Živjeti autentično

Pošto mi dnevnik rijetko kad služi da prepričavam što sam radila, a uglavnom služi za sređivanje misli i ideja, aplikacija Day One svakoga dana nudi po jedno inspirativno pitanje koje mogu da iskoristim kao polaznu tačku za tekst onda kada ne znam o čemu da govorim. A današnje pitanje glasi: “Kako to izgleda kada živiš autentično?”

Ne samo da ne znam odgovor, već ne znam ni da li je to uopšte moguće kao koncept u modernom svijetu.

Teoretski: trudim se.

U praksi: šta to uopšte znači?

Ako bi to bio život u skladu sa sopstvenim moralnim načelima, bez ikakvih odstupanja, rekla bih da je to suviše crno-bijelo gledanje na stvari. Ne mogu zamisliti ni najvećeg fanatika da nikad, ali baš nikad ne prekrši vlastita pravila ili ne ispadne licemjer. Većina ljudi ni nema jasnu sliku sopstvenih moralnih načela, već po inerciji prati ona koja im nametnu roditelji, okruženje, vjera, ili pobuna protiv istih, što je takođe razlog zašto ih se ne može pridržavati u svakom trenutku. A teško onima koji su raščistili sa sobom u što vjeruju, a nijesu shvatili ili odbijaju da se to kroz život i sazrijevanje sve to dodatno oblikuje i mijenja.

Ako to znači ne ulaziti svjesno u laži, podmetačine i zle namjere, onda sam sigurno autentična. Sve što radim, radim iz srca i uvjerenja da je ispravno, a kad pogriješim, imam hrabrost da stanem iza toga.

Ako je pak, autentični život odabir posla koji volimo, ili hrabrost i surovost da se okružimo isključivo iskrenim i pravim ljudima, tu se zaista teško odrediti.

U poslu je (nažalot) premalo onih koji rade ono što zaista vole, a još manje onih koji su u tome što vole dostigli uspjeh (što god uspjeh bio po njihovim mjerilima). U mom slučaju, evo peta godina kako nemam pravo, formalni zaposlenje već testiram preduzetničke vode, kao i vode koje bi mi omogućile da živim od svog pisanja, a da koučing bude nešto što bih radila isključivo po meraku, s ljudima koji su mi po meraku. Pošto u tom smislu još uvijek nijesam ostvarila uspjeh po mojim mjerilima, može li se reći da živim autentično, ili da tek čekam autentični život? I što to tačno znači za nekoga ko za dvije godine puni pedeset? Ukoliko bih se vratila nekom klasičnijem poslu, hoću li onda živjeti neautentično? Ukoliko svaki moj klijent u koučingu nije po mom meraku, da li onda živim autentično?

Takođe, kad je okruženje u pitanju, autentičnost – onakva kako je ja shvatam – bi značila praviti veoma surove rezove, što je lakše reći nego učiniti. Ne biramo rodbinu, baš kao što ne biramo kolege ukoliko nijesmo poslodavci, a i tada biramo iz ponuđenog i pravimo neke kompromise. Mimo tih nametnutih članova našeg života, tu su poznanici i prijatelji i nikad ne možemo znati kad će neko od njih da nam okrene leđa, ili mi njima. Što sam starija, to imam manje prijatelja, jer je većina njih promijenila status ili u poznanike, ili u epizode iz prošlosti, ili u nepomenike. Sa mojom sklonošću da u odnose ulazim otvoreno i bez zadrške, opekla sam se toliko puta, da bi zaista trebalo da samoj sebi odam priznanje što se nijesam zatvorila u četiri zida i prestala da komuniciram s bilo kim. Ali ostala je jedna čvrsta, divna grupa ljudi zahvaljujući kojima se osjećam onoliko autentično koliko je to uopšte moguće. Svakako zahvalno i ispunjeno.

Tako da, ne živim neautentično jer ne radim posao protiv kojeg mi se buni čitavo biće, i pravim rezove prema mnogim ljudima kojima nije mjesto tu. Ali još uvijek nijesam stigla tamo gdje sam naumila, a vrijeme polako izmiče.

Vjerujem da nema autentičnijeg ljudskog iskustva od toga.