Kratka priča

Dragi tata  oče  Vojo,

Izvini što danas pišem baš tebi iako si rekao da više nisi moj otac i da više nisam tvoj sin i da se više ne poznajemo. Volio bih da majci i sestri nisi zabranio da me gledaju, ali ne zamjeram ti. Znam da sam ti ocrnio obraz i da mi to nikad nećeš oprostiti mada bih sve dao da mi oprostiš i da me shvatiš.

Sjećam se kad sam bio mali kako mi je najsrećniji dan bio onaj kad si se vratio s ratišta i kako mi je bilo krivo što nisam stariji da idem s tobom. Sjećam se kako si me učio vjeri i da ne treba nikoga da mrzim, ni Šiptare i muslimane i sjećam se svega što si pričao o snazi i muškosti i dostojanstvu i kako na ovome svijetu kukavice i slabići završavaju pod tuđim nožem. I evo dočekao si da ti sin postane kukavica i slabić, ili sam možda to uvijek i bio i samo mi se činilo da si to iz mene iskorijenio. Davao sam sve od sebe da ne budem. A ovdje su me čim sam stigao samo odmjerili i odmah su znali. Odmah su Ja se trudim da ćutim i trpim kako si me ti učio i da ništa ne pokazujem i da to shvatim kao dio zaslužene kazne, ali

Nije lako, znaš.

Juče mi je u posjetu došao neko kome se nisam nadao i od tad ne mogu da se smirim. Znamo se neko vrijeme i baš se trudila da mi bude prijatelj, ali ja sam je gurao od sebe. Bio sam siguran da joj se sviđam kao muškarac, a ona se meni nije sviđala kao žena, a možda mi se u stvari samo učinilo da joj se sviđam i to sad više nije ni bitno. Bitno je da je došla iako to ničim nisam zaslužio i da mi ništa nije rekla i nije me pitala zašto i nije me ni pogledala poprijeko ili s prezirom, nego onako kako me niko nikad nije pogledao, kao da me razumije i da joj je žao. Žao joj je mene! I ja sam na to samo pukao i prosuo se. Ništa nisam mogao da joj kažem, samo sam je zagrlio i plakao joj u naručju, a ona je samo ćutala i grlila me.

Da znaš da nije kriva droga kao što ti misliš i narkoman je nešto drugo, ali nema veze, da ne bude da sad pokušavam da se opravdam jer znam da opravdanja nema. Htio sam da im pokažem da sam jak i da se ničega ne bojim i da sam na sve spreman. Htio sam da budem ratnik kao što si ti bio ratnik i usput sam valjda zaboravio da sam vjernik i da nikoga ne treba da mrzim, ili možda samo nisam znao kako da spojim ratnika i vjernika. Mada nisam ja Luku nikad ni mrzio, bio mi je nekad najbolji drug. Samo sam mrzio to što je postao ili još gore što je uvijek bio i krio. Mrzio sam pomisao da me cijelo vrijeme lagao i da je ko zna kako razmišljao o meni dok je govorio da mi je drug i sad bih volio da sam odabrao nekoga većeg i jačeg, nekoga koga nisam poznavao. I volio bih da je sve drugačije prošlo.

Inače sam samo htio da ga malo išamaram pred njima i da mu očitam bukvicu, da se pokažem. Ni sam ne znam što me je poslije ponijelo. Oni su navijali i vikali ubij pedera i

Znam samo da Luke sad nema i d

I sad sam ja nekome

Sad vidim da taj “nož” pod kojim završavaju slabi ne drže jači od njih, nego još slabiji od njih. I da bih volio da mi jednog dana kažeš da ga ti na ratištu nikad nisi držao.

Izvini što je ovo pismo ovako zbrčkano. Znam da mrziš nered, a ja nemam gdje da ga prepišem.

I izvini što nisam jači da sve ovo izdržim.

Tvoj sin Igor.

Pronađeno u džepu osuđenika Igora Markovića, nađenog obješenog 5. marta 2014. godine.

Primalac Vojin Marković odbio da mu se pismo uruči.

Zavedeno u arhivu Ministarstva pravde dana 7. marta 2014.