Ksenija Popović

Autor: Ivan Ivanišević

Čitam jutros da će broj uređaja sa pristupom internetu tokom ove godine premašiti broj ljudi na Planeti, a da će isti broj biti čak i udvostručen tokom narednih par godina. Paralelno sa tim, prije par dana sam pročitao u štampi vijest o smrti jedne od najstarijih i najugroženijih kornjača na svijetu, čime je označen kraj još jedne vrste sa respiratornim sistemom. Koliko god se činilo da tehnološki napredak predstavlja dostignuće koje je, kao možda ni jedno prije, usmjerilo budućnost ljudske vrste, te uzrokovalo neslućeni rast produktivnosti i otvorilo mogućnost drastičnog proširenja vidika, neću saopštiti ništa novo ako iskažem stav da ipak fokus treba usmjeriti ka održavanju životnih oblika koji funkcionišu na zdravom, a ne recikliranom, prerađenom ili filtriranom vazduhu. Kornjača u parku ili na baterije?! Postoji li dilema uopšte?

Tokom mandata u Strazburu, po prirodi posla najveci dio vremena provodio sam u Palati Savjeta Evrope, arhitektonskom zdanju iz šezdesetih prošlog vijeka, više puta renoviranom, ali mastodonstkom objektu u odnosu na veličinu grada i značaj institucije. Ono sto me je uvjek fasciniralo (mislim da taj termin mogu da iskoristim i u negativnom kontekstu, iako je „zaprepašćenje“ možda bilo srećniji izbor...) kako službenici glomaznog sekretarijata poslije par godina provedenih u tom poslovnom okruženju, zbog vještačkog vazduha, imaju blago sivu, melanholičnu boju lica. Svi izduvi raznih ventilatora i uredjaja za rashlađivanje računara, vazdušnih odvoda uređaja za štampu i kopiranje, kao i činjenica da je vazduh koji se udiše u zgradi produkt raznih hemijskih/tehničkih procesa u okviru enormnih cijevi klimatizacionog sistema, u najvećem dijelu doprinostili su da i atmosfera unutar tog zdanja bude vjerna slika buđi koje se udisala. Tačku na „i“ predstavljale su staložene boje na odjeći zapošljenih, brižljivo odabrane da ne poremete mir i uštine neko od ljudskih prava koja se odnose na ravnopravnost na poslu.

Vođen nerazumijevanjem prema takvom načinu funkcionisanja, a vrlo željan slobodnog vremena koje sam kao dijete provodio po brdima i planinama u okolini Cetinja u pratnji oca ili đeda, sa posebnom pažnjom sam pratio Samit u Riju koji je okončan prošle sedmice, a koji je poznat kao inicijativa Rio+20, za čiju je pripremu potrošeno skoro milijardu američkih dolara. Skup je, na opštu žalost, završen bez usvojene deklaracije ili zaključka kojim bi se pokazalo da elementarne stvari poput zdrave životne sredine, izvora vode i nove energije nijesu u potpunosti zavisne od trenutnih političkih interesa. Ono što me je naročito razočaralo je izrazito mali broj, tzv. "sporednih događaja“ koji su bili posvećeni očuvanju biodiverziteta flore i faune, kao (do danas u 13.40h) apsolutne posebnosti jedinstvenosti našeg u poređenju sa svim ostalim poznatim nebeskim tijelima. A opet, primijetio sam povećan broj analiza o kvalitetu života na Zemlji, tj. u prijestonicama država, pri čemu se među ključnim kriterijumima bitno ističe i pristup prirodnim resursima (blizina rijeke, mora, jezera, parka ili prirodnog staništa pod nacionalnom ili zaštitom neke od međunarodnih organizacija). Na moje zaprepašćenje (da sad je bolji momenat za ovu riječ!) veliki svjetski centri poput Beča, Kopenhagena i Osla su zauzimali vodeća mjesta. A industrijalizacija je i tim gradovima, siguran sam, otela, grubo oduzela vjekovni šarm, koji se sad dobija samo na kašičicu.

