Lica

Vidosava: 60-ih godina, sestra pokojne Danice

Đorđije:  40-ak godina, Danicin sin

Mjesto

Groblje.

Vrijeme

Današnjica.

Gradsko groblje, svježe zakopani grob. Na mermernoj ploči je ime Mata Markovića, a na drvenoj „piramidi“ je ime Danica Marković. Godina smrti sadašnja, rođenja 60-ak godina ranije. Zora je.

Ulazi Vidosava, tipično pristojno, ali demode obučena crnogorska gospođa. Pomalo gruba i prijeka. Skida medicinsku masku i na grob spušta jeftini buket. Potrešena je taman onoliko koliko treba u ovim situacijama. Možda je bolje reći da je preplašena i nostalgična.

VIDOSAVA: E, moja Dane. Da mi je ko pričao da ćeš ti prva da mi odeš i da ćemo te onako ispratit, ne bi' mu vjerovala. Ču, u krugu porodice. To se u naše vrijeme radilo samo kad je kakva sramota. A viđi sad što nas je snašlo: nit možemo đecu u slavlje ženit, nit jedni druge oplakat kako treba. Za Đorđa se ne śekiraj. Ja ću ti ga pripazit, gladnoga ti ga neću ostavit, a mogu mu ponešto i opeglat. Anji sam ti ja javila što se desilo. Nijesam izdržala da joj ne kažem da se strašno ogriješila i da će tek sad da shvati što je majka. Vazda li je bila muanata ona mala.

Ulazi Đorđije. Smušen, nejak. Ustukne kad vidi Vidosavu, kao da ne zna da li da ode ili ostane. A Vidosava kao da ga nije očekivala i da ne zna kako da protumači njegov dolazak.

ĐORĐIJE: O, tetka.

VIDOSAVA: Bravo. Neka si došao da obiđeš majku.

ĐORĐIJE: Što ne reče da ćeš ovamo, da te prebačim? Kiša će.

VIDOSAVA: Imam ja kišobran. A i volim da prošetam. Jesi li naručio slova za grob?

ĐORĐIJE: Ne još.

VIDOSAVA: Takve se stvari ne čekaju. Sestra ti ne misli dolazit?

ĐORĐIJE: Nema letova.

VIDOSAVA: Pa neka dođe autom. Nije preko svijeta.

ĐORĐIJE: Svakako bi morala u karantin 15 dana.

VIDOSAVA: Radi izmišljene bolesti.

ĐORĐIJE: Da je tako, sad bih imao 200 eura u džep.

VIDOSAVA: Tvoja je majka umrla od slomljenog srca, to ja najbolje znam.

ĐORĐIJE: Ali pluća su joj -

VIDOSAVA: Ništa ti ja njima ne vjerujem! Nego si ti mnogo naivan. A sestra ti se bruka što ne dolazi.

ĐORĐIJE: Ima masu posla.

VIDOSAVA: Ma nemoj. Samo izmišlja nešto. Fantazira. Tako je i dobroga muža išćerala, ocu i majci život skratila. A ti ona slova da si naručio, jesi čuo?

ĐORĐIJE: Naručiću.

VIDOSAVA: Imaš li para?

ĐORĐIJE: Trenutno baš i ne.

VIDOSAVA: Za to ću ti ja dat. Ali za to.

ĐORĐIJE: Dobro.

VIDOSAVA: Ne za kladionicu, niti za karte.

ĐORĐIJE: Dobro. Hvala, tetka.

Đorđije sve čeka da Vidosava ode. Ona ne mrda.

VIDOSAVA: Kakvi ste vi današnji.

ĐORĐIJE: Kakvi smo?

VIDOSAVA: Nesnalažljivi, brate. A sve preko naše grbače. Momci mutavi, đevojke ibretne.

ĐORĐIJE: Baš svi?

VIDOSAVA: Ti sigurno.

ĐORĐIJE: Ja partijsku knjižicu nemam, tetka, da bi me zapošljavali kad mi god pane na pamet.

VIDOSAVA: Pa je pola države nezaposleno, je li?

ĐORĐIJE: Zna se ko napreduje.

VIDOSAVA: Onaj ko se neđe prethodno zaposlio.

ĐORĐIJE: Nemoj mi tu sendvičarsku priču. (pauza) Nisam htio da budem grub. Samo mi je dosadilo da se upire prstom u mene. Splet okolnosti je bio takav.

VIDOSAVA: Kakav?

ĐORĐIJE: Maler, brate. Eto.

VIDOSAVA: Maler, maler. Ali Daničin. Idem ja sad, da ne smetam.

ĐORĐIJE: Ne moraš radi mene.

VIDOSAVA: (odlazeći) Donesi ako ti treba što ispeglat.

Vidosava odlazi. Đorđije čeka da poodmakne, pa baca njeno cvijeće u stranu, donosi lopatu i otkopava grob.

Vidosava se vraća.

VIDOSAVA: Što radiš to?!

ĐORĐIJE: Prepade me.

VIDOSAVA: Čuješ što te pitam?

ĐORĐIJE: Ništa.

VIDOSAVA: Ako mi ne kažeš iz ovih stopa, ima policiju da zovnem.

ĐORĐIJE: Ne prećeruj. Makni taj telefon, čuješ li?

VIDOSAVA: Progovori.

ĐORĐIJE: Zaboravili smo prsten.

VIDOSAVA: Koji prsten?

ĐORĐIJE: Onaj njeni. S kamenom. Što si se ukočila tako?

VIDOSAVA: Sram te bilo.

ĐORĐIJE: Što će njoj?

VIDOSAVA: Što će tebi?

ĐORĐIJE: Za vjeridbu jednoga dana.

VIDOSAVA: Prstenom koji si majki iz groba s ruke skinuo?

ĐORĐIJE: Kako si morbidna.

VIDOSAVA: Poslije svega što je za tebe uradila.

ĐORĐIJE: Opet ta priča.

VIDOSAVA: U što si se pretvorio.

ĐORĐIJE: Nemam centa, Vidosava! Razumiješ li to? Centa nemam! Niđe ne radim, ništa za njima ostalo nije.

VIDOSAVA: Zašto nije?

ĐORĐIJE: Molim?

VIDOSAVA: Čuo si me dobro. Zašto nije ostalo ništa?

ĐORĐIJE: A ko si ti da otvaraš našu smrdljivu vreću?

VIDOSAVA: Reću ti ja zašto nije ostalo ništa, đubre jedno nezahvalno. Jesu li sve na tebe prepisali još za života?

ĐORĐIJE: I ko ih je u tome podržao?

VIDOSAVA: Ja. Ja sam ih podržala jer je ona mala bila umislila da treba i ona da nasljeđuje. Da u tuđu familiju đedovinu nosi. To ne ide. Ali ne ide ni da se đedovina na karte gubi, Đorđije. Da ti majka danas sahrani oca, a śutra joj kamataši na vrata dođu. I nikako ne ide, Đorđije, da joj radi prstena grob iskopavaš.

ĐORĐIJE: Što će joj?!

VIDOSAVA: Njen je, bitango.

ĐORĐIJE: Ali nje više nema! (brizne u očajnički plač) Shvataš li da je nema? Shvataš li da ja nemam više nikoga?

VIDOSAVA: Ajde sad. Nemoj tako. Imaš mene.

ĐORĐIJE: Misliš da ja ne bih volio da sam sad neđe direktor, hiljadu eura plata? Dana radnoga staža nemam. Od svirki se moglo nekako živjet, ali svirki više nema, Vidosava. Vidiš li da je sve stalo?

VIDOSAVA: Igraš li još na karte?

ĐORĐIJE: A pušti karte, đavo ih ponio!

VIDOSAVA: Dobro, ajde. Smiri se.

ĐORĐIJE: Njoj taj prsten ne treba.

VIDOSAVA: Dobila ga je od Mata. U Zlatarnu Celje je uzeo, nije htio kod privatnika. Kad je došla da mi ga pokaže, oči su joj se suza napunile. Nikad, nikad ga neću skinut, tako je govorila.

ĐORĐIJE: Nema je više, tetka.

VIDOSAVA: Grijeh je.

Đorđije baca u stranu Vidosavino cvijeće, uzima lopatu i frenetično kopa. Dok kopa, plače. Vidosava gleda u prazno, ćuti. Kad se Đorđije sagne i otvori sanduk, Vidosava jeca. On skida prsten majci s ruke i brže-bolje zatvara i zakopava.

ĐORĐIJE: Njoj ne treba.

Odlazi.

Vidosava popravlja grob, taba zemlju, vraća cvijeće na njega. Počinje da pada kiša. Ona iz torbe vadi kišobran, otvara ga i drži ga nad Danicinim grobom da Danica ne pokisne. Vidosava kisne.

 

KRAJ