Riječ prijateljstvo je nominalizacija. Ovo smo naučili na NLP-u, gdje trenutno pohađam Master trening i prikupljam resurse koji mi omogućavaju da čitav svoj život promijenim nabolje. 

Nominalizacija je, ukratko, apstraktna imenica, odnosi se na nešto što ne možemo opipati ili vidjeti golim okom, i ta apstraktnost je čini vrlo promjenljivom kategorijom koja za svakoga znači nešto različito. Tu spadaju imenice kao što su ljubav, porodica, poštenje, lojalnost, korektnost, patriotizam i sl, pa ćete često doći u situaciju da se dvoje saglase da im je, recimo, prijateljstvo izuzetno važno, da bi se kasnije ispostavilo da imaju potpuno drugačiju percepciju o tome šta uopšte znači biti dobar prijatelj.

Oksfordov rječnik definiše prijatelja kao osobu sa kojom dijelimo vezu uzajamne privrženosti. Pošto je privrženost takođe nominalizacija, i ova je definicija upitna. Moj suprug, recimo, zna tačno koje kriterijume neko mora ispuniti da bi se nazivao prijateljem i za njega je taj pojam sasvim jasan. Odrastao je na jednom mjestu. Dan-danas se druži sa ljudima sa kojima se podigao, a oni koji su uspjeli da se pridruže tom “spisku” mogu se prebrojati na prstima jedne ruke, jer se njegovo povjerenje dugo osvaja i nekako mu polazi za rukom da za bliske ljude nikad ne napravi kapitalnu grešku u procjeni. Ja sam, s druge strane, tokom nomadskog odrastanja bila primorana da naučim da prijateljstva sklapam usput, u njih sam uvijek ulazila naivno i cijelim srcem, pa sam na taj način uspjela da nagomilam pozamašnu kolekciju onih koji su entuzijastično ulazili i tiho izlazili iz mog života, par epohalnih lomova, ali i nekoliko osoba koje su se izgradile u sigurne luke i uvijek nalazile način da naprave kontratežu svemu što me je u životu udaralo.

Nedavni razgovor sa jednom od tih osoba me je i naveo na današnji tekst. Da me je neko pitao kakav sam prijatelj toj osobi (namjerno ostavljam nedefinisano da li je muškarac ili žena), pozvala bih se na iskrenu ljubav koju gajim prema njoj i spremnost da je saslušam, ali bih našla sebi i puno mana. Mojom se krivicom ne čujemo dovoljno često, a i u posljednje vrijeme nekako stalno razgovaramo o mojim problemima. Kad god je pitam što se dešava u njenom životu, odgovori mi “ništa”, ili mi ispriča anegdotu sa posla, a ja sam toliko okupirana sobom da ni ne pomišljam da treba da zagrebem ispod tog “ništa”, da postavljam pitanja, da se zadržim još malo. Važno je za ovu priču da naglasim da je u pitanju jedno od najplemenitijih bića koje sam ikad upoznala, divno biće koje je prepuno brige za druge i čiji je spisak vrlina dugačko štivo koje se u mojim očima stalno dopunjava. Nažalost, nisu oni poput mene formirali ogledalo kroz koje ta osoba gleda na sebe, već su to uradili neki koji su sopstvene frustracije liječili umanjujući nju, a to su radili cijelog života, uspijevajući da je ubijede da to što ima bilo kakve mane znači da ne valja ništa. Ali baš ništa. A taj mi je osjećaj poznat, to čuveno “dobra si ti, ali” i još čuvenije “moraš da se promijeniš”. Problem je što, kad tako odgajate nekoga, može da se desi da jedna čarobna, fenomenalna osoba toliko povjeruje da ne valja, da počne da misli da nikad neće biti dovoljno dobra i da joj više nije mjesto na ovom svijetu. Baš kao što može da se desi da ja, privržena prijateljica te osobe, o tome jako dugo nemam pojma. A to što nisam imala pojma me sada proganja.

Znam, normalno je da svako od nas živi prvo svoje živote, svoje situacije, baš kao što je normalno da su prijateljstvima potrebni intervali površne komunikacije da bi ponudila i odušak, i zabavu, i sve ono što nam je potrebno da bi nam svakodnevnica bila podnošljivija. Samo je pitanje gdje smo jedni drugima kad je gusto i, ako se već nekome kotiramo među najbliže, da li je naša odgovornost da čitamo između redova i izvlačimo i ono što osoba ne želi da kaže, ili da ćutimo i strpljivo čekamo. U prvom ćemo slučaju možda pogrešno procijeniti, ili pretjerati, ali u drugom ćemo, ako nešto pođe po zlu, morati da se nosimo sa saznanjem da smo mogli makar da pokušamo da nešto preduzmemo, a nismo. Što je neuporedivo strašniji ishod.

Imam 42 godine i još uvijek tragam za mojom definicijom prijateljstva. Možda je nikad neću naći. Možda mi je lakše definisati šta prijateljstvo nije, nakupila sam se usput takvih primjera. Ali, uprkos neuhvatljivosti jasnih kriterijuma te kategorije, i uprkos usponima i padovima koje je meni donosila kroz život, prijateljstvo je jedna od onih nominalizacija u čije postojanje čvrsto vjerujem. Postoje ljudi koji su uvijek tu da se zajedno zabavimo, ali i da me podsjete da sam voljena, koje i ja volim bez rezerve. Koji uvijek saslušaju i istinski razumiju. Baš kao što postoje i oni novi koji možda neće ostati zauvijek, ali moj svijet čine bogatijim, zanimljivijim, i pružaju ljubav i podršku na neki drugi način, jednako dragocjen. Kad zamišljam svoj život za 20 godina, volim da vjerujem da će svi još uvijek biti tu, pogotovo onih par koji su tu oduvijek i koji odolijevaju svim izazovima. Lijepo mi je da maštam o našim okupljanjima, pričama, smijehu. Da nas zamislim kako poziramo za zajedničke fotografije, pa to ipak provlačimo kroz par filtera, jer smo i mi potpali pod uticaj da valja biti lijepi spolja bar upola koliko se osjećamo iznutra kad smo zajedno. Lijepo mi je da vjerujem da ću umjeti da prepoznam njihove krize, onako kako oni prepoznaju moje, i da ja budem njihova sigurna luka. I lijepo mi je da vjerujem u prijateljstvo, šta god ta riječ značila. 

E pa sve ovo što sam do sad ispričala nema nikakve veze sa mojom današnjom pričom osim što mi je, zađavola, taj šašavi pjesmuljak bio u glavi dok sam čekala red u Luvru da vidim najpoznatije umjetničko djelo na svijetu.

Ta se ekskurzija dogodila na zahtjev naše osmogodišnje kćerke koja od kad zna za sebe, zna i što hoće, i što neće, pa tako od svoje četvrte godine, recimo, zna da hoće da trenira karate i svira flautu – i tu suludu kombinaciju trenutno i sprovodi. Ja sam Luvr izbjegavala, što zbog nenormalnih redova koji se donekle mogu izbjeći kupovinom muzejske propusnice ili karte unaprijed (svejedno se mora stajati u velikom redu za bezbjedonosnu kontrolu), a što zato što se prema svemu što je “obavezno”, u meni budi Crmničanka koja “e baš za inat neće” to što svi kažu da se mora. A Mona Liza se, jelte, mora vidjeti uživo, jer fotografije i reprodukcije ne mogu da dočaraju taj njen enigmatični osmijeh koji se mijenja u zavisnosti od ugla posmatranja.

Mi smo kupili karte unaprijed i u zakazano vrijeme se pojavili na ulazu. “Odčekali” smo u redu za kontrolu, ušli u enormni muzej, da bi se ispostavilo da nas put ka slikarskim radovima vodi pravo u drugi ogromni red za Mona Lizu. Ako postoji drugi pristup, mi ga nismo umjeli naći, a pošto je Mona Liza svakako bila primarni razlog dolaska kako za nas, tako i za hiljade drugih ljudi, mi smo se naravno tom redu priključili. Sproveli su nas tako oko stepeništa, uz stepenište, jedan sprat, drugi i stalno nas požurivali, kao da možemo preletjeti sve one ljude ispred nas. U redu smo čekali u jednoj sali, pa drugoj, i ja sam sebe motivisala razmišljanjem kako, vidiš, ima nade za ljudski rod, jer u moru površnosti hiljade i hiljade ljudi svakodnevno čekaju da uđu u muzej i vide umjetničko djelo.

Nekih pola sata kasnije, ušli smo u salu u kojoj se trenutno nalazi slika, jer je njena uobičajena lokacija u fazi renoviranja. U toj sali dominiraju enormni prizori krunidbe i drugih okolnosti iz života Marije de Medići (naravno da je pravilno Ć, a ne Č!), pa ipak, njihova veličina ne uspijeva da umanji dominaciju Leonardove slike koja, iako mala, stoji sama u stalku od neprobojnog stakla ispred jednog od zidova i centar je pažnje svih prisutnih.

Već odatle se čuje vika stražara, ali mi smo prezauzeti virenjem u pravcu Mona Lize, makar koliko možemo kroz one redove ljudi koji su posloženi između konopaca, poput onih kada se čeka red na aerodromima. Ima neke magije u njoj i tako sa daljine, ili je možda po srijedi samo autosugestija, jer smo svjesni da prilazimo nečemu tako posebnom i važnom. Problem je što smo brzo uvidjeli da će nam ta magija biti uskraćena, jer stražari ne omogućavaju pristup jednoj po jednoj osobi, već turama od pedesetak ljudi.

Tako da je zaključak ovakav:

Nas koji se bavimo kulturom stalno boli to što na programima nema dovoljno ljudi, pa vodimo rat sa zabavnijim i pitkijim sadržajima da privučemo što brojniju publiku. Kad nam to uspije, hvalimo se brojkama, jer se nažalost ne podrazumijevaju i ja uvijek govorim kako je dobro da ljudi dođu, pa makar iz najpogrešnijih razloga, jer će im nešto uvijek ostati. Za Mona Lizu ne mislim tako. Njoj zaista ne treba truda da bi privukla posjetioce, ali ako je ona njima samo još jedna atrakcija za još jedan post na Instagramu, žao mi je nje, žao mi je Leonarda, a najžalije mi je one kojima je, zbog ovih prvih, uskraćeno pravo na čudo po koje su došli. Umjetničko djelo zahtijeva kontemplaciju, pa makar trajala samo jedan mizerni minut, a iskustvo u radu u kulturi mi kaže da bi je s više zdravog čuđenja i divljenja posmatrala ona dva nesrećnika iz predstave, nego što je to učinio bilo ko toga dana, pa čak i mi koji smo pokušali.

No, da se vratim na Pariz, jer nije namjera moje ljubavi prema Veneciji da na bilo koji način umanji utisak o njemu. Dočekao nas je poluprazan, jer su Parižani još uvijek uživali u avgustovskim odmorima i grad prepustili neumornim turistima koje ni vrućina ne obeshrabruje da čekaju u beskrajnim redovima da bi obišli neki od spomenika i atrakcija. Doputovali smo u društvu koje je ovdje prvi put, pa smo odmah krenuli u turistički život, obilazeći Trokadero, Monmartr, Jelisejska polja i nezaobilazni Diznilend.

Pigal, na kojem se nalazi Mulen Ruž, zadužen je za prodaju seksa. Osim niza kabarea u kojima igraju golišave ljepotice, tu je impozantan broj seks šopova. Nisu seks šopovi ništa novo, niti šokantno za bilo koga ko je obilazio velike gradove, ali moram da priznam da seks robnu kuću na nekoliko spratova nisam opazila ni u Njujorku, ni Amsterdamu, koje doživljavam kao vrlo liberalne. Djeca su se kikotala kad sam im prevodila neke od manje škakljivih priča iz Mulen Ruža, pogotovo za izvjesnog Žozefa Pujola, čija je specijalnost bila profesionalna flatulencija – da, i to postoji, i bilo je vrlo popularno u ovom kabareu, ali moram priznati da mi je bilo milo kad smo napustili Pigal i zaputili se uzbrdo prema crkvi Svetog srca, da im pričam o istoriji Monmartra, opaticama, mlinovima i Sezanovim slikama i da im pričam o kultnom filmu Ameli, koji je sniman u kafeu koji smo obišli.

Monmartr je nekad bio sirotinjski kvart, dok sada, prema tvrdnjama vodiča, tamo žive hipici debelog novčanika. To potvrđuje potpuno odsustvo samoposluga, jer oni vole – a mogu da priušte – male radnje sa proizvodima biološke poljoprivrede, i tamo se gotovo jedna do druge nalaze dvije dobitnice prestižnih titula najboljih zanatskih proizvoda u Francuskoj, jedna zbog sladoleda koji variraju od tradicionalnih, do ukusa “ruža sa krovova Pariza”, druga zbog bageta koji je, kažu, bez premca u cijelom svijetu. Obje se radnje nalaze u ulici Opatica, odnosno Rue des Abbesses.

Čarobne su uličice Monmartra, uske i prepune cvijeća. Neobična je kuća pjevačice Dalide, čiji je život bio melodrama u kojoj su se nizali vjerenici i ljubavnici koji su izvršavali samoubistvo, sve dok ga na kraju nije izvršila i ona. Nevjerovatno je vidjeti vinograd u sred urbanog Pariza, a posebnu čar ima veličanstvena crkva u čijem se podnožju prostire čitav grad. Kada se spustite niz ogromno stepenište, zalazite u gustu gužvu gdje valja dobro čuvati novčanik, da ne “odleprša”, ali i nalazite niz zanimljivih lokala i prodavnica gdje se može kupiti i po koji nestandardni suvenir.

Zanimljivo je i to što park ima vrlo malo klupa, i što se umjesto njih svuda nalaze stotine teških metalnih stolica koje ljudi pomjeraju kako im odgovara, tražeći hlad, ili se okupljajući oko nekog događaja. Tako je juče, na primjer, nastupao dječiji orkestar, pa su posjetioci parka privukli svoje stolice da bi ispratili koncert. Posebnu mi je pažnju privukao dedica koji je pored svoje odložio kesu prepunu knjiga, pa dugo birao koju će čitati u sjenci drveta, ali i baka koja je na koncertu tako čvrsto zaspala, da je nekoliko nas prilazilo da provjeri je li sve u redu.

Lutkarsko pozorište se nalazi odmah pored igrališta i priređuje predstave skoro svakog dana, a direktor pozorišta i glavni lutkar doziva djecu šetajući se i glasno zvoneći zvonom.

Tamo smo Lena i ja gledale “Tri praseta”. U pitanju je mali objekat u kojem se, pred početak predstave, spuste platnene roletne i gdje je prvih pet redova rezervisano za djecu. Sjedi se na tapaciranim klupama, a duž zidova su postavljene obične stolice do kojih sa prozora dolazi dovoljno svjetlosti da roditelji mogu da čitaju dok čekaju djecu, ne ometajući igranje. Predstavu, naravno, otvara najpoznatiji francuski lutak Ginjol, predstavnik francuske radničke klase, odnosno radnika iz nekadašnjih fabrika tekstila.

Napravljena po uzoru na nekadašnju istoimenu knjžaru u kojoj su boravili slavni pisci, i današnja će vas ugostiti ukoliko ste književnik u nevolji, ako im zauzvrat pomognete u poslu. Kreveti su zavučeni između polica na spratu, tu je i klavir koji slobodno možete da svirate, tako da se ljudi ovdje popnu na sprat, sjednu, razgovaraju i druže se, ili čitaju. Svi vas dočekuju osmijesima, a postoje samo dva pravila: nema fotografisanja unutra (stoga, fotografije sa Googla) i ne treba uznemiravati mačku Egi ukoliko spava. Natpis kaže da je čitala cijele noći, a svakako je pomalo namrgođena, opasno zgodna i prava gazdarica tog nevjerovatnog mjesta.

Muzeje još uvijek nisam obilazila, izuzev Ateljea svjetlosti, gdje preko 120 projektora prikazuje animacije poznatih umjetničkih djela i gdje je trenutno aktuelna izložba Van Goga. Za klasičniji turistički obilazak, gdje su standardno ogromni redovi, postoji nešto što se zove “Museum Pass”, kojim kupujete propusnicu dvodnevnog ili trodnevnog važenja po cijeni od 50 do 70 eura (vjerovanto postoje i skuplje za duže periode). Morate je koristiti dan za danom, a njome ste unaprijed platili pristup skoro svim muzejima, crkvama, pa i hop-on-hop-off autobusu. Osim što na taj način štedite ozbiljnu svotu novca, ne čekate u redovima, već odmah ulazite.

Naša će sljedeća sedmica biti upravo propraćena muzejskom propusnicom za mene (djeca ulaze besplatno), i odlascima u Luvr, Orsej i Pompidu. Uz nezaobilazno svraćanje u prodavnicu “Sennelier” preko puta Luvra, gdje porodica Senelije već generacijama prodaje najkvalitetniji slikarski materijal na svijetu, na čelu sa onim koji i sami proizvode.

Ima magije u boravku u Diznilendu. Umivene, šarene građevine po uzoru na američke gradiće iz XIX vijeka, susreti sa omiljenim likovima, zamak Uspavane ljepotice, atrakcije i bezbroj prodavnica i štandova učinili su da nam djeca provedu dan s osmijehom na licu. Ali ovdje ne možemo primijeniti floskulu da taj osmijeh nema cijenu, jer je i te kako ima, i to paprenu. A kad govorim o cijeni, ne mislim samo na novac. Usudiću se da kažem da je za nas kao roditelje Diznilend bio noćna mora i da smo se oboje zakleli da će nas teško iko natjerati da se tamo vratimo.

Za početak, da govorimo upravo o novcu. Imali smo sreću da dođemo u periodu kada su karte za odrasle na popustu, pa se prodaju po cijeni dječijih, što znači da smo samo za ulaz u jedan od dva zabavna parka (postoji i Diznilend Studio) izdvojili 340 eura. Tješili smo se time što dan u akva-parku u Budvi košta 22 eura, pa eto, u redu je da dan u Diznilendu košta 85. Za tih 85 eura dobijate pristup svim atrakcijama, kao i besplatan pristup njihovoj odličnoj wi-fi vezi. Sve ostalo, naravno, košta toliko da ne možete kupiti flašicu vode od pola litra ispod 5 eura, niti ručati na najjeftinijem mjestu ispod 80.

Ipak, računam (kao što i oni računaju) da je onaj ko se zaputi u Diznilend izdvojio neki novac za to, da je planirao visoke troškove, i to zaista ne bi bio razlog za ovako negativnu energiju ovog teksta, da je sami doživljaj bio podnošljiviji. Ali gužve u Diznilendu su nešto na što vas niko ne može dovoljno pripremiti. Sami ulaz u park izgleda ovako:

Ne postoji ni jedna jedina atrakcija za koju se ne čeka red od minimum pola sata, a sama vožnja traje maksimum 5 minuta i mnoge su zastrašujuće za djecu. Možete skinuti njihovu besplatnu mobilnu aplikaciju i pratiti koliki je red gdje, ali je činjenica da smo za 12 sati u zabavnom parku uspjeli da iskoristimo ukupno 6 vožnji, odnosno da na samim atrakcijama provedemo oko 30 minuta. Naravno, ako želite da manje čekate u redu, postoji Fastpass, uz koji se takođe čeka i odnosi se samo na određene vožnje, osim ako kupite Ultimate Fastpass, a ni to vas neće sačuvati od jednosatnog čekanja u redu za iole pristupačniji ručak. U svakom slučaju, to funkcioniše ovako:

Najljepši dio dana je bila parada Diznijevih junaka kroz glavnu ulicu, za koju smo takođe morali da zauzmemo mjesta skoro sat ranije, i gdje su djeca ushićeno mahala svojim junacima i od njih dobijala pozdrave i poljupce. Divno je bilo i upoznavanje sa Winnie the Pooh, za koje smo stajali u redu 40-ak minuta. Djeca su silno željela da upoznaju Mikija, ali je taj red trajao sat i po, pa smo odustali. Iz istog smo razloga odustali od upoznavanja sa Diznijevim princezama, premda je tamo čekanje trajalo 2 sata.

Najljepša i najduža vožnja je, što se svih nas tiče, “It’s a Small World”. Tamo se na brodiću koji vas vozi ukrug po vodi putuje svijetom, a razne zemlje su predstavljene prekrasnim postavkama lutaka. Postavka se mijenja svake sezone, da bi ponudila nešto novo onima koji se vraćaju da ponovo posjete park, i ta vožnja traje skoro čitavih 10 minuta.

Teško je bilo koga savjetovati da ubijedi djecu da ne idu u Diznilend. Ipak je to magija uz koju odrastaju, ako niste od onih koji ih odgajaju uz “Farmu” i “Zvezde Granda”. Ali što se mene tiče, rolerkostera ima i u jeftinijim zabavnim parkovima bez ovakvih gužvi. A kad su u pitanju one “lijepe” i jedinstvene atrakcije, kao što je “It’s a Small World”, sve ih možete pogledati i na YouTube-u: 

https://youtu.be/OSHvH5vUMD8

Drugačije sam zamišljala Sarajevo, iako ne bih umjela da preciziram kako. Možda kao veću Podgoricu, uz dodatak Baš čaršije koju sam gledala na fotografijama. Svakako sam ga zamišljala manjim, i nisam imala dojam da će arhitektura toliko podsjećati na beogradsku, premda je protkana nekim sasvim drugačijim duhom. Neuporediv je sa svime što sam vidjela usput, od sramotno nesređene granice Šćepan polje i dijela puta nakon nje, pa sve do gradića i mjesta pored kojih smo prošli do samog ulaza u grad. Svakako je u meni dominiralo, makar u prvom trenutku, to poređenje sa Beogradom, što zbog izgleda ulica i građevina, a što zbog nekog duha bivše Jugoslavije koji mi je do juče bio najupadljiviji u glavnom gradu te federacije, a za koji mi sada primat preuzima Sarajevo, nekadašnji centar bratstva i jedinstva.

Ima se ovdje što obići i u čemu uživati. Svaki restoran se diči begovom čorbom i ćevapima i sve mi miriše na domaće i toplo. Poslastičarnice me mame da preispitujem odlučnost da ne jedem slatko, a zanatlije na Baš čaršiji podsjećaju na neka stara vremena koja su kod nas iščezla u fascinaciji mobilnim telefonima i društvenim mrežama. Ulazim u skoro svaku zanatsku radnju, i kod jednog mrgodnog brka pronalazim filigranski privjezak za kakvim tragam godinama, i kupujem ga po tri puta manjoj cijeni od naših – u najturističkijoj četvrti! U Kamernom teatru je prije nekoliko dana održana premijera predstave “Sjećaš li se Doli Bel”, po Sidranovom tekstu, u režiji Kokana Mladenovića, i ja žalim što su igranja rasprodata i što novih nema dok sam ja tu. U radnjama su popusti, svi zaposleni su ljubazni, i gdje god da se okrenem, s kim god da prozborim, osjetim se dobrodošlo i kao kod kuće.

A onda se pitam: imam li pravo da se tako osjećam?

Da, ovo će biti jedan od “tih” tekstova. Mora biti. Jer sjedim jutros ispred ogromnih prozora hotelske sobe na visokom spratu, posmatram suncem okupane krovove Sarajeva, i ne mogu da ne primijetim sve one rupe po fasadama i da se ne zapitam kako su dospjele tu. Ima i Podgorica sijaset dotrajalih fasada, pa ne izgledaju tako. Onda gledam ona okolna brda i ne znam jesu li kuće po brdima nove ili stare, ali znam da to moraju biti baš ta brda sa kojih su pucali na grad, i da one rupe moraju biti baš te rupe. I nameće mi se pitanje: kako danas spavaju svi ti ljudi koji su četiri godine, u smjenama, nišanili na najveći simbol Jugoslavije u koju su se kleli do prethodnog dana? Što to mora da pukne u nečijoj svijesti, da bi relativizovao činjenicu da je sa bezbijedne razdaljine ciljao na živi grad i opalio i jednom, a kamoli bezbroj puta? Je li mu bilo lakše nakon tog prvog metka, je li probio led i opustio se, pa zaboravio da puca na nečiju majku, brata, dedu, na nečiju djecu, da puca na život i dostojanstvo i sve one iluzije koje su nam trpali niz grlo dok smo bili mali i u koje smo s radošću vjerovali? I je li mu, zapravo, ikad uopšte bilo teško što to radi, pa makar samo prilikom tog prvog pucnja?

Sarajevo budi ljubav u meni. Ljubav i sramotu. Bila sam dijete kad su ga napadali i nikad ni jedna ćelija u mom biću nije pomislila da su u pravu, pa ipak, sramota me je što sam savremenik toga doba i što ne mogu da otvorim društvene mreže, medije, ili da uključim televiziju, a da u svakom trenutku na makar jednom kanalu ne pronađem budalu koja će dolivati vrelu vodu u balkanski kotao, i da u svakom trenutku neće biti makar hiljadu budala koje čeznu da se on opet prelije, da bi pošle u rat. Pomrle su vođe koje su zavele narode da ubiju našu bivšu domovinu, ali su mnogi od izvršitelja i dalje živi i među nama. Zavode nas i dalje njihovim otrovnim nacionalizmima, silovanjima istorije, i mnogi se prepuštaju tom zavođenju iz pakla – ako ne nacionalizmima, onda podozrivosti prema drugoj vjeri, ili makar mržnji protkanoj nasilničkim porivima prema političkim neistomišljenicima. Mrzjeti je još uvijek toliko na glasu, da smo ljubav pretvorili u privatnu porodičnu stvar izvan koje volimo samo u floskulama. Nekad se pucalo sa bezbijedne razdaljine u grad, skriveni iza uniforme i iza anonimnosti. Danas se porivi za uništenjem iskaljuju kroz noćne huliganske napade na vjerske objekte, potajno ispisane parole po zidovima i anonimno povraćanje po ljudima u komentarima na portalima.

Neki kažu da je riječ ubojitija od metka – ako nije po srijedi ona što dovodi do metka, pozivam svakoga ko to misli da prošeta ovim gradom i pogleda fasade zgrada. Zla riječ prosipa džigericu. Metak prosipa život. I to ipak, za mene, ne može biti isto.

Gori u Sarajevu i dalje ona vječna vatra palim herojima iz drugog svjetskog rata. Vječna vatra pokojne Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Niko nije sa natpisa iznad vatre izbrisao riječi Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Niko nije promijenio ime ulice Maršala Tita. Dočekuju nas ti ljudi, sa našim naglascima, tablicama, i svi su prema nama ljubazni. Možda bi mi bilo lakše da nisu. Jer, ono što je napravljeno Sarajevu je velika mrlja nad ovim našim zajedničkim nebom. Naravno, sramota je mnogo, ali to što su ovi na ovom mjestu uradili ovo, a oni na onom mjestu uradili ono, ne može biti opravdanje ni za jedan metak koji je ispaljen na ovaj grad. Jedna sramota ne potire drugu. A mene trenutno boli ova sarajevska.

Ispalo je, međutim, da su bili u pravu svi oni koji su mi govorili da sačekam da postanem roditelj, pa onda mudrujem o roditeljstvu, jer mi je susret sa našim sistemom školstva ukazao na dvije tužne istine:

Prva je ta da je sistem osmišljen tako da dobar dio savladavanja gradiva zapravo počiva na radu sa roditeljima.

Druga je ta da su nam udžbenici tako koncipirani, da je ponekad zaista neophodna intervencija roditelja da se djeci ne bi usadile neke navike koje su – najblaže rečeno – upitne.

Nije mi namjera da ovim tekstom pokrećem polemiku o crnogorskom jeziku, ali mi je vrlo iritantno konstantno zlostavljanje koje trpi ovaj naš nesrećni jezik, što zbog opšte nepismenosti naroda (neznam, ustani se, čak štoviše, ništa mi ne hvali, i sl.), a što od silne potrebe da se naglasi pripadnost ovom ili onom narodu. Svi koji su imali priliku da sa mnom prozbore na tu temu, znaju da ne smatram da je određenom načinu izražavanja mjesto u školi i udžbenicima, i da ne smatram da dijete treba u školi da nauči da govori “onđe” i da se služi izrazima koje su već moji djedovi i babe smatrali arhaizmima, a koji su odjednom opet u modi.

Ali ono što me još više pogađa je način na koji se tretiraju osjetljive teme i zadaci koji se postavljaju djeci na te teme.

Konkretno danas, moj devetogodišnji sin uči lekcije o uređenju porodice iz Poznavanja društva, gdje se objašnjavaju osnovne ljudske potrebe, ponašanje prema bolesnima i licima s posebnim potrebama, porodični, državni i međunarodni praznici i kakvi sve događaji obilježavaju  život jedne porodične zajednice – rođenja djece, vjenčanja, smrti, razvodi braka.

Na lijep je način sročen tekst o smrti bliskih osoba, pa i onaj o razvodu, gdje autor objašnjava da dijete nikad nije krivo za taj događaj i da će roditelji nastaviti da ga jednako vole i nakon što ne budu više živjeli zajedno. Iako se ovo drugo uopšte ne podrazumijeva, saglasna sam da se djetetu od devet godina ne može drugačije govoriti na tu temu i da većina roditelja koji napuste porodično jezgro (bilo to svojom, ili tuđom voljom) makar načelno tvrde da dijete vole kao nekad, iako ga mnogo manje viđaju i prečesto zaboravljaju da se bave njime, pogotovo kad formiraju nove porodice.

Ono što je u meni izazvalo revolt i potrebu da se danas oglasim, međutim, jeste niz pitanja koja su postavljena u samom udžbeniku ispod lekcije, i na koja je trebalo odgovoriti u vidu domaćeg zadatka. A posljednja dva glase ovako:

– Kako se članovi porodice mogu oprostiti od drage osobe (koja je umrla)?

– Što djeci treba reći o razvodu braka? Na koji način? Po tvome mišljenju (zarez izostavljen) koji je najbolji način da roditelji i djeca zadrže dobar odnos poslije razvoda i nastave da se viđaju?

Mislim da nije za čuđenje to što moje dijete nije umjelo samo da ponudi odgovore i što je bilo neophodno da mu odrasla osoba pomogne u tome. Vjerujem da nije za čuđenje ni to što je odrasla osoba koju je zapala ta dužnost, a to sam ja, takođe morala dobro da razmisli kako da ovo formuliše na način koji će njemu biti razumljiv, a zadovoljavajući za pristojnu ocjenu. Lično nisam baš najbolja u opraštanju od dragih osoba koje umiru i još uvijek se nisam oporavila od smrti svojih djedova i babe, i nikad mi ti događaji neće biti dovoljno davni, tako da nisam sigurna da bih bilo kome mogla sročiti recept za te situacije. Neko voli da gleda fotografije osobe koje nema, neko da leleče i da se zamota u crninu i ne izlazi iz nje, neko se vješa, dok neko treći možda to čini odbijajući tradicije i ne pominjući ništa, već prolazeći kroz to na svoj, intimni način koji ne dijeli sa svijetom.

S druge strane, kako može dijete od devet godina da formuliše mišljenje o tome kako roditelji i djeca treba da zadrže dobar odnos nakon razvoda? Ja sam dijete razvedenih roditelja i možda bih, sa četrdeset i jednu godinu životnog iskustva, umjela da pobrojim kako sve roditelji i djeca ne bi trebalo da se ponašaju, a dalje od toga ne bih znala.

Ne razumijem zašto su to prelamanja u našim državama morala baš ovoliko da se odraze na školstvo. Ne dopada mi se ni to što se ljudi okome na te učiteljice, među kojima se većina svojski trudi da uradi najbolje što može sa materijalom koji je često trećerazredni, u atmosferi u kojoj je sve teže postići autoritet kod djece i konstruktivnu saradnju sa roditeljima. Konkretno nemam ružne riječi ni za jednu učiteljicu koja je radila s mojom djecom, a usljed selidbi smo ih promijenili nekoliko, ali zato me hvata očaj kad vidim riječi koje se koriste u tekstovima u udžbenicima, kad vidim da uče čitave lekcije iz nestandardnog jezika, da im je u testu iz engleskog jezika postavljeno pitanje koje sadrži gramatičku grešku, a pogotovo kad se pred njih postavljaju zadaci kojima nisu dorasli ni mnogi roditelji, poput ovoga o razvodu.

Zaista se nisam nadala da ću morati ponovo da pohađam osnovnu školu, ali me je evo i to zapalo, kao i sve druge roditelje. Ali, kad već moram, javno ću prozivati sve ono što budem smatrala štetnim za našu djecu, jer ne vidim drugi način da se izvrši uticaj da ovaj naš sistem postane bolji i da vrhovne instance koje su odgovorne za obrazovanje naše djece malo ozbiljnije shvate posljedice olakog shvatanja zadatka koji im je povjeren. Jer, da mi njih ocjenjujemo, ne bi se obradovali uspjehom koji bismo im upisali u svjedočanstva.

Nećemo elaborirati ova slučajna svraćanja, s obzirom na to da niko s više od dvije moždane ćelije ne može da se izgubi u njujorškom Midtaunu (sve je podijeljeno na savršene pravougaonike i ulice i avenije su numerisane po rednim brojevima). Mnogo je ljepše govoriti o razlozima zašto sam tamo išla namjerno, a to su uglavnom predstave na Brodveju. Ja sam posjetila tri, i to dva mjuzikla i jednu dramsku, a o njima ću pričati obrnutim redosljedom, odnosno počevši od posljednje.

“Knjiga Mormona” (The Book of Mormon) je mjuzikl koji su pisali autori South Parka i koji je postavljen u Americi, Engleskoj i Australiji. Sve tri produkcije su dobitnice brojnih nagrada, a Američka je dobila čak osam Tonijevih i još toliko drugih prestižnih nagrada. U pitanju je urnebesna komedija koja govori o dvojici mladih Mormona koji putuju u Ugandu da preobraze njihove stanovnike. Jedan je vrlo entuzijastičan, drugi smotan i potpuno nespreman, pa se podrazumijeva da će hiljadu stvari poći naopako, ali da će na kraju junaci naći pravi put (koji nema nikakve sličnosti sa onim što su prvobitno naumili) i izvući važne pouke o sebi i drugima, služenju bogu i ljudima, prijateljstvu i ljubavi.

Meni se lično ova predstava najmanje dopala. Generalno se ne dopada vjernicima, a pogotovo Mormonima čija su vjerovanja izvrgnuta ruglu, s tim što ja ne spadam u te dvije kategorije, već u treću – one što ne vole urnebesne komedije. Sigurna sam da je do mene, a ne do predstave, jer sam jedina u gledalištu kojoj nisu išle suze od smijeha, i bio mi je vrlo simpatičan čovjek koji je sjedio iza mene i koji se toliko smijao, da smo se svi okretali prema njemu, a njegova supruga nam se izvinjavala. Ali nezavisno od činjenice da lično ne volim takozvani “jeftini humor”, nivo talenta ljudi koji su nastupali je nešto što nikad nisam doživjela. Sve se dešava uživo: muziciranje, pjevanje, ples i gluma, a glumu s razlogom stavljam na posljednje mjesto, jer je u takvoj postavci komada najmanje bitna, iako nije izostala. Najviše me je fascinirao dirigent, jer mi je mjesto bilo takvo da sam ga jasno vidjela: stajao je u prostoru između pozornice i gledališta, pratio besprjekorni ritam glumaca i prema njima upravljao orkestrom, a pošto mu je to valjda bilo malo, istovremeno je svirao klavijaturu, pa pošto mu je i to malo, istovremeno je i pjevao! Inače me je zapanjio nivo preciznosti svih izvođača, jer tu niko nije zakasnio ni sekundu, a kamoli pogriješio tekst, i čitava predstava je savršeno uvježbana mašinerija koja funkcioniše bez greške. Još nešto što me je oduševilo je jasnoća s kojom, pjevajući, izgovaraju svaki slog, čineći da tekst bude sasvim razumljiv publici.

Pošto je strogo zabranjeno bilo kakvo snimanje ili fotografisanje predstave, da bih vam dočarala kako to izgleda, evo njihove uvodne numere, izvedene na otvaranju Tonijevih nagrada 2012. godine i adaptirane za tu priliku:

Drugo brodvejsko veče provela sam u čuvenom Studiju 54, koji je 70-ih godina prošlog vijeka bio možda najslavnija diskoteka na svijetu, gdje su se redovno okupljali Endi Vorhol, Lajza Mineli, Liz Tejlor, Mik Džeger, Majkl Džekson, Elton Džon, Tina Tarner i mnogi drugi. Sada je klub pretvoren u teatar, gdje se trenutno prikazuje predstava “Životni vijek činjenice” (The Lifespan of a Fact), u kojoj glume Danijel Redklif (poznatiji kao Heri Poter), Bobi Kanavale i Čeri Džons. Moram da priznam da me je zanimalo da vidim Denijela Redklifa uživo, a pogotovo u tako delikatnoj situaciji kakva je pozorišna uloga, gdje glumac pred publikom ogoli sav svoj talenat, ili nedostatak istog, bez velikih mogućnosti za laž i prevaru.

I ovo je komedija, u kojoj urednica časopisa dobija tekst o samoubistvu dječaka u Las Vegasu. Autor teksta je pisac beletristike, pa je samim tim sklon određenoj dozi umjetničke slobode koja ne bi bila primjerena ovakvoj vrsti proze, te stoga urednica angažuje mladog pripravnika (Danijela Redklifa) da provjeri njegovu vjerodostojnost. Danijelov lik prebukvalno shvata ovaj zadatak pa, u želji da se dokaže šefici, tekstu od dvije i po strane nalazi bukvalno hiljade mana (desetine već u prvoj rečenici), čime ulazi u sukob s piscem i otvara raspravu o temi koja je u eri Donalda Trampa i njegovih fake news i te kako aktuelna: da li činjenice ikada mogu biti relativne i sklone tumačenjima, i što se dešava našem društvu ako počnemo da prihvatamo njihovu relativnost.

Čeri Džons me nije oduševila, ali sam odgledala veoma dobru predstavu, sa izvrsnim Danijelom Redklifom i genijalnim (ali genijalnim!) Bobijem Kanavaleom.  Ono što me je iznenadilo je što sam 27. septembra gledala sedmo izvođenje predstave čija je premijera zakazana za 18. oktobar. Izgleda da je na Brodveju praksa da se predstava svakodnevno igra u formi “pretpremijere” mjesec dana prije zvaničnog otvaranja, a ovoj životni vijek neće biti predug, jer se igra samo do januara, pa je valjalo ugrabiti.

Koliko god da mi je bilo lijepo na prethodna dva događaja, ono što za mene predstavlja vrhunac boravka u Njujorku je mjuzikl “Hamilton”, koji se smatra najvećim brodvejskim hitom posljednjih decenija. Autor je Lin-Manuel Miranda, koji je donedavno i tumačio naslovnu ulogu, i koji je osmislio genijalan način da novim generacijama ispriča istorijsku temu, odnosno život jednog od osnivača Amerike i moje omiljene istorijske ličnosti: Aleksandra Hamiltona. Umjesto dosadne istorijske priče sa velikim poukama prenesenim kroz uzvišene monologe naglašeno dramatičnih tonova, Miranda je spojio hip-hop, pop, R&B i soul muziku i kroz te žanrove ispričao priču koja je na trenutke komična, na trenutke teška i mučna, i koja je zaludjela publiku širom svijeta (“Hamilton” se sada, osim Brodveja, igra i u Čikagu, Londonu, a postoje i dva ansambla koja ga igraju i na turnejama). Mjuzikl je, osim Tonijevih i ostalih nagrada koje je teško prebrojati, zasluženo  osvojio i Pulicerovu nagradu.

Voljeli hip-hop ili ne – on dominira kao žanr i meni lično nije blizak – nemoguće je prisustvovati tom dvoipočasnovnom pozorišnom spektaklu i ne prepoznati da ste sebi priuštili privilegiju. Jako je simpatično to što sve osnivače Sjedinjenih Američkih Država igraju crnci, jer pokazuje Ameriku koja je u potpunosti suprotstavljena principima dominantno bjelačke države koje sve otvorenije potenciraju Trampovi sljedbenici, i uči nas da je budućnost svijeta u raznolikosti stanovništva i prihvatanju različitosti – što je lekcija koja je nama na Balkanu prijeko potrebna. Osim nevjerovatnog stepena umijeća svih na sceni (i ispod nje, jer se i ovdje sviralo uživo), mene je nanovo osvojila priča o nevjerovatnom Aleksandru Hamiltonu, koji se u to vrijeme vrijednim radom izdigao iz pepela vanbračnog djeteta, siročeta i migranta, do jednog od osnivača najmoćnije zemlje na svijetu. Borio se u ratu za nezavisnost Amerike, bio – u to doba! – ljuti protivnik ropstva, napisao 51 od 85 tumačenja Ustava (koja se i danas koriste) i kao prvi američki ministar finansija je – ni manje, ni više – postavio kompletan finansijski sistem te zemlje! Imao je ljudsku širinu da podrži Tomasa Džefersona kao predsjedničkog kandidata, iako je Džeferson prije toga spletkario protiv njega i natjerao ga na ostavku; Hamilton je prevazištao sopstvenu sujetu i podržao ga iz prostog razloga što je smatrao da je tako bolje za državu. Da je i sam mogao da se kandiduje za predsjednika (nije bio rođen u SAD, što je jedan od preduslova za kandidaturu), vjerujem da bi bio najbolji kojeg je Amerika ikada imala, rame uz rame sa Linkolnom.

Evo priče o njegovim počecima, ispričane na savremen način riječima Lina-Manuela Mirande u prvoj numeri mjuzikla, sa engleskim titlovima:

Vjerujem da genijalnost i aktuelnost ovog mjuzikla počiva upravo u činjenici da je Miranda našao način da Hamiltona pretvori u opšte poznatu ličnost i među mlađima, koji su pokazali oduševljenje prema ovakvoj vrsti učenja. Mislim da bi naši umjetnički direktori pozorišta mogli da razmotre ovaj primjer, pa da i našoj djeci priušte nešto slično, jer je i naša istorija bogata lijepim pričama, a naše pozorište talentovanim umjetnicima. Ono što je posebno čarobno u “Hamiltonu” je što nema specijalnih efekata i “letećih vjeverica”, već sve počiva na umijeću. A umijeće je za mene osnova i prvi preduslov umjetnosti i zato, dokle god budu postojali ovakvi umjetnici, nikad neću prihvatiti da se gledanja s magarcima i fekalije u konzervama svrstavaju u istu kategoriju, jer im tu nije mjesto.

Mjuzikl “Hamilton” je izašao 2015. i prve dvije godine je bilo nemoguće doći do karte ukoliko je niste kupili barem godinu unaprijed. Cijene karata su bile i ostale nevjerovatno visoke, ali, ukoliko ne pretendujete na prve redove, postoje načini da se dođe do povoljnijih mjesta, što ne važi samo za ovu, već i za sve druge njujorške predstave.

Prije svega, karte treba kupovati kod oficijelnih prodavaca, koji su uvijek naznačeni na zvaničnoj stranici pojedinačne predstave. Obično je to ili Ticketmaster, ili Telecharge. Postoje, naravno, i preprodavci, ali ja nisam našla nijednog sa povoljnijim cijenama, niti ijednog kod kojeg bih se usudila da platim tako skupu kartu i rizikujem da nije autentična (a ima puno falsifikata u prodaji). Važno je znati da se predstave u Americi igraju svakodnevno (osim ponedjeljkom), a srijedom i subotom dva puta, i da su karte jeftinije sredinom nedjelje, a skuplje vikendom. Najjeftiniji su obično utorak veče i matine srijedom, premda i to varira – meni se desilo da za “Knjigu Mormona” nađem jeftiniju kartu za petak, nego za utorak. Za “Životni vijek činjenice” su svakog dana bile iste cijene, jer je nova predstava (ali su varirale u zavisnosti od mjesta), a za “Hamilton” je najpovoljnija bila upravo srijeda popodne.

Ukoliko kupujete karte nekoliko mjeseci unaprijed, imaćete veliki izbor mjesta i cijena. Ja sam se u sva tri slučaja poslužila činjenicom da na predstavu idem sama, pa sam vrebala “usamljeno” mjesto, jer sam znala da će biti jeftinije od bilo kojeg mjesta koje se prodaje “u paru”, jer je pojedinačno teže prodati. Tako sam za “Hamilton” uspjela da nađem mjesto u sredini partera po cijeni druge galerije, za “Knjigu Mormona” u desnom ćošku drugog reda, a za “Životni vijek činjenice” u samoj sredini prvog reda (s tim što te cijene nisu uporedive sa cijenama mjuzikala, pa sam mogla da se “ispružim” malo više).

Ukoliko se pojavite pred sami početak predstave, u pozorištu možete kupiti jeftinije karte od onih koje se nude unaprijed, s tim što za “Hamilton” rizikujete rasprodato gledalište, dok kod ostalih predstava se uvijek nešto nađe.

Žao mi je što se u ovom trenutku ne daje ni jedna predstava po tekstovima Tenesija Vilijamsa, Judžina O’Nila, Dejvida Mameta, ili bilo kojeg drugog američkog dramskog pisca koje volim, a pogotovo što se više ne daje “O miševima i ljudima” sa Džejmsom Frankom i Krisom O’Daudom. Ali sam mnogo srećna zbog onih koje jesam vidjela, posebno zbog “Hamiltona”. Iako se ne bih opet zaletjela da gledam neki od mjuzikala, jer to prosto nije žanr koji mi je blizak, vjerujem da sam sebi priuštila užitak po svojoj mjeri, i najviše ću zbog toga ovo putovanje uvijek svrstavati u nezaboravne.

Za kraj, evo “trejlera” Hamiltona, da biste barem malo vidjeli kako to izgleda, a zatim i moje omiljene numere, gdje kaže: “I’m just like my country, I’m young, scrappy and hungry, and I’m not throwing away my shot” (Ja sam baš kao moja zemlja, mlad, nesređen i gladan, i neću uludo potrošiti svoju priliku):

https://www.youtube.com/watch?v=DSCKfXpAGHc

Za mene je najljepši muzej na svijetu (koji sam do sada obišla) Muzej moderne umjetnosti Reina Sofia u Madridu. Imala sam privilegiju da provedem godinu u tom čudesnom gradu, a u Reina Sofia sam išla barem jednom sedmično. Tamo sam shvatila da je Žoan Miro mnogo više od tri slike sa po tri tačke čiju je vrijednost zaista teško objasniti (sebi prije svega) i pretvorila se u njegovog obožavatelja. Tamo sam svaki put dugo stajala ispred Pikasove “Gernike” i puštala da me progutaju oni izrazi lica i priča koju pričaju. Tamo sam preskakala Dalija da bih došla do prerijetkih radova Kandinskog, do ogromne Miroove “Žene, ptice i zvijezde” (Mujer, Pajaro y Estrella) koja je tada bila izmještena na drugi sprat, i do skulpture “Majčinstvo” (Maternidad) Alberta Sančesa Peresa, u koju sam dan-danas zaljubljena.

Slično sam iskustvo doživjela i u MoMA: uživo sam vidjela neka od kapitalnih djela svjetske umjetnosti – Van Goga, Pikasa, Monea, Miroa, Džeksona Poloka, Gogena, Rotka, spoznala da ne podnosim nekoga od velikana – ono što je bio Dali u Španiji, sada je Matis, i otkrila nekoga novog ko me je oduševio – Umberta Boćonija.

Omiljeni trenuci:

Najneobičnija postavka, barem za mene, je ona o jugoslovenskoj arhitekturi u periodu od 1948 do 1980. Neobična, zato što ljudi iz čitavog svijeta stoje i posmatraju s ogromnim interesovanjem nešto što je bila naša svakodnevnica. Na ulasku u izložbeni dio ih dočekuje crveni kiosk iz našeg djetinjstva, gdje ljubazna teta sjedi i daje informacije vezane za eksponate. Unutra se na tri ekrana vrti trominutni film o izgradnji poslijeratne Jugoslavije, i političkoj i konkretnoj.