Ksenija Popović

  • Početna
  • Publikacije
  • Čitaonica
    • Beletristika
    • Dramski tekstovi
    • Film

Ameri kažu (možda kaže i neko drugi, ali ja ovu "poslovicu" znam iz američkih filmova) da je osveta najslađa kad je servirate hladnu. Tako je i bilo jutros s mojim rođendanskim poklonom (da, u subotu punim jubilarnih 35).

Da priču počnem tako što ću vam objasniti da, ako iko voli da poklanja, onda sam to ja. Rijetko su moji pokloni skupi, ali su uvijek osmišljeni s posebnom pažnjom, tako da se uklope s interesovanjima ili načinom života osobe kojoj su namijenjeni. Podrazumijeva se da je tako bilo i s Ivaniševićem. Jedino što, kad je on u pitanju, svaki put je nešto pošlo naopako.

Prva epizoda:

Početak zabavljanja; ja u Rimu, Ivan u Strazburu. Zahvaljujući predivnoj kompaniji po imenu Ryan Air, za cijelih 10-20 eura smo mogli da se viđamo svakog vikenda. Jedan do njih smo proveli i u Milanu. Ivanu je to bio prvi put u gradu mog odrastanja, a pošto je opsjednut crveno-crnim timom (u čemu ima moju punu podršku), ja sam odlučila da ga povedem na San Siro. Zvala sam moju drugaricu Jelenu, čiji je suprug tada igrao u Milanu, pa smo organizovale da oduševljenog Ivana povedemo da gleda utakmicu sa porodicama igrača. Tamo je bilo i nekoliko povrijeđenih (Pato, Seedorf i još nekoliko njih), pa Ivan nije znao kud će prije. Nezaboravna je, naravno, anegdota kad je stajao pored Maldinijeve mame i žene: Maldini se okrenuo i mahnuo mami, a Ivan se nasmiješio od uha do uha i viknuo: "Ciao Paolo!" Paolo, misleći da je neko koga poznaje, odgovorio mu je "ciao", što Ivan danas komentariše odsječnim: "ne interesuje me zašto i kako, poenta je da se on meni javio!"

Uglavnom, moja drugarica i ja smo bile veoma ponosne kako smo mu priredile neponovljivi doživljaj da mu prvi put na San Siru bude ovakav. Mnogo, ali mnogo smo se pravile važne zbog toga. Do trenutka kad se pojavilo jedno društvo, među kojim je bila i jedna prelijepa cura, očigledno manekenka: ta je s deset metara viknula "Ivaneeee", potrčala prema njemu i skočila mu u zagrljaj! Jelena je rekla: "ček, pa kaj je ovo?!", a što se mene tiče, ne znam jeste li gledali crtani Aladin. U njemu imate scenu kad se glavni junak pojavljuje preobražen u princa i upoznaje sa zlikovcem Džafarom. Moj izraz lica dok sam se s njom upoznavala je bio otprilike takav:

http://www.youtube.com/watch?v=S3UBEwNAsyU&feature=endscreen&NR=1

Da napomenem i da se ispostavilo da je u pitanju drugarica Ivanove sestre Ane, ali to ne mijenja činjenicu da Jelena i ja više nijesmo bile baš tako važne kao u početku.

Druga epizoda:

Odlučim ja da za prvu zajedničku Novu godinu poklonim Ivaniševiću dres Paola Maldinija, i da mu ga potpišu svi igrači. S tim što ovoga puta nijesam lukavila - kao kad smo Jelena i ja kupile Dariov dres, a onda falsifikovale njegov potpis na leđima da bih ja jednom tapkarošu dala u zamjenu za karte za derbi na sami dan utakmice - već je Dario stvarno išao od igrača do igrača i uzeo potpise (na čemu mu vječno hvala!). Dres su mi poslali u Rim, ja sam Ivanu najavila da sam mu spremila poklon na koji sam mnogo ponosna, a onda sam  čak napravila babušku od poklona tako što sam ga spakovala u malu kutiju, pa nju u veću, itd. Ukratko, ja sam se "opučila", da bi mi Ivanišević, noć uoči puta, na telefonu rekao: "Da nije možda dres Milana s potpisima igrača?"!

Treća epizoda:

Prošle godine je Ivan počeo da priča kako bi volio da u kući ima aparat za kafu. Došla je Nova godina, napolju je bilo -18, pa me ni to nije spriječilo da trudna pođem u tržni centar, kupim to čudo i vučem ga do kola. Lijepo upakovanog sam ga stavila pod jelku, da bi on, čim je ušao u kuću, rekao: "Ovo je sto posto aparat za kafu!"

E, zato sinoć uzimam ja svoj iPad, otvaram Safari, kad... Safari ostao otvoren na njegovom mailu, i to tačno na poruci gdje piše: "Poštovana xyz (zaboravih ko je), pošto se mojoj ženi bliži rođendan, htio sam da joj naručim tortu u obliku knjige, obavezno čokoladnu, i da na knjizi bude to, to i to".

Da nije bilo svih gore navedenih incidenata, nikad mu ne bih rekla, već bih za Oskara odglumila iznenađenje. Ovako sam jutros nonšalantno dobacila: "Lijepo ti je ono s tortom, šteta što si ostavio otvrenu poruku na Safariju!"

Znam da me sad muž pomalo mrzi, a još više će kad vidi ovaj blog, ali ipak mislim da je zaslužio ovo danas. Što će mi pokloniti, ne znam. Ali sam prilično sigurna da će ubuduće manje nagađati što se nalazi u kutijama s njegovim poklonima, a lukavije planirati moje! ;)


Autor: Boris Raonić

Da li sam vaspitavan drugacije ili sam indoktriniran ili naivan ili nesto drugo, ali ja sam zivio u uvjerenju da smo drustvo solidarnih ljudi. Mobe na selu, razne humanitarne akcije po medijima, jaka porodica, bitni komsijski odnosi, su me uvjeravale u to. No, kada smo se nedavno odlucili da se pridruzimo jednoj humanitarnoj akciji, morao sam da zamislim. Glava porodice kojoj smo nosili poklone pomoci, sve sto joj nije trebalo rekla je da joj ne donosimo, a kada smo joj predlozili da to podijeli sa komsijama koji jednako lose zive, rekla je da su oni ljubomorni na nju zbog humaniarne akcije i da nece nista da njima da podijeli!

Onda se sjetim da politicar koji je bio zrtva devedestih jer je etnicka manjina, sada nema ni malo solidarnosti prema seksualnoj manjini. Oni opet ne podrzavaju neke druge manjine i tako u krug. Borbe nasih manjina se svode na njihove snage i par pojedinaca sa osjecajem za ljudska prava. Od koga ocekivati podrsku i solidarnu pomoc, ako ne od onih koji su isto to osjetili na svojoj kozi? Ne I u Crnoj Gori.

Jedna divna organizacija, svake godine dodjeljuje nagrade za drustveno odgovorno poslovanje i filantropiju. Mogu zamisliti njihovu muku da nadju neku firmu koja se ima cime podiciti. I prije dolaska famozne Seke (sveCke ekonomske krize) u Crnoj Gori, vidjelo se koliko firme u Crnoj Gori sve manje izdvajaju sredstava u humanitarne, sportske, kulturne ili slicne svrhe. Gdja. Solidarnost, koja je kratko zivjela u kuci sa gospodinom Profitom, je dobila klasicni nokaut. Taj brak izgleda nije moguc. Cak ni kao dobar PR.

Autor: Boris Raonić

Dok sam bio dijete, na skijanju ispod lifta sam volio da gledam tragove životinja, koji su tuda bili veoma brojni i raznoliki. Tuda su one išle, jer je neka druga stoka sa korpa bacala sve suvišno. Ove sezone, tragova nema. Ljudi su skoro prestali da bacaju razne otpatke. Znači li da se polako svijest mijenja?

Od kad sam bio dijete gledao sam raznu stoku kako kroz prozor od kola izbacuje smeće. Jutros je ispred mene, neka vrsta glavate životinje, iz sivog Audi džipa, PG RL... izbacila smeće. Veoma čest prizor, i čini mi se da je to skoro uvijek neko iz nekog skupocjenog auta. Još im se rosa nije osušila na opancima, zajahli silne kubike i siju smeće svuda oko sebe. No, ili je sve manje ovoga ili su komunalci sve bolji, ali pored puta je manje smeća nego ranijih godina.

Ove stvari sa smećem, sam gledao u nekoliko državnopravnih okvira, čini mi se da ih je najmanje bilo u onom prvom. Mada je moguće i da ih tada nijesam primjećivao. Drugi i treći su bili najgori. Smeće u svim oblicima i svim značenjima te riječi na sve strane. Zato, nostalgičari, evo malo poezije da uživate: 

U to vrijeme iako smo komunalne radnike, zvali smećarima, oni međedi iz džipova, nijesu smjeli da im sviraju iz auta i psuju i viču. Kad malo razmislim, ovi komunalci su najpoštenije profesija u zemlji. Kad vidim kakvih doktora, političara, sudija, NVO aktivista ima... Uf!!! Kod njih nema laži, nema prevare. Iza njh sve ostaje čisto.

A, kad malo razmislim, moguće da nema životinja ispod lifta, a smeće leti sa terasa i iz kola, jer su međedi samo lokaciju promijenili.


Prije svega, mojim čitaocima želim srećnu Novu godinu!

Ja sam je, kao što znate, dočekala u hotelu Palas u Petrovcu. Do sad sam samo jednom provela doček u hotelu, i to u Beranama (svi koji su išli će vam potvrditi da je bio daleko najbolji dvije godine za redom - uprkos konobaru koji je imao neki dil da preprodaje Koktu, pa bi vam, što god da naručite, umjesto toga donio Koktu i pravio se blesav). Nekako sam uvijek izbjegavala hotelske dočeke, ali mislim da sam došla u godine kad su prava stvar: udobni smještaj, nema smrzavanja, nema gužve u zadimljenim kafićima, a i uvijek se nađe neko koga poznajem, pa društva ne fali. Sinoć sam poznavala pola sale.

Prvo, riječ-dvije o hotelu. Renoviran je potpuno, sobe su mnogo lijepe, a ima i sjajni spa centar. Doduše, temperatura u sobama je oko 40 stepeni, ali prozori su tu i rade! Kod recepcije ima dječija igraonica, a holovi su ogromni i mermerni, što Leni omogućava da piči u dupku petsto na sat. E da, zaboravila sam da pomenem da je Lena razlog zašto sam budna od šest sati, a legla sam u pet. Ivanišević spava i prilično je konfuzan po pitanju sopstvene geografske pozicije, tako da ne znam kad će se moći računati na njegovu pomoć.

E sad, prva noć... Prije svega, Andrijana i ja smo dobile centralni sto preko puta bine, pa su u jednom trenutku igrali i kolo oko nas. Ja i kolo - kako da ne! Jednom su pokušali da me uvuku, trajala sam možda desetak sekundi, ako i toliko. Kad su ga zasvirali na našoj svadbi, Ivan je išao da prijeti nuklearnim ratom, a drugom prilikom ću vam pričati što je bilo sa Džejem...

Sinoć smo imali nevjerovatne susjede, jedan bračni par pedesetih godina koji ni jednom nije sjeo! Oni su imali čitave plesne performanse, a muškarci iz toga društva su u neko doba izvukli i Deda mraz kape s kojima su pred damama klečali i pjevali. Mislim da se niko nije proveo bolje od njih.

Muzika - svi su bili sjajni, sve ostalo je stvar ukusa. Za mene je zvijezda večeri bio Hari Mata Hari. Na stranu čudna činjenica da čovjek nikako da ostari, glas mu je prosto fenomenalan! On je i bio glavni razlog zašto mi se išlo u Palas, jer volim njegove pjesme, a i pamtim koncert u još uvijek ne-renoviranom Sportskom centru u Podgorici, kad sam se s kumovima provela kao nikad ni na jednom koncertu na Zapadu: čovjek je napravio takvu atmosferu, da nam nije smetalo ni to što krov prokišnjava, već smo otvorili kišobrane i nastavili da pjevamo s Harijem koliko nas je grlo nosilo.

Kad biste druge pitali, vjerovatno bi vam rekli da su došli zbog Brene. Ja tu nijesam dobar sagovornik! Sasvim je nesumnjivo da je žena vrhunski profesionalac i da je obožavaju, pogotovo žene (bilo je čak takvih primjera entuzijazma, da se u trans padalo!), i ona ima savršen odnos prema publici: čitavo vrijeme održava neverbalnu komunikaciju s ljudima ispred bine, igra i zeza se. Samo što su, kako već rekoh, muzički ukusi različiti. Ja znam nekoliko njenih pjesama iz djetinjstva, dvije ili tri čak volim, a od novijeg ne znam baš ništa (uprkos Leninom i Aninom nastojanju da me edukuju). Sumirajući utiske, međutim, "udri Mujo u tepsiju" je moj fazon taman koliko i kolo!

A sad malo o modi! Znate li onu moju fotografiju iz foto-dnevnika pod naslovom "Podgoričke porno-cipele"? One srebrne sa šljokicama i platformom su bile prisutne! I to sparene sa haljinom koja je bila toliko kratka, ali TOLIKO KRATKA, da ju je teta stalno vukla dolje i opet nije uspijevala da pokrije guzove. To je bolje išlo drugoj dami sličnog ukusa, jer je njena mikro-haljina bila od rastegljivijeg materijala. I nešto manje vulgarna (mikroni su u pitanju), jer je nosila drugačije cipele. No, njih dvije su još i bile obučene u poređenju s jednom pojavom koja nas je obasjala negdje oko tri sata na putu ka toaletu: tu se mikro suknji pridružio i ekstremni dekolte preko estremno silikoniranih grudi. Pardon, ne preko, već na donjim ivicama. Kad je prošla, kao da je na trenutak vrijeme stalo: plesači su zastali na pola koraka, za stolovima žene zinule, muškarci trokirali. Čak sam i prilično sigurna da je Brena drmnula jednu rakiju da bi nastavila da pjeva. Uz tih nekoliko modnih tragedija, dodala bih i jedan leopard kombinezon, dok bih u zanimljivosti uvrstila nekoliko ekstremno narandžastih frizura.

(Naravno, bilo je i sjajnih haljina sa svake strane, ali koga to interesuje?!)

Večeras Željko Joksimović. Javljam utiske!

Autor: Ivan Ivanišević

Obično se pred kraj godine suočavamo sa najrazličitijim mislima, analizama, planovima. U to vrijeme hronoloških i vjerskih praznovanja, trudimo se da budemo popustljiviji prema sebi i blaži prema drugima. To je i period kad upoznajemo i one nježnije strane sopstvene ličnosti, kad maštamo o mogućnostima i razmišljamo o prošlosti, a kroz poklone pokušavamo još jednom reći ljubav, izviniti se, učiniti sitnu pažnju kojom bi “kupili” dobro raspoloženje u nultom času zadnje decembarske noći.

Iako mi ova 2011. godina lako može stati u četiri slova (ravnomjerno raspoređena na suglasnike i samoglasnike), dva divna smeđa oka i trenutno šest mliječnih zuba, ne mogu da se ne sjetim da je donijela i velike životne promjene. Mada, od te za momački prefiks mog imena kobne 2007. godine, nije bilo vremenskog perioda od godine dana koji nije podrazumijevao “velike životne promjene” - odlazak u Strazbur i Ksenija, vjenčanje, Filip, vijest o Leni, Lena i povratak kući. Eto dokaza kako četiri godine stanu u jednu rečenicu. Četrnaest riječi.

Na kraju ove 2011, slobodno se može reći da smo i ove godine imali sreće. Strazburšku ušuškanost zamijenili smo danilovgradskom udobnošću, a kreativnost usmjerili u pravcu drugačijem od smišljanja zanimljivih aktivnosti za vikend. Rekao bih da je jedino što nam nedostaje Božićni market sa svim đakonijama. I Ari. Sa njim smo počeli ovu godinu i, kako vrijeme prolazi, sve više uviđam koliko je pogrešan bio moj pristup prema tom psu i koliko je preuranjena bila odluka o vraćanju uzgajivaču. Mislim da to nikad neću sebi oprostiti. Čak bih se smio i zakleti da će, ako ikad opet budem imao psa, to biti standardni šnaucer crne boje, kako bih se na neki način iskupio toj plemenitoj psećoj rasi za nezrelost pokazanu prošle zime.

Ovo me javno izrečeno kajanje podsjeti na izreku koju sam pročitao negdje, a koja kaže da čovjek nije star dok god kajanja ne zauzmu mjesto snova. Da li to znači da je taj neizbježni proces počeo i meni da se dešava? Hm, preksinoć sam sanjao kako Kseniji za rođendan poklanjam novi Peugeot 208, crvene boje. Dan prije toga sam ladno jurišao u kordon neke vojske u čudnim uniformama, dok su pored mene bili Vilijam Valas i Majkl Kolins. Sinoc smo Filip i ja na Orlovom kršu sreli Tigra i Pigleta. Ako je tačno da su snovi kamen temeljac ljudskog karaktera, onda čikam nekog ko će mene uspjeti da smjesti u određenu, makar razumnu, kategoriju na osnovu prethodne tri noći! Dobra vijest je da su mi snovi jači od kajanja, još uvjek!

Od predstojeće godine tražim da razradi one dobre stvari iz prethodne, a 2013. ostavi u amanet toliki broj pozitivnosti da se ona (2013-ta) dobro zamisli od koje je najbolje početi. Robert Kenedi je jednom rekao: “Postoje ljudi koji gledaju na stvari onakve kakve jesu i postavljaju pitanje “zašto”. Ja sanjam o stvarima koje se još uvjek nijesu desile i pitam “zašto da ne?!”. Ne iziskujem nemoguće i neskromno, iako ipak ne sanjam tzv. “male” snove. Oni su gubljenje vremena. Prvi poklon sam dobio još u prvom semestru. Drugi je stigao juče i jako sam mu se obradovao jer mi, pored boje koju obožavam, vizuelno skida par kilograma.

Uz čestitke i najbolje želje svima, završiću poznatom izrekom Roberta Frosta, koja nam uz sve poteškoće može biti vodič:

“In three words I can sum up everything I’ve learned about life: It goes on.”*

*Sve što sam naučio o životu staje u tri riječi: on ide dalje.



Autor: Ivan Ivanišević 

Nakon odslušanih desetak govora o tome kako su sitne administrativne pobjede vrhunac životnog djela njegovih tadašnjih sagovornika, američki filozof Vilijam Džejms je ustao i rekao: “The great use of life is to spend it for something that will outlast it” (Život je iskorišten na veličanstven način ukoliko je posvećen nečemu što će ga nadživjeti). A onda je pokupio svoj mantil i prilikom odlaska zalupio vrata.

Iako su to prije mene uradili brojni i kompetentniji ljudi, ne mogu da se ne osvrnem na odlazak jednog od najznačajnijih Evropskih ličnosti modernog doba. U moru onih koji živote prožive u želji da zavrijede nečiju (ili bilo čiju) pažnju, Vaclav Havel, apsolutni heroj i politička inspiracija mog tinejdžerskog doba, ubrzao je svoj odlazak sa ovog svijeta svojom jedinom pogrešno usmjerenom istrajnošću - strasti prema duvanu.

Za nas koji smo odrastali u Cetinju devedesetih godina prošlog vijeka - ako bih to posmatrao teoretski, zanemarujući činjenicu da je manji broj ljudi stvari posmatrao iz te perspektive - postojala su dva izbora: slijediti ideje čiji je simbol bio Vaclav Havel i “Plišana revolucija” ili se okrenuti onim stremljenjima, čijih je reprezenata bilo više u čitavom regionu. Moram na istom mjestu odmah reći da je ova druga varijanta bila jednostavniji izbor. Za nju je, od stranih jezika, dovoljno bilo nepravilno izgovoriti “Versace”; od knjiga je bilo dovoljno pročitati “Ćeraćemo se još” i “Zelenu čoju Montenegra”, neku Tomovićevu analizu “Gorskog vijenca” i eventualno kupiti majicu sa likom Če Gevare (valjda zbog petokrake). A reportaže TVCG doživljavati krunskim dokazom istine.

Razumjeti poruke Plišane revolucije bio je ipak malo duži proces, koji je podrazumijevao put od po nekoliko desetina godina unazad i upoznavanje sa pozadinom poruka koje su odjekivale sa evropskih trgova još tokom 1968. godine, koja je na ovim prostorima poznatija po grudima Jagodinke Simonović i lepršavoj suknjici Nede Arnerić u kultnom filmu Gorana Paskaljevića. U tom periodu dobio sam na poklon “Moć bespomoćnih”, teorijsku osnovu borbama za demokratske promjene i elementarna prava. Tada sam po prvi put pročitao i da je upravo ovaj esej (za koji je Havel kasnije rekao da je napisan “na brzinu”) bio vodilja poljskom pokretu Solidarnost i Povelji 77, čije su pobjede – kako je rekao Zbignjev Bujak, aktivista Solidarnosti – predstavljale temeljna ostvarenja predskazanja i mudrosti koje je Havel iznio u ovom, sad već kultnom, eseju. Zahvaljujući tim idejama, na pravi način se mogla razumjeti rečenica “Drug Tito je rekao da su studenti u pravu”, kad već pomenuh “Varljivo leto ’68.”. 

O Havelu, kao jednom od vjesnika Praškog proljeća mi je pričala moja draga baba, koja nije baš bila fan istorije. Ona je više brinula o pravilnom izražavanju i pristojnom ponašanju. Međutim, u godinama kad je započeta priča o obnovi crnogorske nezavisnosti, u našoj se porodici to šire posmatralo, posebno kad je takve ideje trebalo predstaviti učenim brkatim rođacima, uvjek spremnim da se do preksjutra prepiru o ispravnosti borbe za zaštitu velikonacionalnih ideja. Nakon puno godina sam, jednom dobrom drugu sa kojim sa dijelio ideje o nezavisnosti, poklonio “Prema građanskom društvu”, pokušavajući da mu objasnim kako ni ekstremizam suprotnog smjera nije pravi put.

U mojim sjećanjima će ostati kao dokaz da se ne mora uvjek iz prve pobijediti, ali da je za svaki problem moguće naći pravi ključ, a njihovo zveckanje nekad jače od bilo koje pompezne parole. Volt Dizni je govorio da svi naši snovi mogu postati stvarnost, ako imamo hrabrosti da ih pratimo. Vaclav Havel je ispratio ostvarenje svojih velikih snova, što je njegov život učinjelo vrijednim življenja. Hvala mu što ih je podijelio i sa nama.



Autor: Boris Raonić

Upravo sam se vratio sa košarkaške utakmice Budućnost – Partizan. Ne brojim godine od kada nijesam pratio košarkaše, ali sigurno ima petnaestak. Prestao sam da ih pratim onog trenutka kada je sport ušao na vrata SC Morača, politika ušla na teren, tribine, upravu… Nikada se klub nije oporavio od toga zagrljaja. No, sada ne bih ni tome, niti o sjajnoj atmosferi večeras, ni o povratku Varvara, niti o sjajnoj defanzivnoj i skok igri Budućnosti, niti o ljudima čija je nadležnost bila sigurnost… 

Neću vala ni praviti narativnu turu po Cetinju kao neki… :-0. Želim da prijateljima skrenem pažnju na jedan sasvim drugi detalj, o kome se sigurno neće pisati.

Ono što je malo ko primijetio, a meni bolo oči, je ponašanje fudbalera Budućnosti. Uprava KK je, naime, večeras napravila par lijepih poteza, među kojima i taj što je uz samu aut liniju obezbijedila mjesto za košarkašice i fudbalere Budućnosti. Želeći valjda da pokaže pripadnost istom Sportskom društvu, koji dijeli iste navijače, boje, publiku… No, dok su im u leđa udarali decibeli gromoglasnih Varvara (respect i Grobarima), dok je čitav Sportski centar skakao i bio dio sjajnog ambijenta, kolege fudbaleri su pokazale ogromnu nezaintersovanost. Kao da ih je neko natjerao da prate utakmicu. Niti jedan aplauz, niti i jedno instiktivno skakanje sa stolice, već samo prebiranje mobilnih telefona…

Postoje analize da je svega 20ak odsto komunikacije, verbalna komunikacije, dok je ostatak neverablana komunikacija. Fudbaleri, čast dvojici, trojici, momaka kojima ne znam ime, nijesu komunicirali sa kolegama i atmosferom. Kamo sreće da nijesu ni dolazili.

Na žalost, manipulacije emocijama su postale veliki biznis. Ogromna većina ljudi političke, potrošačke i brojne druge odluke donose prateći emocije. One su u sportu glavni pokretač. Zato je sport i postao sjajan prostor za biznis. Ako već ti fudbaler žive od nečijih emocija, prosto je nevjerovatna nezaintersovanost za ono što se oko njih dešavalo. A kada sportisti ne reaguju na emocije koje ih okružuju, logično je da ne mogu da uspiju. No, od fudbalera je tako nešto i za očekivati.

Autor: Ivan Ivanišević

Citajuci izuzetan tekst o stanju u Bosni i sjecanju na period koji je obiljezio Ante Markovic koji sam prenio i na mom FB profilu, na momente sam se poistovjetio sa piscem, znajuci da bi svako od nas, ko je kao licnost sazrijevao u prvoj polovini devedesetih godina proslog vijeka, mogao da napise po jedno slicno svjedocenje.

I mi se sjecamo restrikcija vode i struje, sjecamo se redova za mlijeko, brasno i secer, a ja se sjecam i mog druga Dj. C. kako golim rukama pomijera u stranu blijedo zutu "Zastavu 101", da bi nekim starijim ljudima otvorio prolaz do Trgoprometove hladnjace, dje se dijelila pomoc u suhomesnatim proizvodima. I svima dostupnih video rikordera "Hitachi" i "Funai", koji su se uzimali iz poslovnice "Intours-a". Upravo mi pade na pamet, kako je samo bio srecan jedan komsija iz zgrade kad je donio cetiri filma kuci (iznajmis tri, cetvrti dobijes dzabe) iz Novakove videoteke. 

Sjecanje na ta interesantna vremena, obavezno odvuku covjeka na razne strane. Preko onih svakodnevnih dogadjaja u porodici, druzenja i setnji po Lovcenu, skolskih dana u staroj cetinjskoj Gimnaziji pa do sportskih i vansportskih desavanja, avantura i prica. Sigurno nijesam jedini koji zali za cinjenicom sto Felini, Kjubrik ili neki slican genije nije mogao da svrati u Cetinje tog doba i snimi situaciju. Ubijedjen sam - napravio bi film za pamcenje. A da mu olaksa posao, potrudila bi se citava plejada najraznovrsnijih likova, cije karakterne crte ne bi mogle doci do izrazaja u ambijentu drugacijem od onog u kojem sam i ja imao privilegiju da odrastam. Znam da se mnogo vas nece sloziti sa ovom ocjenom, ali je ja prosto tako dozivljavam iz sveg srca.

Gornji "Obod" i "Kosuta", jedna gomila metalnih zgrada prekoputa bucnih postrojenja za preradu koze. Iz jednog hangara izlaze najnoviji modeli izdrzljivih tzv. "hopa-cupa" ves masina i druge bijele tehnike, a prekoputa cipele kojma ce se zoriti sve buduce musterije jeftinih radnji. Kupci cetinjskih proizvoda klece se da nikad nesto bolje nije izaslo iz tih fabrika. 

Krenes onda, pored zgrade Gimnazije, put Pjace, kako se kod nas zove centar grada, a na nekom od okolnih zidnih ograda ili prekoputa Centralne biblioteke mimoidjes se sa grupom momaka, za koje je vazilo uvjerenje da su "blesavi", a koji se bucnoscu i ponasanjem nijesu uopste trudili da ospore takve ocjene. Prekoputa moje kuce na starim predratnim zgradama lokalnih i drzavnih funkcionera ispisane (i dobro se drze) poruke sa nekih od komunistickih izbora, a kojima se iskazuje podrska drugu Titu i partiji. Ispred zgrade uporni komsija koji dovijeka popravlja svog "Ficu", racunajuci da ce je "spremit" za Lovcen iduce godine i konacno pokazati da niko bolje od njega ne poznaje taj brdski put.

Prekoputa, na trafikama koje prodaju novine i duvan, nit novina nit duvana. Samo "Politika" i "Pobjeda" i neke stare zvakace gume. Na uglu ulice semafori koji nikad (do skoro) radili nijesu i sestougaona zardinjera koju smo zvali "pepeljara" i oko nje uvjek ista ekipa, spremna da prozove svakog prolaznika kojeg prepozna - po dobru ili losem, nebitno. Stotinjak metara nize kafana u kojoj se "krijuci" igrao mali remi u pare, a ciji su klijenti bili i lokalni besposlicari, ali i ugledniji starci koji bi brzo ulazili da ih sto manje prolaznika primijeti. Pa dalje do Tujove i Djinine mesare i beskrajnog reda kafana, otvorenih zbog opsteg uvjerenja radnika (donjeg) "Oboda" da nigdje kao u tim zadimljenim prostorijicama ne moze doci do izrazaja njihova kreativnost. Negativan efekat na produktivnost je pravdan povecanjem kvaliteta, u prvoj narednoj seriji proizvoda (koju poneko jos ceka). Medju kafanicama u tom kraju, posebno moram da izdvojim "357", dje su samo pristalice nezavisnosti imale pristupa, a lovci pokazivali svoje trofeje, jer nema tog suda koji bi - u suprotnom - mogao potvrditi postojanje njihovog ulova. Zamalo da zaboravim "Zeleno", dje je na ulazu dobar broj godina bio vidno istaknut tekst iste ogranicavajuce sadrzine kao na jednom od albuma "Nirvane".

A onda "Obod". Za Cetinje, mastodontski objekat u koji je obicni svijet ulazio na "kamionsku kapiju", a samo direktori na glavna vrata. Beskrajni problemi, restrukturiranja, protesti, strani i domaci partneri, pa alanfordovska galerija direktora, njihovih pomocnika i sindikalaca. Rezultat svima poznat. 

Na Bajovu necu ici. Uostalom, malo se sto tamo desavalo sem u kafani "Berkut", kod spomenika "Vila", a prekoputa Vlaske crkve i njene cuvene ograde od puscanih cijevi, mahom ostecenih i pokradenih. 

Zgrada "Trgoprometa", kao istinski dokaz posvecenosti ocuvanja tipicne arhitekture gradskog jezgra, izdizala se iznad, za mene najljepseg trga u gradu - Balsica pazara, na kojem sam napravio svoje prve korake, nacrtao prve kuce i cica-glise, otvorio prvu privatnu turisticku agenciju za sprovod stranaca do Dvora (po cijeni od dvije kugle sladoleda), a gdje sam i gledao kako dva metra visok medicinski brat tankim glasom pjevajuci "Ne klepeci nanulama", sa vrha zgrade skace u narucje vatrogascima, koji su ga docekali sa rasirenim cebadima i strunjacama. Dobrovoljac za vjezbu.

Sa gornje strane Balsica pazara - Milusina pecina, Micova galerija i Ma$ini bureci. Ne mogu da se ne sjetim anegdote iz Galerije: prolazi jedna drcna Cetinjanka, podigla nos, sva skockana i na stiklama, ali "ravna kao daska" (da oproste o$etljiviji). Izlazi iz kafane zubar M.B. i pred svima joj dovikuje "Malaaa, imas li sise?", a ona onako ljuto odbrusi "Imam, a sto?". "Pa sto ih ne nosis?", jos danas je ostalo da se po gradu cuje za neku slicnu situaciju. Sa druge strane trga, "Lokanda", dje se proglasavala cetrdesetodnevna zalost poslije onog referenduma '92. godine, a dje je jedna poznata rukometasica morala da otkopca kosulju kako bi dokazala da nije "momak" i da eto i zenski pol moze svu noc besprekidno da pije viski, dje se ne pamti kad je od tada usla zenska noga, a odakle je "sve u vezi sa nezavisnoscu pocelo". 

Njegoseva je uvjek bila centar desavanja. Moje interesovanje tih godina, a i danas, je pobudjivao samo onaj donji dio ulice. Prema hotelu "Grand". Dva "Yellow Moon"-a, u kratkom periodu presjecena Zekovom i Manovom gostionicarskom avanturom u starom "Tursom" i odlicnom atmosferom u "Gaeti" (mada je to vec skoriji period u odnosu na ostatak price). U kafice trivijalnih imena rijetko sam kad zalazio, izmedju ostalog i sto se tamo nijesu skupljali ljudi sa kojima sam dijelio iste vrijednosti (osim politickih, donekle). Naprotiv, iako se poneko moze naci uvrijedjenim, za mene je to bio grad u ogledalu, sasvim suprotan svim meni poznatim i prihvatljivim smjerovima.

Sa vremenske distance, koja mi je osim vidljivih bora smijalica donijela sijaset preranih i teskih oprostaja, a koja je - opet s druge strane - svoj veliki kreshendo imala dolaskom na svijet dva fenomenalna mala stvorenja, mislim da vrijeme u kojem sam odrastao ne mogu da opisem bolje nego sto to cini moj prijatelj V.S. Kinjo, pricom onima sa dalekog Zapada, kad postave pitanje kako je bilo odrasti u Crnoj Gori nakon WWII. Tom cu digresijom i zavrsit ovo sjecanje:

Svi smo mi, u Cetinju, na odredjeni nacin Metuzalemi. Ne znam ni jedan drugi grad koji covjeku, na prelazu iz dvadesetog u dvadeset prvi vijek, nudi prezivljavanje dvomilenijumskog iskustva ljudske istorije. Rodjen sam u stali, pokraj trosne kamene kuce, koja je imala jednu prostoriju. Nije nista neuobicajeno bilo da vidim covjeka i zenu, koja u narucju nosi bebu, kako na magarcu prenose sve sto imaju. Za vodu sam isao na izvor i muzao koze, pravio vino, pa isao pjeske u skolu. Tada je poceo rat i dosli okupatori, nije bilo osnovnih namirnica, pa je doslo oslobodjenje, a namirnice su se dobijale po zaslugama iz rata. Pa sam poceo u gimnaziju, srusili smo poljski nuznik, cak kupili prvi automobil i vidio gradsku rasvjetu. Nedugo zatim dobili smo veliki crveni telefon da mogu da zovem ujaka, a zatim i posao u gradskom vodovodu. Sezdesetih sam prvi put sjeo na voz i vidio Rim, prozivio Pariz i prospartao Bec.... 

I tako dalje sve do Skype-a i mobilnih telefona i Ipad-a, koji smije da se ukljuci tokom dvosatnog leta kuci.
Newer Posts Older Posts Home

O MENI

Književnica, autorka romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg", kao i dramskih tekstova, scenarija, kratkih priča. Amaterska likovna umjetnica i fotograf.
Kolumnistkinja Portala Analitika.
NLP Master Practitioner & Life coach.

Kontakt

Name

Email *

Message *

Društvene mreže

Kategorije

  • Blog
  • Gostujući autori
  • Iz medija
  • Najčitanije
  • Novosti
  • Intima
  • Knjige

Arhiva

  • ▼  2025 (2)
    • ▼  January (2)
      • Živjeti autentično
      • Americanah
  • ►  2021 (15)
    • ►  September (1)
    • ►  April (2)
    • ►  March (4)
    • ►  February (1)
    • ►  January (7)
  • ►  2020 (3)
    • ►  August (1)
    • ►  April (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2019 (5)
    • ►  October (1)
    • ►  September (2)
    • ►  August (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2018 (7)
    • ►  October (2)
    • ►  September (5)
  • ►  2014 (2)
    • ►  July (1)
    • ►  January (1)
  • ►  2013 (10)
    • ►  December (2)
    • ►  November (4)
    • ►  October (1)
    • ►  July (2)
    • ►  February (1)
  • ►  2012 (35)
    • ►  December (3)
    • ►  November (2)
    • ►  October (2)
    • ►  September (1)
    • ►  August (4)
    • ►  July (5)
    • ►  June (2)
    • ►  May (3)
    • ►  April (4)
    • ►  March (5)
    • ►  February (1)
    • ►  January (3)
  • ►  2011 (27)
    • ►  December (4)
    • ►  November (5)
    • ►  October (3)
    • ►  September (1)
    • ►  May (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (7)
    • ►  February (3)
  • ►  2010 (38)
    • ►  November (1)
    • ►  October (1)
    • ►  July (1)
    • ►  June (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (8)
    • ►  February (11)
    • ►  January (12)

Najčitanije

  • Sarajevo, ljubavi moja
  • Smrt, razvod i ostale školske teme
  • Uspavanka za Vuka Ničijeg: književna kritika
  • Jokovi mostovi okruga Zagarač
  • Pisanje romana iz ugla supružnika
  • Skidanje dioptrije
  • Lena
  • Pismo pravoslavnom svešteniku
  • Barselona
  • Razvod

Pratite me na Instagramu

Copyright © 2016 Ksenija Popović.