To su one koje su savršene majke, ali silno žele da izgledaju kao sestre svojim kćerkama. Ne spominju supruga, ali imaju njegov novac i one vole sve ljude ovoga svijeta, jer to je sad jako popularno.Da pometem prvo ispred svoga praga i kažem to kako se više napajam energijom mojih sjajnih žena, nego što im istu pružam.Slavit ću dane kad sam pristala na četiri zida ružičaste boje, sa tek nekoliko brojeva na displeju kojima se radujem. Počinjat ću jutra sa tišinom u kojoj se čuje tek listanje knjige. Radovat ću se svakom svom novom rađanju uz one koje zaista postoje tamo gdje trebaju da postoje. Ni lažne, ni tuđe, ni svijetu poznate...već svoje. Samo svoje.Dajem časnu riječ...
Lektura: Amela Ademović
Amrin blog: www.amricijus.com

Za svakoga ko može da se sjeti 80-ih, ovaj naslov će uvijek biti asocijacija na kultnu televizijsku seriju sa Markom Nikolićem i Cecom Bojković. Porodice su se okupljale da to gledaju s ljubavlju, i svi smo napamet znali uvodnu špicu: „Ja hoću život, bolji život, da ga zgrabim poput tigra.“ Kladim se da je trenutno i vi pjevušite :)

To pitanje boljeg života, potpuno nevezano za dogodovštine iz serije, tema je koja me je opterećivala godinama. Vjerovatno je i vama, kao i meni, svako malo na društvenim mrežama iskakala poneka poruka iz svijeta popularne psihologije koja vam daje recept kako da vaš život bude divan. „Obratite pažnju na ovo“, „otpustite ono“, „prepustite se onome“... Plemenito i istinito u načelu, ali u praksi - puste želje, zato što su ponuđene izvan konteksta koji bi čovjeku omogućio da ih zaista primijeni.

Divan život nije nešto do čega se dolazi tako što ćemo sami sebi ponavljati da smo srećni sve dok se u to ne ubijedimo. Naš mozak ima detektor laži koji zna da bude popustljiv prema nama za kompleksna pitanja, ali zato nepogrješivo zna jesmo li ili nismo zadovoljni. Baš kao što nepogrješivo zna da imamo problem, pošto sada takođe postoji trend da problem nazivamo „izazovom“. Lijepo to zvuči, ali kako god ga zvali, problem je problem i naš um to zna. Izazov je ono što treba da uradimo da bismo ga riješili.

S druge strane, divan život sigurno nećemo postići ukoliko za svako rješenje budemo iznalazili problem. Postoji slikovita metafora pčelice i muve: pčelica će na deponiji naći jedan jedini cvijet, dok će muva u najljepšem polju cvijeća naći jedno jedino govno. Mi smo vaspitavani da budemo muve, da smo uvijek fokusirani na ono „ali“, na ono što nedostaje. A život ide.

Dakle, s jedne strane imamo one koji ganjaju sreću ponavljajući isprazne afirmacije, a s druge ove koji su muve. I u jednom i u drugom slučaju (a posebno u drugom), vjerujem da se ljudi spotiču upravo na definiciju sreće, jer misle da je sreća odsustvo problema. „Biću srećan kad ne budem imao problema.“

Samo oni pod zemljom nemaju problema. Svi ih imamo i često nismo krivi za njih. Nekad ti problemi znaju da budu strašni. Ali problemi su ono što čini ljudsko iskustvo.

Kako se izgrađuje mišićavo tijelo? Upirući protiv nečega što pruža otpor. Na isti način, mišići našeg bića, naše duše, čeliče se prevazilaženjem velikih i malih problema. Ljudi koji su postigli mnogo, a nekad nisu imali ništa, najviše vole da pričaju upravo o periodu kad im je bilo najteže, jer im daje ponos to što su uspjeli da se izbore. Zato niko ne bi gledao film ili čitao knjigu u kojoj je svima uvijek dobro i svi su uvijek srećni - jer to nije ljudsko iskustvo. Jer u tome nema ničega vrijednog divljenja. Sa takvim se pričama ne identifikuje niko.

Razlika između srećnih i nesrećnih, odnosno uspješnih i neuspješnih ljudi - jer uspjeh je živjeti onakav život kakav ste vi odabrali, što god to za vas značilo - je taj što uspješni ljudi provode 5% vremena razmišljajući o problemu, dok je 95% njihovog fokusa na rješenju. Uspješni ljudi su oni koji upravljaju sopstvenim životima, umjesto da okolnosti upravljaju njima. Neuspješni praktikuju nešto što zovemo „naučena bespomoćnost“: razmišljaju o svemu što ne valja i čekaju da neko dođe i da im probleme riješi – država, vlada, neki zakon, roditelji, prijatelji, djeca, ili idealni partner. A kad im taj neko riješi probleme koje sada imaju, onda više neće imati problema i biće srećni. E, to su puste želje! I to je recept za životarenje.

Ja sam, nažalost, četrdeset godina bila osoba koja je životarila. Osoba kojom su upravljale okolnosti. Mnogo sam se trudila, mnogo toga postigla, ali nikad ništa nije bilo dovoljno dobro. Nikad nisam bila zadovoljna. Tako sam naučena. Naučena sam da budem muva, da moj fokus bude potpuno usmjeren na ono što nedostaje. Mrzjela sam sebe zbog svake greške koju bih napravila, svake gluposti koju bih izgovorila ili napisala, svake pogrešne odluke. Dobila bih hiljadu predivnih komentara na neki tekst, ili nešto što smo uradili na Ljetopisu, i umjesto da u tome uživam, ja bih bolovala zbog tri muve čiji je jedini fokus da nađu nešto što bi napale, pa makar ga izmislile, a to rade iz razloga koji najmanje imaju veze sa mnom. Umjela sam da oprostim drugima, iako često sporije nego što bi trebalo, ali sebi nikad. S jedne strane sam postizala puno, a s druge dobijala mnogo šamara, kao i svako drugi na ovom svijetu, samo što ja nisam umjela da vidim dalje od njih i od mentaliteta žrtve. Dizala sam se, borila, išla dalje, ali nikad nisam bila istinski srećna.

Bilo je potrebno vremena i mnogo, mnogo učenja, da bih shvatila u čemu je problem i kako da ga riješim. Dobra vijest je bila to što se ispostavilo da postoji set sjajnih, efikasnih, pametnih tehnika koje su mi, recimo, omogućile da posljednja četiri mjeseca, koja su za mene vrlo komplikovana i profesionalno i zdravstveno, u isto vrijeme budu i među najljepšim u mom životu.

Daleko je od toga da je moj život postao savršen. On je i dalje pun problema, velikih i malih. Ja definitivno nisam postala savršena, niti ću to ikada biti. Ali sam postala neko ko je konačno, nakon četrdeset i kusur godina, preuzeo kormilo svoga broda i ko nema ni najmanju dilemu da će taj brod da sprovede kroz svaku oluju, tačno u onom pravcu u kojem ja želim da ga povedem. Ne mogu da opišem olakšanje koje osjećam zbog toga. Ushićenje koje osjećam.

I zato već četiri godine intenzivno, svakodnevno izučavam te sjajne, efikasne, pametne tehnike, prvo od najboljih učitelja na našim prostorima, a zatim i od najboljih na svijetu zahvaljujući opštoj digitalizaciji koja se desila u posljednje vrijeme. Nikad neću prestati ovo da učim. I zato sam, pored svih mojih aktivnosti i poslova – jer sam i profesionalac, i pisac, i mama, i supruga, i kćerka, i prijateljica, a to su sve važne uloge za mene – postala coach: želim da ova znanja iskoristim da pomognem i drugima. Da vide da može drugačije i da tako i bude. Da taj bolji život zgrabe, baš poput tigra.

Bilo je to prije nešto više od dvije godine. Kao direktorka festivala Barski ljetopis, pozvala sam čuvenog reditelja Andraša Urbana sa predlogom da za nas režira predstavu "Don Kihot" na ženski način, odstupajući od Servantesovog teksta i postavljajući pitanje zašto je ravnopravnost žena u Crnoj Gori i dalje dohkihotovski poduhvat. Sjajni Urban je pristao na ovaj izazov, ugovorena je koprodukcija sa Gradskim pozorištem iz Podgorice, i nakon zanimljivog kastinga se okupila eksplozivna ekipa koju su činili reditelj, sedam divnih glumica (Branka Otašević, Kristina Obradović, Jelena Simić, Vanja Jovćević, Anđelija Rondović, Branka Femić i Sanja Popović), dramska spisateljica i glumica Vedrana Božinović i ova producentkinja. Dan za danom, sjedjele smo oko stola i Andraš i Vedrana su nas slušali kako iznosimo naše viđenje položaja žene u Crnoj Gori, kako se lično osjećamo kao kćerke, supruge, sestre. Iz tih razgovora se izrodilo djelo koje je praizvedbu doživjelo u Baru u ljeto 2019. pred prepunim gledalištem ljetnje pozornice Doma kulture.

Kako to obično biva sa Urbanovim predstavama, reakcije su bile oprečne, bez ravnodušnih. Dok je veći dio publike - pogotovo ženske - odlazio potrešen i ponukan da se predstavi vraća iznova i iznova, da dovodi druge žene ne bi li ih osvijestio o onome što nam se dešava, drugi su napuštali bijesni i uvrijeđeni, ili ostajali do kraja pa nas tražili da nam saopšte da smo proizveli uvrjedljivi pamflet koji krivotvori savremenu stvarnost Crne Gore. Jedna je kritičarka bila toliko izrevoltirana, da joj je bio malo jedan, pa je napisala čak dva teksta o predstavi, dok su oni čije je nezadovoljstvo bilo umjerenije, poput moga muža, smatrali da smo pretjerali i prikazali kao trend nešto što je zastarjelo i što se danas dešava samo u određenim socijalnim uslovima. Po pravilu je - smatraju nezadovoljni predstavom - žena u Crnoj Gori danas poštovana, ravnopravna i uspješna.

Dvije godine kasnije, u januaru 2021. godine, dok pandemija hara svijetom, a razarajuće podjele Crnom Gorom, ne mogu da ne razmišljam o našem "Don Kihotu". Kad bih i željela - a ne želim - da zanemarim pisanije jednog javnog djelatnika na mrežama prije nekoliko mjeseci, gdje je stavove neistomišljenice pokušavao da diskvalifikuje procjenama da li je u trenutku njihovog iznošenja imala menstruaciju, tema je ponovo postala neizbježna ovih dana, nakon što ju je u zvanični diskurs "uselio" prvo lider Radničke partije Maksim Vučinić, a zatim Predsjednik vlade Crne Gore. Gospodin Vučinić je, naime, na sjednici Odbora za rodnu ravnopravnost (!) postavio pitanje može li majka biti dovoljno dobra majka ako je tokom dana zauzeta razmišljanjem o biznisu i politici. I dok javnost čeka da gospodin Vučinić pojasni koji je tačno spisak tema o kojima bi jedna prosječna (ili ne daj bože natprosječna) majka smjela da razmišlja da bi se i dalje mogla uvrstiti u dovoljno dobre, i koliko bi tačno vremena smjela da provodi u tim mislima, naš je Predsjednik vlade došao na ideju da pred vojskom Crne Gore, u kojoj služi 13% žena, izjavi sljedeće:

"Iako mi dame, nadam se, neće zamjeriti, moram da kažem onako kako je Njegoš rekao: Muž je branič žene i djeteta. Iz odnosa prema životu rodio se odnos prema vojsci u kojoj je svaki muž i svaka majka imala jedan jednak odnos, vaspitavala je svoje sinove za buduće vojnike, a kćeri da budu brižne prema svojim najbližim - a to je braći - i da ubuduće kao majke na isti način vaspitavaju svoju djecu."

Gle čuda, dame su zamjerile!

Jer, gle čuda, nekako uvijek ispada da kad neko u Crnoj Gori propagira povratak starim vrijednostima, to bude na uštrb žena. A upravo taj kult brižnih kćeri koje tetoše kult očeva i braće, i žive za to da budu brižne majke, je toliko prisutan dan danas, da je naša predstava aktuelna jednako koliko bi bila da smo je proizveli 1919, a ne 2019.

A čime smo to tačno nezadovoljne mi, žene, u današnjoj Crnoj Gori? Što smo mi to uznijele danas, pa nam nije po volji?

Spisak je, bojim se, podugačak:

1. Nezadovoljne smo kultom muškog potomstva koji u državi s pretenzijama da pripada savremenom, evropskom sistemu vrijednosti, zna da bude degutantan.

2. Nezadovoljne smo odnosom majki prema kćerkama, jer nam se čini da je svaka učena da mora da trpi, samo se mijenja stepen trpljenja koji se unutar pojedinačnih porodica propagira.

3. Nezadovoljne smo time što je još uvijek čista egzotika čuti za muškarca koji na ravne časti dijeli kućne poslove sa ženom i što će se na takvoga gledati kao na mlakonju.

4. Time što je muškarac koji ima više partnerki i dalje frajer, a žena koja ima više partnera je kurva.

5. Time što je makar malo kurva svaka žena koja uživa u seksu.

6. Time što je prevara za muškarca ipak razumljivija, jer oni to rade samo tijelom, dok žena to radi emocijama.

7. Time što je, kad postane majka, ipak normalno da žena ostane kući sa djecom, a da muž nastavi da izlazi s društvom kao da se ništa nije desilo.

8. Time što se očekuje da, kad postane majka, žena stavi karijeru na čekanje, a da napreduje muž.

9. Što je normalno da žena zarađuje manje.

10. Što je normalno je da se žena sklanja i povlači.

11. Što je na kćerki da čuva obraz ocu. Sinu se sve prašta.

12. Što žene koje (svojom voljom ili sticajem okolnosti) nisu majke, osjećaju toliki pritisak i osudu, da se u mnogima stvorio otpor čak i prema "novopečenim" majkama koje, u ushićenju zbog divnih emocija koje osjećaju, izgovaraju da im je život tek sada dobio smisao.

13. Što se u Crnoj Gori i dalje abortiraju ženski fetusi.

14. Što su najbrutalniji medijski napadi zbog iznešenih političkih stavova usmjereni na žene.

15. Što su novinarke koje se drznu da postave neprijatna pitanja podvrgnute javnom linču i prijetnjama.

16. Što su u komentarima na brutalne medijske napade, žene uvijek nazivane kurvama.

17. Što se u javnom diskursu žene neistomišljenice diskvalifikuju kroz njihov fizički izgled ili način oblačenja i iznose se pretpostavke da su isfrustrirane zato što nisu seksualno zadovoljene.

18. I na kraju (a ko zna što sam sve zaboravila) zato što smo sve mi, koje ne pristajemo na ovo, ibretnice, čudovišta, vještice, krave, koze - birajte epitet. Nezahvalnice svakako. I naravno kučke.

Ne igra se "Don Kihot" ove godine. Korona ga je spriječila. Kad ponovo počne, voljela bih da na neko igranje dođu gospoda Vučinić i Krivokapić, premda se bojim da bi predstavu napustili prije kraja, jer bi uvrijedila njihove konzervativne, bogougodne stavove. A ima u toj predstavi jedan meni posebno dragi "song" koji se takođe izrodio iz onih naših razgovora oko stola, i koji po mom sudu govori o ovoj temi slikovitije nego što bih ja ikad mogla. Gle čuda, zove se "Kučka". Jer se u ovoj našoj crnoj Crnoj Gori, djevojčicama tako tepa.

Rađam se kao djevojčica,
slatka mala djevojčica - i kučka.
Ja sam kučka, izdresirana kučka,
biram ono što hoćete,
kunem se kako sama biram.
Lažem da vama bude dobro, laž je moja istina.

Ja sam kučka, ja sam biza,
ja sam nečija kćerka,
rođena sam da rađam sinove.
Rođena sam da ubijem kćeri, neželjene kučke,
ubijam samu sebe, neželjenu sebe.

Ja sam kučka, ja sam greška,
rođena da budem sramota,
da me se stidite dok ste živi.
Ja sam kučka, što vam hoda za lijesom
koja nariče za vama, da ima ko da vas oplače.

Ja sam kučka, kučka koja vas služi.
Ja sam kučka, kučka koja vam trpi.
Ja sam kučka, kučka koja vam ćuti,
Ja sam kučka, rođena da vam praštam,
da se okupate u mojim suzama
da suzama operem sopstvenu krv sa vaših đonova.

Zgazite me.

Ja sam kučka i krijem se u mraku
i čekam, strpljivo čekam
da rodim sljedeću kučku,
da mi sin dovede kučku
da mi brat dovede kučku
da ja nju gazim kao što vi mene gazite.
Tako sam naučena, kučka da vrati kučki
kad ne može nikom drugom, kučka da vrati kučki.

Ja sam kučka. Ja sam tišina.
Kad se ja rodim, puška ne puca.
Kad se ja rodim, oganj se gasi.
Kad se ja rodim, sunce stane.
Ja sam tuđa večera, ja sam tuđa kost.
Nisam ništa vaše, nemam ništa vaše - ništa sem obraza.

Vaš je obraz u mojim rukama,
vaš je obraz na mome jeziku,
vaš je obraz među mojim nogama.
Polomiću ruke, odrezaću jezik, stisnuću noge,
da vam obraz ne okinem.
Podmetnuću svoj obraz ispod vaših čizama.
Ja sam otirač od krvi i mesa, krvarim i ćutim.

Polomiću krila, poderaću snove,
izbrisaću sebe, izbrisaću sebe da vam sačuvam čast.
Ja, kučka, da ti sačuvam čast!

Ja sam kučka, neželjena kučka, tvoja kučka,
što sanja da ti bude sin. Sin, tvojih stijena,
tebi ostajem kučka, samo kučka.
Čuvarka tvog poštenja. Kučka.

Na kraju, žao mi je što smo 2019. godine, kad smo sjele oko tog stola, mi, moderne i emancipovane crnogorske žene, ispričale baš ovakvu priču. Žao mi je što je ona aktuelna i danas. Ostaje mi samo da se nadam da ako, za dvije decenije, moja kćerka bude sjedjela za nekim sličnim stolom, neće osjećati ono što Crnogorke osjećaju generacijama unazad. Jer, koliko god da smo napredovali kao društvo, ne možemo i nećemo valjati dokle god ne shvatimo da polni organi nisu mjerilo vrijednosti jedne ljudske duše, baš kao što je istorija pokazala kroz bezbroj ženskih priča, i u ovoj našoj Crnoj Gori, da fizička snaga nije mjerilo istrajnosti i junaštva.

Stigla je korona u našu kuću. Odakle tačno, nemoguće je znati, a možda je i bolje što čovjek ne može biti siguran, jer se onda teže posvađati oko toga ko je kriv. A krivo je cijelo društvo, kojem je stalno ponešto preče od mjera zaštite: nekome slavlje, nekome sahrana, nekome kafana, nekome izbori, nekome teorije zavjere, dok neko kad te sretne prosto "mora da te zagrli, pa neka sve ide u pizdu materinu".

Često psujem ovih dana. Psujem sve gore pobrojane, plus one koje sam zaboravila da pobrojim. Psujem nedosljednost mjera i njihove slobodne interpretacije kako kome odgovara. A najviše psujem one koji nam svih ovih mjeseci na mrežama ispiraju mozgove paralelama sa gripom, a koronu nisu preležali. Zaista ne znam (niti me je u ovom trenutku briga!) koliko ljudi godišnje umre od gripa u poređenju sa koronom i od srca čestitam svakome ko je ovu bolest preležao samo sa takvim simptomima, a kamoli sa lakšim. Ja bih sada potpisala da svakog dana do kraja imam baš takve probleme. Umjesto toga, prve dane su mi obilježile glavobolje pri kojima sam zaboravila oba porođaja; tablete ne pomažu, a to boli tako da se u trenucima pitaš da li da skočiš kroz prozor ne bi li konačno prestalo. Sada sam sposobna da nabadam slova i gledam u ekran zato što je ta mora stala (za sada), ali je tu upala pluća, kratak dah i trosatni oporavak od svakog odlaska do kupatila. O dosadnoj temperaturi je bezveze pričati, nije ona ništa strašno, dok su noćne groznice i bolovi u leđima nešto teže za podnijeti.

Ivanišević je imao više sreće od mene i navijamo da tako i ostane. Naređeno nam je da ne ležimo u istoj prostoriji, jer bismo jedno drugo inficirali nanovo i nanovo, pa smo komšije. Pomalo se dozivamo, malo više komuniciramo porukama. U planu je turnir u potapanju brodova. Nedostaju nam djeca. Ja sam svakodnevno do suza dirnuta brigom porodice i prijatelja koji se stalno javljaju da pitaju kako sam. I razmišljam što ću sve da uradim kad ponovo stanem na noge. Kažu da ću bar tri mjeseca biti "van stroja", ali se neke stvari mogu obaviti i kolima. Kao na primjer, konačno upoznati Anđelinu bebu. Vidjeti Veliku plažu zimi. Poći na planinu i gledati onu prekrasnu bjelinu dok djeca skijaju, znajući da ću iduće godine skijati i ja. Možda i negdje otputovati.

Ono što znam da se neće desiti dokle god ova bolest bude trajala je da neko iz ove porodice bilo koga zarazi. Prijateljica koja se trenutno oporavlja mi priča kako joj se rođak stomatolog žalio da mu je čovjek na stolici priznao da mu je sedmi dan korone. Za mene je to monstruozno, dostojno krivične prijave. Takva su izgleda vremena, takvi neki ljudi. Za koje, srećom, uvijek postoji ona druga strana medalje, zbog koje se vrijedi boriti za ovaj život svakim dahom, koliko god kratak bio taj dah. A ova je bolest takva, da današnje dobro ne mora da znači ništa već noćas, a kamoli sjutra. Skupiš prste u palčeve, pa što ti bog da.

No, za one kojima je važnija kafana, žurka, posjeta prijateljima i koji ne mogu da odole zagrljaju na ulici, zaludu ja sad bilo što pišem i ovaj tekst nije ni namijenjen njima. Vama ostalima, manje sklonim da sve relativizujete prema sopstvenim hirovima, predložila bih da se sjetite onih mjera od prošlog proljeća, one dezinfekcije svega što unesemo u kuću, apstinencije od posjeta i stroge distance. Ni to nažalost nije garancija, ali smanjuje rizik. Nova vlada smanjuje mjere umjesto da ih pooštri, vakcine nisu ni u najavi, što znači da mjere moramo preduzimati sami, onoliko koliko je to moguće u društvu u kojem ljudi idu kod zubara sedmog dana kovida. Ovo je vrijeme za oprez, a ne za relativizacije. Meni su se rugali kako sam stravljena jer ne idem nigdje i ne primam goste, a ja sam, budala, dozvoljavala da to utiče na mene. Mora se živjeti, tako kažu. Ne shvataju da život nije ni kafana, ni žurka, ni kolektivna sahrana bilo kojeg velikodostojnika.

Život je kad možeš da udahneš punim plućima. Da zagrliš djecu. Da voliš i budeš voljen. Život je kad si tu. Život je kad te ima.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu