Često psujem ovih dana. Psujem sve gore pobrojane, plus one koje sam zaboravila da pobrojim. Psujem nedosljednost mjera i njihove slobodne interpretacije kako kome odgovara. A najviše psujem one koji nam svih ovih mjeseci na mrežama ispiraju mozgove paralelama sa gripom, a koronu nisu preležali. Zaista ne znam (niti me je u ovom trenutku briga!) koliko ljudi godišnje umre od gripa u poređenju sa koronom i od srca čestitam svakome ko je ovu bolest preležao samo sa takvim simptomima, a kamoli sa lakšim. Ja bih sada potpisala da svakog dana do kraja imam baš takve probleme. Umjesto toga, prve dane su mi obilježile glavobolje pri kojima sam zaboravila oba porođaja; tablete ne pomažu, a to boli tako da se u trenucima pitaš da li da skočiš kroz prozor ne bi li konačno prestalo. Sada sam sposobna da nabadam slova i gledam u ekran zato što je ta mora stala (za sada), ali je tu upala pluća, kratak dah i trosatni oporavak od svakog odlaska do kupatila. O dosadnoj temperaturi je bezveze pričati, nije ona ništa strašno, dok su noćne groznice i bolovi u leđima nešto teže za podnijeti.

Ivanišević je imao više sreće od mene i navijamo da tako i ostane. Naređeno nam je da ne ležimo u istoj prostoriji, jer bismo jedno drugo inficirali nanovo i nanovo, pa smo komšije. Pomalo se dozivamo, malo više komuniciramo porukama. U planu je turnir u potapanju brodova. Nedostaju nam djeca. Ja sam svakodnevno do suza dirnuta brigom porodice i prijatelja koji se stalno javljaju da pitaju kako sam. I razmišljam što ću sve da uradim kad ponovo stanem na noge. Kažu da ću bar tri mjeseca biti "van stroja", ali se neke stvari mogu obaviti i kolima. Kao na primjer, konačno upoznati Anđelinu bebu. Vidjeti Veliku plažu zimi. Poći na planinu i gledati onu prekrasnu bjelinu dok djeca skijaju, znajući da ću iduće godine skijati i ja. Možda i negdje otputovati.

Ono što znam da se neće desiti dokle god ova bolest bude trajala je da neko iz ove porodice bilo koga zarazi. Prijateljica koja se trenutno oporavlja mi priča kako joj se rođak stomatolog žalio da mu je čovjek na stolici priznao da mu je sedmi dan korone. Za mene je to monstruozno, dostojno krivične prijave. Takva su izgleda vremena, takvi neki ljudi. Za koje, srećom, uvijek postoji ona druga strana medalje, zbog koje se vrijedi boriti za ovaj život svakim dahom, koliko god kratak bio taj dah. A ova je bolest takva, da današnje dobro ne mora da znači ništa već noćas, a kamoli sjutra. Skupiš prste u palčeve, pa što ti bog da.

No, za one kojima je važnija kafana, žurka, posjeta prijateljima i koji ne mogu da odole zagrljaju na ulici, zaludu ja sad bilo što pišem i ovaj tekst nije ni namijenjen njima. Vama ostalima, manje sklonim da sve relativizujete prema sopstvenim hirovima, predložila bih da se sjetite onih mjera od prošlog proljeća, one dezinfekcije svega što unesemo u kuću, apstinencije od posjeta i stroge distance. Ni to nažalost nije garancija, ali smanjuje rizik. Nova vlada smanjuje mjere umjesto da ih pooštri, vakcine nisu ni u najavi, što znači da mjere moramo preduzimati sami, onoliko koliko je to moguće u društvu u kojem ljudi idu kod zubara sedmog dana kovida. Ovo je vrijeme za oprez, a ne za relativizacije. Meni su se rugali kako sam stravljena jer ne idem nigdje i ne primam goste, a ja sam, budala, dozvoljavala da to utiče na mene. Mora se živjeti, tako kažu. Ne shvataju da život nije ni kafana, ni žurka, ni kolektivna sahrana bilo kojeg velikodostojnika. 

Život je kad možeš da udahneš punim plućima. Da zagrliš djecu. Da voliš i budeš voljen. Život je kad si tu. Život je kad te ima.

Ovo nepokretno kulturno dobro evo sedmi dan zaredom ne može da nađe položaj u kojem bi predahnulo od bolova. Ovaj blog piše poluležeći. Trebalo bi da vježbanjem jača mišiće leđa, samo ne zna kad bi moglo da počne, jer i najobičnije hodanje prouzrokuje kukanje. Trebalo bi i da uradi magnetnu rezonancu za slučaj da je u pitanju diskus, premda niko još nije uspio da mu objasni kako to može diskus da ima žarište daleko od kičmenog stuba. Ali magnetne rezonance se čekaju dugo, pa će neznanje potrajati do daljnjeg.

No, dok ja pričam o sebi u trećem licu, prođoše i ovi praznici. Sjutra skidamo jelku koju smo ove godine okitili prije decembra, a s obzirom na njenu veličinu i gustinu ukrasa, u pitanju je dugi i mukotrpni proces. Ne bi bio u normalnoj kući sa normalnom majkom, ali ova ima precizni sistem po kojem se ukrasi kače na jelku, i još precizniji po kojem se skidaju i odlažu. Da bi stvar bila gora po ukućane, ovoga puta će me zapasti da dirigujem sa trosjeda, jer vjerujem da bi bilo koji pokušaj saginjanja bio koban za mene, a još kobniji za njih. 

Raspust se uskoro završava. Ove je godine skraćen da bi se nadoknadili propušteni dani u septembru. Još uvijek mi nije jasno da li se u školu vraćamo po starom režimu, ili nastavljamo sa part-time pričom. Inače sam od onih koji su se protivili bilo kakvom počinjanju nastave u uočionicama u ovoj školskoj godini. Naravno da dijelim mišljenje da je obrazovanje od najvećeg značaja za društvo - zbog manjkavosti obrazovanja smo danas tu gdje smo - ali isto tako vjerujem da se ništa strašno ne bi desilo djeci da su ovu godinu odradila od kuće, pa makar i polovično. Da smo kao društvo odlučili da školu stavimo na prvo mjesto, pa da u službi toga zabranimo igrališta, grupne treninge i sva druga okupljanja, prva bih podržala da se sva djeca vrate u uočionice. Ovako mlađi razredi sa lakšim gradivom idu na polusatne časove, stariji svakako uče od kuće, a dio nastave se odvija preko mreža. Svaka čast nastavnom kadru koji je pokazao ogromnu fleksibilnost i dobru volju, i to u društvu koje se nije libilo da pojedince javno stavlja na stub srama kad naprave lapsus pred kamerama, ali isto tako svaka čast djeci i roditeljima koji su se ovakvom načinu učenja prilagodili. Gdje bi nam kraj bio kad bismo bili ovako prilagodljivi prema pravu drugih da ne misle isto kao mi?

Jutros sasvim slučajno, zahvaljujući tekstu na jednom portalu, saznajem da je umrla Tanja Čučuk, osoba koja je u jednom trenutku moga života bila moja najbolja drugarica.

Upoznale smo se na kotorskoj smotri mode. Ja sam vodila program i radila PR, ona je pratila događaj ispred tv Budve. Postale smo nerazdvojne istog trenutka. Mnogo kome nije bilo jasno kako se, zaboga, zavoljesmo baš toliko za tako kratko vrijeme, ali ja sam znala: Tanja je bila beskrajno dobronamjerna, iskrena, vesela, puna ljubavi i željna ljubavi. Bila je dijete u tijelu odrasle djevojke, naivna, dobrodušna, spremna da za prijateljicu uradi sve. Sve smo jedna drugoj pričale, svuda zajedno išle, zajedno zimovale i ljetovale, slavile, plakale, dijelile sve čime bi nas život gađao. A onda se jednog dana prosto pogubile. Nismo se svađale, samo smo živjele u različitim zemljama i gradovima i prestale da putujemo jedna za drugom da bismo bile zajedno. Družile smo se preko mreža, čestitale rođendane, udaje, djecu. Ona je rodila dvije djevojčice i dječaka, prelijepu djecu koja će se sigurno kroz godine naslušati kakvu su divnu majku imala.

Ponukala me je Taki jutros da razmišljam o mnogo toga i da prebrajam ljude. Opet mi je na pameti to kakvu je privilegiju moj muž imao što se podigao uz svoje drugove. Ja sam od jedanaeste godine nomad, i uz Ninu koja je stub od kad postojim i koju sa tog mjesta ne bi mogao pomjeriti ni armagedon, i Elenu i Nadu koje su takođe oduvijek dio mene, ali i odavno geografski daleko, ja sam prijatelje sticala usput i mnoge usput i pogubila. Pa tako i Tanju. Neki su mi slomili srce, neki samo odlutali u neke druge životne priče, prema nekima sam se i ja ogriješila. Danas osjećam krivicu prema Tanji, jer sam dopustila da postanemo one što samo razmjenjuju čestitke za rođendane. Nije mi se smjelo desiti da ne znam da ima rak, niti da joj ne kažem kad sam ga imala ja; nije se smjelo desiti da joj se više ne javljam kad dođem u Budvu, da izgubim naviku na Tanju, ili ona na mene. Nije smjelo, ali se desilo, i sad se ne može nadoknaditi. Znam, znam, sve je to život. Ali je, kad je Tanja u pitanju, sve to i jedna velika, užasna nepravda.

Kopam danas po starim slikama. Nalazim mene i Tanju u akvarijumu u Madridu, i sa Bokeške noći. Nerviram se što ne znam gdje mi je jedan album iz tih godina u kojima je ima mnogo više, jer smo svuda zajedno išle, a bile mlade i lijepe, pa voljele da se slikamo. Usput nalazim i druge uspomene, drugih ljudi koji  su ostali negdje u prošlosti i danas mi nedostaju više nego ikad, i onih koji su i dalje tu, ali nedovoljno. Puna je kutija slika, pomiješane su i valjalo bi ih rasporediti hronološki i staviti u neki album.

Ivo Andrić, “Na Drini ćuprija”

Glavni posao, napisao je Andrić, nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima, a ako je vjerovati medijima, malo se što promijenilo u balkanskom mentalitetu od sredine XIX vijeka do danas – ili barem crnogorskom.

Ja sam djecu prestala da puštam u školu dva radna dana prije obustave nastave, a u samoizolaciju smo se povukli prošlog ponedjeljka. Nigdje nismo putovali, niti nam je poznato da smo bili u kontaktu sa nekim ko je zaražen ili rizičan. Takvu sam nam mjeru nametnula sama, u želji da pokušam da sačuvam nas i druge što je duže moguće od nečega što je do prošle nedjelje bilo predmet sprdnje među većinom, a što meni nikako nije uspijevalo da bude smiješno. Prvih desetak dana, oni koji su se pribojavali bolesti nazivani su paničarima, a oni koji su se pribojavali gladi su nazivani stokom i đubradima. Tek kada je objavljeno da imamo prva dva oboljela, dio naroda se uozbiljio i zavukao u kuće, dok drugi dio plače i pada u nesvijest što mora u karantin, taj isti karantin čuvaju policija i vojska jer se iz njega bježi, ljudi kriju da su u samoizolaciji da bi mogli nesmetano da izlaze, a hiljade vjernika ide na pričest i dijeli kašičicu, jer su sigurni da ih sveti obred štiti od ove bolesti, kao što su sigurni u predanje da je ranije štitio od kuge i kolere – nama, koji ne dijelimo njihovo mišljenje, ostaje da dijelimo posljedice njihovih postupaka i da trpimo vrijeđanja kad god se usudimo da o tome progovorimo. Možda će se dio stanovništva uozbiljiti sada kada je prva osoba preminula od virusa. Ostali će, ne sumnjam, reći da je to bio hronični plućni bolesnik i nastaviti po starom sve dok im država ne stane na put opštim represivnim mjerama koje bi se mogle izbjeći kad bismo prihvatili odgovornost.

Djeca, naš pas Nana i ja provodimo samoizolaciju dočekujući proljeće u Danilovgradu, uz neobični osjećaj da se život pojednostavio i vratio na fabrička podešavanja. Neobičan je bio osjećaj dok smo se trpali stvari u kola da bismo došli ovdje, poput izbjeglica, ali od trenutka kad smo zakoračili kroz našu kapiju, znala sam da smo uradili dobru stvar i da nam nigdje ne može biti kao u našoj kući. Nana ulazi unutra samo da bi prespavala noć, dok ostatak vremena provodi na livadi. Vraćanje kuće u funkciju nakon nekoliko godina je obiman posao, što je dobro u ovakvom trenutku. Svjesna sam da nećemo brzo odavde, što mi potvrđuju privatni kontakti iz zdravstva, koji cijene da će kulminacija zaraze biti do kraja aprila, a da ćemo ovako funkcionisati do kraja jula. Ako je ta informacija tačna – a sudeći po onome što se dešava u susjednim zemljama, zvuči realno – valja se mudro organizovati i naoružati strpljenjem.

Prije tri dana se privremeno isključujem iz svih grupa, jer shvatam da neću psihički izdržati ako budem u ovoj temi 24h i da više ne mogu da trpim čak ni humor o Koroni. To što sam napravila pauzu od mreža me ne može spriječiti da razmišljam o Italiji, o Zagrebu, o porodici čovjeka koji je sinoć preminuo kod nas, da se ljutim na one koji ne shvataju ozbiljno karantin i izolaciju. Zbog takvih sam prestala da idem u prodavnice po namirnice, jer se svaki put posvađam. Posljednji put se to dogodilo sa čovjekom koji ne samo da nije poštovao propisanu distancu, već se tri puta provlačio iza mene i svaki put se očešao. Kad sam ga zamolila da se udalji, gledao me je uvrijeđeno, kao da sam ga nazvala gubavcem; kad sam objasnila da poštujem njegovo odsustvo straha, ali da ga molim da razumije moj, narugao se i jedva se pomjerio, uz gunđanje i dobacivanje. Nakon toga sam i ja napravila zalihe osnovnih potrepština, da bih svela odlaske u prodavnice na prijeku nuždu i zatvorila se unutar granica našeg imanja. Hljeb pravim da ne bih morala u pekaru, napunila sam zamrzivač, a dio namirnica mi na kapiju dostavljaju bliski ljudi koji svakako idu da kupuju za sebe. Od malo materijala što sam imala sam sašila maske za najužu porodicu, a ostatak vremena provodim sa djecom, čistim, kuvam, pišem, slikam. Sve je ostalo stavljeno na čekanje, uključujući Ljetopis, a tako smo ga lijepo bili isplanirali. Pokušavam da čitam, ali mi ne ide, strašno se teško koncentrišem, jer ovo nije normalna atmosfera i normalno stanje uma.

Dan mi brzo prođe, a onda mi uveče bude teško.  Osjećam se usamljeno, iako znam da imam veliku sreću u odnosu na one koji izolaciju provode sami, u stanovima, a pogotovo na honorarce koji ne znaju od čega će da žive. O medicinarima da ne govorim. Ipak, ne mogu da se ne pitam kada ću opet vidjeti muža, kada ću vidjeti majku, jesu li u svemu ovome morali biti tako daleko. Nedostaju mi rodbina i prijatelji. Pitam se hoću li opet vidjeti babu. A najviše me muči misao kako će to logistički izgledati ako se ja razbolim, ko će preuzeti brigu o mojoj djeci koja su cijelo vrijeme bila sa mnom. Ništa od toga nikome ne smijem izgovoriti naglas, jer ću biti optužena da paničim, mada nisam sigurna da se ovo što ja osjećam zove panika, jer sam mirna, funkcionalna i operativna.

Danas nam, srećom, počinje virtuelna škola, da djeca završe razred i ne izgube radne navike. Filmova i serija je dosta, a i ja sam tip koji ne zna za dosadu. U posljednjih mjesec dana sam napisala oko stotinu stranica romana i sada treba da nađem koncentraciju za nastavak, a treba i da riješim dilemu da li da u njega ubacim ovo što se sada dešava, ili da ipak završim cijelu radnju dočekom Nove godine, kad smo jedni drugima poželjeli ostvarenje “baš svih” želja. Kako su nam se, za samo tri mjeseca, mnoge od tih želja promijenile!

Voljela bih da mislim da će ljudska rasa iz ovoga izaći pametnija. Mnogo je, nažalost, primjera koji me uvjeravaju u suprotno, ali i mnogo divnih gestova koji ulivaju nadu, širom planete i širom naše male Crne Gore. Što god da će se desiti, pamtiću snimke komšija koji sa svojih balkona usamljenoj baki pjevaju srećan rođendan, kao i ljude koji su poklanjali novac, šili maske, pomagali jedni drugima u nevolji. Nadam se da ćemo, bar neko vrijeme, manje toga uzimati zdravo za gotovo, premda uzimanje zdravo za gotovo znači da je sve kako treba. Radujem se pomisli na prolazak ove zime što nas je snašla, na povratak životu i na proljeće koje će nam svanuti, poput ovoga koje je svanulo prirodi. Radujem se druženjima kad sve ovo prođe, pozorištu, Ljetopisu, promocijama novog romana, odlascima na Adu. I sad kad je kulminirao virtuelni kontakt među ljudima, radujem se onom pravom kad opet dođe na red.