Za mene je posjeta Sintri bila obavezna iz dva razloga: moja rođaka Goca i čuveni engleski pisac Lord Bajron. Goca je moja sorta putnika, koji voli sve da obiđe i nauči, i ona je sa toliko entuzijazma govorila o Sintri i Palati "Pena" da mi više nije padalo na pamet da ih preskočim. Tu je i Lord Bajron, koji je progasio Sintru najljepšim mjestom na svijetu i nazvao ga "veličanstveni Eden". Pored takve dvije preporuke, ništa me nije moglo zaustaviti.

Ujutro smo do tamo pošli taksijem za čitavih 25 eura i zaustavili se u centru grada, ispred Palate Sintra. Razmatrali smo mogućnost da nas taksista ostavi ispred Palate "Pena", na vrhu brda, pa da odatle siđemo nekim od lokalnih autobusa, ali je i on preporučio da siđemo u centru i koristimo neko od prevoznih sredstava u turističkoj ponudi Sintre: autobus, vozić ili kočije sa konjima. Ovo je bila greška. Autobusi koji voze prema vrhu brda putuju na svakih pet minuta, ali su toliko puni da obično ne uspijete da uđete u prvi koji dočekate. Mi smo, zbog kolica, ušli tek u treći, i to sam morala da se guram sa ostalim turistima i najavljujem da smo prvi bili tu. Kada nam je i treći vozač već prepunog autobusa preporučio da sačekamo sledeći, rekla sam da me ne interesuje i na silu se ugurala sa Filipom, a Ivan sa kolicima. Onda je nastupila vratolomna vožnja preuskim ulicama (ni vozači autobusa nijesu baš normalni!), podnošljivija nakon Palate "dos Mouros", gdje je sišlo više od pola putnika.

Ali kada smo stigli ispred Palate "Pena", dočekao nas je red na biletarnici od oko dvije stotine ljudi. Ivan je odmah počeo da se buni i riješio da odustane od posjete, ali mene ništa nije moglo obeshrabriti; on je preuzeo Filipa i sačekao sa strane, a ja sam se na najbezobrazniji način provukla među prve u redu i nakon pet minuta kupila ulaznice i iznajmila dva audio-vodiča. To zadovoljstvo me je koštalo preko 30 eura, što mislim da je previše, posebno kad pomislite da se ulaznice kupuju niže od palate i da, kada prođete glavnu kapiju, opet treba da birate hoćete li da pješačite do gore, ili da uzmete vozić koji se opet plaća. Plaća se simbolično, ali ne bi smio da se plaća!

Mi smo se utovarili (bukvalno, zbog kolica) u vozić i nakon pet minuta smo konačno podigli audiovodiče i ušli u Palatu. Taj čarobni mali aparat koji možete unajmiti prilikom posjete svim svjetskim zanmenitostima, i to na (svjetskom) jeziku koji odaberete, definiše palatu kao jedan od najvažnijih svjetskih primjera XIX-vjekovnog Romantizma. Na tabli čitate da je palata proglašena jednom od sedam portugalskih "divota", što pretpostavljam da je njihova verzija sedam svjetskih čuda, a koristi se i za neke državne funkcije Predsjednika Republike.

Inače je sve počelo od kapele sagrađene u Srednjem dobu nakon predskazanja Bogorodice na ovom mjestu. Onda se u XV vijeku portugalska kraljica zaklela da će ovdje doći s kraljem u hodočašće ukoliko joj Bog podari muško dijete, a bogom darivani sin Manuel I je naredio da se na tom mjestu sagradi manastir. Tako je vjekovima Pena bila izlovano i mirno mjesto molitve i meditacije, sve dok se nije suočila sa razornim zemljotresom koji je u XVIII vijeku uništio Lisabon i okolinu. Zemljotres je preživjela jedino kapela, a manastir je dugo godina ostao slavna i tužna ruina.

Ruine i okolinu kupio je Kralj Ferdinand, koji je riješio da bivši manastir pretvori u kraljevski ljetnjikovac. Koristili su ga Kralj Ferdinand i Kraljica Marija II, pa zatim njegova druga supruga Eliza Hensler, Grofica od Edle. Ona ga je prodala Kralju Luisu, i od tada je ostao u posjedu njegove porodice, koja ga je redovno koristila. Kraljica Amelija je svoju poslednju noć u Portugalu provela upravo u ovoj palati, a sledećeg dana je napustila zemlju i otišla u egzil. Portugalska država je otkupila Palatu "Pena" 1889. godine, a 1910. je konačno pretvorena u muzej.

U Palati "Pena" ćete vidjeti autentični namještaj koji je koristila kraljevska porodica, njihove knjige i fotografije, nedovršene slike. U svakoj prostoriji ćete naći bezbroj detalja i čudićete se što su te prostorije toliko male, pa čak i "veliki hol". Bila je to neka nova filozofija, po kojoj su se izbjegavale velike bezlične odaje i neiskorištene površine i birali manji, intimniji prostori.

Zapanjićete se kada u kraljevom kupatilu vidite tuš za toplu i hladnu vodu, wc šolju i bide, posebno ako ste obilazili Versaj, koji nije imao ni jedan jedini wc. Vidjećete i potpuno postavljeni trpezarijski sto sa centralnom srebrnom vazom Kraljice Amelije, koja ju je ostavila na dar Palati, sa željom da ona uvijek stoji na sredini velikog stola. Na trenutke će vam se činiti da je kraljevska porodica upravo bila u palati, te da ste za samo par minuta propustili taj veličanstveni susret. Vidjećete kolijevku i kraljevske krevete, posteljinu i peškire, češljeve i ogledala i kade. A ukoliko vas ništa od toga ne zanima, zaista nema potrebe da ulazite u Palatu "Pena", jer Sintra nudi još puno sadržaja druge vrste.

I na mene je najveći utisak ipak ostavila spoljašnjost palate, sa zidovima obloženim šarenim pločicama, sa bezbroj detalja među kojima i minijaturna kapelica obloženom školjakama. I, naravno, fantastični pogled sa svake strane dvorca i prekrasni vrtovi, čije je drveće upravo sada u cvatu.

Međutim... Ukoliko putujete sa malim djetetom, bilo ono u kolicima ili ne, mislim da Sintra nije za vas. Sve je strmo, sve usko, bezbroj stepenica i puno, previše napora! Pri tom, koliko god da mi se dopala Palata "Pena", za mene najljepša palata koju sam ikada obišla ostaje Palata "Borromeo" na ostrvu Borromeo, Lago Maggiore, sjever Italije. Ukoliko ikada obiđete Milano i odlučite da napravite jednodnevni izlet, to je mjesto koje morati odabrati! Smatram da je Sintra vrijedna posjete, da se nikada nećete pokajati što ste tamo pošli, ali i da ćete slična mjesta naći u Italiji i Španiji, a vjerovatno i u francuskoj dolini Loare, koju još uvijek nijesam obišla.

No, da se vratimo u Lisabon. Danas ga napuštamo i konačno idemo u Madrid, moj omiljeni grad. Sada kada sumiram utiske, moram da kažem da sam presrećna što sam ovdje došla. Potpuno se promijenio moj doživljaj Portugala i upoznala sam jednu sasvim drugu stvarnost. Kao što sam već rekla u nekom od prethodnih blogova, ko god dođe ovdje očekujući Madrid, ili Barselonu, ili ne daj Bože Sevilju, osuđen je na ogromno iznenađenje, pa i razočarenje. I tugu, jer će se na svakom koraku suočiti sa strašnim propadanjem i zapuštenošću. Ali kada se adaptirate, imaćete šta da otkrijete i, iako možda nećete poželjete da ikada stanujete u Lisabonu, naći ćete mnogo razloga da ga zavolite.

Ali najvažniji i najljepši dio Belema je uz rijeku. Počeću od Padrao Descobrimientos, ogromne kamene mase u obliku broda koja slavi portugalske istraživače koji su između XV i XVII vijeka učestvovali u otkrivanju svijeta i formiranju njegove mape. Mapu portugalskih otkrića možete vidjeti i na mermernom trgu ispred spomenika, te vidjeti da su Portugalci stigli u svaki ćošak planete. Pogledate li lijevo, vidite ogromni crveni most koji je pravila ista firma koja je napravila Golden Gate u San Fransisku, pa ga ljudi i zovu Golden Gate, i s druge strane Cristo Rei - Isusov spomenik.

Toranj Belem je ona tvrđavica koju ćete naći na svakoj brošuri o Lisabonu. Njen zadatak je bio da čuva ulaz u Luku Belem i da čuva najljepše mjesto u čitavom Lisabonu: Mosteiro dos Jeronimos. Taj manastir je sagrađen u portugalskom pozno-gotičkom stilu koji se ovdje zove "stile manuelino" zato što je njegovu izgradnju naredio Manuel I kako bi proslavio uspješni povratak Vaska de Game iz Indije. Prije izgradnje se tu nalazila oronula crkvica u kojoj je upravo Vasko de Gama proveo noć u molitvi pred isplovljavanje za Indiju, a sve to se odvijalo tokom XV vijeka.

Manastir je građen pedeset godina, a unutrašnjost njegove crkve Santa Maria je najljepša koju sam ikada vidjela.

I nakon jučarašnje vožnje turističkim autobusom po kišnom gradu, koja bi obeshrabrila i najveće entuzijaste, danas sam zakoračila u sasvim drugačiji ambijent, ali i sa drugačijim očekivanjima. Već je pod suncem sve izgledalo drugačije, a i mislim da vožnja turističkim autobusom nije dobar izbor za ovaj grad. Pogriješili smo što nijesmo odmah pratili savjete vodiča Frommer, koji smo poslušali danas i oduševili se.

Prvo smo obišli katedralu Se, skromniju od raskošnih italijanskih, francuskih i španskih katedrala. U njoj smo vidjeli predivne jasle, možda najljepše koje sam ikada vidjela (detalj na slici) i neobično dvorište sa iskopinama ko zna čega (nigdje nije objašnjeno).

Zato smo se vratili niz ulicu do katedrale, pa odatle na glavni trg. Danas je, pod suncem, izgledao mnogo ljepše nego juče. Popeli smo se u Bairro Alto (Visoka četvrt) i tamo pronašli grad koji do tada nijesmo mogli ni da zamislimo. Prelijepe ulice, crkva do crkve, nevjerovatno ukrašene radnje. Idete opet uzbrdo, opet kaldrmom, ali je padina podnošljivija i trotoar puno širi (što znači da vam malo rjeđe pada na pamet ona glupa fora sa kozama koje pasu pod ručnom). Ali fora vam padne na pamet kad god pogledate sa strane, jer što visočije odete, to vidite sve strmije ulice, puno strmije i od one koja nas je obeshrabrila od posjete zamku. Nevjerovatno je da su ih gradili na takvim padinama, da nigdje nijesu skrenuli, napravili krivine, ništa! Ulice su, pri tom, i izuzetno uske, svega par metara, nad kojima se vijori rašireni veš u oronulim zgradama, sa rijekom u pozadini. Siromašno, ali i slikovito! U ponekoj od tih ulica imate trolejbus koji vozi gore-dolje, a ostalima - nevjerovatno, ali istinito - cirkulišu automobili (široke su taman za jedan automobil). Kad smo već kod vožnje, moram da napomenem da taksisti ovdje nijesu baš najnormalniji i da neću više da čujem kako ljudi prebrzo voze u Italiji! I neću da čujem kako ja prebrzo vozim! Dakle, zamislite taksistu koji nas sinoć vozi upravo tim uskim ulicama, po klizavoj kaldrimi, i to 80 na sat, i to psujući na svim jezicima jer bi, da nije nekakvog džipa ispred njega, on vozio još brže! Razmišljala sam i da ga zamolim da uspori pod lažnim izgovorom da sam trudna, jer sam prošle godine uvidjela da je to jedini sistem da postigneš da ludi taksista vozi bar malo opreznije.

U Bairro Alto moram pomenuti kafanu-restoran koji se zove "A Brasilieira" u Rua Garret. Spolja prelijepi ulaz, unutra takođe veoma karakteristično. Ispred tog ulaza niz stolova za goste i jedan za koji niko ne može da sjedne jer je uvijek zauzet. Taj sto je napravljen od bronze, a za njim sjedi, prekrštene noge, bronzani Fernando Pessoa, ponos portugalske književnosti.

Odatle su momci pošli da posjete stadion Benfike, a majka, Filip i ja smo nastavili maršutu. Otkrili smo još jedan vidikovac, odakle se opet vidi rijeka, ali ovog puta i onaj najduži most u Evropi i "Cristo Rei" - Isusova statua visoka 113 metara i teška 40.000 tona, koja nadgleda čitavi grad. Odatle smo prošetale do Avenida de Liberdades, pa konačno taksijem u hotel.

Obožavam meteorologe. I to nijesam konsultovala bilo koji, već američki Weather Channel, i on je najavio kišu za prva dva dana u Barsi i prva dva u Lisabonu. Nadam se da će za Lisabon biti u pravu kao što je bio i za Barsu, jer je juče bilo toliko sunčano i lijepo da ne bismo mogli poželjeti ništa bolje! Jutros takođe, nigdje oblaka na vidiku. Osamnaest stepeni, maksimum dvadeset, idealna temperatura za ubitačne maršute koje mi prelazimo svakodnevno.

O jučarašnjem danu pišem tek jutros jer sam sinoć zaspala sekundu i po nakon što sam spustila glavu na jastuk. Probudili smo se, naravno, u šest i od tada nijesmo stali. Spremili se, naoružali za šetnju (pelene, kašice, flašice, itd.) i pješke do ogromnog bulevara Gracia, koji je na par koraka od hotela. Tamo smo izvršili invaziju na Starbucks, američki self-service koji je posvećen kultu kafe i u kojem ja, koja u životu nijesam okusila kafu, pijem nešto što se zove frapuccino (nešto nalik na milk shake, a možete naručiti od čokolade, vanile ili voćni). Tamo smo doručkovali sendviče, a zatim ulovili taksi koji nas je odveo pravo u Sagrada Familia. Ispred, zapravo, s obzirom na to da je unutra još uvijek gradilište. Barselona je imala nevjerovatnu sreću da krajem XIX - početkom XX vijeka u njoj živi arhitekta-genijalac Gaudi, a da gradom rukovodi gradonačelnik-vizionar koji će Gaudiju dopustiti da svoje nevjerovatne ideje sprovodi u djelo. Tako je isprva nastala fontana u parku Ciutadela, pa Casa Vicens, pa palata Guell. 1883.godine Gaudi, inače veliki vjernik, je uzeo na sebe zadatak da nastavi sa igradnjom neogotičke katedrale Sagrada Familia. Crteže je završio 1891.g. i predvidio tri monumentalne fasade, potpuno različite između sebe, od kojih je najslavnija i najljepša ona koja ilustruje rođenje Hrista, a izgleda kao šuma koja se penje prema tornjevima (kaže li se tornjevima ili tornjima?!). Druga fasada, koja prikazuje Hirstovo mučenje i raspeće, oblikovana je kao koliba. No, šta god da napišem kako bih je opisala, neću uspjeti da vam dočaram njenu ljepotu, pa ukoliko smatrate da nećete imati priliku da to remek-djelo nekada vidite uživo, obavezno pogledajte fotografije na internetu!

Inače Sagrada Familia nikada nije dovršena, a planirano je da radovi napokon stanu 2026.godine, na stogodišnjicu Gaudijeve smrti. Pri tom, Gaudi se često predomišljao i mijenjao svoje skice, a njegove crteže su zapalili anarhisti tokom Građanskog rata, što znači da nikada nećemo biti sigurni da je crkva do kraja sagrađena tačno onako kako je Gaudi želio.  Barselona je od Gaudija dobila i kuću Batljo (casa Batllo) koja izgleda kao da je napravljena od marcipana, i kuću Mila, poznatiju kao Pedrera (kamenjara), koja je napravljena kao monolitična struktura čija je fasada talasasta. Nakon što smo obišli nedovršenu katedralu i Gaudijeve dvije najslavnije kuće, obišli smo još jednonjegovo djelo: Park Guell. Plan je bio da se tu sagradi modernističko naselje, ali je ostvaren samo park i nekoliko kuća, među kojima i ona u kojoj je stanovao Gaudi. Tužni kraj Gaudijeve priče desio se prilikom jedne od njegovih šetnji, kada ga je - vjerovali ili ne - zgazio tramvaj! Bio je toliko siromašno obučen, da ga ljudi nijesu prepoznali i taksisti nijesu htjeli da ga povezu u bolnicu, misleći da neće imati da im plati. Neko se smilovao i ponio povrijeđenog neznanca u sirotinjsku bolnicu, pa su ga prijatelji pronašli tek sledećeg dana. Kada su mu ponudili da ga povedu negdje bolje, odbio je i rekao da je njegovo mjesto među sirotinjom. Umro je nakon tri dana. 

Nakon jutarnjeg obilaska Gaudijevih djela, pošli smo na ručak u restoran San Leopoldo, koji preporučuju svi poznati vodiči. Kako ne bismo prošli kao desetine ljudi koji su satima čekali da sjednu u Els Quatre Gats, rezervisali smo sto i zapanjili se kada smo stigli i shvatili da tamo nema nikog! Mislim da je štos u tome što se restran nalazli u kvartu El Raval, koji i nije baš turistički. Restoran nije razočarao, naprotiv - jeli smo fantastično. Počeli sa pršutom, naravno, sirom iz La Manče i hljebom sa paradajzom, da bi poslije toga neki jeli ribu, a neki rep od bika. 

Nakon ručka smo prošetali tim čuvenim Ravalom i ne znam zašto ga vodiči toliko forsiraju. Od čitave šetnje mogu izdvojiti samo tri stvari koje su mi se zaista svidjele: crkvu Sant Pau del Camp (iz IX vijeka), Cafe del Opera (jedan od najslavnijih kafea Barselone koji se nalazi na Rambli) i Mercat de la Boqueria (jedna od naslavnijih i najljepših pijaca na svijetu). Ostatak Ravala je djelovao opasno, neprijatno i ništa specijalno. Na glavnom trgu Catalunya smo pošli da vidimo najveći Corte Ingles koji postoji. 

Corte Ingles je, inače, čuveni španski lanac robnih kuća koji postoji u svakom gradu. U Barseloni i Madridu ih ima bar deset, od kojih je jedna uvijek ogromna. Čak i pre-ogromna. To je i slučaj sa Corte Inglesom na Placi Catalunya: ima prizemlje, jedan sprat ispod zemlje i još devet iznad i ne postoji predmet (osim automobila) koji u njoj ne možete kupiti. Kozmetika, odjeća, obuća, metraža, tehnika, supermarket, optika, putna agencija, lutrija, suveniri - sve što vam može pasti na pamet, i to za svaki džep! Nama su pale na pamet malo prizemnije stvari, poput pelena, deterdženta za veš (jedna nas je pelena usput izdala) i kupke za Filipa, koju smo zaboravili da kupimo prvog dana. 

A u svemu tome, najgenijalniji je bio Filip. On je uglavnom spavao, povremeno gukao i smijao se, samo dva-tri puta skičao. Nosio je pecarošku kapicu, kao pravi turista i s ljubavlju žvakao svoju obožavanu plišanu žirafu. Posebno se odrazio u poslednjem dijelu dana, kada je sjedio na šanku Hard Rock Cafea, grlio se i mazio (i slikao) sa svakom curom koja je prišla da ga pogleda i, dok su mu otac i ujak pili pivo, a majka i baba frozen Margerite, Filip je za šankom pio svoju flašicu sa mlijekom. Foto-dokazi će biti objavljeni na Facebooku po povratku u Strazbur. Danas planiramo paelju u Port Olimpiku, šetnju Barselonetom i Riberom, ali i ponovnu posjetu Corte Inglesu, jer je gospodin Filip, u ova dva dana, prerastao svoje plave patike!