Americanah

Ove godine sam se prijavila na "Goodreads 2025 52 Book Challenge". U pitanju je izazov da pročitam 52 knjige za 52 sedmice - jednu, dakle, sedmično. Postoji Facebook grupa kojoj može da se pridruži ko god poželi i u kojoj razgovaramo o knjigama koje čitamo, "promptovima" koje pratimo i kako ih tumačimo. 

Moram priznati da mi odavno neki poduhvat nije prijao koliko ovaj. Obožavam filmove, predstave, serije, čak i poneki blog, ali mi ništa na svijetu ne pruža zabavu i zadovoljstvo na način na koji to rade knjige, koje mi dopuštaju da svako mjesto, svakog lika i situaciju oživim na svoj način. Ta povezanost između mene kao čitateljke i autora romana je nešto posebno i neponovljivo –  baš kao i obratno iskustvo, kada neko čita moj roman, povezuje se sa mojim likovima, ulazi u njihove živote i dopušta im da mu ispričaju svoju priču, svoje radosti i patnje.

Ljepota izazova je što omogućava fleksibilnost: ko ima vremena, želje i koncentracije, pročitaće 52 knjige; onaj ko nema, pročitaće koliko može. "Promptove" (prosto ne znam kako bih prevela taj izraz) će neko tumačiti striktno, a neko najlabavije moguće; takođe, neki će čitati redom, a neki kako im što zapadne, a ima i onih koji će jednom knjigom pokriti više promptova jer nemaju vremena ili koncentracije za više. I sve je to u redu, jer je cilj da imamo izazov, motivaciju i ideje za čitanje, a ne da nas bilo ko i bilo što sputava. Nije li to divno?

Ja sam svoj izazov počela od prvog prompta. Tako sam odlučila dijelom zato što je po srijedi bila knjiga koja mi je odavno izmicala, a dijelom zato što mi se to činilo kao pravi način da krenem u ovogodišnju čitalačku priču. A ta knjiga je "Americana" od Čimamandi Ngozi Adičie, nigerijske majstorice pisane riječi. Njene rečenice su izvrsne, opisi likova pametni i briljantni i zaista sam s velikim zadovoljstvom dopustila sebi da uživam u svakoj riječi.

S druge strane, imala sam osjećaj da dok čitam, upoznajem sloj po sloj ljudskog iskustva koje je toliko daleko od moga, da mi je potpuno otkrovenje. Nažalost, ne znam gotovo ništa o Nigeriji, a i pitanje rase mi je prilično strano, iako je kod nas više nego problematično.

Često mi se dešava da, kad neko sa Balkana dođe u Pariz (od kojeg ću se s tugom rastati za samo nekoliko mjeseci), komentariše koliko je crnaca na ulicama, ili kako ne bi mogli da žive ovdje jer im smetaju crnci. Uvijek me je zasmijavala takva priča, ta visina s koje se govori o drugim rasama, kao da je svaki naš stanovnik sišao direktno s engleskog dvora i da mu pigmentacija kože nekim čudom daje propusnicu za klub odabranih, uzvišenih ljudskih bića koja imaju pravo da bilo koga smatraju nižim. To je posebno komično imajući u vidu da malo gdje u svijetu nas s Balkana gledaju s uvažavanjem prije nego što nas upoznaju. Ali to je već druga tema.

Sjećam se i kako su mnogi naši intelektualci s gnušanjem odbijali tezu da smo rasisti (povod je bio neslavni incident na stadionu, kad su navijači oponašali majmune da uvrijede protivničkog igrača), a ja sam se sjetila jedne objave na Podgoričkom vremeplovu, gdje su ispod fotografije našeg sportiste sa svojom djevojkom crnkinjom ljudi pod imenom i prezimenom pisali najogavnije rasističke uvrede, nazivajući je epitetima koje ovdje ne bih ponavljala iz razloga lične higijene. Ni jednog trenutka ni njima, ni moderatorima stranice, nije palo na pamet da postoji bilo što problematično u tome što se piše, i tek nakon što smo otvorili temu na mojoj TV emisiji, komentari su obrisani.

Tako da jesmo, rasističko smo društvo – što prema ljudima druge boje kože, što prema ljudima druge vjere i pojedinim nacijama iz okruženja. Ja, koja sam odrastala na Zapadu i navikla na ljude svih boja i porijekla, volim da vjerujem da sam iznad toga i da sam imuna na te vrste predrasuda (što, naravno, niko na svijetu nije). Gdje sve padam na tom testu, ostaće tema mog ličnog preispitivanja, ali je činjenica da mi je ova knjiga otvorila potpuno nove vidike na temu toga što znači biti crnac u današnjem svijetu (odnosno prije 12 godina, kada je roman objavljen), što znači biti crnac u Africi, a što u Americi, i koja je razlika u doživljaju tog "statusa" kod američkih crnaca u odnosu na Afrikanace u Americi. Zaisigurno mi je ponudila uvid u Nigeriju, u to koliko se njenih stanovnika školuje na najboljim američkim i engleskim univerzitetima i kako život tamo nema nikakve veze s onim kako sam ga ja zamišljala.

Podsjetilo me je iskustvo ove knjige na komentar moga supruga kako je fascinantno da stanovnici dvije susjedne zemlje poput Crne Gore i Albanije znaju toliko malo jedni o drugima. U pravu je; kao da smo udaljeni hiljadama kilometara. A ako toliko malo znamo o prvim susjedima, koliko tek malo znamo o svim onim svjetovima koji izmiču interesovanju holivudskih filmova i onoga što algoritmi nude nama na društvenim mrežama...

Zato je književnost toliko dragocjena.

Ako želite, pridružite mi se u ovogodišnjem izazovu. Knjige možete čitati na kojem god jeziku hoćete, u kojem god formatu želite (štampana knjiga, elektronska, audio), kojim god redosljedom hoćete, a promptove tumačiti kako vam je srcu drago. Ja sam "Amerikanu" odslušala u audio formatu (16 i po sati), a danas ću završiti i Kindle verziju druge knjige, koja mi se nikako ne dopada iako je kritičari smatraju jednim od najboljih prošlogodišnjih naslova.

Plan mi je da u narednih mjesec čitam nekoliko knjiga koje su mi ostale iz 2024. i da ih uguram u promptove kako znam i umijem, a zatim da se strožije pridržavam redosljeda. Ali isto tako mi je plan da se predomislim ako budem željela i čitam što i kako mi bude milo.

Na kraju, evo jednog od omiljenih citata iz "Amerikane":

"Alexa and the other guests, and perhaps even Georgina, all understood fleeing from war, from the kind of poverty that crushes human souls. But they would not understand the need to escape from the oppressive lethargy of choicelessness. They would not understand why people like him, who were raised well-fed and watered but mired in dissatisfaction, conditioned from birth to look toward somewhere else, eternally convinced that real lives happened in that somewhere else, were now resolved to do dangerous things, illegal things, so as to leave, none of them starving or raped or from burned villages, but merely hungry for choice and certainty."