Međutim, u prijestonom gradu naše države, imamo sasvim obratne postupke. Jutros sam, krećući na posao, na manje od 10m visine, vidio sokola kako se sprema za obrušavanje. Prije par dana sam u Njegoševom parku sjedio sa Ksenijom i djecom i vidio djetlića, i kosa, četiri zebice, čak mi se učinjelo jednom da vidim drozda, ali se u to ne bih zakleo. Sinoć mi je bezbroj lasta nadlijetalo glavu dok sam Njegoševom ulicom, grabio ka omiljenom sastajalištu. Mislim da sam jedan od malobrojnih kojeg tokom godina nijesu radovale euforične namjere i planovi za revitalizaciju industrijskih promašaja cetinjske privrede.

Sjećam se kako je A. Čilikov, naš poznati istoričar umjetnosti, jednom – opisujući stanje u kojem se Cetinje nalazi – napravio paralelu sa brojem vrsta ptica koje je tokom odrastanja mogao da vidi po parkovima, a koje su nestajale kako je grad koračao strogo označenim putevima radničkog samoosvješćavanja, iskazanog kroz proces sveopšte industrijalizacije, koja je kroz projekte poput onog „Selo-Grad“, trebala da donese željeni socijalno-ekonomski prosperitet. A od kojeg su, kako mi pričaju stariji, s jedne strane najviše stradale koze, a profitirale zemlje sjevera Afrike, kojem je Maršal diplomatskom depešom slao višak kozijeg mesa.

Sad razmišljam kako mi je u svim opisanim momentima prvi instikt bio da dohvatim svoj iPhone, zapakovan u novi okvir koji ima mogućnost brzog dopunjavanja baterije, pa da u visokoj rezoluciji, preko 3G ili Wireless konekcije, te stvarno posebne momente uživanja u druženju sa pernatim prijateljima podijelim preko neke od socijalnih mreža. Umjesto kraja ovog razmišljanja, evo jedne sasvim konkretne teme za diskusiju: kako li bi me gledali ljudi prije tačno jedan vijek, u istom gradu, da Katunskom ulicom protrčim kroz Cetinjane noseći u ruci sliku ’tice, da im se pohvalim što sam vidio? Pitam se koliko bih dobio like-ova, a koliko bi njih share-ovalo sliku i postavilo je na svoj wall? Pored džeferdara?

Krenula je, od ponedjeljka, emisija 5 do 5 ljeto Atlas televizije, pa samim tim i moj prvi urednički poduhvat. U montaži sam od jutra do emisije, a onda visim Filipu (reditelju) iznad glave u reportažnim kolima i doživljavam male (malecke) šlogove dok u studiju gostuju Ivović i Janović, i koliko god bilo na trenutke komplikovano ukompovati toliko segmenata i novinara na toliko lokacija, jedno je sigurno - ovih dana sam se sjetila zašto sam godinama tugovala za televizijom. Zbilja nema ljepšeg posla na svijetu, ni ispred, ni iza kamera.

Kao prvo, dan provodimo u Hotelu Splendid, gdje nam je i kancelarija. To znači da pauze ne provodimo u kafiću ispred televizije, već u bazenu sa slike. Kao drugo, ekipa je mlada, kreativna i vrlo preduzimljiva, pa nam je najveći problem u životu koju ćemo pjesmu da stavimo u koji prilog - što je prilično radikalna promjena u odnosu na vrijeme kad sam svaki drugi dan išla u zatvore, kampove i imala šefa koji je štopao koliko sam minuta zakasnila na posao.

Jedino što mi u svemu ovome nije jasno, nakon pet dana provedenih na moru, je sljedeće: kako ovi Budvani sastavljaju kraj s krajem. Naime, da pare rastu na drvetu, ovdje ih nikad ne bi bilo dovoljno! Stavimo po strani Splendid, gdje je logično da su cijene visoke, jer mu je cilj da ugosti visoko-kotirane goste, a ne mještane. Ali Budva! Meso u mesari je 30% skuplje u odnosu na Podgoricu, o kafićima i restoranima da ne pričamo. Pizza (omanja) u Starom gradu košta 8 eura, u Podgorici tolika košta od 3 do 4 (u Danilovgradu 2,50). Poznanik s Pržna mi kaže da izdaje svoj stan kao apartman za 230 eura dnevno i da je to jeftino, a rezervisan mu je po godinu dana unaprijed, i to od juna do oktobra. Ne bi tolike bile da nema onih koji mogu to da plate, a pošto je stalno puno, svako ko ovdje ima nešto - uživa. Što se tiče ovih ostalih, službenika i običnih građana, ne znam kako su živi, jer ovdje ispada prikladna ona otrcana fora da "dobardan" košta 10 eura. Mi ne idemo po kafićima i restoranima, a kamoli diskotekama, pa ja opet svaki čas trčkaram na bankomat. Još me je, preko svega toga, jutros pun rezervoar goriva koštao 68 eura i moram priznati da mi je došlo da plačem!

Srećom, danas u emisiji imamo rubriku koja se zove "Alternativni vodič kroz Cetinje", a to će biti pravo zadovoljstvo montirati!

Sa sajta Dnevnog lista Pobjeda:

Ksenija Popović, književnica: Prepreka se zove „nekompetentnost institucija“

Dva su uzroka za veliki broj djece u Domu u Bijeloj: nekompetentnost institucija i nedostatak hraniteljskih porodica u Crnoj Gori

Prije pet godina, književnica Ksenija Popović, autor romana „Dječak iz vode“ i „Uspavanka za Vuka Ničijeg“, čiji su junaci djeca iz doma, htjela je da bude staratelj jednom dječaku iz Bijele. Njegova majka, koja je imala četiri starija sina, ostavila ga je u porodilištu i nikad ga nije obišla.

Iako u takvim slučajevima zakon predviđa oduzimanje roditeljskih prava majci i davanje djeteta na usvajanje, ili makar u hraniteljsku porodicu, nadležni centar za socijalni rad nije htio ni da čuje da se pomenutom djetetu obezbijedi bilo kakav smještaj izuzev doma.

Na kraju su, nakon Ksenijinih stalnih pritisaka da se na neki način razriješi situacija dječaka – koji po zakonu ne bi smio boraviti u domu u nedogled – nekako ubijedili majku da obiđe svoje dijete, nakon tri i po godine, kako više ne bi bio „slobodan“. Nadamo se da je priča dobila srećan završetak nakon što ga je, po nagovoru sinova, ta gospođa konačno povela kući.

Slučaj iz Bijelog Polja

No, to nije izolovan slučaj. O ovakvim primjerima neažurnosti, nonšalantnosti, ili možda samo nedopustive bezobzirnosti se rijetko govori, a ima ih previše, podsjeća Ksenija. Ona nam je ispričala i slučaj djevojčice iz Bijelog Polja čija je majka, odmah nakon porođaja, dala saglasnost za usvajanje, pa je dijete svejedno provelo dvije i po godine u Domu, jer je neko u centru za socijalni rad njen predmet držao u ladici.

- Nikad neću razumjeti razlog. Nikome dan-danas nije jasno zašto je ta osoba tako postupila: je li to bio neki skriveni interes, ili samo lična frustracija. Izuzetno cijenim to što je, kad sam slučaj prijavila nadležnom ministarstvu, a ministarstvo direktorici centra u Bijelom Polju, osoba istog dana sklonjena na drugo radno mjesto, gdje nije u prilici da odlučuje o sudbini bilo kojeg djeteta. Ali to ne mijenja činjenicu da je djevojčica bespotrebno ostala u instituciji dvije godine, a ovako bi bila usvojena odmah. Vjerujem da bi i danas bila u Domu da rukovodstvo Doma nije prekoračilo sopstvenu nadležnost i obratilo se ministarstvu sa imenima i prezimenima djece koja su u toj instituciji godinama, nijesu slobodna za usvajanje, a niko ih ne obilazi. Pitajte centre za socijalni rad kako je moguće da je prošle godine usvojeno samo jedno dijete i da trenutno ni jedno nije slobodno, a u Domu ih ima dvije stotine.

Pitajte zašto tako rijetko, odnosno nikad ne pokreću proceduru za oduzimanje roditeljskih prava – ni majkama koje napuste djecu i ne obilaze ih, ali ni onim roditeljima koji djecu zlostavljaju na najsvirepije moguće načine. Jer, moramo napraviti razliku između kategorija djece koja tamo borave i njihovih roditelja: imate žene koje su na izdržavanju zatvorske kazne, ili su teško bolesne, ili u izuzetno teškoj materijalnoj situaciji, ali sve one obilaze svoju djecu i bore se da ih vrate. Ali zato imate one koji napuste djecu (nekad i po četvoro, petoro) i ne obilaze ih, ili održavaju kontakt koji toj djeci nanosi samo štetu, a zakon predviđa da u takvim slučajevima sud može da oduzme roditeljska prava. Ukoliko napustite vaše dijete, i ne obiđete ga duže od tri mjeseca bez validnog razloga, sud ima pravo da vam oduzme roditeljska prava. O zlostavljanju da ne govorimo. U Domu borave većinom takva djeca, pa vi meni recite zašto ona nijesu usvojena. Zašto još uvijek čekaju na roditelje koji ih neće? Pitajte to centre za socijalni rad i sudove. Ja odavno pokušavam da dobijem bolji odgovor od slijeganja ramenima.

Roditeljska prava

Drugi problem je neoduzimanje roditeljskih prava „ljudima“ koji zlostavljaju svoju djecu.

- U Norveškoj, ako vas jednom neko vidi da ošamarite svoje dijete, nikad više nećete doći u situaciju da ga vidite. A kod nas? Evo primjera: ja sam u Domu upoznala troje djece, rekli su mi da su iz Bijelog Polja, a neki kažu da nijesu iz tog grada, pa sad izgleda da nijesam dobro razumjela. Ono što sam veoma dobro razumjela je da su tu bili brat i sestra – brat se zove Halil, sestrino ime sam zaboravila – koje su oduzeli roditeljima zbog teškog zlostavljanja. Rekli su mi da je jedan roditelj psihotičan i alkoholičar, drugi mentalno nerazvijen. Nakon nekog vremena provedenog u Domu, vratili su ih tim istim roditeljima, da bi nakon godinu dana oduzeli njih troje, jer se u međuvremenu rodilo i treće dijete. Ja sam ih tad upoznala, nakon drugog oduzimanja, i srednja djevojčica od godinu i po je imala rupe na glavi, otvorene rane, jer su joj tu gasili cigarete. Dječak je imao rane po čitavom tijelu, dok ne znam što su radili najmlađoj bebi. Kad god sam dolazila u Dom, družila sam se s Halilom, koji mi je pokazivao svoju omiljenu domsku igračku – crveni autobus. Djevojčici je ponovo porasla kosa, svi su izgledali zdravo i puno se smijali. Samo što, nakon godinu dana, tokom jedne posjete, nije više bilo Halila i njegovih sestara, a kad sam pitala gdje su, odgovor je glasio: vratili su ih kući. Opet. Pitam se jesu li uopšte živi. A da ne biste mislili da je to izolovani incident, starija djeca u Domu su mi prepričavala slučajeve kad ih je čika-Milinko, glavni vaspitač, spašavao iz kuća gdje su ih roditelji maltretirali nakon što su ih centri za socijalni rad vraćali. I imate najčuveniji i najsramniji crnogorski slučaj, za koji svi znaju i koji bi svi voljeli da zaborave – a ja, vidite, ne mogu – gdje su djevojčicu vratili ocu koji ju je seksualno zlostavljao, nakon što je za to djelo osuđen i odslužio kaznu. Pitajte ih da vam ispričaju, mislim da je u pitanju centar iz Podgorice.

Crnogorci nezainteresovani za starateljstvo nad djecom

Jedan od razloga zašto je Dom u Bijeloj „drugi dom“ za veliki broj djece je nerazvijeni sistem hraniteljstva, kaže Ksenija Popović.

- Imamo ga mi odavno, ali neće niko izuzev rodbine. Ministarstvo je sprovodilo nekoliko kampanja da podstakne porodice da se odluče na starateljstvo, ali Crnogorci prosto nijesu zainteresovani za takav oblik dobročinstva. U Crnoj Gori su ljudi inače strašno zabrinuti ko će im naslijediti imovinu – nijesu cijelog života radili da bi sve ostalo zetovima, ili tuđoj djeci – ali u ovom slučaju takvog „rizika“ nema: dijete je vaša obaveza do osamnaeste godine, a nakon toga je sve kako se dogovorite. Ako hoćete da nastavite da pomažete, to je vaša dobra volja, ali nemate nikakvu zakonsku obavezu. No, kao što već rekoh, u Crnoj Gori zainteresovanih nema. Ovaj tekst je preuzet sa adrese http://www.pobjeda.me/2012/05/27/nasa-tema-neusvajanje-djece-u-crnoj-gori-siva-strana-drugog-doma/#.T8Hx6jloaWM.twitter

Autor: Boris Raonić

Već danima mi se mota po glavi jedna misao i sreća da me Ksenija zvala na ovo virtuelno gostovanje, pa imam gdje da to „izbacim iz glave“. Vjerovatno ste često čujali razne ljude kako se hvale kako se druže sa pamentijim i boljim od sebe. Tako valjda žele da se poprave, nauče... Ja te stvari čitam na drugi način – žele da liječe svije komplekse niže vrijednosti!

No, kao i brojne druge stvari van mog mikrokosmosa, ignorisao sam, kao još jedne od gluposti ovovremenih Crnogoraca, ali sam od skoro počeo da primjećujem takva razmišljanja u svom mikrokosmosu. Zato morah ovo napisati, zamoliti drage i bliske ljude da malo preispitaju ove svoje stavove. Druženje i prijateljstvo sa nekim samo zato što u njemu vidite nešto bolje od vas, za mene nema mnogo smisla. Zar ljudi sa tom logikom, ne razmišljaju o tome kako ih tek onda gledaju ti „prijatelji“, kad oni sebe vide manjim, neznavenijim, glupljim...? Zar vam je manje bitno ako u nekoga imate povjerenje, ako imate isti sistem vrijednosti, slična interesovanja...? Siguiran sam da je prijateljstvo isto kao i dijalog – moguće je jedino među ravnopravnim i ono ne trpi rangiranje.

Naišao sam na neke misli mudrih ljudi, pa ih posvećujem nekim svojim prijateljima:

(onima koji imaju po hiljadu prijatelja na FB) Prijatelj svih nije ničiji prijatelj. Artur Šopenhauer

(onom naivnom, koji me inspirisa da pišem ovu crticu) Najopasniji su oni neprijatelji za koje čovek ne pomišlja da bi od njih trebalo da se brani. Graf

(samom sebi) Na kraju života, nećemo se sećati reči naših neprijatelja, već ćutanja naših prijatelja. Martin Luter King

(mladim roditeljima, koji sada mijenjaju prioritete) Najlepši je užitak i najveća radost života osećati da si ljudima potreban i drag. Maksim Gorki

(onome što mi traži da ga hvalim) Što više volimo svoje prijatelje, manje im laskamo. Molijer

ovaj će se sam prepoznati) Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao. Dostojevski

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu