Ksenija Popović

Pravi osjećaj gdje sam došla sam stekla tek kad sam ušla u čuveni njujorški Muzej moderne umjetnosti, poznatiji pod nadimkom MoMa. Da nisam kupila kartu na internetu još u Podgorici, odložila bih odlazak za drugi dan, jer je ponedjeljak bio sunčan, a utorak takav da mi je odjednom u metrou telefon počeo da ispušta zvuk koji nikad prije nisam čula, a to je bio alarm koji me je upozoravao da se nalazim u zoni podložnoj poplavama. Svi su pričali o poplavama, ja ih nisam vidjela, ali bi svakako bilo ljepše da sam taj dan provela u muzeju, a špartala po suvom.

Za mene je najljepši muzej na svijetu (koji sam do sada obišla) Muzej moderne umjetnosti Reina Sofia u Madridu. Imala sam privilegiju da provedem godinu u tom čudesnom gradu, a u Reina Sofia sam išla barem jednom sedmično. Tamo sam shvatila da je Žoan Miro mnogo više od tri slike sa po tri tačke čiju je vrijednost zaista teško objasniti (sebi prije svega) i pretvorila se u njegovog obožavatelja. Tamo sam svaki put dugo stajala ispred Pikasove “Gernike” i puštala da me progutaju oni izrazi lica i priča koju pričaju. Tamo sam preskakala Dalija da bih došla do prerijetkih radova Kandinskog, do ogromne Miroove “Žene, ptice i zvijezde” (Mujer, Pajaro y Estrella) koja je tada bila izmještena na drugi sprat, i do skulpture “Majčinstvo” (Maternidad) Alberta Sančesa Peresa, u koju sam dan-danas zaljubljena.

Slično sam iskustvo doživjela i u MoMA: uživo sam vidjela neka od kapitalnih djela svjetske umjetnosti – Van Goga, Pikasa, Monea, Miroa, Džeksona Poloka, Gogena, Rotka, spoznala da ne podnosim nekoga od velikana – ono što je bio Dali u Španiji, sada je Matis, i otkrila nekoga novog ko me je oduševio – Umberta Boćonija.

Omiljeni trenuci:

Najneobičnija postavka, barem za mene, je ona o jugoslovenskoj arhitekturi u periodu od 1948 do 1980. Neobična, zato što ljudi iz čitavog svijeta stoje i posmatraju s ogromnim interesovanjem nešto što je bila naša svakodnevnica. Na ulasku u izložbeni dio ih dočekuje crveni kiosk iz našeg djetinjstva, gdje ljubazna teta sjedi i daje informacije vezane za eksponate. Unutra se na tri ekrana vrti trominutni film o izgradnji poslijeratne Jugoslavije, i političkoj i konkretnoj.

Nakon MoMA sam obišla radnje slikarskog pribora da se opskrbim materijalima za svoje umjetničke pokušaje, a danas je dan za prvu pozorišnu predstavu, odnosno mjuzikl na Brodveju, koji sam sebi priuštila zahvaljujući činjenici da idem srijedom, i to na matine izvedbu u 14h.

Ako to što sam teško podnijela let nije pokazatelj mojih godina, onda definitivno jeste to što već treći dan ne mogu da se prilagodim razlici u vremenu. Nekad je to bilo lako kad dođem u Ameriku, jer je ovdje 6h manje, pa je dovoljno izdržati budni do ponoći, odnosno 6 ujutro po našem vremenu i normalno prespavati njihovu noć. Muka je bila kad se vratim u Evropu nakon što se naviknem na ovdašnje vrijeme, jer valja zaspati u ponoć po našem, dok je ovdje tek 18h.

Meni čitava stvar ide svakim danom sve teže. U subotu sam bila budna u 3, juče u 4, a jutros u 1 ujutro, odnosno u 9, 10 i 7 po našem vremenu. Vjerovatno bi sve bilo drugačije da sam u Njujork došla i prva dva dana odmarala; umjesto toga, pješačim u prosjeku 15km dnevno, pa je valjda i normalno da predveče ne znam za sebe.

Prvi obnovljeni utisak Njujorka? Negativan.

Prvo, sve ono što mrzim u velikim gradovima, ovdje je udesetostručeno. Ne znam jesam li ikad bila u gradu koji ovako melje ljude. Za razliku od prije 20 godina, zaista više nema beskućnika na svakom koraku, ali stepen bogatstva i stepen siromaštva ljudi ovdje je nezamisliv. Pri tom, na svakih 100m se neko izbezumljenog pogleda svađa sa samim sobom, prolaznicima, Bogom, ko će mu ga znati, ili balav vuče noge jer je uništen od heroina. Kod nas previše ljudi živi od prvog do prvog, ali može sebi da priušti neke stvari, dok je ovdje disproporcija između cijena i zarada frapantna, a sjedjeti na kafi u lokalu koji ne izgleda kao studentska menza predstavlja luksuz. U samoposluzi paket male vode, dva čipsa, dva adaptera za struju i dva piva (imam fiksaciju da kupujem stvari u parnim brojevima) koštaju 60 dolara. U kafiću u Sohou pivo košta 12 dolara, koktel sa automata 17. Vožnja metroom u jednom pravcu 2.60. A taj čuveni njujorški šoping o kojem svi pričaju je, makar iz mog dosadašnjeg iskustva, smiješan. Drugačije je to bilo nekad, kad nije bilo globalizacije i kada nigdje niste mogli da kupite ono što postoji ovdje. Sada oni koji imaju novca mogu identično da trguju ovdje i u bilo kojem evropskom velikom gradu, a oni koji nemaju zaista ovdje mogu da nađu razne popuste na komade lijepog izgleda u velikim robnim kućama, ali čim se spustite ispod cijene artikala od 1.000 dolara, oni su od sintetike. Ja sam od onih koje nije briga što piše na garderobi koju kupujem, pod uslovom da je od prirodnog materijala, i juče sam studiozno pročešljala svaki štender ženske garderobe u osmospratnoj robnoj kući – padala je kiša, pa nisam imala pametnijeg posla – i za što god da sam se uhvatila, bilo je od poliestera. Rijetke pamučne stvari su izgledale kao da su sa Tuške pijace, a koštale 10 puta više. Nisam ni namjeravala da bog zna što kupujem, ali sam imala želju da kući ponesem nešto što sam kupila baš u Njujorku, tim prije što je ovdje najzastupljeniji upravo moj omiljeni stil, boho. Ono što ovdje i dalje ima, a nema nigdje drugo, je što svaku stvar koju kupite možete da vratite u određenom roku, čak i ako je korištena, i dobijete novac nazad, niko vas neće ništa pitati.

Jedva čekam da se u 10:30 otvori MoMa i da idem da najzad uživo vidim velike radove Džeksona Poloka. Nisam ga voljela dok nisam uživo vidjela jedan njegov manji format u Parizu i ostala bez teksta. Tako je moj omiljeni trio slikara postao kvartet: Kandinski, Miro, Filonov i Polok. Ne znam hoću li naći Filonova u MoMA, ali ostalu trojicu hoću sigurno i jedva čekam.

Zavidim Amerikancima na zemlji koja se ovoliko bori za demokratiju i jednakost, iako su obje utopija – ali utopija kojoj se mora stremiti – i iako se često i sami spotaknu na tom putu. Zavidim im na životu u državama kao što je Nju Džersi, pod nadimkom Garden State, gdje se vode mnogo zdraviji životi u kućama sa velikim vrtovima koje se prodaju po cijenama jednosobnih stanova u Njujorku, gdje se sva djeca u školama bave sportovima i kvalitetnim poslijepodnevnim aktivnostima, gdje je higijena zuba na besprjekornom nivou i gdje se i te kako njeguje duh zajedništva i porodice. Mislim da je Njujork najljepši kada živite na takvom mjestu, pa u njega svratite kad se uželite velikog grada. Da sam 20 godina mlađa, sigurno bih voljela da ovdje studiram i da se ovdje družim, ali sada, kad gledam na svijet iz perspektive porodice, nikad ga ne bih odabrala. Ali eto, ne bi ni on odabrao mene, jer me je zapalo da se rodim negdje daleko, na drugom kraju svijeta, i da – gdje god otputovala – uvijek osjećam da prije svega pripadam svojoj zemlji i da ne trčim, kao mnogi, da o njoj govorim sve najgore. A oni govore mnogo gore nego što zapravo misle, i za to mislim da treba da ih bude sramota.

Nakon cjelodnevnog putovanja, ne mogu da se ne zapitam jesam li ja baš toliko ostarila, ili samo zaboravila koliko je naporno stići na drugu stranu svijeta?!

Iz kuće sam krenula u 7:15, a u hotel stigla u 1 poslije ponoći po našem vremenu. Svaki red u koji se moralo stati je bio ogroman, uključujući onaj na podgoričkom aerodromu, gdje su gužve ogromne. Možda bi sve bilo donekle lakše da presijedanje u Beogradu ne traje 4 sata, ovako se i taj umor pritaji i oglasi tokom velikog leta. Koji je kasnio, naravno. Pola sata, ali ne aerodromskih, već na sjedištu u krcatom avionu.

Predrasude nalažu da na takvom letu očekujemo uglavnom mlade putnike, parove svih uzrasta i poslovne ljude, svakako urbanijeg izgleda. Ipak, dominiraju stariji ljudi, češće žene nego muškarci, nerijetko i sa bijelim velom na glavi, većina sa američkim pasošem. Dvadesetak ih čeka na let u kolicima, što je mudro, jer bi sigurno imali teškoća na njujorškom aerodromu, gdje valja prepješačiti više od kilometra, a onda čekati red na pasoškoj kontroli. A ko zna kako bi prošli i na beogradskom aerodromu, gdje sala u kojoj se čeka na bording ima manji kapacitet sjedišta od broja sjedišta u avionu, pa veliki broj ljudi mora da stoji ili sjedi po podu.

Na podu su uglavnom sjedjela i puzala djeca stranaca, jer oni prihvataju tvrdnje nauke da prljavština stvara antitijela i jača dječiji organizam. Nama to i dalje nije shvatljivo. Bilo je tu i parova sa po dvoje, troje, čak i četvoro male djece. Njih mi je bilo najžalije, znala sam da ih čeka pakao, a i nas zajedno s njima.

Kad smo se konačno ukrcali, priznajem da sam osjetila malu, ali zdravu dozu mržnje prema onima koji će putovati u biznis klasi, jer ne umijem da spavam sjedeći, a oni imaju krevete. Utješilo me je to što u ekonomskoj klasi redovi nisu pretjerano skučeni i ima prostora za noge. Ja sam, naravno, došla do zuba naoružana rekvizitama za zabavu, pa je tu bila štampana knjiga, audioknjiga, iPad sa video zapisima kurseva slikanja koje “pohađam”, programom za crtanje, Wordom, plus avionski sistem sa filmovima, serijama i muzikom. Kad se avion konačno vinuo u oblake, pomislila sam: “evo, minut manje me udaljava od Njujorka”. Takvo me je odbrojavanje održalo neko vrijeme. Onda je, ipak, nakon 200 pročitanih stranica, 3 naslikana leptira i odgledanog filma (Tri bilborda ispred Ebinga u Mizuriju) preovladao umor desetočasovnog leta koji nikako da prođe, i svi oni ljudi koji su s entuzijazmom krenuli na put, sada su izgledali umorno, izgužvano i nervozno. Gospođa ispred mene je konačno poslala u tri lijepe čovjeka koji je toliko oborio naslon sjedišta da joj je čitav let preležao u krilu, dvoje djece je vrištalo puna dva sata do slijetanja i najmanje su se, zapravo, potresle one bakice sa maramama na glavi, čime su opovrgnule moju tezu s početka ovog teksta, da sam put teže podnijela jer sam ušla u godine, i preusmjerile me na pretpostavku da je sve u životu, ipak, stvar navike i kondicije.

Kad sam prvi put sletjela u Njujork, imala sam 15 godina, išla sam za Nju Džersi – gdje sam živjela naredne 4 godine – i još uvijek vjerovala u bajke. Bajke su vrlo brzo postale prašina, a ono što je ostalo je uspomena na grad koji mi je bio oaza za sve, i uspomena na jednu pjesmu. Kad sam tada sletjela na JFK i sjela u kola, na radiju sam čula pjesmu prvi put i zauvijek je zapamtila. Nisam znala ni ko pjeva, ni kako se zove, ali sam je s lakoćom prepoznala više od deceniju kasnije, kad sam na nju nabasala na YouTube-u. Vjerujem da ima simbolike u činjenici da sam je pronašla na ovom putovanju, i u avionu, kopajući po albumima koje nude zajedno sa filmovima i serijama. U međuvremenu sam, naravno, napamet naučila i nju i mnoge druge pjesme najboljeg folk dueta u istoriji muzike, Sajmona i Garfankela, a uvijek će mi omiljena biti ta, The Boxer, koja govori baš o Njujorku.

Nakon najnevjerovatnijeg slijetanja koje sam ikad doživjela – izvjesni kapetan Simić Air Srbije je spustio onoliku ptičurinu kao po pamuku – čekalo me je još sat i po aerodroma i sat putovanja do hotela. Kad smo zašli među one zgrade, učinilo mi se da će grad onako umornu da me proguta. 1 ujutro po našem vremenu, tek 19h po njihovom, i valja ostati budni barem do 21, da bi se što bezbolnije prevazišla ta razlika. Podrazumijeva se da se ispostavilo da je portir hotela baš iz Bara, preciznije iz Šestana, i stvarno ne znam što bi bilo da su Crnogorci brojniji narod, pokorili bi svijet! Da sam bila u boljoj formi, možda bih se sjetila da ga pitam priča li se po Menhetnu o Ljetopisu, ovako je fora propala.

U duhu omiljene krilatice mog ujaka, da ljudi planiraju, a bog se smije, za čitavu iduću sedmicu je najavljena kiša, pa će ipak sjutra biti dan za Greenwich Village i Soho. Izvještaj, naravno, slijedi.

Da ne bude dileme, odlazak za Njujork je za mene kapitalna stvar. Bila je kapitalna i u vrijeme kad sam živjela tu, prekoputa, u Nju Džersiju, odakle svi fotografišu Menhetn. Tada se za jedan dolar putovalo vozom od Džersi Sitija do neke stanice, ne mogu se sjetiti koje, i tad mi nije bilo mrsko da brojim pacove koji trčkaraju po šinama dok čekam da se ukrcam, samo da se dočepam tih ulica i zgrada.

Čudna je bila ta moja ljubav prema Njujorku, imajući u vidu da sam uvijek prezirala velike gradove, a voljela drveće, šume, itd. A Njujork je najveći među velikim gradovima, ne po dimenzijama, već zato što je sve u njemu kosmopolitsko. Pa ipak, umjesto da on bude vrhunac onoga što mi ne prija, ja sam ga obožavala.

Kad god raspravljam s ljudima koji nikad nisu živjeli u inostranstvu i ne mogu da shvate da smo se svi mi koji smo tamo živjeli, na kraju vratili u Crnu Goru (od čitavog mog društva niko nije ostao u inostranstvu), pokušavam da im objasnim da, koliko god bio lijep Rim, ili Milano, ili Strazbur, ili Pariz (u kojem, doduše, nikad nisam živjela), svakodnevnicu ne čine te ljepote, već sama svakodnevnica, a svakodnevnicu ne čini to što živiš u lijepom gradu, već s kim i kako živiš. Biće da je to stvar mentaliteta, ali mi smo svi u tim velikim gradovima i zemljama bili strašno usamljeni. Sigurno je tako i u Njujorku, samo što ovdje postoji ta svijest da si baš tu i da te to čini privilegovanom. Ne važim za zavidnu osobu, ali sam u ovih dvadeset i dvije godine osjećala zavist prema svakome ko je tamo. Sada je konačno red na mene, da provjerim je li mi ta zavist opravdana i je li to baš tako kako sam ja upamtila.

Vjerovatno će zvučati čudno to što mi je najupečatljivija uspomena iz Njujorka to kako sam, šetajući kroz East Village, vidjela ženu u toplesu kako prelazi ulicu i kako niko na to nije obratio pažnju. Upamtila sam, dakle, Njujork kao mjesto gdje možeš da budeš ko god hoćeš, najnormalnija ili najotkačenija osoba na svijetu, i to će biti u redu. Za mene, koja dolazim iz zemlje u kojoj svako sebi daje za pravo da drugoga podučava kako bi trebalo da živi, tretman te žene u toplesu predstavlja vrhunac lične slobode. Nemam namjeru da šetam ulicama u toplesu, ali će biti lijepo imati osam dana kad mogu da radim što ja hoću, kad hoću, kako hoću.

E sad, ja ne bih bila ja kad odlasku u Njujork ne bih pristupila studiozno i svaki minut boravka tamo unaprijed isplanirala do tančina. Otud ova fotografija za iPadom, jer je tako otprilike izgledao moj pripremni period. Osam dana je prekratko za takav grad, tako da malo studioznosti nije naodmet. Metropolitan muzej ću, recimo, potpuno da preskočim, jer se ne može obići za jedan dan, ali ću zato tri noći za redom ići u pozorište, na koje sam s posebnim merakom spiskala dobar dio ušteđevine.

Okvirni plan izgleda ovako:

petak 21. Podgorica – Beograd – JFK;

subota 22. Midtown, šetnja, radnje, suši;

nedjelja 23. Central park, Midtown;

ponedjeljak 24. MoMa;

utorak 25. Greenwich Village, opet suši (za slučaj da nije bilo odmah jasno da ga obožavam!);

srijeda 26. Predstava na Broadveju;

četvrtak 27. Soho, predstava na Brodveju;

petak 28. East Village, predstava na Brodveju;

subota 29. Michaels, radnja slikarskog i hobi materijala, a zatim aerodrom, povratak u Podgoricu i blaga depresija.

Polazak sjutra ujutro iz Podgorice, presijedanje u Beogradu, pa deset sati leta. Neka nam je Bog upomoć!

Ovaj je tekst nastao kada sam otvorila svoj domen, koji je ugašen krajem 2020. godine.

Dobrodošli!

Pokušaću da ne pravim pompu od ovog teksta, niti od bloga, s obzirom na činjenicu da sam imala nekoliko neuspjelih pokušaja nakon što sam ugasila stari. Pogriješila sam što sam ga izbrisala, bilo je tu lijepih tekstova, a i lakše bi bilo nastaviti tamo gdje postoji dugogodišnja arhiva, nego početi ispočetka. Ovako mi se stalno čini da novo mora biti grandiozno, strašno duboko i znajačjno, a pojma nemam zašto bi to moralo. Nikad i nisam vodila blog da bih bilo kome držala pridike ili pokazivala koliko sam pametna, već zato što sam uživala da na taj način dijelim dio sebe sa drugima. Svakako je autentičniji od umivenih djelića života koji se plasiraju preko društvenih mreža, gdje smo svi tako lijepi, srećni, duhoviti, cinični i mudri, volimo dobru muziku – ili bar ono što mi mislimo da je dobra muzika – i s puno uvažavanja jedni drugima udaramo podignute palčeve, ili srca kad se međusobno baš podržavamo i volimo.

Za slučaj da nije bilo jasno iz prethodne rečenice, u posljednje vrijeme sam razvila pozamašnu netrpeljivost prema društvenim mrežama i načinu na koji nas kontrolišu. Ne znam kako je za druge, ali vidim kako to izgleda u našoj kući, gdje nam koncentracija funkcioniše na rate od po deset sekundi između notifikacija sa Vibera i našeg potezanja za Fejsbukom da nam, ne daj bože, ne promakne nešto. Imam oko 2.000 kontakata na tom Fejsbuku, od čega je sigurno 90% na “unfollow”. Od tih 90%, barem 90% je sakriveno zato što uopšte ne znam o kome se radi, a 10% zbog stvari koje objavljuju. To je nešto što sam sebi poklonila za prošli, četrdeseti rođendan: da makar u toj sferi ne trpim ono što mi ne prija, a nikako mi ne prijaju turbo-fokeri, internet-političari, internet-patriote i internet-filozofi/sveznalice/palamuđači. Opet, žao mi je da obrišem profile, preko njih komuniciram sa ljudima koje sam poznavala u nekim drugim zemljama i nekim drugim životima, sa onima koji su tu, na dohvat ruke, a nikako da se vidimo, i sa onima koji, poput mene, smatraju crtanje i slikanje najkvalitetnijom psihoterapijom.

Jedan od razloga zašto nisam pisala u posljednje dvije godine je i to što su bile prilično mučne. Mnogo se toga preturilo preko leđa. Javna je tajna da se desila neka ružna priča koja je u međuvremenu neutralisana, ali je naravno ostavila svoj trag. Manja je tajna da sam se vratila u Bar, za koji su me vezale neke od najljepših uspomena iz djetinjstva, i tamo doživjela divna poslovna i lična iskustva, ali i niz neprijatnosti koje je lijepo definisala moja draga prijateljica i saradnica kad je rekla da je zapanjena stepenom gluposti i bezobrazluka. Trebalo mi je vremena da se od toga izolujem i da ga istinski ignorišem, jer nervira nemoć da uzvratite istom mjerom, jer vam ne pripada takvo ponašanje. Kad sam to naučila, postala sam neko drugi. Možda bi bilo bolje da sam to davno savladala, jer je važna životna lekcija da nas ne mogu svi voljeti i da su mnogo, neuporedivo važniji oni koji nas vole. Ja imam sreću da je takvih mnogo i da mi to pokazuju na hiljadu načina.

Mislim da je ovo zapravo pravi trenutak za početak novog bloga. Nova radna i školska godina – novi polet. A i preksjutra idem na daleki put, na mjesto koje nisam vidjela čitavih 22 godine, a koje sam obožavala, i jedva čekam da pišem o tome. Idem da provjerim jesam li ga pogrešno zapamtila, ili je zaista tako fenomenalno, pošto već 22 godine zavidim svakome ko je tamo. Idem da prečešljam svaku ulicu omiljenih kvartova koje sam nekad znala napamet, da obilazim radnje, parkove, restorane, Muzej moderne umjetnosti i, naravno, pozorišta, i da uživam u svakom trenutku. Idem da dišem punim plućima!

U nedjelju veče ću na "Trgu pjesnika", u sklopu Budva Grad teatra, biti moderator književniku Miljenku Jergoviću i tom prilikom ću se, odlučila sam, fokusirati na njegov posljednji roman, "Rod". Napraviću naravno i osvrt na dosadašnja djela, ali kratki, jer ih je toliko mnogo da bi bilo nemoguće sve strpati u sat vremena razgovora, a taj razgovor ne učiniti sasvim površnim.

Zanimljiv je "Rod". Monumentalnih dimenzija, zaista, jer broji čitavih hiljadu stranica u kojima autor još jednom pravi inventar ljudi koji su obilježili njegov život, ali ovoga puta onih koji čine okosnicu njegove porodice i ličnog identiteta. Kreće od priče svoga pradjeda, pa odatle plete mrežu rođaka, komšija, prijatelja, svih onih koje želi da sačuva od zaborava.

Podsjetilo me sve to na situaciju kad mi je pokojna baka ispričala priču svog ogranka porodice Mrčarica, kojeg više nema, jer je željela da ja njih kroz neku knjigu sačuvam od zaborava. Ja je, kako valjda priliči tim godinama, nijesam dovoljno pažljivo saslušala da bih išta od toga zapamtila, a kamoli pretočila u roman ili bilo što što bi iko htio da pročita. Sad bih mnogo voljela da opet čujem njihovu priču, ali više nema nikoga da je ispriča. Ne mogu da ne pomislim koliko je to surovo, baš kao što je surovo to što, kad god pogledam veliku fotografiju koju čuvam u gostinskoj sobi u kojoj moja prababa Olga drži za ruku svoju majku, toj ženi ni imena ne znam, a direktno sam od nje potekla.

I onda ne mogu da se ne pitam, čitajući "Rod", ko su to ljudi koje bih, izuzev najuže porodice, željela da sačuvam od zaborava. A pogotovo ne mogu da se ne pitam koliko bi se oni koji su živi naljutili kad bih ih prikazala neuljepšane, nepoboljšane, tačno onakve kakvim sam ih doživjela. Bilo bi i onih koji bi se iznenadili što se uopšte nalaze među mojim uspomenama, jer su mi kroz život samo protutnjali, možda me i zaboravili, ali iz nekog razloga ja nijesam zaboravila njih. A ti razlozi su rijetko kad lijepi.

Evo glupog primjera: uvijek pamtim ženu koja je, dok sam uredno čekala red u pošti, na tipično naš način stala pored mene, nalaktila se na šalter, pa kad je došao moj red tutnula svoju uplatnicu i htjela da se napravi luda. Ja sam na to rekla: "gospođo, vidite li vi da ja čekam red?", na što je ona zapanjeno skočila: "što ti bi, sestro mila?!", kao da sam joj ko zna što rekla i napravila. Seljačka fora, nije upalila, ali sam je uvijek pamtila kao primjer nekog tipično našeg bezobrazluka kakvog nigdje drugo u svijetu nema, nekog ogavnog primitivizma kojeg se, bojim se, nikad nećemo riješiti.

I možda sam ja danas posebno pesimistički nastrojena, ali nekako mi se čini da je zaista premalo onih koji u našim životima igraju pozitivne uloge. Mnogo je više onih koji gaze, pritiskaju, lažu, lukave, koji hoće da iskoriste, ili prezru bez opravdanja, ili svoje komplekse liječe na drugima. Onih koji vole manje nego što su voljeni, ili uopšte ne vole onda kad su voljeni. Onih koji nijesu spremni da poštede drugog ni promil od onoga koliko očekuju da drugi štedi njih. Onih koji vole da se pravila znaju i postoje, ali da za njih ne važe, jer su oni ipak posebni. Onih koji vole da pridikuju o stvarima koje i sami svjesno rade, i da se postavljaju kao moralni stub onda kada su svjesno nemoralniji od drugih. Onih koji vole da se pitaju, da naređuju, da nameću stavove i rješenja, a nikoga ne slušaju. Onih koji su spremni da satru neistomišljenika. Onih kojima su drugi krivi za sve. Onih kojima sve smeta. Onih koji vas vole samo kad ste onakvi kakvim su vas zamislili, i nikad vas neće voljeti i prihvatiti onakvim kakvi jeste. Onih koji bi po prirodi stvari morali da vas vole, ali vas ne vole. I onih, naravno, koji odbijaju da dođu u situaciju da vas zavole, jer su unaprijed tako odlučili.

Nijesu svi oni generalno negativci, ali u vašem životu prosto odigraju takvu ulogu. Neki je igraju iz dana u dan, neki samo onda kad protutnjaju kroz vas život i usput vas nagaze. Iako se ponekad tako zapitam koga bih ispričala kao sastavni dio svoga života, ja - srećom po sebe i druge - nemam poriva za autobiografijama, dnevnicima koji se bave stvarnim događajima, ili popisima poznanika, baš kao što ne bih voljela da iko ikad popisuje mene. To je zato što, kad god zakoračim u te vode, raspoloženje mi ode u tri lijepe. I onda zaključim da mi je bolje na suvom, na mom malom ostrvcu, iz godine u godinu sve manjem. Tu makar uvijek znam na čemu sam.

Kad sam uzela da čitam "Plodove gnjeva" Džona Stajnbeka, bila sam ubijeđena da ću napisati još jedan blog pod naslovom "Moja mala biblioteka" i time nastaviti malu tradiciju koju sam nedavno ustanovila - da ne kupujem nove knjige dok ne pročitam nepročitane (ili obnovim pročitane) koje imam u kući, a da o onima koje pročitam izvještavam ovdje.

Za "Plodove gnjeva", koji su mi ne znam kako godinama izmicali, pripremala sam se kako dolikuje: iz te iste biblioteke sam izvukla knjige iz istorije američke književnosti, pročitala sve što treba o Stajnbeku i njegovoj knjizi, pa prionula na posao. S tim što sam ovoga puta napravila nešto što nikad ne radim: kako sam imala knjigu u domaćem izdanju, a nijesam na engleskom, uzela sam da čitam srpsku verziju koju je objavila novosadska VEGA medija u sklopu kolekcije "Nobelovci". I debelo se pokajala.

Knjigu su preveli Jovan Popović i Radoš Novaković, a korekturu su radile Aleksandra Lončarski i Maja Tomić. E pa voljela bih da mi, prije svega, neko kaže gdje su to Jovan Popović i Radoš Novaković studirali engleski jezik i ko ih je podučavao umjetnosti zvanoj književni prevod. A zatim bih voljela da mi neko kaže gdje su Aleksandra Lončarski i Maja Tomić učile gramatiku i pravopis, i da li je njihov problem loš vid ili loša koncentracija!

Draga gospodo Popović, Novaković, Lončarski i Tomić, možda vas niko nije obavijestio da je "Plodovi gnjeva" jedno od kapitalnih djela američke i svjetske književnosti, mada računam da je Stajnbekova Nobelova nagrada mogla biti povod da tako nešto naslutite. Pošto ste tokom ovog radnog zadatka bili primorani da roman pročitate (premda vidim da se nijeste pretjerano udubili), možda ste primijetili da on nije za svakoga, ne u smislu da neko nije dovoljno dobar ili pametan da ga pročita - njegova ljepota je upravo u jezičkoj jednostavnosti kojom su opisane kompleksne misli - već zato što se bavi univerzalnim pojmovima kroz temu koja je vrlo lokalna i odavno nije aktuelna, i to kroz fabulu koja napreduje dosta sporo. Čak se pitam i jeste li se oslonili na pretpostavku da će ga ljudi kupovati samo zato što je dio kolekcije kakvu je otmeno imati u biblioteci (Nobelovci, molim vas!), i da će rijetko ko stvarno sjesti da čita, pa niko neće ni primijetiti koliko ste bili traljavi u vašem radu. Ali evo, ja sam sjela, zamislite, i toliko ste me iznervirali da sam na pola prvog toma odustala, nabavila verziju na engleskom jeziku i nakon toga istinski uživala u briljantnom štivu koje ste vi uspjeli do te mjere da upropastite, da ste jednog Džona Stajnbeka učinili neprepoznatljivim i vrlo prosječnim.

Ja sigurno nijesam pisac kalibra Džona Stajnbeka, ali sam prilično strog čitalac, i to nažalost od onih koji uvijek od muve prave slona. Meni je užasno stalo do onoga što čitam, stalo mi je da iz teksta izvučem pouku, naučim nešto, da kroz to napredujem i kao čitalac, i kao pisac. A u ovome što ste vi napravili vidim metaforu za sve ono što ne valja na ovom našem Balkanu: za lijenost, improvizaciju, površnost i ogromnu neodgovornost. Živimo, nažalost, u vremenu u kojem se dvije najgledanije televizijske emisije zovu "Farma" i "Grand parada", u kojem knjige poput "Ringišpila" doživljavaju tridesetak izdanja, i u kojem su ljudi spremni oči da vam iskopaju ako se usudite da kažete da vam se povraća od izgleda i stihova folk diva.

Vjerujem da je u ovakvim vremenima rijedak, subverzivan i pomalo luckast građanin koji se odmetne da čita ediciju Nobelovci, pogotovo ako pripada mlađoj generaciji, i zato smatram da je od neprocjenjive važnosti da taj mladi građanin, koji je pošao u potragu za malo kvaliteta i obrazovanja, taj kvalitet i dobije, jer Džon Stajnbek nije "Pedeset nijansi siva", i Džon Stanjbek nije "Ringišpil" u kojem su oboje plakali od uzbuđenja kad su prvi put vodili ljubav, a onda zaspali s njenom bujnom kosom rasutom preko njegovih grudi! Džon Stajnbek nije, na kraju krajeva, osamnaestogodišnja Ksenija Popović s rečenicom "bježalo je veče i padala noć". Džon Stajnbek je sve suprotno: jedan od onih pisaca kod kojih svaki pasus, svaki opis, svaka misao predstavlja lekciju iz književnosti, gramatike, a pogotovo stila. U svakoj rečenici njegovih dijaloga, čitalac može da osjeti ko ih je "izgovorio", odakle potiče, kakvim je životom živio i kako razmišlja. To su, gospodo draga, autori koje nazivamo iskonskim umjetnicima, koji nas obrazuju i oblikuju u bolje ljude, i treba imati petlju (ili potpuno odsustvo odgovornosti u vašem slučaju) da se uhvatite u koštac s prevodom takvoga djela, jer kad to uradite, na sebe preuzimate veliko i teško breme: da na vašem jeziku prenesete nečiju genijalnost.

A što ste vi napravili? Vi ste od Stanbeka napravili "Farmu", "Grand paradu", folk album i "Pedeset nijansi siva". A kako ste to izveli - pustiću da sami kažete kroz nekoliko primjera.

Kod vas, recimo, men and women nijesu muškarci i žene, već ljudi i žene. Jeste li to htjeli da kažete da žene nijesu ljudi? Hajde da pogledamo baš taj pasus:

Ljudi i žene zabili su se u kuće, a kada su izlazili vezivali su marame pred nos i stavljali naočare da zaštite oči.

Kad ponovo zanoći, bi mrka noć, jer zvezde nisu mogle da prodru kroz prašinu, a svetiljke u prozorima nisu uspele da probiju krug svog vlastitog dvorišta.

...

Tada su žene znale da su spasene i da neće biti sloma. I upitale su onda: A šta ćemo sad? A ljudi su odgovarali: Ne znam.

Evo još jednog od strašnijih primjera (biram strašnije, jer bih u protivnom morala da prepišem cijelu knjigu):

- Tomi, treba da te pitam, jesi li mahnit?

- Mahnit, Mati?

- Nisi zatrovan? Ne mrziš nikoga? Nisu ti u onoj tamnici ništa učinili da ti se pamet poremeti?

Pogledao ju je iskosa, promatrao je pažljivo, a njegove oči kao da su pitale otkud ona može da zna takve stvari.

- Neee - reče on. - Bio sam neko vreme. Ali nisam tako gord kao mnogi drugi. Puštao sam da stvari teku niz mene. A šta ti to, Mati?

Izraz old lady prevodite stara dama, kao da bi zemljoradnici iz Oklahome baku zvali stara dama, a najnevjerovatnije mi je to što četvoro ljudi - dva prevodioca i dva korektora - ne primjećuju da se Rose of Sharon čas zove Rouzšarn, a čas Ruža Saronska. (Ruža Saronska?!)

No, ja se danas zapravo ne obraćam vama četvoro, već izdavačkoj kući Vega, i svim balkanskim izdavačima, i molim ih da ljude poput vas ubuduće angažuju za prevod "Pedeset nijansi siva" i sličnih djela. I vi i oni ćete lijepo zaraditi, a vaše greške neće nanijeti bilo kakvu štetu ni čitaocima, ni autoru kojega prevodite.

Ali ako se već upuštate u plemeniti poduhvat da obrazujete ovaj narod, koji je toliko zatrovan folkom i "Farmom", učinite to kako valja, majku mu. Ako već ne možete da nađete dobre prevodioce, uzmite one stare dobre prevode od prije 30-40 godina i njih preštampajte. Angažujte korektore koji makar znaju gdje ide zarez, a i vide grešku poput imena koje se mijenja na svakih par stranica. Vi se nećete brukati, a nas nećete maltretirati. Ovo je, vjerujte, maltretiranje. I grijeh. Jer kad čak i od Nobelovaca uspijete da napravite šund, kič i improvizaciju, što se mene tiče, treba vas ukinuti.

U četvrtom broju međunarodnog časopisa za književnost, umjetnost i kulturu "Quest" - koji izlazi u Podgorici, a čija je redakcija sastavljena od stvaralaca iz Crne Gore, Irske, Poljske, Luksembruga, Bjelorusije, Hrvatske i Srbije - objavljena je kritika dr. Jakova Sabljića iz Hrvatske o romanu "Uspavanka za Vuka Ničijeg".

ROMAN ZA SVAKOGA O NIČIJOJ DJECI

(Ksenija Popović, "Uspavanka za Vuka Ničijeg", Nova knjiga, Podgorica, 2012)

Ksenija Popović svojim je proznim djelima predstavnica jednog sasvim osobitoga i izdvojenoga ogranka u okviru suvremene crnogorske književnosti. Posrijedi je autorica s izrazitim osjećajem za društvenu problematiku, pa u svojim romanima razmatra sadržaje poput odnosa pojedinca i javnih institucija, tematizira ponajprije obiteljske i druge odnose koji se tiču ljudske zajednice, opisuje unutarnje drame likova u graničnim situacijama i kriznim prijelomima usred nemogućnosti ostvarenja ljubavi, osamostaljenja, financijske sigurnosti, suosjećanja, prilagođavanja nametnutim normama i sličnog. Već je u autoričinu prvijencu Dječak iz vode (2004) naročito naglašena sociopsihološka komponenta djela u kojem je glavno poprište zbivanja umobolnica kao prikladno mjesto u kojem do izražaja dolazi patologija takozvanih normalnih čuvara mentalnoga zdravlja. Vrlo je zanimljivo što je taj roman proglašen crnogorskim bestselerom, te je postao popularno štivo u rukama mnogobrojne čitateljske publike. Iako je nezahvalno određivati karakteristike nečijega literarnog pisma na osnovu spola spisatelja/spisateljice, ipak je potrebno ustvrditi da Ksenija Popović uistinu jest prodoran glas u prevladajuće muškom višeglasju koje obilježava sadašnjost crnogorske književne scene.

Uspavanka za Vuka Ničijeg drugi je autoričin roman u kojem su uočljivi znatniji pomaci nabolje u estetskom smislu, te nastavak i razrada Popovićki omiljenih sadržaja od općedruštvenoga značaja. Valjalo bi napomenuti da se autorica ne ustručava pripovijedati o licu i naličju stvarnosti unatoč tome što bi se njezinoj prozi mogla pridodati etiketa naglašene socijalne angažiranosti. Ako ta angažiranost i postoji, ne treba ju shvatiti u doslovnom i vulgarnom značenju riječi, nego kao zanimanje da se umjetnički što uvjerljivije upozori na diskriminaciju, netoleranciju i otuđenost u, paradoksalno, demokratskom okružju koje bi po svojoj definiciji trebalo isključivati negtivne pojavnosti popur navedenih. Autorica ne pribjegava literarnim eksperimentima da bi bila inovativna i originalna nego pozornim odabirom više globalnih tema komponira skladnu cjelinu u kojoj se ni jedan dio tijekom čitanja ne osjeća viškom.

Prva je velika tema romana svakako život u domu za nezbrinutu djecu, prisilnom boravištu mladih koji su napušteni zarana ili u zrelijoj dobi. Odatle proistječe i poman odabir pripovjedačice koja u prvom licu progovara o svojim iskustvima i preprekama na koje je nailazila kao siroče. U svakoj rečenici osjeća se njezina intelektualna superiornost i pronicljivost u zapažanju pojedinosti iz teške svakodnevnice doma te u njezinim tumačenjima nijansi emocionalne skale vlastitih proživljavanja grube realnosti i postupaka likova s kojima se stalno susreće jer je na to prisiljena ili je uz njih sudbinski vezana. Osim što voli mnogo čitati uživajući u svojoj poziciji autsajdera u dvostrukom smislu - izdvojena je iz vanjskoga svijeta, ali i samovoljno iz društvenoga svijeta sirotišta - Klara se od ostalih dodatno razlikuje još i po tome što je primjer pozitivno ambiciozne djevojke koja nastoji razbiti stereotipe o genetskoj preodređenosti domaca te se suprotstaviti "nužnosti" njihova pripadanja nižoj klasi i njihovu prisilnom ograničavanju samo na fizičke poslove, zaposlenje u tvornicama i na pojedinim "neuglednim" radnim mjestima. Cijeli je roman u biti prožet Klarinim naporima da se odupre društvenim i institucionalnim nametanjima kojima se na tragičan način onesposoblju pojedinci za normalan život jer k tome u domu vegetiraju kao u izoliranom rezervatu i emocionalnom vakuumu. Premda bi mnogi smatrali da se situacija sa sirotištima i njihovim štićenicima, prikazana, na primjer, u Oliveru Twistu (1838) Charlesa Dickensa, znatno popravila, ipak ostaju gorčina i zabrinutost nakon čitanja suvremenoga romana koji ima ulogu fikcionalnoga dokaza da prema takvim pojavama nije iskorijenjena većina predrasuda i loših kvalifikacija koje, nažalost, još uvijek ne pripadaju prošlosti nego su aktualne i danas.

U romanu je dočarana sva "raskoš" neimaštine života u domu, česti sukobi među njegovim stanovnicima, zadirkivanja, šale, anegdote, brige, simpatije, male-velike radosti koje su zbog svoje malenosti i uobičajenosti u vanjskom svijetu kao nešto značajno nepojmljivel judima koji nikad nisu imali nikakav dodir s takvom vrstom ustanove. U tako zacrtanim okvirima sivila domske rutine ističe se Klarin lik koja pokušava ostvariti san o postajanju pjevačicom i skladateljicom. U vezi s tim opet postoji borba protiv zadanosti uvjetovanih iskrivljenim shvaćanjima Klarine voljene učiteljice glasovira, Hilde, koja namjerice poljuljava Klarino samopouzdanje poticanjem sumnje u vlastite sposobnosti zbog perfidnoga uvjerenja da siroče ne može ostvariti pijanistčku karijeru jer se ona ne poklapa s predodređenjem da takva osoba mora raditi u tvornici ili barem samo kao barska pjevačica. Prema tome umjetnost je druga velika tema romana koja uključuje propitivanje načina postajanja umjetnikom, problematiziranje umjetničkoga sadržaja i njegova javnogga izvođenja, odnos pedagoga i učenika, raspravljanje o (ne)poželjnoj količini unosa subjektivnoga doživljaja u umjetničku interpretaciju djela. Uspavanka u naslovu odnosi se na lajtmotiv cijeloga romana - skladbu Liebestraum Franza Liszta. Prema Klarinu priznanju ta je skladba više od Lisztove kompozicije jer joj, ovisno o egzistencijalnoj situaciji u kojoj se nalazi, pridaje različite emocionalne registre pa u određenim trenucima za nju postaje ljubavna izjava, svađa, posmrtni marš, ali najčešće uspavanka uvijek za istu osobu - Vuka Ničijeg, još jedan stožeran lik romana.

Vuk u domu slovi kao "frajer" i, uz glazbu, Klarina je životna ljubav s kojoj dijeli isto prezime. Tom se sukladnošću oslikava njihova želja za potvrdom svojega već izgubljenoga podrijetla, ali i sudbinska sličnost ostavljene siročadi povezane istim prezimenom te u svojoj nepripadnosti obilježene pripadnošću jedno drugom. Uvođenjem njihova intimnoga odnosa u žarište fabule roman dobiva još jednu moguću odrednicu - ljubavni - što po svojoj trećoj globalnoj temi nesumnjivo i jest. No ipak ne postoji upadanje u zamku pisanja klasične ljubavne priče o siročićima sa sretnim završetkom. Ksenija Popović spretno je povezala sve tri teme, društvenu, ljubavnu i umjetničku u jednu cjelinu u kojoj svaki dio uzročno-posljedično utječe na onaj drugi.

Lik samozvanog umjetnika i bogataša Leona, Vukova posvojitelja "preko ministarske veze", koji mu naizgled omogućava svijetlu budućnost, uveden je u galeriju likova i zbog autoričine usmjerene kritike protiv suvremenoga shvaćanja umjetnosti kao performansa. Opisi Klarini iscrpljujućih klavirskihv ježbi ili uzdizanje na razinu umjetnosti košarkaških vještina Hildina sina Davida, Klarina budućega muža, određuju se istinskim uzorima vještine i discipline bez kojih nema prave umjetnosti. Vukovi snovi o školovanju i profesionalnu bavljenju fotografijom izjalovljuju se pod pogubnim utjecajem nemoralnoga Leona i njegova društva koje mu podmeće drogu kako bi mogli njime manipulirati i seksualno ga iskorištavati. Teško omamljen drogom silovani Vuk nožem ubija svoje zlostavljače te je zbog toga osuđen na robiju za višestruko ubojstvo iz nehaja.

Iako je Klara prikazana kao emancipirana i obrazovana žena koja se unatoč nametanju društvenih uloga bori za svoje unaprijed određene ciljeve, njezin je brak s Davidom opisan kao čišćenje savjesti zbog Vuku počinjene nepravde njezinim distanciranjem uzrokovanim nesrećom koja mu se dogodila. Takvim shvaćanjem braka kao odrađivanja dužnosti stvoren je umjetni i samonametnuti zatvor s recidivima domskog životnog sitla od kojeg se Klara ipak ne može odmaknuti do kraja. Dakle ona je kolebljiv lik koji nije toliko pogođen nepravdom i promašenošću sustava koji zatvorom nastoji preodbojiti Vuka jer to nije izvedeno u domu, još jednoj očito neuspješnoj (pre)odgojnoj ustanovi, koliko simboličkom promjenom Vukove rodne/spolne uloge. Feministice ne bi blagonaklono gledale na Popovićkin roman u kojem Klara stalno proživljava agoniju straha, boli, stida i osjećaja obeshrabrenosti zato što je činom Vukova silovanja poremećena njezina muško-ženska jednadžba: "Iks je jednako Vuk plus kvadratni korijen mene." Klara se ne može pomiriti s narušenim rodnim/spolnim pozicijama jer sad postoji samo "novi" Vuk. "Stari" je Vuk nestao kad je s njom zamijenio uloge i time u njezinim očima prestao biti muškarcem. Indikativno je i pomalo iznenađujuće to da se u crnogorskom romanu jedne autorice ta problematika razmatra u naznačenom smjeru Vuk je u romanu izravno nazvan ratnikom te je prikazan uz pomoć odrednica toga arhetipa: snažan je, privlačan, popularan, zna se izboriti za sebe, vodi se načelima moralnosti i poštenja. Međutim ljut je na sebe što je makar i u nesvjesnom stanju dobrovoljno činio djela koja su poništila njegovu muškost. Time tragedija Klare i Vuka dobiva sasvim novu dimenziju jer je potaknuta Vukovom preobrazbom iz oličenja muževnosti u psihički oštećeno dijete, čak i nakon dvanaestogodišnjeg čeličenja u zatvoru iz kojeg izlazi s "tijelom neustrašivoga gladijatora i preplašenošću usamljenog dječaka". Razlozi raspada ljubavne veze iščitljivi su na podlozi opisane transformacije lika ratnika/junaka, opsesivnoj temi crnogorske književnosti, koja je svoju kritičku raščlambu doživjela i u drugim novijim romanima poput Mimesisa (2003) Andreja Nikolaidisa i Života i smrti Milana Junaka (2008) Vojislava Pejovića.

Činjenica je da se u romanu ne spominju lokaliteti koji bi bili specifično crnogorski. Nadalje uz likove s imenima i nadimcima domaćega podrijetla, poput Vuka i Ćore, mnogo je onih sa stranim imenima: Klara, Hilda i David Sorensen, Leon, profesor Nicolini. Autorica očito nije htjela dati konkretne mjesne crte zbivanjima u romanu, a to se može tumačiti i nastojanjem da se tema uopći jer su opisani događaji mogući kako na Balkanu tako i u zapadnijim, možda samo prividno naprednijim predjelima globusa. Zamjetna je i simboličkna upotreba imena - Klara, "jasna" (pogotovo u izražavanju i opisivanju), David, "voljeni" (što je većinom uvijek i bio), Hilda, "ratnica" (uloga vidljiva po njezinoj grubosti i discipliniranosti), Vuk (izdvojen samotnjak koji preživljava surove uvjete suđenja i zatvora).

Poboljšanje u odnosu na svoj roman Dječak iz vode Ksenija Popović postigla je mirnim pripovjedačkim izlaganjem u prvom licu jednine bez obzira na emocionalne uspone i padove junakinje, njezinu povremenu ushićenost, utišanu melankoliju, blagu razigranost, dosjetljivu ironiju, uzbuđenost, intenzivno proživljavanje boli ili zvonku radost. Za razliku od prvoga romana u Uspavanci za Vuka Ničijeg više nema naivne naracije, površno skrpane fabule, neuvjerljivih likova, ispraznih dijaloga i stereotipiziranosti. Premda su razgovori među nepunoljetnim stanovnicima doma katkad preučeni, a njihovi stavovi oblikovani na način "mladih mudraca", takvu naprednost potrebno je djelomice tumačiti i njihovim ranim stjecanjem iskustva u uvjetima prisilno ranoga sazrijevanja. Roman obiluje stilski iznijansiranim rečenicama, njihovom značenjskom slojevitošću i gipkošću, igrama riječima. U pojedinim trenucima čitatelj zastaje nad određenim dijelovima teksta u želji da ih zapiše u svoj dnevnik mudroslovlja, na primjer, jednu od ključnih misli romana: "Ljubavi i kukavičluku nije mjesto u istoj rečenici. Onaj ko ih spoji, ostaje gubitnik." Osim toga autorica je roman pisala uz mnogo prethodno uloženoga truda u istraživanje povijesti glazbe i prikladnu uporabu stručne terminologije u naročito uspjelim "muzičkim" pasažima za što je angažiran i područni stručnjak kao konzultant. Napokon, u romanu se provojedačica ne ustručava slobodno opisivati scene seksa koje su prožete lirskom osjećajnošću i nabijene suptilnom erotikom. U tome je također posebnost djela, jer je time načinjen odmak u odnosu na ostalu domaću književnu produkciju u kojoj je seks nerijetko sveden na vulgarnu pornografiju.

U romanu nema obojenoga patetiziranja, nema uobičajenoga sretnoga kraja - Vuk se nakon dvanaest godina vraća na slobodu, Klarau njegovoj prisutnosti konačno uspijeva savršeno odsvirati Liebestrum kao uspavanku za njihovu ljubavnu priču koja tim činom konačno postaje dio prošlosti. Pored toga fizički su intimni, te naposljetku Vuk odlazi zauvijek ostavljajući Klaru. Uspavanka za Vuka Ničijeg roman je o odricanju od ljubavi, o opterećenosti ostavljene siročadi biološkim podrijetlom, o borbi za dostojanstven život, o teoriji i praksi glazbene umjetnosti i življenju za nju, o šteti koju institucije čine dostojanstvu pojedinca, o psihološkim posljediama silovanja, o boli i patnji zbog neostvarenih životnih ciljeva, o malim-velikim stvarima koje se malim ili velikim čine zbog gledišta na koje je odgojem naviknuta individua, o narušenim obiteljskim odnosima jer, primjerice, Davida u domu ostavlja otac zbog druge žene i nove obitelji.

Za temom napuštene djece/potomaka podosta se posezalo u književnosti, a to se još uvijek i čini, posebice u popularnim telenovelama, jer je odabirom takvih sadržaja moguće dobiti simpatije njihovih konzumenata. Vidljivo naglašenu socijalnu osjetljivost romana ipak ne bi trebalo prosuđivati iz te perspektive, nego više kao opomenu, upozorenje i podsjećanje na činjenicu da je tanka granica između fikcije i suvremene zbilje. Upravo je tematski profil društveno-analitičkoga književnoga teksta, naravno, s nužnom dozom originalnosti, i nedostajao crnogorskoj književnosti u kojoj, kada se i govori o sadašnjosti, redovite se uvijek završi na pripovijedanju o vječno ponavljajućoj prošlosti.

Zbog svoje sveobuhvatnosti, akutalnosti i lake čitljivosti, drugi roman Ksenije Popović mogao bi imati širu čitateljsku publiku. Njezin prvi roman dobio je titulu crnogorskoga bestselera na osnovi broja prodanih primjeraka. Ne bi trebalo iznenaditi ako bi ta laskava odrednica s pravom počela krasiti i Uspavanku za Vuka Ničijeg, pogotovo s obzirom na kvalitetu napisanoga. Stoga nije preuzetno ustvrditi da taj roman ima sav potencijal da postane istinskom uspješnicom.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu