Ksenija Popović

  • Početna
  • Publikacije
  • Čitaonica
    • Beletristika
    • Dramski tekstovi
    • Film

Kroz moj sinoćnji tekst, komentatorke (u ovom slučaju komentatorke, jer su reagovale majke) su se dohvatile teme koja je moja najveća fobija, a to je vršnjačko nasilje. Fobija ne bi bila fobija po definiciji, a da nije pretjerana i neracionalna, ali vjerujte da se meni dešava da noću ne spavam pri pomisli da bi mojoj djeci moglo da se dogodi da se druga djeca u školi okome na njih.

Ja sam to, baš kao i jedna komentatorka, u nekoj blažoj formi osjetila na svojoj koži.  Nikad me djeca nijesu tukla, ali me jesu vrijeđala, posebno u Italiji. Govorili su mi da sam ružna i da sam Ciganka (za njih je Jugoslovenka bilo isto što i Ciganka, a to nijesu govorili u duhu multietničkog sklada i tolerancije, nego kao uvredu). Čak su mi toliko govorili da sam ružna, da poslije nikome nijesam vjerovala kad su počeli da mi govore suprotno. Nijesam se usuđivala da se potučem, a oni su to naravno zloupotrebljavali. Kasnije, kad jesam skupila petlju da se potučem, niko me više nije dirao, ali je šteta bila napravljena. I dugo, dugo mi je trebalo da povratim izgubljeno samopouzdanje. Vjerujte da i dan danas ono ponekad izostane.

Prije dva dana sam na televiziji gledala emisiju o slučajevima nasilja u američkim školama. Dešavalo se da se toliko okome na neko jadno dijete, da je to dijete na kraju izvršilo samoubistvo. Uvijek se sjetim kako je moja majka govorila da djeca znaju da budu strašno okrutna i ja sam se u to i te kako uvjerila. I onda sam u stalnoj dilemi kako da vaspitavam svoju djecu. Kad god me Filip pogleda onim očima punim povjerenja i ljubavi, ja pomislim "samo da ne bude takav u školi, poješće ga!" Kad siđemo na igalište i on sav nasmijan priđe nekom djetetu, a to dijete se namršti i kaže "ne možeš sa mnom da se igraš", meni srce pukne. Naravno, ja prećutim, a Filip ga ne razumije, pa nikakva šteta nije učinjena, ali to neće zauvijek trajati. Doći će vrijeme kad će takve stvari razumijeti, i ja ga moram obučiti kako da ga to ne pogađa.

Zato  imam puno razumijevanje prema onome što kaže Andrijana u svom komentaru i ona mi ni najmanje ne zvuči kao monstrum, već je potpuno u pravu! Djeca testiraju granice i, ako su im neke stvari dozvoljene, uvijek će gurati dalje. Ako im dozvoljavaju roditelji, ja sigurno neću! Pri tom, Ivan i ja još od prve trudnoće imamo dogovor da će naša djeca učiti borilačke vještine već od četvrte godine. Apsolutno planiram da ih naučim da nikad ne smiju nikoga prvi da diraju, ali isto tako ću da ih učim da, ako ih neko udari, oni uzvrate duplo jače. Ako dođu iz škole i požale mi se da ih je neko vrijeđao, sigurno im neću govoriti da ignorišu, jer ta metoda kod mene nikad nije upalila.

Jedina dilema mi je što da radim u međuvremenu, kad su premali da bi shvatili takve stvari. Nije igralište toliki problem, jer smo mi uvijek tu da spriječimo bilo kakvu štetu. Ivan se već na igralištu svađa, jedno je dijete prošle nedjelje skinuo s tobogana i potjerao. Ali za razliku od mene, kad je došla majka djeteta da se pobuni, Ivan je i te kako znao da je "pospremi" na francuskom, i to tako da se na kraju ona izvinjavala i vikala na svoje dijete. Ja ne znam ništa od toga, ali znam da je dovoljno je poslušati Elenin savjet: biti na dohvatu ruke i naučiti kako se na francuskom kaže "hej, nema guranja, lijepo se igraj".

Mene više brine septembar, kada će Filip krenuti u vrtić i kad ja ne znam da li učiteljica zaista provodi dan sa djecom, ili pije kafu sa koleginicama dok se djeca igraju sama.

Ponavljam, znam da pretjerujem i vjerujte da se jako borim da Filipu ulijem što veće samopouzdanje, a da sakrijem i ne prenesem na njega sopstvenu anksioznost. Naravno da djecu neću držati pod staklenim zvonom, ali neću pred njima ni praviti famu od problema, da ne bih postigla kontra-efekat da se prestrave od druge djece, ili da ona posegnu za preventivnim bulizmom. Ali ako mislim da ikad više odspavam jednu mirnu noć, moram da ih naučim da se brane i da molim boga da to bude dovoljno.

A ako sve to propadne, onda mi ne preostaje ništa do da se ponašam kao moja pokojna prababa Olga, koja je, čim bi me neko dirao (a to je radila i sa majkom i tetkom kad su bile male), išla po kućama da se svađa. Ogi je stvarno bila šampion po mnogo čemu i žao mi je što nije bila sa nama tokom onih prvih godina u Italiji. Vjerujte da joj ni jedna jedina riječ italijanskog ne bi trebala da pospremi mame i tate malih monstruma!

Danas se osjećam kao pobjednik. Malo zbog toga što nas je u Strazburu dočekalo sunce i 9 stepeni nakon tri mjeseca minusa i snijega; malo zato što, uprkos sjajnom gostoprimstvu i moje i Ivanove porodice, nema ničeg ljepšeg od svog kreveta, svog kupatila, svojih stvari. Ali najviše se osjećam kao pobjednik zato što sam, nakon godina "dumanja" (pozajmljujem jedan od majkinih omiljenih izraza), riješila jedini preostali problematični blok u romanu koji pišem.

Ne znam kako bih vam opisala frustraciju stotina završenih stranica u kojima ne štima njih pedeset. Sve vam jasno pred očima i sve ste napisali: ono što želite da kažete, ono što treba da se dogodi, gdje priča treba da vas povede dalje. Sve je napisano, pa ipak, priča ne funkcioniše. Sve je dobro prije i poslije, ali to mjesto toliko škripi, da se preispitujete je li problem samo u njemu, ili je možda sve što ste napisali zapravo loše. Hiljadu puta se vraćate na to mjesto, hiljadu puta ga počinjete iz početka, hiljadu puta nije ono što ste željeli. A ne umijete da objasnite sebi što biste ispravili, da definišete što ne štima, samo znate da to nije to. Pedeset stranica sam toliko puta napisala, da kad bi ih sabrala, dobila bih knjigu od hiljadu strana, i zato mi je najgore bilo kad bi me neko pitao "kad će više taj roman?". Kako da odgovorim "ne znam, jer sam se strašno zapetljala i ne umijem ni naprijed, ni nazad"?!

Na kraju sam prije dva mjeseca samoj sebi postavila ultimatum i riješila da se vratim na početak. Prije svega, da odbacim frustraciju u korist pozitivne kreativne energije. Da budem otvorena za mogućnost da sve promijenim, ako treba. Išla sam poglavlje po poglavlje, rečenicu po rečenicu, tragala sam za nijansama i radila, radila, radila. Podsjetila sam sebe da prvi put pišem pod pritiskom nekog roka, jer moram završiti prije nego što na svijet dođe moja djevojčica. Vodila me je upornost i ogromna želja da pobijedim samu sebe, svog najopasnijeg neprijatelja.

Zato vam ne mogu dočarati osjećaj kada sam sinoć konačno napisala poslednju rečenicu tog mučnog dijela, koji se sada pretvorio u najljepši u čitavoj knjizi! Legla sam kao najumornija osoba na svijetu, a jutros osvanula osjećajući se kao da sam taj svijet osvojila. Ja, na vrhu mog malog privatnog Everesta, većeg od bilo koje planine koju je priroda mogla da osmisli! Nijesam ni bila svjesna koliko mi je taj osjećaj nedostajao, još od dana kada sam, nekada davno, napisala posljednju tačku "Dječaka iz vode".

I zato, kad napišem posljednju tačku ovoga rada, planiram da organizujem proslavu. Možda samo u porodici, možda sa još nekim, ali svakako proslavu. Možda ću i pehar samoj sebi da poklonim. Onaj mali, iz suvernice,  što košta desetak eura, da me podsjeća zašto uspjeh i oklijevanja ne idu zajedno.

Na stranu čitava dugačka i veoma utemeljena priča o stručnosti, etici i ponašanju velikog dijela naših ljekara, u jednom smo - čini mi se - svi složni, kako u Crnoj Gori, tako i u moderom svijetu: medicina je nevjerovatno napredovala. 

Koliko se danas uzdamo u medicinu? Pomažu li nam u tome sveznajući Dr. House i zgodni doktori iz Grey's Anatomy? Računamo li na to da ljekari znaju svoj posao? Divimo li se kako danas vladaju s lakoćom bolestima od kojih su nekad umirali milioni, šta sve mogu da poprave pod anestezijom, kakve sve ljekove umiju da nam prepišu i izliječe skoro sve? I na kraju, vjerujemo li da znaju svoj posao bolje od nas, da su s razlogom studirali tolike godine, da se s razlogom usavršavaju (dobro, kod nas se većina ne usavršava, nego smatra da je titulom ljekara dobila titulu Boga)? Ili im se miješamo u terapije, odluke, savjete?

Moje je zapažanje da, barem u Crnoj Gori, smatramo da doktori znaju više od nas sve, osim da izliječe obične prehlade i grip. O operacijama i teškim bolestima možda znaju sve što treba, ali kad su u pitanju najbanalnije i najrasprostranjenije bolesti na svijetu, većina smatra da su bolju terapiju primjenjivale njihove pokojne babe, nego moderna medicina.

Na ovo razmišljanje me je navela Filipova tvrdoglava temperatura i moj sukob sa samom sobom da ne činim ništa od onoga što je od malena usađivano u mene, već samo ono što kažu ljekari.

Ljekar kaže: ako mu puno poraste temperatura, skini ga i istuširaj ga mlakom vodom. I poslije ga drži razgolićenog. Ali kako, kad su mene učili da ga, kad mu poraste temperatura, utoplim da se preznoji?! I logika mi kaže da tijelo pokušava da se oslobodi toplote i da mu to teže ide ako mu dodajem spoljašnju toplotu, ali meni je svejedno trebalo četiri dana da Filipa skinem u donji veš i otkrijem. I, čudo neviđeno, bilo mu je bolje!

Naš pedijatar nam priča da ima pacijentkinja koje uvedu dijete u ordinaciju i, prije nego što ga je doktor i poslušao, kažu "ovo neće moći bez injekcija". Nijesu one za to krive, navikli su ih tako naši ljekari. Kod nas se za svaku stvar daju djeci injekcije! Postoji čak i jedan vrlo poznati podgorički pedijatar čija je reputacija sve gora zato što djeci za svaku glupost daje injekcije Longacefa, koji je užasno bolan i težak. I bespotreban! Na Zapadu vam injekcije niko ni ne pominje i našeg pedijatra obožavam upravo zato što ih ni on ne pominje: simptome gripa liječite Paracetamolom; ukoliko on nije dovoljan, dodajete Ibuprofen, a organizam puštate da stiče imunitet bez antibiotika. Ako bi i bilo riječi o antibioticima, tu su čepići za guzu. Ne bockamo dijete bez potrebe!

Prehlada je tek posebna priča. Medicina tvrdi da se prehlada ne dobija zato što napolju duva ili je hladno (hladni vazduh ubija viruse i bakcile), već od virusa. Zimi obolijevamo više zato što više vremena provodimo na zatvorenom, i to na ugrijanom, pa je vazduh pretrpan virusima i bacilima. E, probajte u to da ubijedite bilo kog Crnogorca! Prehlada ili nazeb - pa sama riječ to govori!!! - dobija se tako što se nijeste dobro utoplili na hladnom. Zato, kad boli grlo, treba piti što toplije napitke - valjda je grlu hladno, pa da ga ugrijemo! Pa zamislite samo kad na upaljenu sluzokožu dospemo vrelu tečnost! Zaista apsurdno! Ali se kod nas od te logike ne odustaje. Ljekari kažu da se sa upaljenim grlom mora piti što više tečnosti, ali sobne temperature. Kod nas? Nema šanse! Ako ste prehladili, babe su složne: utopliti se, nipošto ne izlaziti iz kuće, vreli čaj i čekaj da prođe.

Doktori svuda u svijetu tvrde da od rasta zuba djeca NE dobijaju temperaturu. Probajte i jednu jedinu crnogorsku majku da ubijedite da je to istina! Svaka će reći: uz svo dužno poštovanje, moje iskustvo kaže drugačije. Ja bar imam sreću da na to mogu da slegnem ramenima i idem dalje, jer mi rast zuba nijesmo osjetili sa Filipom.

Posebna priča je brzina kojom ljudi uzimaju antibiotike na svoju ruku. Bez recepta možete da kupite što god hoćete u bilo kojoj apoteci, pa imam i jedan slučaj u svom najbližem okruženju gdje osoba samoinicijativno pije antibiotike čim se ne osjeti dobro. Neća živa kod doktora (pod izgovorom da nije od onih koji za svaku glupost trče po doktorima, a zapravo ne ide od gologa straha) i svaka sugestija da ne pije antibiotike na svoju ruku se kategorično odbija. Davno sam i tu prestala da se miješam.

Pa ipak, ne mislim da to što modernoj medicini vjerujemo sve, osim da bolje od nas umije da izliječi ono najbanalnije, ima veze za primitivizmom. Kod nas se za svaku posebnost mentaliteta pominje primitivizam. Ne znam ni je li u pitanju prepotentost ili tvrdoglavost. Danima već razmišljam o ovome i došla sam do zaključka da mi se ipak čini da nije ništa drugo, do nepovjerenje. Neću vas lagati i reći vam da i sama ne vjerujem u horor priče koje mi redovno stižu od bliskih ljudi i koje se odnose na način na koji su tretirani u našim bolnicama, pogrešno liječeni, zapušteni, ili bar uvrijeđeni od strane naših ljekara, babica, sestara i slično. Narod nije glup, zna da Dr. House i sveznajući čudotvorci iz Grey's Anatomy pripadaju fikciji i nimalo ne liče ljekarima iz naše svakodenvnice. Koliko god se divili vakcinama, operacijama, ljekovima i čudima današnjice, svakodnevna tema razgovora po kućama su greške ljekara, koje vječito pravdaju time što su im niske plate. I onda naš narod razmišlja da, kad smo teško bolesni, nemamo gdje drugo, nego moramo da se povjerimo nestručnim doktorima i da se molimo Bogu za pomoć.

E, zato ljudi smatraju da, bar za ove obične stvari, mogu da pomognu sami sebi. I onda im se čini da im to daje moć, da nijesu kao ovce, na milost i nemilost mesara. I mislim da zato guraju ono što su ih naučile babe i neće da čuju za mogućnost da babe nijesu bile u pravu.

Ja sam lično u tome među onima koji smatraju da su Amerikanci ispred svih, pa za svaku stvar uđem na sajt www.mayoclinic.com . Mayo Clinic je najbolja američka klinika i na sajtu imate spisak svih bolesti i poremećaja. Kliknete da ono što vas zanima i objašnjeno vam je sve: simptomi, što ljekar treba da ispita, koji su mogući tokovi terapije i, u slučaju banalnijih bolesti poput gripa, što možete uraditi kod kuće. Mayo Clinic je kao Biblija u našoj porodici i, iskreno, uz njihove preporuke se osjećam manje nemoćno. Naravno, neću sebi umjeti da izliječim bilo kakvu buduću komplikaciju, ali neću biti potpuna neznalica, niti ima toga ljekara koji će me natjerati da dijete podvrgnem injekcijama Longacefa za običnu prehladu. Možda to nije bog zna kakvi napredak, ali mi se čini da me vodi korak dalje od bapskih metoda, a korak bliže XXI vijeku u kojem se, svakako, osjećam bezbjednije.

Kao što sam očekivala, juče sam dobila i po koju kritiku na jadanje zbog Filipove temperature. Drug mi kaže "hoću blog, neću reality show". Uz svo uvažavanje njegovog stava, ovo nije kolumna u novinama, već moj lični blog u kojem bilježim svoja zapažanja - nekad o spoljašnjem svijetu, a nekad o dešavanjima u kući, pa je kao takav osuđen da izbor tema zavisi samo od mog trenutnog raspoloženja. To je ljepota blogova: ja autor, ja urednik, ja izdavač!

No, opaska dragog prijatelja me je navela na drugo razmišljanje. Držim bolesnog Filipa u naručju, dosadno mi je i vrtim kanale na tv-u. Da prvo napomenem da se u našoj kući gleda samo Total TV, odabran zato što je jedini od CG operatera nudio varijantu "za ponijeti" - mada, koliko sam primijetila u drugim CG kućama u kojima se gleda Extra TV ili BBM, spisak programa je skoro identičan.

A šta ti programi nude? Filmove B i C kategorije, folk muziku i ostale Pink sadržaje, latino-serije na određenim kanalima, na Foxu i sličnim kanalima serije koje se svode na ukupno četiri teme - detektivi, advokati, ljekari ili paranormalne sposobnosti. I, naravno, reality shows.

Što se serija tiče, sve ono što volim se na Totalu daje sa po dvije sezone kašnjenja. Zato pratim sa strane i "Grey's Anatomy" i "House" i "Californication", a ljeti "Entourage" i "Mad Men". Na Totalu odgledam ponešto na Fox Life i Fox Crime, ali sam primijetila jednu zanimljivost: puštaju seriju svaki dan, a onda kad se završi - samo nastave da je puštaju ponovo, od prve epizode. Tako da trenutno jedino što mogu da gledam, a nijesam do sada, jeste serija po imenu "NYPD Blue".

A kad nema ničega boljeg u ponudi, okrenem se i ja reality programima. Uz svo dužno poštovanje prema najgledanijoj emisiji u Crnoj Gori i Srbiji - nikad nijesam gledala i neću gledati "Farmu", niti bilo što iz te kuhinje. Ali zato pratim nekoliko američkih emisija. Omiljena mi je "Cake Boss" na kanalu TLC, gdje super-simpatični tip drži poslastičarnicu u New Jerseyu (pravopis kaže da se izvorno pisanje koje se završava na "y" ovako mijenja) i pravi najluđe torte na svijetu. Takođe već dugo pratim "Animal Cops" na kanalu Animal Planet.

Ali da vi vidite ostale američke reality shows koji se prikazuju!

Dakle, kanal E! koji je posvećen Hollywoodu, sada uglavnom pušta jedan o Playboy zečicama (prastari Hugh Hefner u bade mantilu grli izblajhane ljepotice čija su imena nešto tipa Candy, Mandy, Sandy i Randy), zatim jedan o bivšoj Playboy zečici po imenu Kendra, pa dvije emisije o nekakvoj porodici Kardashian, i jednu o plastičnom hirurgu iz Beverly Hillsa, u kojoj vidite sve jezive detalje plastičnih operacija. Na kanalu TLC imate emisiju o ljudima koji su svoje kuće zatrpali smećem, emisiju o patuljcima, po dvadeseti put emisiju o jednoj koja je rodila osam blizanaca, pa emisiju od pubertetlijama od preko 200kg koji pokušavaju da smršaju, male misice obučene kao prostitutke i nešto simpatičnije "Šta ne treba obući", "Vjenčanica iz snova", "Četiri vjenčanja". Ništa bolje nije ni na drugim kanalima, pa jedino što čovjeku preostaje je da se pomiri da gleda tv-smeće, ili da svaki dan bulji u History Channel (koji takođe konstantno reprizira jedne te iste emisije) i emisije o životinjama.

Osim, naravno, ako ne želi da prati zasijedanja Skupštine! Za mene su često ona prostija i od "Farme".

Opet, ne znam kako to drugi rade, ali meni je pisanje o seksu najteža stavka u kompletnom radu na romanu. Ne, nijesam sinoć zaspala, a jutros osvanula puritanac, već je problem u tehnici pisanja. 

Ne postoji tema na koju možete biti banalniji od seksa!

Kažu da je zlatno pravilo pisanja da ili napišete nešto novo ili, ako pišete o nečemu starom, da to učinite na sasvim nov način. A na koji se to novi način može pisati o seksu? Naravno, najlakše ga je potpuno preskočiti, ali kad imate roman u prvom licu, u kojem je glavna junakinja brutalno iskrena o svemu što joj se dešava, ispada nedosljedno da se postidi u tom dijelu koji uopšte nije nevažan za priču. I šta onda uraditi?

Da se razumijemo, ne pišem erotski roman i nije mi potreban nikakav spisak egzibicija, tipa "on čeka na krevetu, ona visi s lustera". Treba mi nešto mnogo jednostavnije. Međutim, problem je u izboru riječi. Ako neka umjetnička forma ne trpi eksplicitno izražavanje, onda je to književnost, što dokazuje činjenica da upravo poznati erotski romani (oni kvalitetni koji se kroz svijet čitaju decenijama, a ne iživljavanja isfrustriranih staraca) koriste metafore kada govore o specifičnostima odnosa ili ljudske anatomije. Ali metafora ne rješava problem danas, 2011. godine. Ne kažem to zato što smo bog zna kako napredovali na polju intime, već zato što su te iste metafore toliko reciklirane kroz godine, da su postale klišei, a kliše je veliki neprijatelj dobrog pisanja. No, pokušajte da smislite nove metafore - čak i ukoliko nijeste šaljivdžije po prirodi, otkrićete svoju duhovitu stranu. 

Tako da ispada da morate birati između četiri opcije: banalnost, vulgarnost, komičnost ili stidljivost. Ni ja, ni moja glavna junakinja nijesmo pretjerano stidljive, ali mislim da nam je u ovom slučaju to najsigurnija opcija. Moraću da smislim neku psihološku zavrzlamu zbog koje će ona puno pričati o svemu, a malo o tome. Što opet ne znači - da se razumijemo - da sam osvanula kao puritanac i da ćete dobiti čistunsku knjigu. Samo ću preskočiti opisivanje njihanja, guranja, namještanja, uzdisanja, ekstaza ili razočarenja!

Ovaj tekst je objavljen u današnjoj Pobjedi, strana 18, u rubrici "Pisma".

Dragi pravoslavni svešteniče,

Nije važno kako se zoveš, odakle si i koliko ti je godina. Još je manje važno jesi li Đakon, Jerej, Monah ili Episkop, a najmanje je važno jesi li dio Crnogorske pravoslavne Crkve ili Mitropolije crnogorsko-primorske: ukoliko si pravoslavni sveštenik na teritoriji Crne Gore, ovo pismo je za tebe.

Možda će te uvrijediti što ti se obraćam na „ti“. Znaš, nije to zbog mog opšte-poznatog problema s autoritetom (odbijam da poštujem titule ukoliko iza njih ne stoji Čovjek, sa velikim „č“), već zato što želim da se prema tebi postavim blisko, bratski. Smatram hrišćanskim da budemo braća, umjesto da ti ljubim ruku, pa otud sloboda da preskočim ono daleko, uštogljeno „Vi“.

Pretpostavljam da ti nije lako raditi u današnjoj Crnoj Gori. Ipak smo imali pet decenija ateizma, pa danas ljudi ne znaju kako da se okrenu vjeri, posebno onda kada se zbog politike pola naroda ježi od jedne, a druga polovina od druge crkve. Činjenica je da većina smatra da na molitve redovno idu samo očajnici, ekstremni nacionalisti i lakovjernici, a moj je utisak da bi možda trebalo da poželiš da malo više te „većine“ drugačije misli i da ti redovnije svraća. Ali ta većina, čak i kada se deklariše kao vjernici, vjeru svodi na krštenje (kojem obično ne slijedi bilo kakva hrišćanska edukacija), slavljenje slave (premda tog dana rijetko koji slavljenik ode u crkvu, ali se skoro svaki napije), nošenje brojanice na retrovizoru i na ruci (obično onoj istoj ruci na kojoj nosi crveni konac protiv uroka, koji se kosi sa hrišćanskim načelom da se izbjegava sujevjerje) i ustajanje s mjesta kad god se pomene Ostrog, uz propratno „slava mu i milost“, izgovoreno i deset puta, ako treba. Pobožnost većine je, dakle, sličnija sujevjerju, nego Hrišćanstvu. A ja se pitam vidiš li ti da si zbog toga, uglavnom, kriv upravo ti?

Prijateljica iz Amerike mi priča o njenoj crkvi i kaže: „Skupljamo robu i hranu za siromašne, svakog mjeseca šaljemo novac sirotištu u Haitiju, naš pop radi sa djecom u maloljetničkom zatvoru, svakog petka volontira u narodnoj kuhinji, svakog juna gradi kuće; prava smo zajednica, okrenuta narodu i to nas okuplja, to nas zbližava.“ A ja razmišljam o tebi, svešteniku u Crnoj Gori, i pitam se: šta ti radiš za mene? Kada ne držiš političke govore i, prilikom velikih praznika, ne propovijedaš o milosrđu, čime se baviš? Učestvuješ li ti u bilo kakvom milosrđu? Kako uopšte izgleda tvoj dan? I, što je najvažnije, kako doživljavaš mene, koja uđem u tvoju crkvu ili manastir? Kako doživljavaš sebe u odnosu na mene?

A sada ću ti reći kako te doživljavam ja. Premda ne nosim ni krst, ni brojanicu, ne slavim slavu i ne ponavljam nikakve fraze kad se pomene Ostrog, volim da uđem u crkvu i manastir i volim da svakodnevno popričam s Bogom. Ali sam odavno prestala da pokušavam da pričam s tobom. Štoviše, bez imalo ustručavanja priznajem da sam od onih koji s čuđenjem gledaju na „okorjele“ vjernike, jer ne mogu da shvatim da pametna i obrazovana osoba može da ti redovno dolazi s obzirom na tvoje uobičajeno ponašanje. Možda je problem u meni, u mojim predrasudama da jedan sveštenik treba više da liči ovome kojeg opisuje moja drugarica, nego distanciranom namrgođenom popu kakve redovno gledam kod nas, ali je činjenica da je svaki susret s tobom za mene bio ogromno razočarenje. Trudila sam se, i te kako, da ostvarim kontakt, ali kad god sam pokušala da ti priđem – izuzev manastira Dajbabe, gdje je jedan pop uvijek bio predusretljiv i zaista divan – dobila sam ili hladni, nezainteresovani tretman, ili nekakvu strogoću, ili sulude političke i nacionalističke pridike po koje svakako nijesam došla. Lekcija o vjeri se uvijek svodila na to da treba da postim, da se pričestim i da se molim Bogu, a ako je vjera samo to, onda ja ne znam šta od nje da tražim. Ni ja, ni ona većina o kojoj smo maločas govorili.

Voljela bih da shvatim što to misliš da bi ti se dogodilo kada bi izašao među narod! Šta misliš bi ti se desilo kad bih te srela na ulici dok radiš na nekoj dobrovoljnoj akciji, u bolnici dok obilaziš bolesne i slušaš njihove žalbe, u zavodu „Komanski most“ dok pomažeš da se štićenici nahrane i presvuku, u školi dok pomažeš djeci sa domaćim zadacima? Misliš li da ćeš biti manje važan, manje produhovljen, manje misteriozan ako se na par sati dnevno okaneš demagogije i posvetiš prizemnim problemima koji tište nas, obične smrtnike? Ili možda može biti da ćeš nas tako podstaći da ti se obratimo? Zar ne misliš da ljudi koji slave slavu i nose brojanicu, na taj način iskazuju neku želju da se približe vjeri? I zar nije tvoj zadatak da dođeš među njih, umjesto da čekaš, podignute glave, da oni priđu tebi, a onda s njima razgovaraš podcjenjivački? Zar nije tvoj posao da izađeš iz svog zaštićenog, izolovanog svijeta i prodreš u naš svakodnevni život, u njemu se pokažeš kao uzor, kao vođa, kao oslonac? Zar ne bi trebalo da te postidi, umjesto što te uvijek nasmije, kad ti ispričam za ostroškog popa koji je, prilikom masovnog krštenja na livadi (bila sam prisutna, nažalost!), prekinuo ceremoniju da bi vikao na jednog čovjeka i to sledeće riječi: „Što si stavio ruke iza leđa?! Nije ti ovo džamija da klanjaš, nego crkva da se Bogu moliš!“?

Razumiješ li da nama treba duhovni vođa, prijatelj i brat, a ne nervozni vaspitač koji će da se ponaša prema nama kao prema neukoj rulji? Uvijek mi propovijedaš da je Pravoslavna crkva jedina prava, jer je zadržala vjekovne običaje i ja poštujem tvoje pravo da tako misliš. Ali moraš da shvatiš da su običaji možda ostali isti, ali se vjernik promijenio, opismenio, i da ne možeš s njim kao sa onim od prije hiljadu godina! Čini mi se, dragi Svešteniče, da si umislio da si bolji od nas, umjesto da si jedan od nas. I nije moj zadatak da promijenim taj utisak, već tvoj. Jer, ako ne postaneš ništa više od uzvišenog čike sa dugačkom bradom i crnom odorom koji lijepo pjeva, strogo podučava i svakodnevno prijeti paklom, dolaziće ti nas sve manje. A može se desiti da ćeš, na kraju svega, o svom poslu i svojoj misiji morati da slegneš ramenima i kažeš: nijesam uspio. A kad te pitaju zašto, što ćeš odgovoriti? Da nijesi htio da prljaš ruke?



Nijesam mislila da ću pisati o ovoj temi, ali posljednjih dana ju je zaista nemoguće obići. Svi smo ispratili (očekivane) beogradske događaje, svi formirali bar neko mišljenje - što o paradi, što o reakciji jednog broja Beograđana, što o homoseksualnosti uopšte.

Što se mog mišljenja tiče, krenuću od Beograda. Smatram da je nasilje koje smo vidjeli mnogo više veze imalo sa željom da se prave neredi, nego sa netrpeljivoću prema slobodnom izražavanju homoseksualnosti. Jer, vidjeli smo fotografije sa protestnog marša u kojem su ljudi nosili djecu na ramenima i transaparente protiv homoseksualaca: možemo da se slažemo ili ne slažemo s njima, ali marširali su mirno i ostvarivali svoje pravo da na ulici izraze stav, što po mom mišljenju nema nikakve veze sa kasnijim nastupom navijača i huligana. U ostalom, takav profil navijača (kojem je svaki povod dobar za tuču) nije specifičnost područja Srbije, niti Balkana: na utakmicama u Italiji ćete često vidjeti transparente podrške uhapšenom drugu-junaku, navijači Intera su prije nekoliko godina unijeli motor na stadion i bacili ga na tribinu ispod sebe (ne znam ko bi mogao da kaže da to ima veze sa fudbalom i ljubavlju prema timu), a Engleski navijači su slavni širom svijeta po tučama i neredima.

Što se same gej parade tiče, vjerujem da ljudi treba da imaju slobodu da na miran način iskažu svoja opredjeljenja i da ih niko zbog toga ne tuče i ne maltretira. S druge strane, smatram da, ukoliko gej populacija želi da to čini na našoj strani Balkana, a da izbjegne nasilje, njihova parada ne smije da bude ni nalik onima koje se održavaju u svjetskim metropolama, već neuporedivo mirnija i skromnija. Jer, čak i kad bismo postigli dovoljni nivo tolerancije da učesnici prodefiluju gradom bez batina, to bi teško prošlo ukoliko bi kostimima ukazivali na svoje afinitete prema S&M odnosima, naglašavali transeksualnost ili vodili ljubav u javnosti, što je redovna pojava na paradama na Zapadu.

Ono što me zasmijava je priča da bi Crna Gora trebalo da postane svijetla tačka tolerancije prema gej populaciji. Crna Gora?! Čitam danas u novinama, sproveli su anketu u 18 opština i 68% ispitanika je osudilo nasilje u Beogradu. A šta je sa ovih 32%? Da to možda nije mala, beznačajna brojka?

Zatim, 73% anketiranih bi se smatralo neuspješnim roditeljem kada bi im dijete bilo homoseksualac, a dvije trećine ispitanika smatra homoseksualnost bolešću. Prije nekoliko godina su Varvari napali kamenjem momka koji se usudio da na državnoj televiziji izgovori da je homoseksualnost normalna, sada izjavljuju da ne znaju kako bi reagovali u slučaju organizovanja parade kod nas (u prevodu, reagovali bi isto kao i prije nekoliko godina). Nebrojeno puta sam se svađala sa našim momcima koji su tvrdili da bi pretukli svakog pedera, kao da je nečija seksualnost njihova stvar, dok se većina naših muškaraca pribojava da bi homoseksualac, ukoliko bi tolerisali njegovo prisustvo, sigurno pokušao da se udvara baš njima. Većina tvrdi da bi se odrekla od sinova ukoliko bi saznala da su homoseksualci, pa mi se čini da smo bar sto godina daleko od stadijuma u kojem će crnogorska gej populacija smjeti da otvoreno govori o svojoj seksualnosti.

Tako da priču o nama kao budućoj "svijetloj tački na gej mapi" doživljavam u najmanju ruku kao apsurd. Vjerujem da u Crnoj Gori jednog dana možemo postići dovoljni nivo tolerancije da prestanemo da se bavimo nečijim seksualnim opredjeljenjem (premda homoseksualnost ne smatram opredjeljenjem, jer mislim da se niko ne bi namjerno opredijelio da bude dio ugnjetavane i marginalizovane grupacije), odnosno da nikoga ne kamenujemo zbog toga što čini u intimi svoje spavaće sobe. Ali smatram da definitivno nijesmo spremni da se ta intima iznese na ulice.

Prijatelja homoseksualca u Crnoj Gori nikad ne bih savjetovala da bude otvoren o svom načinu života, dok bih na Zapadu pričala sasvim drugu priču. Ovome u Crnoj Gori bih preporučila da o tome ne govori i da svog partnera krije od svih, pa čak i od prijatelja. Znam jednog momka koji se toliko (neuspješno) trudi da sakrije to što jeste, da su njegovi napori ponekad komični, ali dokle god on otvoreno ne izgovara istinu, niko ga ne maltretira. I mislim da postupa mudro. Zato što smo staromodni, zato što smo često veoma primitivni i zato što - kako smo nebrojeno puta dokazali - imamo veoma nizak stepen tolerancije prema neistomišljenicima bilo koje vrste.

Odavno ne pišem blog, progutalo me je pisanje romana. Ako ćemo da budemo iskreni, progutalo me je puno toga u posljednje vrijeme. Čini mi se da, u podjeli života na ovakve i onakve faze, postoje i one koje se odnose na vrstu vijesti koje dobijamo. Ima faza kada se baš ništa zanimljivo dešava, pa faza lijepih vijesti, pa faza čudnih vijesti, poput prošlogodišnje, kada mi se činilo da je svaka cura koju poznajem trudna. I, naravno, faza loših vijesti, koja je trenutno u toku. Jedna drugarica od dvadeset pet godina je oboljela od leukemije, drugoj je obolio suprug; onda je prošle sedmice draga porodična prijateljica skočila s balkona i ne pamtim kad me je nešto toliko potreslo. Istog dana je žena jednog prijatelja izgubila bebu u kasnoj trudnoći. A onda je, za kraj, umro moj deda.

Naravno, kada nabrojim sve što se desilo ovim mladim ljudima, pa onda kažem da je umro deda od osamdeset četiri godine, dedina smrt ne zvuči strašno. Dobro je dok umiremo po redu, bilo je njegovo vrijeme, bio je bolestan, tako je moralo. Sve ja to znam i mislim. Ali, ipak, on je bio moj deda i njegov odlazak me boli.

Nijesam bila na sahrani i čini mi se da to možda i nije tako loše. Ima nečega izvještačenog u sahranama, u tom propratnom ritualu: ko će gdje da stoji, ko će da nosi cvijeće, pa ono preslaganje cvijeća oko kovčega, pa govori. Mrzim da me bilo ko vidi dok plačem, jer smatram plač najintimnijom stvari na svijetu, koja treba da se odvija u samoći, ili samo pred najbližima. I, što je najvažnije, mrzim da moj poslednji kontakt sa dedom bude sanduk koji se spušta u zemlju, i da odlazim kući s onim užasnim osjećajem da sam ga ostavila tamo, samog, zatrpanog.

Prije dva mjeseca smo Filip, Ivan i ja pošli u Crnu Goru. Deda je bio tu i bio je dobro. Ne mogu da opišem njegovo oduševljenje Filipom! Sjedjeli bi njih dvojica jedan preko puta drugog, jedan u prvoj, drugi u poslednjoj godini života, gledali se i smiješili. Svi su bili ljubomorni što Filip od svih ukućana bira baš dedu, ali nije odvajao pogled od njega. Ne pamtim dedu toliko nasmijanog. Mahnuo bi Filipu, a Filip bi na to reagovao nekom dubokoumnom izjavom poput "agh", ili "da-da" i deda bi bio srećan. Potpuno srećan. I to je poslednja uspomena koja vrijedi više od bilo kakvog zvaničnog ispraćaja.

Jedini problem je to što je, kako bi rekla Rahel u "Bogu malih stvari", ostala rupa u svijetu u obliku mog dede. Kad gledam oko sebe, čini mi se da nešto nedostaje i da to nešto ima njegov oblik. Zamislim ga kako sjedi u njegovoj fotelji, čita novine, mršti se na vijesti koje mu se ne sviđaju i dođe mi da ga nešto priupitam. Samo što znam da ću, umjesto odgovora, dobiti tišinu. Ne znam ima li Raja, ima li reinkarnacije, ili je smrt zaista samo jedno vječito ništa, ali znam da za nas koji ostajemo tu ima puno, puno tišine i neodgovorenih pitanja. Kajanja zbog rečenog i nedorečenog, učinjenog i neučinjenog. Iluzije da nikad nećemo sebi dopustiti da prestanemo da mislimo na onoga koga više nema. Imam jednu dedinu sliku kad je bio beba, u nekakvom bijelom odijelcu kakvo se nosilo davne 1927, pa pomislim kako je i on nekad davno bio nečiji Filip. Kako je učio da hoda, plakao kad padne, bio sladak kad se nasmije. Kako je surova ljudska sudbina i taj strašni osjećaj nemoći za to što je smrt jedini izvjesni, surovi ishod za sve nas! I kako je strašna ta duboka starost i bolest, ta činjenica da, kada umreš star, nema razloga za velikim tugovanjem. Ja sam tužna, mnogo. Star ili ne, bio je moj deda, MOJ, i u tome je, kao i mnogo čemu u životu, bio sjajan.
Newer Posts Older Posts Home

O MENI

Književnica, autorka romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg", kao i dramskih tekstova, scenarija, kratkih priča. Amaterska likovna umjetnica i fotograf.
Kolumnistkinja Portala Analitika.
NLP Master Practitioner & Life coach.

Kontakt

Name

Email *

Message *

Društvene mreže

Kategorije

  • Blog
  • Gostujući autori
  • Iz medija
  • Najčitanije
  • Novosti
  • Intima
  • Knjige

Arhiva

  • ▼  2025 (2)
    • ▼  January (2)
      • Živjeti autentično
      • Americanah
  • ►  2021 (15)
    • ►  September (1)
    • ►  April (2)
    • ►  March (4)
    • ►  February (1)
    • ►  January (7)
  • ►  2020 (3)
    • ►  August (1)
    • ►  April (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2019 (5)
    • ►  October (1)
    • ►  September (2)
    • ►  August (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2018 (7)
    • ►  October (2)
    • ►  September (5)
  • ►  2014 (2)
    • ►  July (1)
    • ►  January (1)
  • ►  2013 (10)
    • ►  December (2)
    • ►  November (4)
    • ►  October (1)
    • ►  July (2)
    • ►  February (1)
  • ►  2012 (35)
    • ►  December (3)
    • ►  November (2)
    • ►  October (2)
    • ►  September (1)
    • ►  August (4)
    • ►  July (5)
    • ►  June (2)
    • ►  May (3)
    • ►  April (4)
    • ►  March (5)
    • ►  February (1)
    • ►  January (3)
  • ►  2011 (27)
    • ►  December (4)
    • ►  November (5)
    • ►  October (3)
    • ►  September (1)
    • ►  May (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (7)
    • ►  February (3)
  • ►  2010 (38)
    • ►  November (1)
    • ►  October (1)
    • ►  July (1)
    • ►  June (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (8)
    • ►  February (11)
    • ►  January (12)

Najčitanije

  • Sarajevo, ljubavi moja
  • Smrt, razvod i ostale školske teme
  • Uspavanka za Vuka Ničijeg: književna kritika
  • Jokovi mostovi okruga Zagarač
  • Pisanje romana iz ugla supružnika
  • Skidanje dioptrije
  • Lena
  • Pismo pravoslavnom svešteniku
  • Barselona
  • Razvod

Pratite me na Instagramu

Copyright © 2016 Ksenija Popović.